Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-305/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja AI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Lančić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, Zagreb, Mirogojska cesta 16, OIB: 33392005961, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kriste, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr - 794/2024-17 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-794/2024-17 od 4. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da se radno mjesto Višeg stručnog suradnika za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove, na kojem je zaposlen Tužitelj temeljem Ugovora o radu br. 437/23 sklopljenog s Tuženikom dana 29.09.2023. godine, sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24), prevodi u radno mjesto Logoped, medicinski tehnolog, biotehnolog i biomedicinski inženjer, biolog u zdravstvu, molekularni biolog, psiholog, medicinski fizičar, fonetičar, nutricionist, defektolog/edukacijski rehabilitator/ socijalni pedagog, citogenetičar koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja, o čemu je Tuženik dužan s Tužiteljem sklopiti Aneks ugovora o radu, koji Aneks će u protivnom zamijeniti ova Presuda.

2. Utvrđuje se da se radno mjesto Voditelja Odjela za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove, na koje je Tužitelj imenovan Odlukom Tuženika od 29.09.2023. godine, posl.br. [broj], i što je utvrđeno Ugovorom o radu br. 437/23 sklopljenim s Tuženikom dana 29.09.2023. godine, sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24), prevodi u radno mjesto Voditelj ustrojstvene jedinice do 40 zaposlenih 2, o čemu je Tuženik dužan s Tužiteljem sklopiti Aneks ugovora o radu, koji Aneks će u protivnom zamijeniti ova Presuda.

3. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak ovog parničnog postupka, sve u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove od 500,00 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti. Traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima iste predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za prevođenjem njegovog radnog mjesta Višeg stručnog suradnika za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove u radno mjesto Logoped, medicinski tehnolog, biotehnolog i biomedicinski inženjer, biolog u zdravstvu, molekularni biolog, ..., medicinski fizičar, fonetičar, nutricionist, .../edukacijski rehabilitator/ socijalni ..., citogenetičar koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja i radno mjesto Voditelja Odjela za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove u radno mjesto Voditelj ustrojstvene jedinice do 40 zaposlenih 2, potpisivanjem Aneksa koji će u protivnom zamijeniti presuda, a koji zahtjev temelji na Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 22/2024.).

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Pri čemu su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, koja povreda postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u žalbi.

7. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je propisano odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001. 55/2001., 78/2010. i dr.) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017.) jer je o spornoj situaciji odlučivao sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je sproveden u skladu sa mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta i obrazloženje pobijane odluke ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

8. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

- da je tužitelj zaposlen na temelju Ugovora o radu od 29. rujna 2023. na radnom mjestu Viši stručni savjetnik za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove, te je ujedno imenovan voditeljem Odjela za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove,

- da je Upravno vijeće tuženika Odlukom od 23. prosinca 2013. izjednačilo koeficijente složenosti poslova nezdravstvenih i zdravstvenih radnika, a sa 1. ožujka 2024. takva

Odluka je stavljena izvan snage,

- da je Odlukom tuženika od 18. listopada 2023. tužiteljevo radno mjesto Voditelja Odjela za ljudske potencijale razvrstano u Voditelja zdravstvenog odjela, dnevne bolnice, centra, poliklinike županijske ustanove do 40 zaposlenih, sa pripadajućim koeficijentom 2,387,

- da je 1. ožujka 2024. na snagu stupila nova Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, te je tuženik radi prevođenja tužiteljevog koeficijenta i naziva radnog mjesta ponudio tužitelju sklapanje Aneksa ugovora o radu od 15. ožujka 2024. kojim je tužiteljevo radno mjesto Višeg stručnog savjetnika za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove temeljem Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama preveo u radno mjesto Viši savjetnik 1, sa koeficijentom 2,35, dok je radno mjesto Voditelja Odjela za ljudske potencijale u Službi za ljudske potencijale i pravne poslove preveo u radno mjesto Voditelja ustrojstvene jedinice 2, sa koeficijentom 2,75,

- da je tužitelj ponuđeni Aneks ugovora o radu odbio potpisati te je podnio tuženiku Zahtjev za ispravak koeficijenta kojeg je tuženik odbio, potom je tužitelj podnio žalbu Upravnom vijeću tuženika koje se o istoj nije očitovalo,

- da je tužitelj sve do ponude Aneksa ugovora imao kod tuženika koeficijent na temelju kojega mu je određena plaća kao zdravstvenom radniku,

- da je sporno da li tužitelj obavlja poslove zdravstvenog radnika ili nezdravstvenog radnika, odnosno da li je tužiteljevo radno mjesto pravilno prevedeno u tzv. opća radna mjesta kako je to učinio tuženik, ili isto treba prevesti u tzv. posebna radna mjesta u sustavu zdravstva,

- da je svjedokinja AIT iskazala da je zaposlena kod tuženika od 2020. na radnom mjestu psiholog u procesu dijagnostike i liječenja u Službi za mentalno zdravlje po novoj Uredbi, a prije nove Uredbe radila je iste poslove, a njezino radno mjesto se tada zvalo zdravstveni suradnik I-psiholog također u Službi za mentalno zdravlje, a da s obzirom da ista nije klinički psiholog, da bi njezino radno mjesto bi spadalo u nezdravstvene radnike, da u sklopu svog radnog mjesta obavlja poslove psihološkog savjetovanja, psihodijagnostičke obrade, sudjelovanje u preventivnim programima Službe, svakodnevni rad sa klijentima na razini primarne zdravstvene zaštite, statističke obrade podataka o Službi, da postoji razlika u uvjetima stručne spreme između kliničkog psihologa i psihologa, klinički psiholog treba završiti poslijediplomski specijalistički studij za kliničkog psihologa, a postoje i drugi načini obrazovanja za stjecanje te titule,

- da je svjedokinja FI iskazala da je zaposlena kod tuženika od travnja 2021. na radnom mjestu voditelj ustrojstvene jedinice Službe za ljudske potencijale i pravne poslove po novoj Uredbi, a prije nove Uredbe radila je iste poslove, a to radno mjesto zvalo se voditelj Službe za ljudske potencijale i pravne poslove, da je neposredno nadređena tužitelju koji je zaposlen u toj Službi od listopada 2023. na radnom mjestu voditelj Odjela za ljudske potencijale, a po novoj Uredbi to radno mjesto se zove voditelj ustrojstvene jedinice Odjela za ljudske potencijale, da je Uredba promijenila samo naziv radnog mjesta, poslovi su ostali isti, a koeficijent za tužiteljevo radno mjesto je povećan, da zdravstveni radnici pružaju zdravstvene usluge iz programa mjera zdravstvene zaštite Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, njihove plaće se financiraju iz ugovora između zdravstvene ustanove i HZZO, polažu stručne ispite i nakon odrađenog pripravničkog staža, školuju se na fakultetima zdravstvenog usmjerenja i obavezno imaju odobrenja za samostalan rad, a nezdravstveni radnici su ostali radnici, pri čemu Zakon o zdravstvenoj zaštiti navodi da zdravstveni suradnici se mogu smatrati zdravstvenim radnicima ako sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja, da psiholog u zajedničkoj službi ne radi sa pacijentima, radi u Odjelu za ljudske potencijale poslove iz opisa tog Odjela prema nadležnosti Odjela, a to su sudjelovanje u zapošljavanju, pripremanje planova zapošljavanja, praćenje zaposlenika na radnom mjestu, sudjelovanje u izradi kriterija za stimulaciju zaposlenika, rješavanje pitanje iz radnih odnosa zaposlenika vezano za njihova materijalna prava i korištenje drugih prava koja su propisana zakonima i kolektivnim ugovorima obvezujućim za poslodavca,

- da je svjedokinja FI iskazala da je prilikom prevođenja radnog mjesta tužitelja primijenjeno mišljenje Ministarstva rada i socijalne skrbi prema kojem zaposlenici koji obavljaju opće, kadrovske, ekonomske poslove se prevode prema općem dijelu Uredbe, a ne prema čl. 16.,

-da tužitelj u iskazu navodi da prije nove Uredbe nije bilo striktne podjele između zdravstvenih i nezdravstvenih radnika, da je on nakon nove Uredbe preveden u radno mjesto nezdravstvenog radnika, koeficijent je formalno nešto povećan, ali mu je plaća ostala ista, da on obavlja i poslove zdravstvenog radnika i to poslove psihoedukativne radionice, predavanja u cilju prevencije mentalnih bolesti radnika, poslove psihologijskog testiranja, da je do trenutka prevođenja radnih mjesta imao je koeficijent zdravstvenog radnika jer je takva bila odluka Upravnog vijeća , da kada je on odsutan, njegove poslove obavljaju kolege psiholozi iz Službe za mentalno zdravlje,

- da je prvostupanjski sud prihvatio kao istinite iskaze svjedoka AIT i FI jer su iskazivale suglasno i životno logično dok iskaz tužitelja nije prihvaćen u dijelu gdje navodi da obavlja poslove zdravstvenog radnika jer nije životan niti uvjerljiv te je suprotan iskazu njegove nadređene FI iz čijeg iskaza jasno proizlazi kako tužitelj nije obavljao poslove zdravstvenog radnika kao i iskazu AIT koja radi kao psiholog u Službi za mentalno zdravlje i radi s pacijentima,

- da iz iskaza tužitelja i svjedokinje FI suglasno proizlazi da tužitelj ne radi s pacijentima,

- da tužitelj nije radio psihološko savjetovanje, psihodijagnostičke obrade i svakodnevni rad sa klijentima na razini primarne zdravstvene zaštite, koje poslove radi ZI koja je psiholog u Službi za mentalno zdravlje te unatoč tome što ista obavlja zdravstvene poslove misli da je njezino radno mjesto nezdravstveno,

- da činjenica što je tužitelj po struci psiholog ne dovodi do drugačijeg zaključka ,

- da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu Višeg stručnog savjetnika u Službi za ljudske potencijale za koje je uvjet završen studij prava ili psihologije, a isti su uvjeti i za radno mjesto voditelja Odjela za ljudske potencijale, a kako to propisuje tadašnji Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta,

- da u postupku nije utvrđeno da tužitelj obavlja poslove psihologa ili kliničkog psihologa, odnosno da obavlja poslove dijagnostike i liječenja pacijenata koje poslove obavlja klinički psiholog i psiholog unutar Službe za mentalno zdravlje a koji su propisani Pravilnikom o sistematizaciji i to primjerice psihološke procjene, opažanje ponašanja, vještačenja, psihologijske tretmane i savjetovanja, support, grupnu terapiju, upućivanje na toksikološka testiranja i sl.,

- da je odbijen prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka HI jer je tuženik dokazao rješenjem HZZO razlog zbog kojeg je bila izuzeta od prevođenja, a to je njezin status majke djeteta s teškoćama, dok u odnosu na OI tužitelj nije niti naveo činjenice i dokaze na okolnost kako se u odnosu na nju drukčije postupalo ,

- da tužitelj nije dokazao ni povredu čl. 34. Zakona o plaćama u državnoj i javnoj službi ("Narodne novine", 155/2023.) jer i sam u iskazu navodi da mu je nakon prevođenja radnog mjesta koeficijent nešto povećan.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, s obzirom da je utvrđeno da tužitelj ne obavlja poslove radnih mjesta u sustavu zdravstva, a pored činjenice da je Upravno vijeće tuženika stavilo izvan snage Odluku kojom su izjednačena nezdravstvena i zdravstvena radna mjesta, prvostupanjski sud je utvrdio da nisu ostvarene pretpostavke da se radno mjesto Višeg stručnog suradnika u Službi za ljudske potencijale prevede u radno mjesto Logoped, medicinski tehnolog, biotehnolog i biomedicinski inženjer, biolog u zdravstvu, molekularni biolog, psiholog, medicinski fizičar, fonetičar, nutricionist, defektolog/edukacijski rehabilitator/ socijalni pedagog, citogenetičar koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja (16.9.3., platni razred 9.) s pripadajućim koeficijentom od 2,38. Isto tako je prvostupanjski sud utvrdio da nema pretpostavki niti da se radno mjesto Voditelja Odjela za ljudske potencijale prevede u posebno radno mjesto u sustavu zdravstva: Voditelj ustrojstvene jedinice do 40 zaposlenih 2, sa koeficijentom 3,86.

10. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

11. Nije sporno da su se radna mjesta kod tuženika prevodila sukladno Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“, broj 22/2024.) i Zakona o plaćama u državnoj i javnoj službi ("Narodne novine", 155/2023.) i da je tuženik preveo radno mjesto tužitelja kao nezdravstvenog radnika, što je kao pravilno prihvatio i prvostupanjski sud.

12. Vezano za žalbene navode tužitelja koji se odnose na ocjenu dokaza sa tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze u odnosu na tvrdnje tužitelja da obavlja zdravstvene poslove i da pored poslova navedenih u ugovoru o radu obavlja poslove koji spadaju u zdravstvenu djelatnost, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pri ocjeni provedenih dokaza dao jasne i valjane razloge, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanje vlastite i pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, na koju opisno ukazuje tužitelj.

13. Žalbeni navodi tužitelja svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja te o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu naveden ih okolnosti, već daje svoju ocjenu provedenih dokaza, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

14. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjski sud nije ispitivao zakonitost samog prevođenja radnog mjesta tužitelja s obzirom da je prvostupanjski sud utvrđivao da li je tužiteljevo radno mjesto pravilno prevedeno u tzv. opća radna mjesta kako je to učinio tuženik ili isto treba prevesti u tzv. posebna radna mjesta u sustavu zdravstva.

15. Odredbom čl. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 100/2018., 125/2019., 133/2020., 147/2020., 136/2021., 119/2022., 156/2022., 33/2023., 145/2023., 36/2024., 102/2025.) propisano je da zdravstvena zaštita u smislu toga Zakona obuhvaća sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja, sprječavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu, rehabilitaciju i palijativnu skrb. Člankom 28. Zakona propisuje zdravstvenu djelatnost kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja se obavlja kao javna služba i koju po stručno -medicinskoj doktrini i uz uporabu medicinske tehnologije obavljaju zdravstveni radnici pri pružanju zdravstvene zaštite, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

16. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj ne radi dijagnostiku i liječenje i da nije zaposlen na radnom mjestu psihologa u mreži zdravstvene djelatnosti te da tužitelj ne obavlja poslove radnih mjesta u sustavu zdravstva, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge. Suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

17. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 34. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama koja propisuje da će se pri vrednovanju radnih mjesta u postupku prevođenja radnih mjesta nakon stupanja na snagu toga Zakona, osim standardnih mjerila iz članka 9. ovoga Zakona, uzeti u obzir i dosadašnji koeficijenti složenosti poslova, kao i stalni dodaci na plaću vezani uz radno mjesto odnosno rad u pojedinom državnom tijelu ili javnoj službi. Naime, nije sporno da su prema odluci Upravnog vijeća tuženika iz 2013. godine (list 132 spisa), koeficijenti zdravstvenih radnika bili izjednačeni s koeficijentima nezdravstvenih radnicima, ali u postupku je utvrđeno da je Upravno vijeće tuženika odlukom od 28.2. 2024.(list 133 spisa) stavilo izvan snage sve odluke i druge opće akte na temelju kojih se isplaćuju plaće, pa tako i odluku iz 2013. godine, što je tuženik bio dužan učiniti prema kogentnoj odredbi čl. 48. st. 2. Zakona o plaćama u državnoj i javnoj službi o prestanku važenja propisa, kojom odredbom je propisano da su nadležni čelnici tijela državne uprave i javnih službi odnosno nadležna tijela u javnim službama sukladno propisima i statutima dužni danom prestanka važenja propisa iz članaka 52. i 53. ovoga Zakona staviti izvan snage sve odluke i druge opće akte odnosno pojedine odredbe odluka i drugih općih akata na temelju kojih se isplaćuje plaća odnosno dodaci na plaću te novčane nagrade za radne rezultate i uspješnost u radu.

17.1. Stoga nisu od značaja iscrpni žalbeni navodi tužitelja koje temelji na činjenici da je po odluci iz 2013. imao koeficijent kao zdravstveni radnik kao ni žalbeni navodi tužitelja kojima upire na mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da prevođenje potrebno odraditi imajući u vidu raniji koeficijent.

18. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije primao plaću zdravstvenog radnika zato što je zdravstveni radnik ili obavlja poslove zdravstvenog radnika već iz razloga što je Upravno vijeće tuženika 2013. godine donijelo odluku kojom se koeficijenti nezdravstvenih radnika izjednačuju sa koeficijentima zdravstvenog radnika, a kako je tuženik s 1. ožujkom 2024. takvu odluku stavio van snage, da više nije bilo osnove tužitelju isplaćivati koeficijent zdravstvenog radnika, a da poslovi koji su tužitelju određeni ugovorom o radu i pravilnicima tuženika, a i poslov i koje je tužitelj faktično obavljao, ne spadaju pod zdravstvenu djelatnost. Suprotni žalbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.

19. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP, koju tužitelj u žalbi opisno ističe navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti dokazne prijedloge saslušanja svjedoka OI i HI na tvrdnje tužitelja da je njegovo radno mjesto pogrešno prevedeno. To stoga što na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. S obzirom da nije sporno da svjedokinje ne obavljaju poslove koje obavlja tužitelj, tvrdnje tužitelja da su iste prilikom prevođenja stavljene u povoljniji položaj, na koje okolnosti je predloženo njihovo saslušanje, nisu od značaja za odlučivanje da li je prevođenje radnog mjesta tužitelja bilo u skladu sa Uredbom i Zakonom.

20. Nadalje, odredba čl. 4. st. 6. Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama koja propisuje da je javna ustanova kod koje se ustrojava radno mjesto sukladno stavku 4. toga članka (ako se unutar pojedine javne ustanove pokaže potreba za ustrojavanjem radnog mjesta koje po svom opisu i sadržaju posla koji se obavlja odgovara posebnom radnom mjestu propisanom za drugu ustanovu, ista može, u skladu načelom jednakosti plaća i vrednovanja radnih mjesta, koristiti naziv i koeficijent takvog radnog mjesta) dužna Vijeću dostaviti prijedlog za korištenje naziva i koeficijenta posebnog radnog mjesta s opisom poslova i provedenim vrednovanjem u skladu s posebnim propisom, na koju odredbu upire tužitelj u žalbi, nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

21. Odluka o trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) s tim da tužitelj žalbom posebno ne osporava oduku o troškovima.

22. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj