Republika Hrvatska
Županijski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 33
Broj: Gž-361/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda:
Marijane Žulj Jakovljević, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Lani Roje, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba , radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude i dijela rješenja Općinskog suda u Rijeci broj: P-944/2023. od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci broj: P-944/2023. od 7. travnja 2025. u pobijanom dijelu (točka II. izreke) potvrđuju.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Rijeci broj: P-944/2023. od 7. travnja 2025. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog dana 11. lipnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao Banke kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određeno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja te sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja (točka I. izreke).
Nadalje, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.717,88 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka II. izreke).
Istom presudom utvrđena je ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu sadržana u članku 8. stavak 2. Ugovora u dijelu koji se odnosi na prijevremenu konačnu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu kako je to pobliže navedeno u izreci (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 132,79 EUR -a sa zakonskom zateznom kamatom od 4. siječnja 2013. po stopi kako je to pobliže navedeno u izreci (točka IV. izreke) kao i da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.150,00 EUR-a (točka V. izreke).
Rješenjem istoga suda u broja utvrđeno je da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva u visini od 49,43 EUR-a (točka I. izreke), te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude i dijela rješenja (točka II. izreke) žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda i rješenje preinače i odbije zahtjev u cijelosti uz naknadu troška ili ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli a slijedom toga i isplata preplaćenog iznosa kredita zbog te ništetnosti, te zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi zbog prijevremene otplate kredita, a slijedom toga i zahtjev za isplatom plaćene naknade.
7. Nesporno je između stranaka da su sklopile Ugovor o kreditu dana 11. lipnja 2007. temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.737,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF s rokom otplate od 84 mjeseca uz kamatnu stopu od 5,90% godišnje a koja je promjenjiva odlukom banke.
Nije sporno ni to da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana te da je kredit otplaćen.
8. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je knjigovodstveno financijskim vještačenjem a vještak je utvrdio da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.717,88 EUR-a.
9. Prvostupanjski sud opravdano utvrđuje nepoštenim odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj CHF spornog Ugovora o kreditu u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) kojima su regulirani pojam nepoštene ugovorne odredbe i okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora.
10. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud se osnovano poziva na pravna stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF a koja je potvrđena u pogledu promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. a u pogledu valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž - 6632/2017. od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.
11. Prigovor zastare koji je tuženik istakao pravilno je odbijen a što potvrđuje i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-2245/2017. prema kojem stavu su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene imajući u vidu svrhu postupka kolektivne zaštite potrošača.
Navedenom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske, koja je obvezujuća za niže stupanjske sudove, je zauzeo pravni stav o tijeku i nastupu zastare, pa tužiteljica nije trebala podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa.
Zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovornih odredbi.
Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. svibnja 2023., zastara nije nastupila.
12. Tužiteljica nije trebala dokazivati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u navedenom predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer je sporni Ugovor sklopljen 11. lipnja 2007. a u kolektivnom sporu je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da se prije i u vrijeme zaključenja spornog ugovora o tome nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Odredbom članka 502c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Sporni Ugovor sklopljen je upravo u periodu koji se navodi i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. a visina preplate je utvrđena knjigovodstveno financijskim vještačenjem.
15. Sud Europske unije u predmetu C-118/2017. je stajališta da se utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi omogućava ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da navedene (nepoštene) odredbe nisu korištene u ugovoru.
16. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu a visina tužbenog zahtjeva odnosno preplate utvrđena je knjigovodstveno financijskim vještačenjem pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa na koji iznos je isti dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu jer je nesavjesni stjecatelj.
17. Obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu uz uvjete koje jednostrano odredi kreditor odnosno bez navođenja iznosa naknade ili barem definiranja načina na koji se utvrđuje njezina visina dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.
Naime, prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete ali također je tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti joj na što se ista točno odnosi, dakle pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu.
Protivno žalbenim navodima, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane, pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima.
Predmetna odredba iz članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu je prema tome ništetna bez obzira što naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna.
Tuženik nije dokazima osporio navode tužiteljice da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru što znači da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i visinu te naknade.
18. Pravilno je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je i u odnosu na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita odbio tuženikov prigovor zastare, a pri tom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Imajući tako u vidu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka III. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.
19. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tužbeni zahtjev i za isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji iznos naknade nije bio sporan.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku a ista je valjano obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
21. Protivno žalbenim navodima, u ovom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku jer je prema Tarifi visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, što znači da tuženiku takvim disponiranjem tužbenim zahtjevom nisu nastali posebni troškovi, pa nema onda pravo na naknadu istih od protivne strane.
22. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu (točka II. izreke) potvrditi, dok je prvostupanjsko rješenje u nepobijanom dijelu (točka I. izreke) ostalo neizmijenjeno.
23. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
Vukovar, 16. lipnja 2026.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Marijana Žulj Jakovljević
