Republika Hrvatska

Gž-983/2025-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Jeleč-Pecirep, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Jasmine Crnić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Leko i partneri" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola broj P-79/2025 od 20. listopada 2025. godine, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana, te se u odluci o glavnoj stvari pod točkama I. i II. izreke, te u dijelu odluke o trošku pod točkom III. izreke, kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 658,18 eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška - potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola broj P-79/2025 od 20. listopada 2025. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice, te se u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je tužitelju dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama preinačuje pobijana presuda i u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

III. Odbacuje se žalba tuženice podnesena protiv dijela točke IV. pobijane presude, kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjih troškova postupka, kao nedopuštena.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.11.3. Ugovora o kreditu broj 9011913499 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.09.2006.god., a koja glasi: « Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% … », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženoj Privrednom banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 384,82 EUR (slovima: tristo osamdeset četiri eura i osamdeset dva centa) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 19.09.2006.god. pa do 31.07.2015. god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.283,18 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 20.10.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani."

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično neosnovana, djelomično osnovana, a u dijelu i nedopuštena.

5. Neosnovano tuženica prvostupanjsku presudu (sadržajno) pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žaliteljice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

6. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari (točke I. i II. izreke) zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženicom kao kreditorom dana 18. rujna 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011913499 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.789,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, u svrhu kupnje vozila za osobne potrebe,

- da je u članku u 11.3. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita plaća banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%,

- da je tužitelj dana 19. rujna 2006. godine tuženici platio naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita u ukupnom iznosu od 384,82 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredila tuženica,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu troškova obrade kredita i naknade za osiguranje kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje ,

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženica kao banka svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženici radi obrade kredita, kao i radi osiguranja kredita,

- kao i da tuženica tijekom postupka nije niti predložila dokaze na okolnost da je imala stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit i osiguranja kredita, pa slijedom toga nije dokazala ni visinu troškova koju je eventualno imala.

7. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknada za obradu i osiguranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje te za osiguranje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 11.3. Ugovora, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO).

9.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, te naložio tuženici vraćanje stečenog bez osnova tužitelju temeljem članaka 111. i 1115. ZOO, budući da je tuženica kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavila Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

10. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 11.3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da tužitelj nije dokazao da je tuženica postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je "upravo u konkretnom slučaju sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama".

10.1. Nije u pravu tuženica ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata plaćenog iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je, i po nalaženju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženice, ocijenivši ga neosnovanim.

10.2. Konačno, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja, jer da je tuženica pošteni stjecatelj, pa da tužitelja pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe.

11. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženice podnesena protiv odluke o parničnom trošku iz točke III. pobijane presude, zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Naime, prema razlozima pobijane odluke, prvostupanjski sud je visinu opravdanih troškova tužitelja obračunao prema vrijednosti predmeta spo ra označenoj u tužbi u iznosu od 1.712,04 eura (visina deklaratornog zahtjeva 1.327,22 eura i kondemnatornog zahtjeva 384,82 eura), kojoj visini predmeta spora je tuženica pravodobno prigovorila u odgovoru na tužbu.

12.1. Stoga tuženica s pravom ukazuje u žalbi da je prvostupanjski sud "propustio odlučiti u povodu prigovora tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora, a zbog čega je sud naknadu za pojedinu radnju punomoćnika tužitelja dosudio u pogrešnom iznosu".

12.2. Po shvaćanju ovog suda, u slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje. Dakle, kako je u ovoj parnici deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih naknada za obradu i osiguranje kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, pa je tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odmjeriti parnični trošak prema vrijednosti predmeta spora od 384,82 eura.

13. Slijedom toga, tužitelja pripada odvjetnički trošak zastupanja – za sastav tužbe 50 bodova prema Tbr 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), za sastav dva obrazložena podneska po 50 bodova za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 OT, te za zastupanje na dva ročišta po 50 bodova prema Tbr. 9/1 OT, odnosno, ukupno 250 bodova tj. iznos od 500,00 eura, a sa uvećanjem za PDV ukupno 625,00 eura. Nadalje, tužitelja pripada i po prvostupanjskom sudu pravilo obračunati trošak sudske pristojbe u iznosu od 33,18 eura, pa ukupan osnovani trošak tužitelja iznosi 658,18 eura.

13.1. Budući je prvostupanjskom presudom tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.283,18 eura, to je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja u iznosu od 625,00 eura - neosnovan.

14. Zbog svega navedenog, žalbu tuženice je djelomično valjalo odbiti, te u odluci o glavnoj stvari pod točkama I. i II. izreke, kao i u dijelu odluke o trošku pod točkom III. izreke, kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 658,18 eura sa zateznim kamatama, te u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška – potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

14.1. Ujedno je, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice, u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je tužitelju dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama, valjalo preinačiti pobijanu presudu, u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i odlučiti kao u točki II. izreke.

15. Konačno, kako tuženica pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke, kojim je uspjela u parnici (kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa), to se žalba tuženice u tom dijelu ukazuje nedopuštena suglasno članku 358. stavak 3. ZPP, jer tuženica nema pravni interes za pobijanje toga dijela presude, pa je temeljem članka 367. stavak 1. ZPP u tom dijelu žalbu valjalo odbaciti i riješiti kao u točki III. izreke.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke IV. izreke zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom u pogledu glavnog zahtjeva (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 16. lipnja 2026. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ana Jeleč-Pecirep