Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-568/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Trpimiru Jonjiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Večernji list d.o.o. iz Zagreba, Oreškovićeva ulica 3D, OIB:9276133102, zastupan po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-2388/2023-159 od 21. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana te se u toč. I. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn -2388/2023-159 od 21. ožujka 2025. godine.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja te se preinačava prvostupanjska presuda u dijelu toč. II. izreke i nalaže tuženiku na ime naknade imovinske štete isp latiti tužitelju iznos od 23.890,11 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do namirenja prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa 69.015,86 EUR sa zateznim kamatama odbija žalba tužitelja i potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Žalba tužitelja podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda od 19. veljače 2025. godine odbacuje se kao nedopuštena.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 9.348,84 EUR u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „ Nalaže se tuženiku da u prvom broju dnevnika „Večernji list“ uključujući i sva izdanja za Bosnu i Hercegovinu i inozemstvo, te uključujući internetsko izdanje, bez ograde i komentara na naslovnoj stranic i istim tipom i veličinom slova kojima je objavljen naslov „Odvjetnik ga izdao za haaških milijun Eura“ u br. 15190 od 24. veljače 2006. godine objavi da je presudom obvezan na plaćanje naknade štete tužitelju ZC, a na str. 3. istih publikacija, također bez orade i komentara, da objavi ovu presudu u cijelosti istim tipom i veličinom slova kojima je u broju od 24. veljače 2006. godine objavljen članak „Haaški sud OC nameće branitelja“ te da sve te objave linkom (poveznicom) poveže s člancima koji se odnose na tužitelja a koji su objavljeni u brojevima od 24., 26. i 28. veljače 2006 godine, u roku 15 dana.“ 1.1. U toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na naknadu imovinske štete u iznosu 92.905,97 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 25.057,83 EUR teku od 1. siječnja 2007. godine do namirenja, na iznos 25.057,83 EUR od 1. siječnja 2008. godine do namirenja, na iznos 25.057,83 EUR od 1. siječnja 2009. godine do namirenja a na iznos od 17.732,48 EUR od 1. svibnja 2007. godine do namirenja.

1.2. Ujedno je u pobijanoj presudi odlučeno i da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. Žalbu je podnio tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže da se odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na toč. I. izreke

5. Iz obrazloženja pobijane presude u ovom dijelu bi proizlazilo da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za objavom presude iz razloga što smatra da je svrha naknađivanja neimovinske štete već ostvarena dosuđivanjem tužitelju pravične novčane naknade, kao i stoga jer tužitelj nije dokazao osnovanost pretežitog dijela svog tužbenog zahtjeva s osnova neimovinske štete. Sud, nadal je, navodi da je utvrdio da ne postoje uvjeti iz članka 1099. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i dr,; dalje: ZOO) koji bi opravdali udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom dijelu.

6. Tužitelj u žalbi ističe da je u ovom dijelu presuda opterećena bitnom povredom iz članka 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 220. st. 2. ZPP i ovo obrazlaže time da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog tužitelja da se pribave podaci o nakladi i posjećenosti stranice.

7. Izneseni razlozi u pobijanoj presudi nisu pravilni, jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2017. godine zauzeto pravno shvaćanje da je objava pravomoćne presude u tiskovini dopušteni oblik popravljanja neimovinske štete oštećenom u postupku na koji se primjenjuju odredbe Zakona o medijima („Narodne novine“ br. 59/2004, dalje: ZM) . Dakle, neovisno o tome je li tužbeni zahtjev usvojen djelomično ili u cijelosti nema zapreke da se kod zahtjeva za popravljanjem štete zbog povrede prava osobnosti objavom informacije u medijima kao jedan od načina popravljanja te štete traži i objava presude u istom mediju i to temeljem članka 22. st. 1. ZM u vezi čl. 1099. i čl. 1100. ZOO. Prvostupanjski je sud, prema tome, pogrešno protumačio i primijenio naprijed navedene odredbe.

8. Međutim, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj podneskom od 15. siječnja 2024. godine (str. 780. spisa predmeta) tužbeni zahtjev uredio na način da zahtijeva da u medijima bude objavljena presuda kojom je odlučeno o zahtjevu za naknadu imovinske štete, a ne presuda pod poslovnim brojem Pn- 2434/06-115 od 10. studenog 2021. godine kojom je pravomoćno odlučeno o zahtjevu za naknadom neimovinske štete.

9. Prema tome kako tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži da se u tiskovini tuženika objavi presuda kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu na naknadu imovinske štete to bi i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo donijeti istu odluku, pa je stoga temeljem članka 368. st. 2. ZPP presuđeno kao u toč. I. izreke. Kraj takvog stanja stvari žalbeni prigovor kojim se ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 220. st. 2. ZPP ukazuje se bespredmetan za odlučivanje o podnesenoj žalbi u ovom dijelu te je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio dokazni prijedlog tužitelja za pribavom podataka o nakladi tuženikovih novinskih izdanja kao suvišan i nepotreban.

U odnosu na toč. II., III. i IV. izreke

10. Žalitelj u žalbi ističe da je u dijelu pobijane presude kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom imovinske štete ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije u pravu, jer je prvostupanjski sud jasno i iscrpno izložio razloge o odlučnim činjenicama te ono što se o razlozima o odlučnim činjenicama navodi u presudi o sadržaju isprava ili zapisnika nije proturječno samim tim ispravama i zapisnicima.

11. Među strankama nije sporno da je u ranijem tijeku postupka tužitelju pravomoćno dosuđena naknada neimovinske štete koja je uzrokovana objavom članka u tiskovini tuženika 24. veljače 2006. godine pod naslovom „Sudbina bivšeg ministra haškog optuženika – odvjetnik ga je izdao za haaških milijun eura“ te dijelova tog glavnog članka na trećoj stranici novina u kojima se navodi da je tužitelj pred svojim branjenikom počeo „skrivati ugovore sa sudom“ te da je „obolio od novaca“.

11.1. Nije sporno da su naknadno od strane tuženika objavljena još dva članka i to 26. veljače 2006. godine pod naslovom „ZC u sukobu časti“ i 28. veljače 2006. godine pod naslovom „ZC povrijedio odvjetničku etiku“ za koja je, u ranijem tijeku postupka, utvrđeno da nisu bili objektivno podobni za nanošenje neimovinske štete tužitelju.

12. Sporno je da li je tužitelj uslijed objave navedenih članaka trpio imovinsku štetu koja se očitovala u tome što su mu određeni klijenti otkazali korištenje njegovih odvjetničkih usluga, je li do gubitka tih angažmana došlo upravo zbog negativnog publiciteta uzrokovanog objavom naprijed navedenih članaka a sporno je i pitanje visine tako pretrpljene štete po osnovi izmakle dobiti.

13. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz podnesaka koje je tužitelj u svojstvu punomoćnika VC uputio Županijskom sudu u Požegi u predmetu br. Kio-14/05, te Općinskom sudu u Zagrebu u predmetima posl. br. K-250/04 i K-251/04 proizlazi da je tužitelj obavijestio ove sudove da je „nakon stanovitih napisa u tisku okrivljenik izrazio nepovjerenje prema potpisanom odvjetniku“ pa da ga slijedom toga tužitelj prestaje zastupati

-da iz dopisa haškog optuženika JC upućenog tužitelju proizlazi da s obzirom na članke u Večernjem listu ima razloga strahovati da tužitelj ne bi mogao kod svjedoka obrane zadobiti potrebno povjerenje i da je korisnije da ga zastupa netko drugi, da je nova angažirana odvjetnica ovog optuženika bila ĆC

-da je i nakon toga tužitelj nastavio suradnju s optuženim JC te rješenjem suda Bosne i Hercegovine postavljen za dodatnog branitelja za što je ostvario honorar od tri ili četiri tisuće konvertibilnih maraka, ali i da od trenutka otkaza punomoći tužitelju za zastupanje pred haškim sudom pa do izručenja optuženika pred sud u BiH nije bilo nikakvih radnji u zastupanju JC

- tužitelj je bio angažiran kao punomoćnik obrta [obrt] te se dopisom 9. veljače 2006. godine obratio Hypo Alpe Adria Bank d.d. i pozvao banku da izvansudskim putem namiri njegovom klijentu štetu u iznosu dva milijuna kuna, te da je vlasnik obrta [obrt] ŠC **.**.2006. dopisom obavijestio tužitelja da mu zbog niza negativno intoniranih članaka otkazuje suradnju navodeći pri tome da je „upravo potencijalni negativni medijski odjek važan faktor koji bi tuženika mogao navesti na isplatu naknade štete bez sudskog postupka“

- tužitelj je 21. veljače 2006. godine sklopio ugovor s PGN graditeljstvo d.o.o. o pružanju pravne pomoći kojim ugovorom se PGN graditeljstvo d.o.o. obvezalo tužitelju isplaćivati mjesečno unatrag iznos od 10.000,00 kn, da je činjenicu sklapanja ovog ugovora potvrdio i direktor PGN graditeljstvo d.o.o. ŽC u svom svjedočkom iskazu, kao i da je odlučio raskinuti ugovor s tužiteljem zbog članaka u medijima

- tužitelj je zaključio ugovor o pravnoj pomoći s građevinskim obrtom [obrt] iz [adresa] **.**.2006. kojim je bilo dogovoreno da će ovaj obrt isplaćivati tužitelju mjesečni iznos od 5.000,00 kn, da je ugovor sklopljen na godinu dana, te da iz iskaza saslušanog svjedoka TC proizlazi da je ugovor raskinut upravo zbog negativno intoniranih članaka u novinama

-da je tužitelj tijekom 2006. godine raskinuo ugovore o radu sa odvjetničkim vježbenicima koji su radili u njegovom uredu zbog naglog pada opsega posla, dok iz rekapitulacije primitaka tužitelja u 2005. i 2006. godini proizlazi da je tijekom 2005. godine imao ukupne primitke u iznosu 703.279,22 kn a u 2006. u iznosu 139.509,12 kn

14. Tužitelj u ovoj parnici potražuje naknadu imovinske štete u visini izmakle dobiti do koje bi došlo redovnim tijekom stvari te u takvoj situaciji osim postojanja odgovornosti štetnika on mora dokazati i izvjesnost dobitka te njegovu visinu.

15. U tom pravcu valja istaknuti da se zaključci o visini izmakle dobiti u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda , ne mogu temeljiti na općenitom utvrđenju ukupnog umanjenja primitaka tužitelja kroz 2006. godinu, jer na isto mogu utjecati brojni parametri a nesporno je da je jedan od tih i činjenica da je došlo do prestanka zastupanja OC za što nije odgovoran tuženik, a kako to sud pravilno u pobijanoj presudi zaključuje. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 3. ZOO).

15.1. Imovinsku štetu u ovoj parnici valja utvrđivati obzirom na ponaosob navedena nerealizirana zastupanja fizičkih i pravnih osoba za koje tužitelj tvrdi da su mu otkazali punomoć ili raskinuli ugovorni odnos upravo iz razloga objave štetnih članaka tuženika. Pri tome, tužitelj je u ovoj parnici uz postojanje općih pretpostavk i odgovornosti tuženika, što je dokazano u ranijem tijeku postupka, bio dužan dokazati i visinu svoje tražbine, odnosno, koji iznos zarade bi ostvario po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetne radnje tuženika, ali i da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi ista nastala kao i da postoji dopuštena pravna osnova po kojoj bi korist bila ostvarena.

15.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje naknadu imovinske štete zbog toga jer mu je otkazana punomoć u predmetima pred Općinskim sudom u Zagrebu br. K-250/04 i K-251/04 te pred Županijskim sudom u Požegi br. Kio-14/05 i to u postupcima protiv VC, kao i zahtjev za naknadom štete zbog toga jer mu je vlasnik obrta [obrt] otkazao punomoć u sporu koji je imao sa Hypo Alpe Adria Bank d.d. – nije osnovan jer tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine, odnosno, visinu odvjetničkog honorara koji je izvjesno mogao očekivati. U tom pravcu valja dodati da se, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, visina imovinske štete uslijed gubitka odvjetničkog honorara po osnovi zastupanja u naprijed navedenim postupcima nije mogla utvrditi vještačenjem knjigovodstva ni pribavljanjem podataka Porezne uprave, kako je tužitelj predlagao na ročištu od 19. veljače 2025. godine, nego upravo obzirom na konkretne radnje koje bi tužitelj, po izvjesnom tijeku stvari, poduzimao u navedenim postupcima pred Općinskim sudom u Zagrebu br. K-250/04 i K-251/04 te pred Županijskim sudom u Požegi br. Kio-14/05 i u odnosu na koje bi nastala njegova tražbina kao punomoćnika, odnosno u daljnjem sudskom postupku za naknadu štete obrta [obrt], ukoliko je do istog zaista i došlo, jer tužitelj nije dokazao ni tu činjenicu.

16. Što se tiče naknade imovinske štete do koje bi, po tvrdnjama tužitelja, došlo uslijed toga što mu je JC otkazao punomoć, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nakon otkazivanja punomoći pred haškim sudom nisu poduzimane daljnje radnje od strane njegove obrane, te je predmet protiv optuženog JC prenesen pred sud u BiH gdje je tužitelj ponovo bio angažiran kao dodatni branitelj u tom predmetu za što je ostvario honorar od 3000 -4000 konvertibilnih maraka.

16.1. Sud je utvrdio da tužitelj, a obzirom na to da nakon otkazivanja punomoći pred haškim sudom nisu poduzimane daljnje radnje, te da je naknadno pred sudom Bosne i Hercegovine tužitelj ponovo bio angažiran kao odvjetnik JC za što je i primio honorar, nije dokazao da je pretrpio imovinsku štetu.

16.2. Žalbenim navodima kojima žalitelj osporava ovo utvrđenje suda navodeći da bi kao glavni branitelj obrane mogao zaraditi više od 3 ili 4 tisuće eura ne dovodi se u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda jer je upravo na tužitelju bio teret dokaza visine imovinske štete ali i činjenice njenog nastanka.

17. U odnosu na imovinsku štetu za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala otkazivanjem odvjetničkog angažmana s obrtom [obrt] iz [adresa] i PGN graditeljstvo d.o.o., prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi utvrdio da se iz iskaza svjedoka saslušanih u postupku (ŽC, kao direktora PGN graditeljstvo d.o.o. i TC, vlasnika građevinskog obrta [obrt] iz [adresa]) ne može utvrditi da je do otkazivanja punomoći došlo upravo zbog spornih članaka i naslova u tiskovini tuženika, a osim toga i da nije dokazano postojanje ugovornog odnosa između ovih pravnih osoba i tužitelja jer ugovori o pružanju pravne pomoći nisu ovjereni kod javnog bilježnika niti dostavljeni Hrvatskoj odvjetničkoj komori.

17.1. Člankom 247. ZOO propisano je da se ugovor smatra sklopljenim kada se ugovorne stranke usuglase o bitnim sastojcima ugovora. Kako je u postupku utvrđeno da su stranke suglasno potpisale ugovore, te ni saslušani svjedoci nisu osporili tu činjenicu, a pri tome valja istaknuti da se ne radi o pravnim poslovima koji podliježu nekom posebnom režimu glede načina sklapanja, naprijed navedeni zaključak suda ne može se prihvatiti kao pravilan i u skladu sa zakonskim odredbama.

17.2. Predmetnim ugovorima jasno su propisane obveze ugovornih stranaka te je u pobijanoj presudi utvrđeno da se prema ugovoru sklopljenim 21. veljače 2006. PGN graditeljstvo d.o.o. obvezalo tužitelju plaćati 10.000,00 kn mjesečno na ime pružanja pravne pomoći, dok se ugovorom od 22. veljače 2006. godine, sklopljenim na godinu dana, građevinski obrt [obrt] iz [adresa] obvezao plaćati 5.000,00 kn mjesečno za pružanje pravne pomoći.

17.3. Nadalje, iako iz prepiske između ŽC kao direktora PGN graditeljstvo d.o.o. i tužitelja te između TC kao vlasnika obrta [obrt] i tužitelja proizlazi da su uzrok raskida ugovora bili stanoviti novinski članci koji tužitelja prikazuju u negativnom svjetlu, a to su potvrdili ovi svjedoci i u svojim iskazima, prvostupanjski sud smatra da se sve navedeno ne može povezati upravo sa spornim člancima i naslovom za koji je u ranijem tijeku postupka utvrđeno da je prouzrokovao neimovinsku štetu tužitelju .

17.4. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije ni logično ni životno da se svjedoci, koji su saslušavani s velikim vremenskim odmakom od objave spornih članaka, točno sjete naslova članka koji ih je naveo na poduzimanje raskida ugovora o pravnoj suradnji s tužiteljem, a osim toga iz obrazloženja pobijane presude i ne proizlazi da su u istom razdoblju o tužitelju bili objavljivani neki drugi negativno intonirani članci i naslovi u drugim tiskovinama.

17.5. Temeljem članka 373.a ZPP, a uzimajući u obzir isprave i izvedene dokaze koji se nalaze u spisu predmeta, poglavito iskaze svjedoka TC i ŽC te sadržaje ugovora sklopljenih 21. veljače 2006. godine i 22. veljače 2006. godine ovaj drugostupanjski sud smatra da je do raskida ugovora došlo uslijed objave spornog članka u tiskovini tuženika pa je time tužitelj pretrpio imovinsku štetu. Po osnovi ugovora zaključenog s obrtom [obrt] iz [adresa], tužitelj je pretrpio štetu u iznosu 7.963,37 EUR, jer je taj ugovor sa fiksno ugovorenom mjesečnom naknadom bio sklopljen na godinu dana i po izvjesnom i redovitom tijeku stvari tužitelj bi ostvario upravo taj dobitak da nije bilo tuženikove štetne radnje. U odnosu, pak, na ugovor o pružanju pravne pomoći sklopljen sa PGN graditeljstvo d.o.o. iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da nije ugovoreno na koji rok se zaključuje što bi ukazivalo na činjenicu sklapanja ugovora na neodređeno vrijeme, no kako je u postupku saslušani svjedok ŽC iskazao da je njegova firma PGN graditeljstvo d.o.o. od 2007. godine bila u blokadi očito je da je tada nastupila i nemogućnost plaćanja naknade ugovorene s tužiteljem. Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da je predvidivo trajanje ovog ugovora bilo godinu dana od njegova sklapanja i da dobitak tužitelja koji se mogao očekivati po redovitom tijeku stvari iznosi 15.926,74 EUR.

18. Slijedom izloženog valjalo je temeljem članka 373.a ZPP djelomično uvažiti žalbu tužitelja i djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu i dosuditi iznos od 23.890,11 EUR. Obzirom da se potraživanje tužitelja u ovom dijelu odnosi na fiksne, točno utvrđene mjesečne iznose koje bi primao da nije bilo tuženikove štetne radnje i koji dospijevaju mjesečno, zatezne kamate su temeljem čl. 2. st. 1. ZPP dosuđene u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i teku od 1. siječnja 2007. godine, a u preostalom dijelu valjalo je odbiti žalbu tužitelja temeljem članka 368. st. 1. ZPP i odlučiti kao u toč. II. izreke.

19. Tužitelj se žali i protiv rješenja suda donesenog na ročištu od 19. veljače 2025. godine kojim su odbijeni daljnji tužiteljevi dokazni prijedlozi. Obzirom na to da se radi o rješenju o upravljanju postupkom na koje nije dopuštena posebna žalba (čl. 311. st. 5. ZPP), već se isto pobija žalbom na presudu kroz iznošenje razloga o eventualnoj nezakonitosti presude putem iznošenja argumenata o nezakonitosti rješenja, o čemu je raspravljeno u prethodnom dijelu ove drugostupanjske odluke, valjalo je temeljem članka 367. st. 1. ZPP riješiti kao u toč. III. izreke.

20. U ovoj parnici tužitelj je uspio ukupno sa potraživanjem u omjeru 57,33% a tuženik u omjeru 42,67 %, pa je stoga primjenom članka 154. st. 2. ZPP tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u omjeru 14,66%.

20.1. Tužitelj je imao opravdani trošak sastava tužbe u iznosu 834 boda (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanim 1. veljače 2007., 20. travnja 2007., 12. rujna 2007., 16. studenog 2007., 15. travnja 2010., 4. listopada 2011., 25. travnja 2016., 24. listopada 2019., 19. veljače 2020., 22. siječnja 2021. i 30. rujna 2021. u iznosu po 834 boda za svako, sve sukladno Tbr. 9. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife, te trošak pristupa na ročište objave presude 10. 11. 2021. godine u iznosu 417 bodova (Tbr. 9. toč. 3. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife). Nadalje, tužitelj je imao i trošak zastupanja na ročištima 4. prosinca 2023., 31. siječnja 2024., 24. siječnja 2025. i 19. veljače 2025. godine u iznosu po 699,00 EUR za svako (Tbr. br. 9. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife) te trošak pristupa na ročište objave presude 21. ožujka 2024. godine u iznosu 349,50 EUR (Tbr. 9. toč. 3. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

20.2. Tužitelj je, nadalje, imao opravdani trošak sastava podnesaka od 17. ožujka 2008., 8. rujna 2010., 21. listopada 2015., 14. listopada 2016., 25. kolovoza 2020., 27. siječnja 2021.godine, u iznosu po 208,50 bodova za svaki ( Tbr. 8. toč. 4. Tarife u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podnesaka od 15. siječnja 2024., 23. siječnja 2024. i 31. listopada 2024. godine temeljem iste zakonske odredbe u iznosu 174,75 EUR za svaki. Za sastav podnesaka od 30. prosinca 2009., 26. travnja 2010., 8. prosinca 2010. i 21. ožujka 2011. tužitelju pripada pravo na iznos od po 834 boda za svaki podnesak (Tbr. 8. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife) a za sastave podnesaka od 6. listopada 2015. i 21. srpnja 2021. godine po 417 bodova za svaki (Tbr. 8. toč. 3. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

20.3. Tužitelju pripada pravo i na trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude (od 24. studenog 2021. godine) u iznosu 1.042,50 bodova, dok mu za sastav žalbe u ovom žalbenom postupku sukladno vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela i ostvarenog uspjeha sa žalbom u omjeru 46% pripada pravo na trošak sastava žalbe u iznosu 401,92 boda.

20.4. Ukupan zbroj naprijed navedenog troška, kad se uzme u obzir da je vrijednost jednog boda 2 EUR, iznosi 39.837,42 EUR, a uz uvećanje PDV-a od 25% iznosi 49.796,77 EUR.

20.5. Obzirom na to da je tužitelj uspio sa 14,66%, pripada mu pravo na naknadu troška u iznosu 7.300,20 EUR.

20.6. Tome valja pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 663,61 EUR za svako ( Tar. br. 1. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 26/2003), trošak pristojbe na žalbu podnesenu 24. studenog 2021. godine koji sukladno čl. 3. Uredbe o izmjenama i dopunama uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ 92/91) iznosi 1.327,23 EUR te trošak sudske pristojbe na predmetnu žalbu u iznosu koji temeljem istog propisa iznosi 1.327,23 EUR. Ukupan zbroj naprijed navedenih troškova pristojbi je 2.654,46 EUR, a priznati trošak razmjerno uspjehu od 14,66% iznosi 389,14 EUR.

20.7. Nadalje, tužitelju je u cijelosti priznat i trošak vještačenja u iznosu 1.659,50 EUR.

20.8. Stoga ukupan trošak kojeg je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 9.348,84 EUR pa je temeljem članka 166. st. 2. ZPP u vezi članka 155. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 2. ZPP odlučeno kao u toč. IV. izreke.

21. Tužitelju nisu priznati kao osnovani sljedeći troškovi – troškovi sastava podnesaka od 4. listopada 2006., 7. travnja 2007., 28. lipnja 2007., 28. kolovoza 2007., 11. listopada 2007., 3. studenog 2007., 25. travnja 2008., 12. lipnja 2008., 25. siječnja 2010., 27. travnja 2011., 28. srpnja 2011., 11. svibnja 2016., 5. rujna 2017., 24. rujna 2020., 1. ožujka 2021. i 25. studenog 2021. jer je u istima iznosio navode koje je mogao iznijeti na ročištima glavne rasprave, te isti predstavljaju nedopušteno gomilanje troškova koji nisu bili nužni ni opravdani. Nije priznat ni zatraženi trošak sastava zahtjeva za suđenjem u razumnom roku od 25. svibnja 2021. godine jer je taj trošak trebao tražiti u postupku u kojem se o njegovom zahtjevu odluč ivalo i isti ne predstavlja trošak neophodan za vođenje parnice (čl. 155. ZPP). Nadalje, nije priznat ni zatraženi trošak dopuna žalbe od 7. siječnja 2022. i 14. veljače 2022. godine, jer su ove dopune odlukom drugostupanjskog suda odbačene kao nepravovremene.

22. Žalba tuženika podnesena protiv odluke o troškovima postupka je bespredmetna te o njoj ovaj drugostupanjski sud nije odlučivao.

23. Iz svih naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Šibeniku 16. lipnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić