Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž R-110/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zvonimir Bodrožić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ravlić & partneri d.o.o. u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica ĐŽ, mag.iur. kod umješača, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1066/2023-26 od 7. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1066/2023-26 od 7. srpnja 2025. u dijelu pod točkom

I., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku u roku od 15 dana platiti tužiteljici iznos od 3.408,30 EUR s osnove neimovinske i imovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 3.000,00 EUR teku od 25. srpnja 2023., pa do isplate, a na iznos od 408,30 EUR od 7. srpnja 2025., pa do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa iz točke I. izreke u iznosu od 3.408,30 EUR do zatraženog iznosa od 3.604,53 EUR, te zatezna kamata tekuća od 24. svibnja 2023. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.457,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2025., pa do isplate, dok je pod točkom IV. i V. izreke odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška preko dosuđenog, a tuženik u cijelosti. Pod točkom VI. izreke prihvaćeno je sudjelovanje umješača Croatia osiguranja d.d. na strani tuženika.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., III. i V. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu i liječenje, koju trpi kao posljedicu ozljede zadobivene u štetnom događaju od 20. siječnja 2020. kada je prilikom obavljanja rada pretrpjela ozljedu na radu poskliznuvši se na mokar pod te je pritom zadobila tešku tjelesnu ozljedu.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda , a pazeći pri tome temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP po službenoj dužnosti, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući da je izreka pobijane odluke razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6.1. Ovaj sud povodom žalbenih prigovora tuženika ocjenjuje da sud prvog stupnja nije povrijedio proceduralnu obvezu ispitivanja odlučnih dokaza i navoda stranaka, te da su suprotno žalbenim navodima tuženika u obrazloženju pobijane odluke dani jasni i dostatni razlozi.

6.2. Pri tom neutemeljeno tuženik tvrdi da bi obrazloženje presude pod točkom 3. o tome da je svjedok H saslušan u postupku bilo netočno, pogrešno i proturječno onome što je stvarno provedeno tijekom postupka, budući da iz spisa predmeta proizlazi da se pristupilo saslušanju ovog svjedoka, da su od svjedoka uzeti podaci sukladno odredbi članka 244. ZPP i istom dano upozorenje u smislu odredbe članka 243. ZPP te da nakon što je isti izjavio da je kod tuženika radio u razdoblju od kolovoza 2023. do kolovoza 2024. i da nema nikakvih saznanja o predmetu spora, nije bilo pitanja za svjedoka. Stoga je neosnovana tvrdnja tuženika da ovaj svjedok ne bi bio saslušan u postupku.

6.3. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tuženiku pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji ga ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tuž iteljicu, da je imao priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tuž iteljice i staviti svoje primjedbe na njih te da je pobijana odluka utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, to neosnovano tuženik u žalbi sadržajno prigovara da u tom postupku nije imao ravnopravan položaj.

6.4. Isto tako ne postoje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da na strani prvostupanjskog suda postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost tog suda. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio, pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Prigovor pristranosti suda iznesen u žalbi očito je motiviran nezadovoljstvom donesenom odlukom što nije okolnost koja dovodi u pitanje nepristranost suda ni uz primjenu subjektivnog ni uz primjenu objektivnog testa pristranosti.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženika zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Suprotno navodima žalitelja, u ovom postupku nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

9. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da se štetni događaj dogodio u prostoriji gdje se tužiteljica presvlačila, da je riječ o starom plastičnom podu, te da se tužiteljica poskliznula i pala zbog toga što je pod bio mokar od čišćenja.

10. Stoga, prethodno otklonivši prigovor zastare, prvostupanjski sud zaključuje da je poslodavac – tuženik odgovoran tužiteljici za nastalu štetu jer se ista već presvukla i krenula obavljati svoje redovne radne zadatke medicinske sestre, te utvrđuje da ne postoji tužiteljičin doprinos šteti i da ne postoje nikakvi elementi po kojima bi se tuženik kao poslodavac mogao osloboditi odgovornosti za nastanak štetnog događaja jer je utvrdio da je pod bio star i vlažan, jer su ga čistačice počistile neposredno prije presvlačenja tužiteljice, što proizlazi iz iskaza tužiteljice dok tuženik nema evidenciju niti raspored čišćenja takvih prostorija. Kako dakle, nalazi da nisu ispunjeni uvjeti na temelju kojih bi se poslodavac oslobodio odgovornosti, to nalazi da je tuženik dužan naknaditi štetu tužiteljici.

11. Visinu štete prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je s razlogom i osnovano prihvatio, a iz kojeg proizlazi da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom donjeg dijela palčane kosti bez pomaka ulomaka. Liječenje je završeno, odnosno stanje stabilizirano nakon kontrole fizijatra 30. rujna 2020., te da su unatoč provedenom kirurško fizijatrijskom rehabilitacijskom liječenju zaostale trajne posljedice u vidu bolova i blažem ograničenju u desnom ručnom zglobu, što je rezultiralo umanjenjem opće životne i radne aktivnosti u omjeru od 5%, a očituje se u ograničenoj pokretljivosti desnog ručnog zgloba te bolovima u njemu pri dužem radu desnom rukom. Radi navedenih ozljeda tužiteljica je trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg 14 dana, slabog 35 dana, dok su bolovi slabog intenziteta povremenog karaktera iskazani kroz smanjenje opće životne aktivnosti. Nadalje, tužiteljici je bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 2 sata kroz 38 dana za vrijeme nošenja imobilizacije, a naruženost nije zaostala. Tzv. primarni strah bio je jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah jačeg intenziteta trajao je 3 dana, srednjeg 7 dana, a manjeg 28 dana. Po prigovoru tuženika glede jasnog razgraničenja između tegoba uzrokovanih u štetnom događaju i prijašnjih zdravstvenih problema tužiteljice, vještak je naveo da je prijelom desnog ručnog zgloba isključivo posljedica traumatskog događaja koji se dogodio pri padu te je došlo do prijeloma palčane kosti na tipičnom mjestu bez pomaka ulomaka, a da je toliko izražena osteoporoza da bi onda sigurno došlo do pomaka frakturnih ulomaka. Radilo se o prijelomu desnog ručnog zgloba koji je rendgenski verificiran te je postavljena imobilizacija, a na kontroli gips, što govori u prilog zaključku da se radilo o prijelomu desnog ručnog zgloba.

12. I prema ocjeni ovog suda, uvažavanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, na temelju utvrđenih kvalifikatornih okolnosti o kojima ovisi pravična novčana naknada na ime neimovinske štete na temelju članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO), prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju utvrdio primjerenu naknadu jer sve utvrđene okolnosti opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u dosuđenom iznosu od 3.000,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama sukladno članku 29. i članku 1103. ZOO, koji iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju za pretrpljenu povredu prava osobnosti, te kraj činjenice da je tužiteljici zbog posljedica predmetnog štetnog događaja bila potrebna tuđa pomoć u ukupnom trajanju od 76 sati, a uzimajući da cijena sata tuđe pomoći iznosi 4,00 EUR (članak 223. stavak 1. ZPP) pravilno je utvrdio da joj s ove osnove pripada iznos od 304,00 EUR kojem iznosu je pribrojio trošak liječenja u iznosu od 104,30 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (članak 1095. ZOO).

13. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

14. Naime, odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

15. Odgovornost tuženika kao poslodavca temelji se na odredbi članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18, dalje: ZZR) po kojem ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

16. Tuženik kao poslodavac odgovara po kriterijima objektivne odgovornosti za štetu koju je tužiteljice pretrpjela na radu, a te se odgovornosti može osloboditi u smislu članka 1067. stavak 2. ZOO, samo ako dokaže da je do štete došlo zbog više sile, protupravnog djelovanja treće osobe ili grube nemarnosti radnika, a tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao bilo koju od okolnosti koje bi ga oslobodile od odgovornosti za štetu.

17. Neutemeljeno tuženik prigovara da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o prigovoru zastare jer iz obrazloženja u točki 16. jasno slijedi da je prvostupanjski sud ovaj prigovor ocijenio neosnovanim i za to dao razloge, pri čemu je navesti da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o ovom prigovoru, jer prema odredbi članka 139. ZR potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina. Potraživanje tužiteljice za naknadu štete zbog ozljede na radu je potraživanje iz radnog odnosa, pa se nastup zastare procjenjuje prema petogodišnjem zastarnom roku iz članka 139. ZR. Zastara tražbine tužiteljice za naknadu štete počela je teći danom završetka liječenja, konkretno 30. rujna 2020., kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, pa u vrijeme podnošenja tužbe 25. srpnja 2023. nije nastupila zastara.

18. U odnosu na prigovor tuženika da se prvostupanjski sud oslanja isključivo na tvrdnje tužiteljice, odgovoriti je da iz razloga pobijane presude proizlazi kako sud smatra da je do pada tužiteljice došlo na način kako to opisuje sama tužiteljica odnosno da se ista ozlijedila za vrijeme obavljanja rada tijekom radnog vremena i to prilikom presvlačenja u radnu uniformu kada je pala na mokrom podu te se ozlijedila, iz razloga što je djelatnica tuženika neposredno prije štetnog događaja oprala pod koji je bio mokar, a kako to nesumnjivo proizlazi iz iskaza same tužiteljice kojem iskazu sud nije imao razloga ne povjerovati bez obzira na činjenicu da sam način nastanka nezgode nitko nije vidio, jer isto proizlazi i iz ostalih izvedenih dokaza – liječničke dokumentacije kao i iskaza svjedokinje Đ kojoj se tužiteljica požalila na bolove nakon čega je otišla na hitnu i vratila se s rukom u gipsu, pri čemu iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da se radilo o prijelomu desnog ručnog zgloba koja ozljeda je rendgenski verificirana.

18.1. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ozl jedi na radu.

19. Suprotno shvaćanju tuženika, i po ocjeni ovog suda, u ponašanju tužiteljice u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bilo nepravilnosti koje bi dovele do ozljede tužiteljice, dok s druge strane poslodavac nije organizirao rad na siguran način i nije poduzeo zakonom propisane mjere za siguran rad, odnosno organizirao proces rada na način da radnici ne moraju hodati po mokrom podu što predstavlja propust tuženika za osiguranje sigurnih uvjeta rada, niti je pak tuženik dokazao postojanje razloga za potpuno ili djelomično isključenje odgovornosti poslodavca pa stoga odgovara za svu štetu koju je tužiteljica pretrpjela na radu.

19.1. U odnosu na navode da činjenica da je tužiteljica bila svjesna da je pod mokar što da predstavlja svjesno preuzimanje rizika i neodgovorno, nesavjesno ponašanje koje je dovelo do ozljede, navesti je da opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je tužiteljica obavljala svoj rad na uobičajeni način, normalno se kretala, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljica eventualno trčala ili na drugi način nepravilno hodala, pa da nije postupala s dužnom pažnjom, dakle, tužiteljica je hodala uobičajeno u situaciji u kojoj se nalazila pri tome ne očekujući da će se poskliznuti na podu, a tuženik je taj koji je trebao predvidjeti mogućnost da će zbog mokrog poda netko pasti i ozlijediti se, što se u konačnici i dogodilo tužiteljici.

20. S obzirom na naprijed navedeno, te budući da je upravo na tuženiku bio teret dokazivanja postojanja pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti prema odredbi članka 1067. ZOO, a da je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik isto nije ničim dokazao, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje tuženika kao poslodavca tužiteljice od odgovornosti u smislu članka 1067. stavak 1. ZOO kao ni članka 25. stavak 2. ZZR.

21. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i kako je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio niti one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku ne obrazlažući pritom u čemu nalazi eventualne nepravilnosti i nezakonitosti, jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, pa imajući u vidu da sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, to zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP).

24. U nepobijanom dijelu pod točkom II., IV. i VI. izreke, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 16. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić