Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-86/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Maje Skorić i Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aniti Juretić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ivančević & partneri d.o.o. Split, 114. brigade 10, protiv tuženika INA MALOPRODAJNI SERVIS d.o.o. Zagreb, Barčićeva 9, OIB: 88722350183, zastupanog po punomoćniku Siniši Baričeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o., Rijeka, Riva 4, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv međupresude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom pod brojem Pr-222/2022-38 od dana 16. lipnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026. godine

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika, te se ukida međupresuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom pod brojem Pr-222/2022-38 od dana 16. lipnja 2025. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom međupresudom utvrđeno je da je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju, zbog profesionalnog oboljenja, a sve temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje KLASA: UP/II-502-03/21-01/142, URBROJ: 338-01-06-05-21-05 od 19. travnja 2021. godine u kojem rješenju mu je priznato profesionalno oboljenje s dijagnozom „Leukaemia lymphocytica cronica propter expositionem benzeni“ šifre prema MKB 10 s datumom utvrđenja 2. siječnja 2021. godine (točka I. izreke), određeno je da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (točka II. izreke), kao i da će o odluci o parničnom trošku sud odlučiti u kasnijoj presudi (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog uvodno "iz svih žalbenih razloga", sa prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu međupresudu u skladu sa navodima žalbe, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška, uključujući i zatraženi trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je odštetni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog profesionalne bolesti na radu koja je utvrđena rješen jem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje KLASA: UP/II-502-03/21-01/142, URBROJ: 338-01-06-05-21-05 od 19. travnja 2021. godine s dijagnozom „Leukaemia lymphocytica cronica propter expositionem benzeni“ šifre prema MKB 10 i s datumom utvrđenja 2. siječnja 2021. godine, a koju je prema činjeničnim navodima tužbe tužitelj dobio na radu kod tuženika počev od 1989. godine, jer da je INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. jedini osnivač i vlasnik kapitala društva INA MALOPRODAJNI SERVIS d.o.o., slijedom čega da se radi o povezanim osobama kod kojih da je tužitelj u kontinuitetu kroz 30 godina obavljao rad na benzinskoj pumpi u [adresa], na kojoj je zbog rada na poslovima s kemijskim štetnostima, parama nafte, naftnih derivata , poglavito benzina koji sadrži štetni benzen, ispušnih plinova, UNP , došlo do profesionalnog oboljenja, a što da je utvrđeno u upravnom postupku.

6. Iz razloga presude, proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kod društva INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, pravog prednika tuženika, bio zaposlen od 1. veljače 1989. godine;

- da je tužitelj s INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb zaključio Sporazum dana 21. veljače 2015. godine kojim se utvrđuje prestanak radnog odnosa,

- da je u članku 2. Sporazuma navedeno da ugovorne strane utvrđuju da radni odnos radnika, a time i ugovor o radu iz članka 1. kao i svi eventualno pripadajući Aneksi Ugovora o radu temeljem tog Sporazuma, prestaje zaključno sa danom 31. siječnja 2016. godine,

- da je tužitelj zaključio Ugovor o radu sa tuženikom dana 1. veljače 2016. godine i da je u članku 8. navedeno: "Poslodavac priznaje radniku u neprekidnom trajanju radnog odnosa vrijeme provedeno u radnom odnosu kod prethodnog poslodavca INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. do dana sklapanja ovog ugovora, u odnosu i isključ ivo na sva prava koja iz temelja njega proizlaze iz Ugovora o radu i internih akata poslodavaca. Na sva prava i obveze iz radnog odnosa koja nisu regulirana ovim ugovorom ili se njima upućuje na zakon o radu ili interne akte poslodavaca primijeniti će se odredbe Zakona o radu, ili odredbe Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i drugih internih akata poslodavaca",

- da je tuženik isplatio tužitelju jubilarnu nagradu u veljači 2019. godine za 30 godina njegova rada,

- da iz Izvatka iz sudskog registra za tuženika nesporno proizlazi da je jedini osnivač tuženika INA INDUSTRIJA NAFTE d.d.,

- da je INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb prenijela dio svoje gospodarske djelatnosti na novo društvo i na MALOPRODAJNI SERVIS d.o.o.,

- da iz dopisa INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. od 21. studenog 2023. proizlazi da su se poslovi maloprodaje naftnih derivata i ostalog asortimana u razdoblju od 1989. godine pa sve do 2023. godine, odnosno do dana pisanja podneska, obavljali unutar INA INDRUSTRIJA NAFTE d.d., i da je od 1989. godine bilo više organizacijskih promjena pa su i organizacijske cjeline preimenovane više puta, primjerice do 2010. godine poslovi maloprodaje obavljali su se unutar INA-TRGOVINE, od 2010. godine unutar TRGOVINE NA MALO, a od 2017. godine pa na dalje u USLUGE KUPCIMA I MALOPRODAJA, te da se maloprodaja naftnih derivata uvijek obavljala unutar INA INDUSTRIJA NAFTE d.d., a ne nekih drugih društava i, u svojstvu sastava Maloprodaja je uvijek i danas predstavljalo poslovno-tehnološku cjelinu sa benzinskim crpkama, koje su njen sastavni dio,

- da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje rješenjem KLASA: UP/II-502-03/21- 01/142, UR.BROJ: 338-01-06-05-21-05 od 19. travnja 2021. godine priznao profesionalno oboljenje tužitelju s dijagnozom „Leukaemia lymphocytica cronica propter expositionem benzeni“ šifre prema MKB 10 s datumom utvrđenja 2. siječnja 2021. godine,

- da je tuženik protiv rješenja HZZO-a pokrenuo upravi spor pred Upravnim sudom u Splitu, te je Upravni sud u Splitu svojom presudom broj 5 Usl-2136/21 od 26.8.2021. odbio taj tužbeni zahtjev kao neosnovan, nakon čega je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Usž-4260/21 od 16.3.2022. odbio žalbu tuženika, te potvrdio presudu Upravnog suda u Splitu.

7. Na temelju prethodno navedenih činjenica – koje utvrđuje nespornima, prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik pravni slijednik INA INDUSTRIJA NAFTE d.d., slijedom čega da je tužitelj kod tuženika u radnom odnosu od 1. veljače 1989. godine, a što da mu je priznato u Ugovoru o radu koji je zaključio sa tuženikom 1. veljače 2016. godine i to baš u članku 8. navedenog ugovora, a ujedno i isplatom jubilarne nagrade tužitelju tuženik da je priznao kontinuirani radni staž od njegova zaposlenja od 1989. godine, a kako Ugovor o radu sa tuženikom od 1. veljače 2016. godine ne sadrži niti jednu odredbu kojom se regulira obveza odgovornosti za naknadu štete ni radnika ni poslodavca, da se primjenjuju odredbe Zakona o radu, iz čega da proizlazi odgovornost tuženika za naknadu štete prema tužitelju, sve sukladno odredbi članka 137. Zakona o radu („Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR).

8. Početno treba imati u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio pasivnu legitimaciju i to osporavajući pravno sljedništvo u odnosu na INA INDUSTRIJA NAFTE d.d., kontinuitet radnog odnosa tužitelja kod tuženika od 1989. godine, u tom pravcu i prijenos ugovora o radu tužitelja sklopljenog sa ranijim poslodavcem INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. na tuženika prema odredbi članka 137. stavak 1. ZR, s obzirom na Sporazum o prestanku Ugovora o radu sklopljenog sa INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. i tužitelja, ističući da nije došlo do prijenosa gospodarske cjeline na tuženika, te ujedno ističući tvrdnju da tužitelj nije obolio na radu kod tuženika kod kojeg je bio zaposlen tek od siječnja 2016. godine, a što sve ponavlja i u žalbi, dodatno ističući da i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da mu je bolest dijagnoze "leukemija" dijagnosticirana 2013. godine.

9. U odnosu na sporno pitanje prijenosa ugovora o radu tužitelja sa INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. na tuženika, mjerodavna je odredba članka 137. ZR, a prijenos pogona poduzeća i gospodarske djelatnosti te pripadajuća zaštita stečenih prava radnika u EU uređena je Direktivom Vijeća 2001/23/ EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona koja se primjenjuje na svaki prijenos poduzeća, pogona ili dijela poduzeća ili pogona na drugog poslodavca, koji je posljedica ugovornog prijenosa, pripajanja ili spajanja poduzeća, pri čemu za primjenu Direktive nije nužno postojanje izravnog ugovornog odnosa između prenositelja i preuzimatelja, već pri ocjeni je li došlo do prijenosa treba uzeti u obzir sve činjenice koje karakteriziraju predmetnu transakciju, odnosno potrebno je utvrditi je li došlo do prijenosa onih elemenata koji se smatraju ključnim za obavljanje pojedine djelatnosti odnosno za zadržavanje identiteta prenesene gospodarske cjeline.

10. Što se tiče žalbenih prigovora upućenih zaključku suda da se radi o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca, treba primijetiti da i pored toga što je jedini osnivač tuženika upravo INA INDUSTRIJA NAFTA d.d., te činjenice da je Ugovor o radu sa tuženikom sklopljen odmah, idući dan nakon sklapanja Sporazuma o prestanku radnog odnosa kod prijašnjeg poslodavca, te je novim Ugovorom o radu priznato u neprekidnom trajanju radnog odnosa vrijeme provedeno u radnom odnosu kod prethodnog poslodavca INA INDUSTRIJA NAFTE d.d. do dana sklapanja ugovora, u odnosu i isključivo na sva prava koja na temelju njega proizlaze iz Ugovora o radu i internih akata poslodavaca, u postupku nije na pouzdan način utvrđeno da li je došlo do faktičnog prijenosa gospodarske djelatnosti koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, kao i pitanje da li su na isti način prešli na rad kod tuženika svi radnici vezani za dio te gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja.

11. Međutim, kada bi se u konkretnom slučaju i radilo o prijenosu ugovora o radu sa prijašnjeg poslodavca na novog poslodavaca tuženika u smislu članka 137. stavak. ZR – žalba tuženika bi bila osnovana.

12. Naime, prema odredbi članka 137. stavak 1. ZR istog članka, ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava gospodarsku cjelinu, na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja, te prema stavku 2. tog članka radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz stavka 1. toga članka zadržava u svezi s otkazom, otkaznim rokovima, otpremninom i drugim pitanjima iz radnog odnosa sva prava koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (st.2.), a poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan stavkom 1. ovoga članka preuzima s danom prenošenja, u neizmijenjenom obliku i opsegu, sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.

13. Međutim, pravo na naknadu štete zbog ozljede na radu i profesionalne bolesti, nije pravo iz ugovora o radu, pa u tom smislu tuženik (novoosnovana i samostalna pravna osoba prema pregledanom izvatku iz sudskog registra) nije ni pravni slijednik prijašnjeg poslodavca, a to stoga jer je pravo na naknadu štete pravo koje proizlazi iz izvanugovorne odgovornosti poslodavca (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr-208/2017-2 od 8. siječnja 2020. godine), te je utemeljeno na odredbi članka 111. ZR i odredbi članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154714, 94/18, 96/18), a prema kojim odredbama je poslodavac dužan, prema općim odredbama obveznog prava, naknaditi štetu radniku koju pretrpi na radu i u vezi s radom, dakle i zbog profesionalne bolesti.

14. Odredbom članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu propisano je da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok prema stavku 2. tog člana poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti ili se njegova odgovornost i može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjernom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati, niti je mogao posljedice izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

15. Na takav način odgovornost poslodavca je bila propisana i u članku 15. ranijeg Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine" broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12).

16. Činjenica koju utvrđuje prvostupanjski sud da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje rješenjem KLASA: UP/II-502-03/21-01/142, UR.BROJ: 338- 01-06-05-21-05 od 19. travnja 2021. godine u upravnom postupku vođenom protiv tuženika priznao profesionalno oboljenje tužitelju s dijagnozom „Leukaemia lymphocytica cronica propter expositionem benzeni“ šifre prema MKB 10 s datumom utvrđenja 2. siječnja 2021. godine, kao i činjenica da je pravomoćno odbijena tužba tuženika kao tužitelja u postupku broj Usl-2136/21 pred Upravnim sudom u Splitu radi poništenja rješenja, kao i rješenja drugostupanjskog tijela – Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Split, Klasa: UP/I 502-03/20-03/75, Urbroj:

338-17-02-01-21-8 od 18. siječnja 2021. godine, nisu prepreka za utvrđivanje postojanja uzročno posljedične veze između štetnih radnji i s druge strane nastanka profesionalne bolesti, jer rješenjem HZZO nije odlučeno o odgovornosti za konkretnu štetu, pa je tuženiku dopušteno u parnici dokazivati da nastanak profesionalne bolest nije u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjama štetnika, točnije u vezi obavljanje poslova i uvjeta rada kod istoga, već treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je mogao posljedice izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu – o čemu ovisi odštetna odgovornost tuženika.

17. Pri tome, ukoliko je na razvoj profesionalne bolesti utjecao rad i kod ranijeg poslodavca i kod tuženika, dakle, ukoliko je štetu pored tuženika prouzročila i treća osoba, radeći nezavisno jedna od druge i ukoliko se ne bi mogli utvrditi udjeli u nastanku štete, isti bi odgovarali za štetu solidarno, sukladno članku 1107. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2693/2019-2 od 1. rujna 2020. godine).

18. Kako tuženik ističe da je profesionalna bolest posljedica rada kod prijašnjeg poslodavca, te da je i prema iskazu samog tužitelja bolest leukemije dijagnosticirana već 2013. godine (nakon 24 godine rada i za vrijeme rada kod prijašnjeg poslodavca) i pored određenih korekcija rađenih u procesu rada kod tog poslodavca 2012. godine, slijedom čega da su upravo uvjeti rada kod prijašnjeg poslodavca pogodovali nastanku bolesti, a koji prigovor zbog pogrešnog pravnog pristupa nije raspravljen u postupku, to je i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te je žalbu tuženika trebalo uvažiti, pobijanu međupresudu ukinuti (članak 370. ZPP) i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, da bi prvostupanjski sud u nastavku postupka raspravio prethodno navedene prigovore tuženika (na kojem je teret dokaza za utvrđenje postojanja razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu nastalu zbog profesionalne bolesti ), te potom bio u mogućnosti donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

19. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.

U Šibeniku, 16. lipnja 2026. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić