Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1286/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Ivani Blažević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnicama u Rijeci protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 28. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja NŽ, odvjetničke vježbenice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-46/2008 sklopljenog 15. veljače 2008.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. (danas Addiko bank d.d.) te FŽ kao korisnika kredita i GŽ kao fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI u dijelu u kojem je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jednocijelopedeset posto) od iznosa kredita;

- u članku 13. Ugovora pod naslovom OBVEZE KORISNIKA KREDITA kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90 % (jednocijelodevedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 390,94 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 21. veljače 2008.g. pa do isplate;

- iznos od 504,30 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 21. veljače 2008.g. pa do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 396-46/2008 sklopljenog 15. veljače 2008.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. (danas Addiko bank d.d.) te FŽ kao korisnika kredita i GŽ kao fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI u dijelu u kojem je navedeno kako se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog."

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 856,55 eura zajedno sa zateznim kamatama s tijekom od 16. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: 396-46/2008 dana 15. veljače 2008. na iznos kredita od 43.589,00 CHF. Navedeno je detaljnije pojasnila u svom iskazu danom na glavnoj raspravi 28. travnja 2026. u kojem je, između ostalog navela, kako je ona bila sudužnica pokojnom suprugu koji je podigao predmetni kredit, ali da je ona s tuženikom sve dogovarala, s time da je kao zakonska nasljednica iz pok. supruga SŽ već vodila spor radi utvrđenja ništetnosti odredbi istog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te podredno isplatu spornih iznosa u kojem sporu je usvojen tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju da se radi se o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 7 godina koji kredit je isplaćen. Tuženik da je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita – tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u članku 5. Ugovora o kreditu pod naslovom "troškovi". Nadalje, temeljem istog članka, tuženik da je ugovorio kako će korisnik kredita snositi i sve ostale troškove vezane za zaključenje Ugovora i naplatu tražbine iz istog pa tako i premiju osiguranja. Člankom 13. predmetnog ugovora pod naslovom "Obveze korisnika kredita" da je ugovoreno da se korisnik obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja u iznosu od 1,90% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Glede tzv. ulazne naknade da se radi se o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je Vrhovni sud RH presudom poslovni broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe članaka 81., 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07; dalje – ZZP/03), te članka 270. Zakona o obveznim odnosima kao i na pravne stečevine Europske unije. Činjenica da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, da čini istu odredbu nepoštenom i time ništetnom. Iznos premije osiguranja kao i ulazna naknada da su odmah "uzeti" od iznosa kredita i na te iznose da je tuženik naplatio kamate. Također, vezano uz naknadu za osiguranje, da je riječ o nepoštenoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao i nametnuo u članku 13. Ugovora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci, a prema tužbenom zahtjevom iz tužbe.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Visinu ne osporava. Smatra da je, imajući na umu da je Ugovorom o kreditu tužiteljica dobila na raspolaganje iznos od 43.589,00 CHF, a tužbenim zahtjevom se traži isplata iznosa od 895,24 EUR, riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje – ZOO). Ističe prigovor zastare. Odredba članka 5. ugovora o kreditu da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a činidba iz Ugovora potpuno određena jer je visina izražena u točno određenom postotku. Trošak obrade kredita da je naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Tuženik ističe kako tužiteljica nije iznijela niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, da su jasno dali tužiteljici do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome da joj je objašnjeno i u kojem iznosu. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

2.1. U podnesku od 20. ožujka 2026. tuženik navodi kako je naknada za obradu kredita naplaćena 20. veljače 2008. u iznosu od 2.945,53[1] kuna (390,94 eura). Prigovara vrijednosti predmeta spora, navodeći da je ista suviše visoko određena od strane tužiteljice. U odnosu na naknadu premije osiguranja navodi kako je ista isplaćena osiguravajućem društvu, a ne tuženiku pa u tom smislu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

2.2. U podnesku od 17. travnja 2026. tuženik nadopunjuje svoje navode vezane uz visinu tužbenog zahtjeva pa tako obavještava sud kako je premije osiguranja plaćena u iznosu od 3.799,62 kuna (504,30 eura).

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: presliku Ugovora o kreditu broj: 396-46/2008 od 15. veljače 2007., ponudu Auto kuće Ukić d.o.o. broj 2008-118, očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darka Hanika na podnesak tuženika od 14. veljače 2024. kao i presudu i rješenje ovog suda poslovni broj P-405/23-44 od 21. ožujka 2024. U postupku je saslušana tužiteljica.

3.1. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem predložen po tužiteljici budući da u ovom predmetu nije sporna visina potraživanja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tužiteljica ovom tužbom potražuje utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi, naknadi javnobilježničkih troškova, troškova upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudskih troškova i pristojba kao i ostalih troškova vezanih uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog (članak 5. Ugovora) te ugovornih odredbi kojim je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje premije osiguranja (članak 13. Ugovora), a shodno tom utvrđenju i isplatu plaćene ulazne naknade naplaćene prilikom obrade kredita u iznosu od 390,94 eura, kao i plaćene premije osiguranja u iznosu od 504,30 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na navedene iznose teku od 21. veljače 2008. pa do isplate.

6. Nesporno je da su pok. suprug tužiteljice SŽ, a čija je ona zakonska nasljednica i prednik tuženika sklopili dana 15. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj:

396-46/2008 kojim je tuženik stavio na raspolaganje predniku tužiteljice novčani iznos od 43.589,00 CHF, protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je predniku tužiteljice od iznosa kredita dana 20. veljače 2008. naplaćen iznos od 390,94 eura (tada 2.945,53 kn) na ime naknade za obradu kredita kao i da mu je naplaćen iznos od 504,30 eura (tada 3.799,62 kuna) na ime premije osiguranja. Dakle, nije sporno da su predmetne naknade naplaćene predniku tužiteljice u iznosima potraživanim po tužiteljici.

6.1. Međutim, sporno je jesu li ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita te naknade javnobilježničkih troškova, troškova upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudskih troškova i pristojbi kao i ostalih troškova vezanih uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog (članak 5. Ugovora) kao i odredbe članka 13. o plaćanju premije osiguranja, ništetne te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu plaćenih naknada (ulazne naknade i premije osiguranja).

7. Prije svega valja reći kako je neosnovan prigovor zastare tuženika jer u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice na vraćanje onog što je tuženik neosnovano stekao temeljem nepoštenih, ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovom postupku, a radi čega je utvrđeno kako zastara još nije niti počela teći (takvo je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

8. Prednik tužiteljice je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07; dalje – ZZP/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Prednik tužiteljice je podignuo predmetni kredit radi kupnje automobila. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da je prednik tužiteljice eventualno koristio sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača, što isti nije dokazao.

9. U odnosu na ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u dijelu članka 5. u kojem je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništetna. Radi se o odredbi predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita

10. Nadalje, ništetna je i odredba članka 13. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta."

11. Odredba članka 81. stavka 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisuje kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03).

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita (tzv. ulaznoj naknadi) te o plaćanju premije osiguranja, a te ugovorne odredbe tj. dijelovi istih su prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništetne u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. Navedeno iz razloga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade, premije osiguranja bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa prednikom tužiteljice što je tužiteljica konačno i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela da iako je njezin pok. suprug bio potpisnik predmetnog ugovora o kreditu te stranka istoga da je ona bila od njega opunomoćena za poduzimanje svih radnji vezanih uz predmetni kredit pa tako da joj sa strane banke nije bila skrenuta pažnja niti objašnjeno ništa posebno vezano za predmetni kredit pa tako niti vezano uz spornu jednokratnu naknadu i premiju osiguranja. Da joj je rečeno da se ništa ne brine jer da će se i ulazna naknada i premija osiguranja naplatiti iz kredita, s time da joj je rečeno da neće moći dobiti kredit ako ne plati te troškove. Da joj nisu decidirano rekli što ulazi u te troškove. Da nije imala druge mogućnosti, već pristati na odredbe Ugovora kako je bio pripremljen od strane banke. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50% te koje je točno troškove banka imala, a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,50 % od odobrenog kredita. Nadalje nije dokazao prednje navedeno niti za premiju osiguranja u iznosu od 1,90 %. Tuženik je ugovornoj odredbi članka 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao, a da su vezani za obračun naknade troška kredita. Prije sklapanja ugovora morao je informirati tužiteljicu odnosno njezinog prednika o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. Također i Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužiteljica je u svom iskazu navela kako nije bila upoznata od strane banke što pokriva tzv. ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita, kao što nije bila niti upoznata kome se plaća premija za osiguranje troškova kredita, banci ili osiguravajućem društvu. Također da nije dobila od banke nikakvu brošuru odnosno bilo kakav dokument iz kojeg bi jasno proizlazilo koji to troškovi za obradu kredita se naplaćuju. Da joj je rečeno da će se naknade naplatiti iz kredita i da ništa ne brine, s tim da kredit neće moći dobiti ukoliko ulaznu naknadu i iznos premije za osiguranje ne plati. Dakle, da nije imala druge mogućnosti nego pristati na takve odredbe Ugovora te da je takva politika banke. Nisu joj decidirano rekli što točno ulazi u troškove obrade kredita iako je pitala. Iz navedenog proizlazi kako tužiteljica nije mogla pregovarati s tuženikom o naprijed navedenim odredbama Ugovora, već je jedino imala mogućnost na njih pristati takve kakve su bile, formulirane od strane banke unaprijed budući da je bila takva "politika banke". Dakle, odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna je načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik je tek u odgovoru na tužbu istaknuo na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu članka 13. o premiji osiguranja u visini od 1,90 % od doznačenog kredita. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati, a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. Također i sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da su ugovorne odredbe u dijelu članaka 5. i u članku 13. o plaćanju predmetnih naknada ništetne, tuženik je u obvezi isplatiti utužene iznose temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu, pri čemu među strankama nisu sporni ni visina ni datumi stjecanja. Odluka o kamama donesena i pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

15. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i premiju osiguranja na dan 20. veljače 2008., dok je tužba podnesena 9. kolovoza 2024., a ništetnost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke.

17. Nadalje, po ocjeni ovog suda nije ništetan članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu pod naslovom TROŠKOVI u kojem je navedeno kako se korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Naime, u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj nije dokazao, niti naveo na koji bi način iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime te ugovorne odredbe nisu jasne, niti nerazumljive, a niti je tužitelj tijekom postupka naveo da bi ugovaranjem istih za tužitelja nastala bilo kakva negativna ekonomska posljedica odnosno da bi njihovim ugovaranjem isti bio oštećen. Slijedom navedenog u tom dijelu sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to odlučeno u točki III. izreke.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje-ZPP). Sud je tužiteljici koja u sporu nije uspjela samo u razmjernom neznatno dijelu, odlučujući unutar granica postavljenog zahtjeva, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje Tarifa) priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 14. siječnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 1. travnja 2026. i ročištu od 28. travnja 2026. u ukupnom iznosu od 300,00 eura odnosno 150,00 eura svako (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife) što iznosi ukupno 600,00 eura. Na navedeni iznos priznat je i pripadajući PDV od 25% u iznosu od 150,00 eura odnosno ukupno 750,00 eura. Tužiteljici su također priznati troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u visini 26,55 eura te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 80,00 eura odnosno sveukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 856,55 eura, dok je u preostalom više zatraženom iznosu tužiteljicu valjalo odbiti. Tako tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2024. u kojem dostavlja dokaz da je platila pristojbu na tužbu kao nepotreban te trošak ročišta za objavu presude. Ovdje valja navesti kako je trošak obračunat sukladno vrijednosti premeta spora kondemnatornog zahtjeva jer je istaknuti deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na isplatu pa se po ocjeni ovog suda ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž- 17/2026 ).

18.1. Tužiteljici pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja već u samoj tužbi (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

18.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke.

U Rijeci 16. lipnja 2026.

Sudac

Ivana Blažević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisanim putem u roku od 15 dana računajući od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika

- pozvati tužitelja na plaćanje pristoje na presudu u iznosu od 80,00 eura