Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-333/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Strniščaku odvjetniku iz Čakovca, Ulica bana Josipa Jelačića 22b, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Buterin i partneri iz Zagreba, Masarykova ulica 1, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 4. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Strniščaka odvjetnika iz Čakovca te zamjenskog punomoćnika tuženika Stjepana Željka Tomića odvjetnika iz Zagreba, dana 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računima VŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], određena na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, za novčanu tražbinu na temelju zadužnice broj OV-14781/06, ovjerene po javnom bilježniku Ivanu Marodiju u Čakovcu dana 20. srpnja 2006."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ne prihvaća se preinaka tužbe istaknuta na ročištu od 4. svibnja 2026., i to prijedlog za dodavanje podrednog tužbenog zahtjeva 1.a koji glasi: „Utvrđuje se da je tražbina tuženika prema tužitelju prema specifikaciji tuženika od 6. lipnja 2022. koja uključuje glavnicu od 23.755,65 EUR, redovne i zatezne kamate i troškove, a koja proizlazi iz zadužnice broj OV-14781/06, ovjerene po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz Čakovca dana 20. srpnja 2006., zastarjela te da se ne može prisilno ostvariti", kao i prijedlog za dodavanje podrednog tužbenog zahtjeva 1.b koji glasi: „Utvrđuje se da ovrha radi naplate tražbine tuženika prema tužitelju na temelju zadužnice broj OV- 14781/06, ovjerene po javnom bilježniku Ivanu Marodiju u Čakovcu dana 20. srpnja 2006., nije dopuštena".

Obrazloženje

1. Tužbu je dana 3. svibnja 2023. podnio VŽ, sukladno zaključku ovog suda poslovni broj 37 Ovr-233/23-4 od 21. travnja 2023. kojim mu je naloženo da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava na njegovim računima. Osnovu za izravnu naplatu podnio je tuženik — Erste&Steiermärkische Bank d.d. — Financijskoj agenciji dana 7. lipnja 2022., a zahtjev se temelji na zadužnici broj OV-14781/06, ovjerenoj 20. srpnja 2006. pred javnim bilježnikom Ivanom Marodijem u Čakovcu.

2. Tužitelj svoju tužbu gradi na tri temeljna prigovora. Kao primarni ističe zastaru tražbine, navodeći da je na predmetnu zadužnicu — koja je privatna isprava s ovjerom potpisa, a ne solemnizirana isprava — primjenjiv opći petogodišnji zastarni rok, i to od dana ovjere potpisa 20. srpnja 2006., zbog čega je zastara navodno nastupila već 2011. Podredno tvrdi da bi rok trebalo računati od otkaza kredita 31. kolovoza 2012., pa bi i tada zastara bila nastupila do reaktivacije zadužnice 7. lipnja 2022. Kao drugi prigovor navodi da je tuženikova tražbina u cijelosti podmirena u ovršnom postupku Ovr-3220/12 koji je vođen radi naplate iz nekretnina Karoline Kolarić, jer je rješenjem od 17. srpnja 2019. navodno utvrđeno da je tražbina naplaćena u cijelosti. Kao treći prigovor osporava visinu obračunatih kamata i troškova kao nevjerodostojnu, ali bez predlaganja protudokaza.

3. Tuženik je u zakonskom roku, dana 2. listopada 2023., podnio odgovor na tužbu kojim osporava sve tužbene prigovore. Ističe da zastarjeti može tražbina, ali ne i zadužnica kao instrument osiguranja, te da je predmetna tražbina osigurana i javnobilježnički solemniziranim sporazumima o osiguranju novčane tražbine — Sporazumom o hipoteci od 14. srpnja 2006. i Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na junicama od 15. studenog 2006. — pa da stoga primjenjivi zastarni rok iznosi deset godina sukladno čl. 233. st. 1. ZOO-a. Ističe da je tražbina dospjela otkazom kredita 31. kolovoza 2012. te da je zastara prekinuta podnošenjem zadužnice na naplatu FINI još 2012. godine, kao i samim vođenjem ovršnog postupka temeljem sporazuma o hipoteci Ovr-3220/12. Podredno osporava tvrdnju o potpunom namirenju, dostavljajući rješenje o namirenju od 1. ožujka 2018. iz kojeg je razvidno da je ostalo značajno nenamireno potraživanje.

4. Stranke su u sporu oko slijedećih pitanja: primjenjuje li se na zadužnicu petogodišnji ili desetogodišnji zastarni rok, te posebno još drugačiji rok u odnosu na kamate kao sporednu tražbinu, od kada teče zastarni rok; je li tražbina u cijelosti naplaćena u postupku Ovr-3220/12; i je li visina obračunatih kamata zakonita, a tužitelj zbog svakog od navedenih razloga smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan.

5.

Sud je u dokaznom postupku izveo isključivo dokaze uvidom u pisane isprave i spise predmeta. Nije provedeno knjigovodstveno vještačenje na okolnost da je predmetni dug već podmiren, koju činjenicu je moguće utvrditi iz spisa Ovr 3220/12, niti saslušanje svjedoka JŽ i stranaka, koji dokazni prijedlozi tužitelja su odbijeni kao nepotrebni za utvrđenje spornih bitnih činjenica, budući da je stav suda da su sporne bitne činjenice isključivo rezultat nepravilne primjene prava, odnosno da pravilna primjena prava dovodi i do pravilnog utvrđenja spornih bitnih činjenica. Provedeni su sljedeći dokazi: uvid u spis predmeta listovi 1–151; uvid u spis ovoga suda Ovr-233/2023; uvid u spis Ovr-3220/2012; uvid u zadužnicu broj OV-14781/06; uvid u Ugovor o kreditu od 12. srpnja 2006.; uvid u pozive na plaćanje — otkaze ugovora od 31. kolovoza 2012.; uvid u dopis Erste Bank od 2. ožujka 2012. uz zahtjev za izravnu naplatu s povratnicom; uvid u dopis FINE od 19. ožujka 2026. o datumu zaprimanja i isknjiženja zadužnice; uvid u dopis FINE od 11. ožujka 2026. o statusu osnove za plaćanje; uvid u Sporazum o osiguranju zasnivanjem hipoteke od 14. srpnja 2006., solemniziran pod brojem OU-904/06-1; uvid u Sporazum o prijenosu vlasništva na junicama od 15. studenog 2006., solemniziran pod brojem OU-1351/06-1; uvid u rješenje o namirenju Ovr-3220/12-81 od 1. ožujka 2018.; uvid u rješenje o dovršetku ovrhe Ovr-3220/12-93 od 17. srpnja 2019.; uvid u Očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje FINA-e od 5. travnja 2023. i specifikacije uz zahtjev za izravnu naplatu od 6. lipnja 2022.; uvid u dopis odvjetnice BŽ tuženiku od 7. rujna 2022. o preostalom dugu. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Sud je temeljem uvida u isprave spisa utvrdio sljedeće: VŽ i Karolina Kolarić sklopili su s tuženikom 12. srpnja 2006. ugovor o kreditu u iznosu od 119.700,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti; tužitelj je 20. srpnja 2006. potpisao zadužnicu broj OV-14781/06 kao instrument osiguranja tog kredita, pri čemu je javni bilježnik ovjerio potpis, ali zadužnica nije solemnizirana; tuženik je otkazao ugovor o kreditu 31. kolovoza 2012.; tuženik je zadužnicu podnio FINI na naplatu 5. ožujka 2012., dakle i prije otkaza kredita; FINA je zadužnicu isknjižila 4. kolovoza 2018. jer na računu dužnika do tada nije bilo naplata; tuženik je 7. lipnja 2022. reaktivirao zadužnicu novim zahtjevom za izravnu naplatu; FINA je dopisom od 11. ožujka 2026. obavijestila sud da je prestala izvršavati i tu novu osnovu za plaćanje; u ovršnom postupku Ovr- 3220/12 rješenjem o namirenju od 1. ožujka 2018. utvrđeno je da je samo dio tražbine namiren, a ostatak — uključujući 244.380,54 kuna na ime glavnice — ostaje nenamiren; rješenjem od 17. srpnja 2019. ovrha je proglašena dovršenom predajom nekretnina kupcu.

7. Ključno pravno pitanje bila je primjena zastarnog roka na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava s ovjerom potpisa. Sud je primjenio petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju VSRH sa sedme sjednice Građanskog odjela od 19. studenog 2018. (Su-IV/18-17), potvrđenom u predmetima Rev- 1067/2020-2 i Revd-647/2022-2 Revd-647/2022-2. Tuženikov argument da uz zadužnicu egzistiraju i solemnizirani sporazumi, pa bi trebalo primijeniti desetogodišnji rok iz čl. 233. ZOO-a, sud je odbio — jer je osnova za izravnu naplatu konkretna zadužnica kao privatna isprava, a ne solemnizirani sporazum.

Glede početka tijeka zastarnog roka, sud je utvrdio da rok počinje teći od dana dospijeća tražbine, tj. od otkaza kredita 31. kolovoza 2012., a ne od ovjere potpisa na zadužnici 2006. Tužiteljevo primarno stajalište da rok teče od ovjere 2006. sud je odbio kao protivno praksi VSRH.

Glede tijeka i prekida zastare, sud je utvrdio da je podnošenjem zadužnice FINI 5. ožujka 2012. nastupio prekid zastare koji je trajao neprekidno sve do isknjiženja 4. kolovoza 2018., jer u slučaju kada do izvršenja osnove za plaćanje ne dođe zbog nedostatka sredstava, prekid zastare ne prestaje sve dok je zadužnica zavedena u Očevidniku (Revd-647/2022-2). Isknjiženjem 4. kolovoza 2018. počeo je teći novi petogodišnji rok koji bi isteknuo 4. kolovoza 2023. Neovisno o tome, i vođenje ovršnog postupka Ovr-3220/12 (pokrenut 18. prosinca 2012., dovršen 17. srpnja 2019.) predstavljalo je drugu vjerovnikovu radnju radi ostvarenja iste tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, pa od dovršetka te ovrhe teče novi rok koji bi istekao 17. srpnja 2024. Reaktivacija zadužnice 7. lipnja 2022. pala je unutar oba roka — zastara dakle nije nastupila, pa je prigovor zastare neosnovan.

Nadalje, u odnosu na prigovore tužitelja da je tuženikov obračun kamata nevjerodostojan iz razloga što zakonske zatezne kamate iznose više od glavnice, tuženik ukazuje da je navedeno upravo posljedica djelomičnog namirenja tuženikove tražbine u ovršnom postupku naslovnog suda posl.br. Ovr-3220/12, a u kojem je tuženik prvenstveno djelomično namirio glavnicu. Osim navedenog, tuženik ističe da su neosnovani i tužiteljevi navodi o zastari zakonskih zateznih kamata kao tražbina povremenih davanja. S tim u vezi tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev 644/2011-2 od 28.02.2012., a koji prihvaća i ovaj sud: „Ocjenjujući sporno pitanje zastare zateznih kamata utuženih zajedno s glavnicom od 12.636,61 kn koja nije zastarjela, drugostupanjski sud je neosnovano zaključio da je potraživanje zateznih kamata zastarjelo za razdoblje od 7. rujna 2000. (dana početka tijeka kamate do 7. rujna 2002.) jer da prema odredbi čl. 372. ZOO potraživanje kamata kao sporednog povremenog potraživanja zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U revizije se osnovano ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedene odredbe ZOO jer se ta odredba primjenjuje u situaciji kada se potražuju kamate na glavno potraživanje koje je prestalo postojati. U ovom slučaju glavno potraživanje nije prestalo postojati, pa je za ocjenu pitanja zastare sporednih kamata mjerodavna odredba čl. 369. ZOO. Prema toj odredbi kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne. Budući da glavno potraživanje na koje se odnose sporne kamate nije zastarjelo, to nije zastarjelo niti potraživanje kamata kao sporednog potraživanja.“

8. Tužiteljevu tvrdnja da je tražbina u cijelosti naplaćena u postupku Ovr-3220/12 pobila je sama dokumentacija tog predmeta. Rješenje o namirenju od 1. ožujka 2018. izrijekom navodi nenamirenu glavnicu od 244.380,54 kuna i niz daljnjih nenamirenih iznosa. Rješenje o dovršetku ovrhe od 17. srpnja 2019. odnosi se isključivo na provedbu posljednje ovršne radnje — predaju nekretnina kupcu — a ne na potpunu naplatu potraživanja, sukladno čl. 73. st. 2. Ovršnog zakona. Dopis odvjetnice Karoline Kolarić iz rujna 2022. u kojemu se predlaže nagodba za preostali dug od 712.244,00 kuna dodatno potvrđuje da su i supruga i tužitelj bili svjesni nenamirenog dijela.

9. Tužitelj je paušalno osporavao obračun kamata i troškova, čime zapravo mijenja fokus spora s pitanja dopuštenosti naplate po zadužnici na pitanje visine tražbine iz temeljnog odnosa, što nije predmet ovog postupka. U domet razloga za žalbu određenih odredbama čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. –11. Ovršnog zakona, radi naplate po zadužnici ne ulaze razlozi pogrešno obračunatih kamata i troškova, pa stoga sud u ovom postupku nije niti ovlašten o tome odlučivati. Predmet ove parnice ograničen je zaključkom ovršnog suda o upućivanju na parnicu te odredbom čl. 55. st. 3. OZ-a, kojom je propisano da tužba mora biti utemeljena samo na razlozima koji su istaknuti u žalbi/prijedlogu u povodu kojeg je tužitelj upućen na parnicu. Razlozi koji se mogu ispitivati u ovakvoj parnici taksativno su navedeni u čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. –11. OZ-a u svezi s čl. 52. OZ-a. Nijedna od navedenih točaka ne daje osnovu za preispitivanje visine ovrhovoditeljeve tražbine — ispravnosti obračuna kamata i troškova. Točka 7. odnosi se isključivo na pitanje legitimacije ovrhovoditelja ili ovršenika, a ne na visinu iznosa koji se naplaćuje (Gž-1245/2017-2, Županijski sud u Rijeci). Točke 9. i 10. pretpostavljaju naknadnu činjenicu koja je nastala nakon nastanka ovršne isprave, a prigovor o netočnom obračunu tiče se sadržaja samog temeljnog odnosa stranaka, a ne naknadnih okolnosti. Točka 11. govori o zastari prava na naplatu, ne o ispravnosti obračunskog prikaza. Prigovor o visini tražbine stoga ne ulazi u predmet ove parnice i nije relevantna okolnost za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

10. U postupku preotvorene glavne rasprave, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, tužitelj je na ročištu od 4. svibnja 2026. predložio dodavanje dvaju podrednih zahtjeva — utvrđenje zastare tražbine (zahtjev 1.a) i utvrđenje nedopuštenosti ovrhe (zahtjev 1.b). Preinaka nije prihvaćena. Uvjet iz čl. 190. st. 2. ZPP-a nije bio ispunjen jer tužitelj nije dokazao da preinaku nije mogao podnijeti ranije, budući da se materijalno radi o istom zahtjevu koji leži u srži svih zahtjeva (zastara) koje tužitelj samo drugačije nomotehnički sada postavlja, a iste je mogao staviti i na samom početku postupka. Neovisno o tome, usput se napominje: prigovor zastare procesni je prigovor koji ne može biti predmet posebnog deklaratornog zahtjeva, a zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe nema pravnog interesa jer osnova za plaćanje više ionako nije aktivna.

11. Sud je s obzirom na uspjeh tuženika odlučio o trošku temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud je odlučujući o trošku primijenio i odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a prema kojoj će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada inicijalna nagrada od 250 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, ali koja ovisi o vrsti radnje koju poduzima (Tbr. 8.1., Tbr. 9.1.), a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2,00 eura, Također sukladno Tbr. 46. Tarife, na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima.

Sud je tužitelju naložio naknadu parničnih troškova tuženika u ukupnom iznosu od 3.750,00 EUR (s PDV-om), pri čemu je u cijelosti usvojio troškovnik tuženika. Sud je priznao šest odvjetničkih radnji, svaku po 500,00 EUR bez PDV-a: sastav odgovora na tužbu od 2. listopada 2023., sastav obrazloženog podneska od 8. ožujka 2024., zastupanje na ročištu od 10. lipnja 2024., zastupanje na ročištu od 21. travnja 2025., zastupanje na ročištu od 13. veljače 2026. i zastupanje na ročištu od 4. svibnja 2026. Ukupno bez PDV-a 3.000,00 EUR, PDV 750,00 EUR, sveukupno 3.750,00 EUR. O trošku je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Čakovcu 16. lipnja 2026. godine.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka presude, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (''Narodne novine'' br. 67/18. i 21/22.). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije iz čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike koji su ispunili uvjete za pristup tom sustavu.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku