Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-1908/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, OIB: 54566384631, Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Tomislavu Stoparu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ani Srok Lopar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 11.svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka i punomoćnika stranaka, 16.lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.7.st.11. Ugovora o kreditu broj 5102753151 koji je sklopljen dana 7. prosinca 2005. godine između tužitelja AE iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Bože Markovića pod brojem OU-344/2005 dana 8. prosinca 2005. godine kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 3.643,05 EUR (slovima: tritisućešestočetrdesetitrieuraipetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od dana 3. studenog 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine i to na iznose kako slijedi:

na iznos od 0,42 € od dana 02.11.2008.

na iznos od 7,17 € od dana 02.01.2009.

na iznos od 8,88 € od dana 02.02.2009.

na iznos od 10,61 € od dana 02.03.2009.

na iznos od 7,01 € od dana 02.04.2009.

na iznos od 5,38 € od dana 02.05.2009.

na iznos od 1,47 € od dana 02.06.2009.

na iznos od 1,20 € od dana 02.08.2009.

na iznos od 4,06 € od dana 02.09.2009.

na iznos od 1,28 € od dana 02.10.2009.

na iznos od 1,01 € od dana 02.11.2009.

na iznos od 4,31 € od dana 02.12.2009.

na iznos od 6,97 € od dana 02.01.2010.

na iznos od 10,44 € od dana 02.02.2010.

na iznos od 9,60 € od dana 02.03.2010.

na iznos od 15,57 € od dana 02.04.2010.

na iznos od 14,28 € od dana 02.05.2010.

na iznos od 17,57 € od dana 02.06.2010.

na iznos od 29,71 € od dana 02.07.2010.

na iznos od 28,06 € od dana 02.08.2010.

na iznos od 40,99 € od dana 02.09.2010.

na iznos od 34,58 € od dana 02.10.2010.

na iznos od 28,12 € od dana 02.11.2010.

na iznos od 44,12 € od dana 02.12.2010.

na iznos od 52,28 € od dana 02.01.2011.

na iznos od 46,17 € od dana 02.02.2011.

na iznos od 48,05 € od dana 02.03.2011.

na iznos od 42,94 € od dana 02.04.2011.

na iznos od 44,74 € od dana 02.05.2011.

na iznos od 59,26 € od dana 02.06.2011.

na iznos od 56,96 € od dana 02.07.2011.

na iznos od 77,72 € od dana 02.08.2011.

na iznos od 75,21 € od dana 02.09.2011.

na iznos od 61,28 € od dana 02.10.2011.

na iznos od 58,10 € od dana 02.11.2011.

na iznos od 57,17 € od dana 02.12.2011.

na iznos od 60,61 € od dana 02.01.2012.

na iznos od 64,45 € od dana 02.02.2012

na iznos od 64,54 € od dana 02.03.2012.

na iznos od 62,14 € od dana 02.04.2012.

na iznos od 62,93 € od dana 02.05.2012.

na iznos od 64,41 € od dana 02.06.2012.

na iznos od 63,00 € od dana 02.07.2012.

na iznos od 63,11 € od dana 02.08.2012.

na iznos od 61,76 € od dana 02.09.2012.

na iznos od 59,08 € od dana 02.10.2012.

na iznos od 62,16 € od dana 02.11.2012.

na iznos od 63,04 € od dana 02.12.2012.

na iznos od 63,11 € od dana 02.01.2013.

na iznos od 58,65 € od dana 02.02.2013.

na iznos od 61,52 € od dana 02.03.2013.

na iznos od 62,67 € od dana 02.04.2013.

na iznos od 59,02 € od dana 02.05.2013.

na iznos od 55,75 € od dana 02.06.2013.

na iznos od 53,84 € od dana 02.07.2013.

na iznos od 56,22 € od dana 02.08.2013.

na iznos od 57,85 € od dana 02.09.2013.

na iznos od 62,03 € od dana 02.10.2013.

na iznos od 59,73 € od dana 02.11.2013.

na iznos od 60,76 € od dana 02.12.2013.

na iznos od 61,60 € od dana 02.01.2014.

na iznos od 52,19 € od dana 02.02.2014.

na iznos od 53,58 € od dana 02.03.2014.

na iznos od 52,86 € od dana 02.04.2014.

na iznos od 51,48 € od dana 02.05.2014.

na iznos od 50,85 € od dana 02.06.2014.

na iznos od 51,12 € od dana 02.07.2014.

na iznos od 52,87 € od dana 02.08.2014.

na iznos od 54,66 € od dana 02.09.2014.

na iznos od 54,50 € od dana 02.10.2014.

na iznos od 55,39 € od dana 02.11.2014.

na iznos od 56,68 € od dana 02.12.2014.

na iznos od 56,16 € od dana 02.01.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.02.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.03.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.04.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.05.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.06.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.07.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.08.2015.

na iznos od 56,88 € od dana 02.09.2015., sve do 30.9.2015., dok se odbija potraživanje tužitelja po osnovi zateznih kamata za period od 1.10.2015. na dalje, kao neosnovan.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.424,39 EUR (slovima: dvijetisućečetristodvadesetičetirieuraitridesetidevetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje od dana 1. listopada 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.059,10 EUR (slovima: tritisućepedesetidevetidesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje od dana 1. listopada 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

V. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.10.st.1. Ugovora o kreditu broj 5102753151 koji je sklopljen dana 7. prosinca 2005. godine između tužitelja AE iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Bože Markovića pod brojem OU-344/2005 dana 8. prosinca 2005. godine koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn (dvjestoHRK), obračunate s danom plasmana.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 440,43 EUR (slovima: četristočetrdeseteuraičetrdesettricenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 14. prosinca 2005. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VII. Utvrđuje se da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 349,79 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

/ EUR 0,53 od 02.01.2006. pa do isplate,

/ EUR 2,51 od 02.02.2006. pa do isplate,

/ EUR 5,05 od 02.03.2006. pa do isplate,

/ EUR 6,32 od 02.04.2006. pa do isplate,

/ EUR 5,84 od 02.05.2006. pa do isplate,

/ EUR 5,37 od 02.06.2006. pa do isplate,

/ EUR 6,30 od 02.07.2006. pa do isplate,

/ EUR 6,59 od 02.08.2006. pa do isplate,

/ EUR 4,96 od 02.09.2006. pa do isplate,

/ EUR 5,49 od 02.10.2006. pa do isplate,

/ EUR 5,76 od 02.11.2006. pa do isplate,

/ EUR 6,15 od 02.12.2006. pa do isplate,

/ EUR 8,31 od 02.01.2007. pa do isplate,

/ EUR 9,75 od 02.02.2007. pa do isplate,

/ EUR 9,08 od 02.03.2007. pa do isplate,

/ EUR 9,47 od 02.04.2007. pa do isplate,

/ EUR 13,14 od 02.05.2007. pa do isplate,

/ EUR 14,04 od 02.06.2007. pa do isplate,

/ EUR 15,23 od 02.07.2007. pa do isplate,

/ EUR 15,22 od 02.08.2007. pa do isplate,

/ EUR 13,59 od 02.09.2007. pa do isplate,

/ EUR 16,01 od 02.10.2007. pa do isplate,

/ EUR 16,07 od 02.11.2007. pa do isplate,

/ EUR 13,97 od 02.12.2007. pa do isplate,

/ EUR 14,56 od 02.01.2008. pa do isplate,

/ EUR 11,81 od 02.02.2008. pa do isplate,

/ EUR 7,90 od 02.03.2008. pa do isplate,

/ EUR 7,92 od 02.04.2008. pa do isplate,

/ EUR 12,67 od 02.05.2008. pa do isplate,

/ EUR 14,35 od 02.06.2008. pa do isplate,

/ EUR 12,50 od 02.07.2008. pa do isplate,

/ EUR 16,17 od 02.08.2008. pa do isplate,

/ EUR 15,35 od 02.09.2008. pa do isplate,

/ EUR 11,74 od 02.10.2008. pa do isplate,

/ EUR 9,65 od 02.12.2008. pa do isplate,

/ EUR 0,42 od 02.07.2009. pa do isplate i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom II., VI. i VII., te se tuženiku nalaže da ispuni nekompenzirani dio tužiteljevog potraživanja, a tužbeni zahtjev se za kompenzirani dio odbija.

IX. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 401,10 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana, a u odnosu na trošak financijskog vještačenja svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio dana 7. prosinca 2005. godine Ugovor o kreditu broj 5102753151 solemniziran kod javnog bilježnika Bože Markovića iz Malog Lošinja pod brojem OU-344/2005 dana 8. prosinca 2005. godine, a stambeni kredit da mu je odobren za kupnju nekretnine uz valutnu klauzulu i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, odnosno uz čvrstu valutnu klauzulu, uz način vraćanja u 360 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Dalje navodi da je odredbom čl.7.st.11. ugovorena valutna klauzula, u odnosu na koju valutnu klauzulu u CHF da niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje da su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje da su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku; tuženik da nije obavijestio tužitelja da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu zbog čega da je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici; prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik da nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti da ga je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone; da je prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, tako da je tužitelj, suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka; ugovaranje valutne klauzule da ne zadovoljava test proporcionalnosti jer da se tuženik nije zadužio u CHF kako bi tužitelju isplatio kredit, a niti da je tužitelju ikad isplatio bilo koji iznos CHF-a, a zbog toga nije bila opravdana primjena valutne klauzule; ugovaranjem valutne klauzule tuženik da je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba, poziva se na odredbe čl.3., čl.4., čl.21. i čl.22.st.1. ZOO kao i čl.81.st.1., čl.82.st.1.alineja 11., čl.81.st.4., čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP), dalje navodeći kako je valutna klauzula protivna načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete kao i primjena valutne klauzule na kamate što je sve protivno zakonu, tako da sve navedeno ukazuje da su sklapanjem Ugovora o kreditu tužitelju povrijeđena prava budući ni na koji način nije bio zaštićen od promjene tečaja i promjene kamatne stope koja je ovisila isključivo o volji tuženika, dok da je isti bio zaštićen valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom, bjanko mjenicama potpisanim od tužitelja i sudužnika, ovršnom klauzulom, policom osiguranja nekretnine od osnovnih opasnosti vinkuliranu u korist tuženika.

1.1. Tužitelj se poziva i na odredbu čl.10. st. 1. predmetnog ugovora kojom da je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovdje tužitelj dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana, poziva se na Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, dalje navodeći da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to da je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 440,43 EUR / 3.318,39 kn.

1.2. Dana 17.veljače 2016. tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio Aneks predmetnog ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (Ugovor o kreditu broj 5102753151) u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, a sukladno odluci Vrhovnog suda RH, broj Rev 2868/18, sama činjenica što su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) kojim su se odredbe iz Ugovora o kreditu broj 5102753151 od 7. prosinca 2005. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te posebno zbog utvrđenog manjka u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 3.057,99 EUR-a (čl. 5.3. Aneksa broj 1 Ugovora), ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne; tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/15, odluku VSRH Rev t-575/16, odluku VTSRH Pž-6632/17 kojom da su odbijene žalbe banaka i kojom da je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, naknadno da je donesena i presuda VSRH Rev-2221/18, poziva se dalje na čl.323.st.1. i čl. 1115. ZOO, slijedom navedenog tužitelj predlaže da se naloži tuženiku da istome isplati ukupan iznos od 9.564,74 EUR / 72.065,53 kn i to 3.641,93 EUR / 27.440,44 kn s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule), 2.424,39 EUR / 18.266,56 kn s osnova razlike glavnice, 3.057,99 EUR / 23.040,43 kn s osnova utvrđenog manjka, 440,13 EUR / 3.318,39 kn s osnova ulazne naknade, a nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 3.travnja 2026. uredio tužbeni zahtjev koji je označen u izreci ove presude.

2. Tuženik odgovorom na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja s više osnova i to statusa tužitelja kao potrošača, utjecaja konverzije kredita, razlika glavnice u CHF i u EUR i manjku utvrđenom u konverziji uz prigovor zastare, valutne klauzule uz prigovor zastare, naknade za obradu kredita i tijek zateznih kamata, a tuženik je podnio i prigovor radi prijeboja-manje plaćen iznos s osnove tečaja. U odnosu na status tužitelja kao potrošača poziva se na odredbu čl.3. st. 1. ZZP koja određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a tužitelj da je dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. U odnosu na konverziju kredita da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da tužitelj i tuženik dana 17. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), te da su parnične stranke Aneksom stvorile novu pravnu osnovu, a pozivajući se na sudsku praksu RH korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa banke i korisnici kredita, a koji odnos je naknadno uređen Sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, kao i sudsku praksu Europskog suda. Tuženik pozivajući se na Aneks ugovora o kreditu i sudsku praksu drži neosnovanim potraživanje tužitelja s osnove preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije u visini od 2.424,39 € iz razloga što da su tuženik i tužitelj sporazumno sklopili Aneks ugovora i u istom ugovorili visinu duga po tom aneksu, a koji aneks da nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim, a također da je iz istog razloga neosnovano potraživanje tužitelja s osnove uplaćenog utvrđenog manjka u iznosu od 3.527,99 €, ističući prigovor zastare na to potraživanje. U odnosu na valutnu klauzulu da je odraz dispozitivne zakonske odredbe čl.22.ZOO-a i sukladno mišljenju suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti, nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a u odnosu na odluke na koje se poziva tužitelj u tužbi posebno presudu VTS RH Pž-6632/17 od 14.6.2018. tuženik smatra da su te odluke nepravilne i nezakonite, a što da osobito potvrđuju odluke suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20. U odnosu na naknade za obradu kredita tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, a tužitelj da je bio upoznat sa obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat i sa točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu. U donosu na tijek zateznih kamata da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten (ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu), te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl.214.ZOO treba smatrati savjesnim i zatezne kamate da bi stoga tekle od podnošenja tužbe. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja, konačno specificiran nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja podneskom od 17.3.2026. sve na ime negativne razlike s osnove valutne klauzule.

3. Podneskom od 6.2.2025. tuženik se poziva na presudu VSRH Rev-637/19 od 15.11.2022., kao i odluke suda EU, zaključno navodeći da uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka Gos-1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20 da se dolazi do utvrđenja da je tužitelj slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR, da je navedenim postupanjem stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije i da je pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu, da su na taj način sve eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove, te da tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15.

4. Podneskom od 19.2.2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu, kao i ranije navedeni podnesak tuženika od 6.2.2025. na način da tužitelj u cijelosti osporava navode iz odgovora na tužbu i podneska kao neosnovane i nedokazane. U odnosu na prigovor statusa potrošača tuženik da paušalno osporava status potrošača, a sukladno odluci VSRH Rev-18/18 na tuženiju je teret dokaza ukoliko isti osporava tužitelju status potrošača; tuženik da pogrešno navodi da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi s obzirom na provedenu konverziju, koji pravni interes da je potvrđen odlukom VSRH Rv-2868/18, dalje navodeći da nigdje u zakonu, niti u sporazumu o konverziji nema nikakve odredbe o odricanju od prava na temelju kolektivne presude da potražuju sve ono što je banka neosnovano stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a sklopljeni sporazum o konverziji da ne predstavlja novaciju. Tužitelj dalje smatra da je valutna klauzula sama po sebi nezakonita, odnosno da ista u svojoj suštini i ne bi bila dopuštena, a u odnosu na razliku glavnice konverzija da je utemeljena na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a prigovor zastare da je neosnovan iz razloga što da se tek u ovom postupku ima utvrditi ništetna odredba o ugovaranju ulazne naknade, a koja da nije obuhvaćena kolektivnom presudom zbog čega da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. U odnosu na zatezne kamate tužitelj smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, poziva se na odredbu čl.1115. ZOO i na kraju ističe prigovor zastare na prigovor radi prijeboja.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva izvršen je uvid u obavijest o promjeni kamatne stope s lista 14-16, 26-27, obavijest o promjeni uvjeta po kreditu s lista 28 spisa, plan otplate kredita s lista 35-37, 39-43, 57-59 spisa, pregled prometa po partiji kredita s lista 51-56 spisa, Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5102753151 zaključen između ovdje tuženika i tužitelja kao korisnika kredita 17.2.2016. s lista 60- 65 spisa, ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102753151 zaključen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita 7.12.2005. s lista 86-92, pregled prometa po partiji kredita s lista 93-109, krediti – proces obrade s lista 140- 147, obračun naknade za bankarske usluge s lista 156 spisa, obavijest – informacije u odnosu na stambena kreditiranja s lista 157-158, zahtjev za konverziju s lista 209 spisa, obrazac za prihvat izračuna konverzije s lista 210-211 spisa, zk.izvadak zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izračun konverzije s lista 216-219, informacija pojma "valutna klauzula", pitanja i odgovore za stambene kredite s lista 299-300, pisani iskaz ŠE od 27.1.2020. s lista 301-302 spisa, očitovanje Porezne uprave Područni ured Rijeka Ispostava Mali Lošinj od 7.3.2025. s lista 557 spisa, očitovanje Turističke zajednice Grada Cresa od 10.3.2025. i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš iz Rijeke od 20.2.2026., a provede je i dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu zaključen između ovdje stranaka 7.12.2005. utvrđeni su točnima navodi iz tužbe kako se radi o stambenom kreditu građana i da je odobreni iznos kredita bio 69.600,00 CHF protuvrijednost u KN obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, točnima su dalje utvrđeni navodi tužitelja da je čl.7.toč.11. ugovorena valutna klauzula, kao i da je čl.10.toč.1. ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a točnima su dalje utvrđeni i navodi iz tužbe da su stranke dana 17.2.2016. zaključile Aneks broj 1. ugovora o kreditu, što je sud utvrdio uvidom u predmetni Aneks s lista 60-65, a koje činjenice samog zaključenja, kako ugovora o kreditu, tako i Aneksa broj 1. ugovora o kreditu među strankama nisu sporne. Odredbom čl.3.st.1.toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/23", dalje ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovim poslovne aktivnosti, niti poduzetničke djelatnosti. U konkretnom slučaju iz samog ugovora proizlazi da se radilo o stambenom kreditu, tužitelj je iskazao da je kredit ishodio za potrebe kupnje stana u [adresa] na adresi [adresa] i taj stan da mu služi za osobne potrebe, za stanovanje, tuženik nije dokazao suprotno, a u ovom postupku je s obzirom na prigovore tuženika o statusu tužitelja kao potrošača pribavljeno očitovanje porezne uprave da tužitelj ne ostvaruje prihode po osnovi iznajmljivanja turistima za zatraženo razdoblje, time da je ostvario dohodak od imovine – najma stambenog prostora 2012., 2013., 2016. i 2017., a tužitelj je iskazao da je bio primoran zbog loše financijske situacije u to vrijeme iznajmiti jednu sobu sa kupaonicom i ta činjenica se nikako ne može smatrati posebna aktivnost ili poduzetnička djelatnost s obzirom da je ugovor o kreditu zaključen 2005., a loša financijska situacija je očito utjecala na to da je tužitelj bio primoran ostvariti određeni prihod, sve kao posljedica nemogućnosti otplate kredita, što je sve rezultiralo podnošenjem ove tužbe, kao i uostalom i podnošenjem kolektivne tužbe u predmetima "švicarci". Prema podacima Turističke zajednice Grada Cresa nije evidentirano iznajmljivanje nekretnine od strane tužitelja, slijedom svega navedenog tužitelj je imao i ima status potrošača, pa je prigovor tuženika u tom smjeru neosnovan.

7. U postupku kolektivne zaštite interesa potrošača od strane Trgovačkog suda u Zagrebu donesena je presuda P-1401/12 od 4.srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača-korisnika kredita ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su bili zaključeni u vremenskom periodu od 2003. -2008., ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i ta odluka je postala pravomoćna 13.lipnja 2014. kada je prvostupanjska odluka potvrđena presudom VTS Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., dok je u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odlučeno prvostupanjskom odlukom, odnosno presudom TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.srpnja 2013., potvrđenom od strane VTS Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.

8. Uvidom u presudu VTS Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako su tom presudom odbijene žalbe tuženika, između ostalog i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. koji je tuženik u ovom postupku i potvrđena je presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi kako je pobijanom presudom P-1401/12 od 4.7.2013. TS u Zagrebu utvrdio da je između ostalih tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedio kolektive interese i prava potrošača, korisnike kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatni stopa, a sve na štetu potrošača, pa da su tuženi time od 10.rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to čl.81., 82., 90., a od 7.kolovoza pa na dalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to čl.96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, tom prvostupanjskom odlukom dalje je naloženo svim tuženicima pa tako i ovdje tuženiku da prekinu s gore opisanim postupanjem te je svim tuženicima naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojim je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezano uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, zabranjeno je tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće, na koju odluku se opravdano tužitelj poziva u tužbi. U odnosu na primjenu te presude trgovačkog suda potvrđene presudom VTSRH VSRH je u svojoj odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c ZPP-a, a isto tako i čl.118.ZZP vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Prihvaćajući i primjenjujući stav Vrhovnog suda da nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, ovaj sud imao je u vidu i uzeo je u obzir također odluku i stav Ustavnog suda RH U-III-5458/2021 od 30.lipnja 2022. o zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi. Na tuženiku je u ovom postupku – pojedinačnom potrošačkom sporu bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača – tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, a tuženik je podneskom od 28.kolovoza 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem predložene svjedokinje TE, osobnog bankara tužitelja, a u odnosu na poslovanje tuženika dostavio je pisanu izjavu ŠE iz [adresa] od 27.siječnja 2020., u koju izjavu je sud izvršio uvid i iz koje izjave proizlazi da se ne radi o osobnom bankaru tužitelja, već zaposleniku tuženika na poziciji voditelja službe upravljanja iskustvom klijenata koji iskazuje općenito o poslovanju tuženika i odnosa tuženika s klijentima, tako da je taj pisani iskaz općenite prirode, odnosno ne odnosi se konkretno na odnos ovdje stranaka, na predugovornu fazu i davanje obavijesti ovdje tužitelju tako da tim pisanim iskazom tuženik nije doveo u pitanje istinitost iskaza tužitelja koji je svojim iskazom ponovio navode iz tužbe i one istaknute tijekom postupka, a vezano za predugovornu fazu i potpunu obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama sklapanja ugovora o kredita s valutnom klauzulom.

9. Neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje obuhvaćeno kolektivnom tužbom-zaštitom interesa potrošača, odnosno potraživanja do zaključenja aneksa ugovora jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Predmetna tužba na valutnu klauzulu podnesena je 6.lipnja 2023., dok je presuda postala pravomoćna 14.lipnja 2018., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl.225. ZOO-a za predmetno potraživanje. Nalaz i mišljenje vještaka tužitelj u cijelosti prihvaća, a tuženik ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka i nije tražio saslušanje vještaka, a s obzirom da je nalaz vještaka jasan i argumentiran sud je prihvatio taj nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti kao stručan, objektivan, jasan i nedvojben, a u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova tečajnih razlika kao više uplaćena razlika između svakog plaćenog obroka po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog obroka po tečaju na dan isplate CHF kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike utvrdio je iznos u visini od 3.634,05 €, uz prikaz dospijeća pojedinih uplata kako je to tužitelj specificirao u točci II. tužbenog zahtjeva, a koji dio potraživanja tužitelja je sud prihvatio u odnosu na glavnicu, u cijelosti, dok je u odnosu na tijek zateznih kamata dosudio zatezne kamate od dana dospijeća pojedinog iznosa do dana konverzije 30.rujna 2015. Sud je prihvatio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na glavnicu u cijelosti ocijenivši kako tužitelj sklapanjem aneksa ugovora sukladno ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i time je zadržao pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora, sve iz razloga što ZIDZPK/15 nije odredio ili izmijenio prava koja bi potrošačima pripadala uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu po općem propisu i niti u jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača niti uklanjanje posljedica ništetnosti, a sklapanjem aneksa ugovora ne može se smatrati da se ovdje tužitelj dobrovoljno odrekao prava na punu restituciju budući to također nije izričito propisano odredbama ZIDZPK/15, a istovremeno čl.41.ZZP/14 isključuju nemogućnost potrošačkog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača, a i tužitelj je u ovom predmetu iskazao da nije potpisao izjavu od banke da se odriče prava potraživanja za period prije konverzije. Slijedom navedenog, tužitelj kao potrošač zaključenjem aneksa ugovora ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U odnosu na zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice ocjena je ovog suda da tužitelju imaju pripasti zatezne kamate od dana dospijeća pojedinih uplata u smislu odredbe čl.1115. ZOO s obzirom da je tuženik kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja što je utvrđeno još u postupku kolektivne tužbe za zaštitu potrošača isključivo do dana konverzije 30.9.2015., sve iz razloga što je vještak utvrdio da je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama ZIDZPK ("Narodne novine" 102/15) koji je stupio na snagu 30.9.2015., a koje odredbe je unaprijed formulirao zakonodavac, a ne dakle banka, ovdje tuženik, tako da se citirane odredbe zakona ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed bio sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je bio slučaj kod zaključenja ugovora o kreditu. Iz razloga dosuđenih zateznih kamata za razdoblje od dospjeća pojedinih uplata do 30.9.2015. na dosuđenu glavnicu iz istih razloga je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje za period nakon izvršene konverzije kako to VSRH u jednoj od odluka ističe da ZIDZPK/15 kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, da je njime stvorena pravna osnova za zaključenje sporazuma u obliku dodatka ugovora tako da dodatak ugovoru ima svoje izvorište u tim prisilnim propisima ocjenjeno suglasnim sustavom RH, pa se odredbe dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali je te odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka. U odnosu na potraživanja tužitelja nakon zaključenja aneksa dodatno valja istaći da je aneks ugovora o kreditu zaključen 17.2.2016., dok je predmetna tužba podnesena 6.6.2023., stoga je u tom smjeru osnovan i prigovor zastare na ta potraživanja istaknut od strane tuženika.

10. Vještak je utvrdio da manje plaćeni obroci s osnova tečajnih razlika kao manje plaćena razlika između iznosa obroka koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredite i iznosa obroka koji je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog obroka i to za razdoblje od 2006. pa do 2009. iznosi 349,79 €, što je razlog da je sud prihvatio prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika. Naime, odredbom čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ta odredba jasno propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, temeljem koje odredbe tuženik ima pravo na ime negativne tečajne razlike potraživati od tužitelja od strane vještaka utvrđeni iznos, a neosnovan je istaknuti prigovor zastare istaknut od strane tužitelja s obzirom da je prigovor radi prijeboja od strane tuženika stavljen već u samom odgovoru na tužbu, dakle prije zaključenja prethodnog postupka kako to propisuje odredba čl.288.a st.6. ZPP-a.

11. Vještak je u svojem nalazu utvrdio kako je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita iznosila 440,43 € dana 13.12.2005., a koje potraživanje tužitelja po tom osnovu je sud ocijenio osnovanim, a koju naknadu za bankarske usluge da je tužitelj bio dužan uplatiti sukladno ugovoru o kreditu proizlazi iz obračuna naknade za bankarske usluge od 7.12.2005. s lista 156 spisa. Naime, tužitelj je iskazao da ne zna, da službenik banke nije rekao na što se točno odnose troškovi obrade kredita, što sve obuhvaćaju, a tuženik u tom smjeru nije predložio provođenje dokaza niti dokazao suprotno, tako da je tužitelj doveden u neravnopravan položaj prema tuženiku jer mu nije detaljno predočeno na koji način je određen trošak obrade kredita, na što se isti odnosi, a to su uostalom isti razlozi zbog kojih je utvrđena i ništetna odredba čl.7.toč.11.Ugvora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu. Neosnovan je prigovor zastare budući je ovom presudom utvrđena ništetna odredba čl.10.st.1. ugovora koja se odnosi na naknadu obrade kredita, a ima se primijeniti odredba čl.225.st.1. ZOO odnosno opći zastarni rok od 5 godina koji ima početi teći od pravomoćnosti ove presude.

12. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl.154.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19., 80/22, 114/22; dalje ZPP). Uspjeh tužitelja jest 38,54%, dok je uspjeh tuženika 61,46 %, a opravdani troškovi tuženika odnose se na sastav odgovora na tužbu, podnesak od 6.2.2025., 7.3.2025. i 17.3.2026., ročište 21.2.2025., 2.9.2025. i 11.5.2026. u iznosima od po 200,00 €, ukupno 1.400,00 €, uz PDV po stopi od 25%. Stranke su snosile trošak vještačenja u jednakim iznosima, a sud drži opravdanim da svaka strana snosi svoje troškove vještačenja, koje vještačenje je bilo nužno za presuđenje u povoj pravnoj stvari.

U Malom Lošinju 16.lipnja 2026.

S u d a c

Tomislav Stopar

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN-a:

1. Punomoćniku tužitelja- odvjetnica Ana Srok Lopar

2. Punomoćniku tuženika – odvjetnik Damir Metelko