Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-177/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš i Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Erste & Steiermäerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika BZ, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tuženika, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103488104 od 23. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tužitelja PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermäerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermäerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.214,55 eura (slovima: tisuću dvjestočetrnaest eura i pedesetpet centi), sa zateznim kamatama koje teku počevši od 28. ožujka 2007. godine pa do 31. prosinca 2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermäerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 803,09 eura (slovima: osamstotri eura i devet centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 15. lipnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. ožujka 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita zaključio dana 23. ožujka 2007. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103488104 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 80.500,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 18 godina. Također navodi da člankom 10. predmetnog ugovora ugovoreno: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

1.1. Navodi da se o naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

1.2. Također navodi da je navedena naknada suprotna članku 4. Zakona o obveznim odnosima - načelu savjesnosti i poštenja, članku 6. Zakona o obveznim odnosima (zabrani zlouporabe prava), članku 7. Zakona o obveznim odnosima (načelu jednake vrijednosti činidaba) i članku 8. Zakona o obveznim odnosima (zabrani prouzročenja štete), te članku 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/19, C-222/19 i C252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine iznio je pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita.

1.3. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju, temeljem članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu od 2.016,09 CHF, što je na dan plaćanja, po srednjem tečaju kreditora (1 CHF = 4,539000 HRK) iznosilo 9.151,03 HRK (sada 1.214,55 eura), te tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

2.1. Također u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedene ugovorne odredbe imala smatrati nepoštenima odnosno ništetnima. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je o naplati naknade za obradu kredita, kao i o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremenog povrata kredita obveza plaćanje jednokratne naknade.

2.2. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz ogovara na tužbu, tuženik se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti jer smatra da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora također nepoštena i ništetna.

3.1. Također ističe da se o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena naknada nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

3.2. Također navodi da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, te navodi da je po tom pitanju Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela od 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. Na glavnoj raspravi od 13. svibnja 2026. tuženik je učinio nespornim iznos naplaćene naknade.

5. Pravomoćnim rješenjem broj: P-177/2024-19 od 15. listopada 2025. sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao otplatni plan (stranica 6.-10. spisa), podaci o kreditu (stranica 72.,76. -77. spisa) dopis Slavonske banke d.d. (stranica 84.-85. spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada (stranica 106.-111. spisa), ugovor o kreditu (stranica 292. -300. spisa), te je saslušao svjedoka RZ i tužitelja.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 23. ožujka 2007. ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103488104 temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u iznosu od 80.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je točkom 10. ugovora ugovorena jednokratna naknada od 2,500 % od iznosa kredita, koju naknadu je tuženik naplatio od tužitelja u iznosu od 1.214,55 eura.

9. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Svjedok RZ je izjavila da je zaposlena u poslovnici tuženika u Vinkovcima u kojoj je radila i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Navela je da joj je tužitelj poznat kao klijent banke te se sjeća da je dolazio kod nje radi sklapanja ugovora o kreditu. Zbog proteka vremena ne može se točno sjetiti razgovora sa tužiteljem, međutim svim klijentima banke koji dođu radi sklapanja ugovora o kreditu objasne se odredbe ugovora o kreditu, pa tako i obvezu plaćanja naknade. Navodi da je obveza plaćanja naknade bila navedena u brošurama i lecima koje su stranke dobivale u banci te su ih mogli ponijeti kući kako bi se detaljno upoznali s obvezama iz kredita gdje je bio naveden i postotak i apsolutni iznos naknade. Navela je da su u to vrijeme svi ugovori o kreditu imali odredbu o plaćanju naknade te je jedino bio različit postotak naknade zavisno o vrsti kredita. Navela je da u slučaju da stranka nije željela platit naknadu, odnosno nije željela da ova odredba bude unesena u ugovor o kreditu u tom slučaju se ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu bez takve odredbe. Navela je da joj je poznato da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio radi zatvaranja kredita koji je imao u Slavonskoj banci kao obrtnik, a dio od iznosa kredita je bio namijenjen za kupovinu sirovina potrebnih za poslove kojim se bavio obrt tužitelja. Navela je da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao obrtnik. Navela je da ne može točno reći koji troškovi su se pokrivali iz plaćene naknade ali pretpostavlja da se radi o raznim troškovima tuženika kao što su troškovi raznih licenci, komunalija i slično.

11. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je imao namjeru zatvoriti kredit koji je ranije podigao u Slavonskoj banci te je imao namjeru renovirati obiteljsku kuću u kojoj stanuje. Naveo je da je obišao nekoliko banaka u Vinkovcima te su mu se uvjeti kod tuženika činili najpovoljniji radi čega je odlučio sklopiti ugovor o kreditu kod tuženik. Naveo je da je iznos kredita određen na način da se radilo o maksimalnom iznosu koji je mogao dobiti obzirom na vrijednost nekretnine koju je dao pod hipoteku. Naveo je da mu je bilo poznato da je u ugovoru odredba o plaćanju naknade, međutim kada je vidio koliko bi ta naknada iznosila obzirom je ugovorena u postotku od iznosa kredita smatrao je da se radi o prevelikoj naknadi, ali su mu u banci rekli da se ne brine da će oni taj iznos skinuti sa odobrenog kredita. Naveo je da predmetni kredit nije mogao sklopiti bez odredbe o plaćanju naknade te je mogao samo pristati ili uopće ne sklopiti ugovor o kreditu. Naveo je da je dio iznosa kredita izravno isplaćen Slavonskoj banci radi zatvaranja ranijeg kredita, te je za tu namjenu potrošeno oko 30% iznosa kredita, dok je ostatak novca od kredita potrošio za renoviranje kuće u kojoj živi sa obitelji. Novac je potrošen za renoviranje kuće na adresi [adresa], te se na istoj adresi nalazi i njegov obrt. Međutim, zgrade u kojima posluje obrt su odvojene od kuće.

12. Saslušanjem svjedoka i tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sastavila banka i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, već je ista bila sastavni dio ugovora bez kojega se nije mogao sklopiti ugovor o kreditu. Utvrđeno je da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja kredita.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, te iz navoda svjedoka i tužitelja proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,500% iznosa kredita.

17. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

18. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

20. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

21. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

21.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je kao namjena naveden gotovinski kredit uz hipoteku. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj dio novca od navedenog kredita potrošio za zatvaranje ranijeg kredita koji je imao kod Slavonske banke d.d. i koji kredit je podigao kao vlasnik obrta. Međutim, iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća, proizlazi da je ostatak novca od kredita potrošio na renoviranje obiteljske kuće u kojoj je živio sa obitelji. Obzirom na navedeno, sud smatra da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača jer je dio novca od kredita uložio u renoviranje obiteljske kuće, a u svrhu poboljšanja svojih životnih uvjeta i životnih uvjeta svoje obitelji.

22. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 2,500% od iznosa kredita.

23. Kako je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, te je sukladno članku 323. ZOO tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

24. Među strankama nije sporno da je tuženik na ime naknade za obradu kredita od tužitelja naplatio iznos od 1.214,55 eura, a iz otplatnog je utvrđeno da je naknada naplaćena plana 28. ožujka 2007.

25. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

25.1. Vezano za zahtjev za isplatu, treba navesti da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju zatezne kamate temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od 28. ožujka 2007. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj uspio u cijelosti u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 75 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 9. svibnja 2024. u vrijednosti 75 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 9. travnja 2026. i 13. svibnja 2026. u vrijednosti 75 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 300 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 600,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 150,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 53,09 eura, odnosno ukupno 803,09 eura.

29. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 15. lipnja 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš i Šutalo, Duga ulica 10, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Lopašićeva 6, 10000

Zagreb – pun. tuženika