REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 4924/25-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 2) CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 3) DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po pun. Vinku Ljubičiću i Željku Vrdoljaku, odvj. iz Splita protiv tuženika GRADA SPLITA, OIB: 78755598868, Obala kneza Branimira 17, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2026. g., u prisutnosti tužitelja pod 1) osobno s pun. tužitelja pod 1), 2) i 3) i pun. tuženika, dana 15. lipnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Grad Split, OIB: 78755598868, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1) TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], i pod 3) DH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 217.445,66 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 14. ožujka 2016. g. do isplate i koja se do 31. prosinca 2022. g. obračunava po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim su tužitelji pod 1), 2) i 3) na dosuđeni iznos glavnice iz presude ovog suda broj P 1848/24 od 30. kolovoza 2024. g. od 58.637,02 EUR i na dosuđeni iznos glavnice u ovoj presudi od 217.445,66 EUR zatražili isplatu zatezne kamate koja teče od 25. studenog 2014. g. do 14. ožujka 2016. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1), 2) i 3) na ime parničnog troška iznos od 60.011,17 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. lipnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelji pod 1) TH, pod 2) ZH i pod 3) UH ustali su dana 25. studenog 2014. g. tužbom, koja je evidentirana pod brojem Pi 907/14, u kojoj su naveli da su vlasnici i posjednici nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica], površine 1746 m2 i čest. zem. [katastarska čestica] površine 3088 m2, z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da je tuženik za potrebe lokalne ceste Ulice oca Gabrića i za druge komunalne poslove bez ikakve naknade uzurpirao, zauzeo i koristi ukupno 506 m² navedenih nekretnina. Na dijelu nekretnine (ne navodi se koje) da je izgrađena cesta skupa s kompletnom infrastrukturom te je izdana lokacijska dozvola dana 28. travnja 2014. g. u predmetu klase: UP/I-350-05/13-01/00059, a za zahvat u prostoru: izgradnja kolne pješačke prometnice radnog naziva Ulica oca Gabrića, gdje je naznačeno da se i u odnosu na ove nekretnine vrši izgradnja te prometnice. Tužitelji da su u više navrata tražili dogovor i mirno rješenje spora, ali se tuženik oglušio na traženje tužitelja koji da su i u vrijeme podnošenja tužbe upisani kao suvlasnici nekretnina i to svaki za po 1/3 dijela. S obzirom na priložene pisane isprave, a posebno vlasnički list, da, po mišljenju tužitelja, nema mjesta raspravljanju o javnom dobru jer je jasno u kojem se postupku utvrđuje što je javno dobro, a u konkretnom slučaju da se radi o uzurpiranju i oduzimanju dijela čest. zem. tužiteljima kojima da je nanesena šteta koja se može izraziti u vrijednosti po m², što, po procjeni tužitelja za 506 m², pomnoženo s 307,00 EUR iznosi ukupno 155.341,00 EUR odnosno 1.180.599,20 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplatiti tužiteljima iznos od 1.180.599,20 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare. Tužitelji navode da im je nekretnina oduzeta za potrebe izgradnje ceste na način da im je baš tuženik uzurpirao, zauzeo i koristi dijelove nekretnine, a da to nisu ničim dokazali jer uz tužbu nisu priložili akt o oduzimanju. Priložena lokacijska dozvola da nije akt o oduzimanju nego upravni akt koji definira zahvat u prostoru i predstavlja pretpostavku za ishođenje građevinske dozvole, ali ne i akt gradnje ili oduzimanja iz posjeda. Lokacijska dozvola da je donesena s namjerom rekonstrukcije postojeće ceste, izgradnje ceste u punom profilu što podrazumijeva njeno proširenje sukladno Urbanističkom planu uređenja područja dijela Mejaši i Dragovode, što potvrđuju i navodi samih tužitelja iz tužbe koji potvrđuju da cesta već postoji. Predmetna lokacijska dozvola da je donesena za zahvat uređenja i proširenja postojeće ceste. Iz ortofoto snimke iz 2008. g. da se vidi da je na spornim dijelovima nekretnine već tada postojao put namijenjen kolnom prometu te se uz taj put vide i parkirana vozila. Stupanjem na snagu Zakona o cestama 28. srpnja 2011. g. takav put da se ex lege definira kao nerazvrstana cesta odnosno cesta koja u smislu tog Zakona nije razvrstana kao javna cesta odnosno županijska ili državna cesta. Priloženi ortofoto snimak da ujedno dokazuje i da je zahtjev za isplatu naknade zastario bilo s osnova isplate ili s osnova naknade štete. Nadalje, tužba da je kontradiktorna jer glasi na isplatu, a u činjeničnom supstratu obrazlaže se nastanak štete i obeštećenje se traži u tržišnom iznosu. Tuženik da ne bi odgovarao za naknadu štete jer nije štetnik niti se ponašao skrivljeno ili protupravno. Tužitelji da nisu dokazali postojanje štete, štetne radnje i uzročno-posljedične veze. Kolni put koji je postao nerazvrstana cesta da je u interesu tužitelja kao pristup njihovim objektima pa je za pretpostaviti da su ga prije 2008. g. upravo tužitelji i napravili radi lakšeg pristupa svojim kućama i za potrebe legalizacije svojih objekata.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 9. siječnja 2017. g. te su tužitelji zatražili isplatu u ukupnom iznosu od 2.080.146,00 kn s pripadajućim kamatama.

Rješenjem broj Pi 907/14 od 21. kolovoza 2019. g. utvrđen je prekid postupka u odnosu na tužbu tužitelja pod 2) ZH, a nakon utvrđenja suda da je taj tužitelj preminuo. Postupak je po tužbi ovog tužitelja nastavljen rješenjem broj Pi 907/14 od 18. prosinca 2019. g. te je kao tužiteljica pod 2) označena njegov supruga LH.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom zemljišnoknjižnog izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i povijesnog izvatka, lokacijske dozvole od 28. veljače 2014. g., elaborata o procjeni vrijednosti nekretnine od 13. rujna 2010. g., dopisa tužitelja od 18. veljače i 12. svibnja 2014. g., dopisa tuženika od 14. ožujka i 29. travnja 2014. g., ortofoto snimke iz 2008. g., dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Split od 6. lipnja 2016. g., povijesti promjena za k. č. [katastarska čestica] (čest. zem. [katastarska čestica]) i k. č. [katastarska čestica] (čest. zem. [katastarska čestica]) k. o. [katastarska općina] od 15. lipnja 2016. g., uvjerenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split od 24. listopada 2017. g. s prilozima, predmeta lokacijske dozvole klasa: UP/I 350-05/13-01/00059 i produženja lokacijske dozvole klasa: UP/I 350-05/16-01/00003 i idejnog projekta Ulice oca Ante Gabrića. Sud je izveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika GH koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 20. prosinca 2016. g. i pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 7. svibnja 2018. g. Radi odgovora na prigovore tuženika sud je angažirao i drugog vještaka mjernika Antu Bošnjaka koji je izradio pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 12. lipnja 2020. g. i od 31. siječnja 2022. g. Sud je saslušao tužitelja pod 1) i svjedoka FH.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem Pi 907/14 od 16. siječnja 2023. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž- 2034/23 od 9. travnja 2024. g. ukinuo pobijanu presudu te predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 1848/24.

U nastavku postupka sud je iznova izveo dokaze provedene u dotadašnjem postupku.

Nakon tako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 1848/24 od 30. kolovoza 2024. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je presudom broj Gž- 4888/24 od 9. prosinca 2025. g. potvrdio pobijanu presudu u dijelu pod točkom I., al.

1. izreke, a rješenjem ukinuo presudu pod točkom I. al. 2. i u odluci o parničnom trošku i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi poslovni broj P 4924/25.

U nastavku postupka sud je iznova izveo dokaze provedene u dotadašnjem postupku.

Stranke su popisale parnični trošak

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka, nakon drugog ukidnog rješenja, ostao je zahtjev tužitelja pod 1), 2) i 3), kao suvlasnika nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za isplatu naknade za dijelove nekretnina koji su im oduzeti bez donošenja rješenja o izvlaštenju i na kojima se nalazi ulica s infrastrukturom i to baš dijelove koji su označeni slovima A, C, D i E u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka Ante Bošnjaka od 12. lipnja 2020. g., u odnosu na koje je u djelomično ukinutoj ranijoj presudi sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 217.445,66 EUR s pripadajućim kamatama, ocjenjujući da je u odnosu na potraživanje naknade za ove dijelove zemljišta osnovan prigovor zastare koji je tuženik istakao u odgovoru na tužbu.

Predmet postupka je i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice od 58.637,02 EUR teče od 25. studenog 2014. g. do 14. ožujka 2016. g. jer je presuda ovog suda broj P 1848/24 od 30. kolovoza 2024. g. ukinuta u odbijajućem dijelu u cijelosti. To iako su tužitelji u žalbi od 10. rujna 2024. g. samo u uvodu naveli da žalbu izjavljuju protiv odbijajućeg dijela presude bez da su za odbijajući dio za kamate istaknuli bilo kakav razlog, a niti je drugostupanjski sud naveo bilo kakav razlog za ukidanje presude u ovom dijelu.

U ukidnom rješenju drugostupanjskog suda prije svega je navedeno da je presudu ovog suda broj P 1848/24 od 30. kolovoza 2024. g. trebalo ukinuti u odbijajućem dijelu, iako je ranija presude broj Pi 907/15 od 16. siječnja 2023. g. već jednom bila ukinuta rješenjem broj Gž-2034/23 od 9. travnja 2024. g., a obzirom na nastanak novih okolnosti: Ustavni sud Republike Hrvatske da je donio odluku broj U- III-3726/21 od 24. lipnja 2025. g. u predmetu radi isplate novčanog iznosa za oduzeto vlasništvo zemljišta radi izgradnje javne ceste bez provođenja propisanog postupka izvlaštenja i bez isplate naknade za oduzeto zemljište.

U daljnjem tijeku obrazloženja drugostupanjske odluke citirano je pravno stajalište Ustavnog suda RH iz navedene odluke te je kao važno za ocjenu osnovanosti prigovora zastare tuženika istaknuto:

-da se vlasništvo smije oduzeti samo uz pretpostavke propisane čl. 50. Ustava, odnosno zakonom, pod uvjetom da je ono u interesu Republike Hrvatske i uz naknadu tržišne vrijednosti, da se dio ustavne odredbe: "zakonom je moguće… oduzeti vlasništvo" ne smije tumačiti doslovno, nego da to znači da zakonom moraju biti propisane pretpostavke pod kojima je, u skladu s Ustavom, dopušteno u pravnim (upravnim ili sudskim) postupcima odlučivati o oduzimanju vlasništva u konkretnim pravnim (upravnim ili sudskim) stvarima,

-da je miješanje utemeljeno na zakonu odnosno na odredbi čl. 131. st. 1. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, dalje ZC/11) kojim je propisano je da ceste koje se na dan stupanja na snagu tog Zakona, odnosno 28. kolovoza 2011. g., koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu tog Zakona, postaju nerazvrstane ceste, i koje, prema odredbi st. 2. ovog čl., po službenoj dužnosti postaju javno dobro kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave.

Vezano za konkretnu pravnu stvar drugostupanjski sud je naveo:

-da nije sporno da su tužitelji od 1) do 3) suvlasnici predmetnih čestica, svaki za po 1/3 dijela te da je tuženik oduzeo navedene nekretnine tužiteljima radi izgradnje ceste bez provođenja postupka izvlaštenja, a koja cesta je, sukladno ZC/11, postala nerazvrstana cesta,

-da je tužiteljima od 1) do 3) oduzeto zemljište na kojem je, prema utvrđenju ovog suda, djelomično izgrađena cesta prije 28. srpnja 2011. g. kada je stupio na snagu ZC/11, bez provođenja propisanog postupka izvlaštenja i bez isplate naknade za navedenu nekretninu, pa da takvo postupanje predstavlja miješanje u njihovo pravo vlasništva,

-da tužitelji od 1) do 3) nisu mogli tražiti povrat nekretnine jer je na njoj izgrađena nerazvrstana cesta koja je u vlasništvu tuženika pa da im pripada pravo na naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađena cesta bez provođenja propisanog izvlaštenja, sukladno odredbi čl. 33. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV),

-da potraživanje tužitelja od 1) do 3) nije niti djelomično zastarjelo zato što su tužitelji od 1) do 3) tek stupanjem na snagu ZC/11 izgubili pravo vlasništva pa da je zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) počeo teći 28. srpnja 2011. g. , a kako su tužitelji tužbu podnijeli 25. studenog 2014. g. da zastara nije nastupila. Stoga da je pogrešan stav ovog suda da je za dio nekretnine koji je predstavljao cestu još 2002. g. nastupila zastara. U nastavku postupka da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, potrebno utvrditi tržišnu vrijednost oduzete imovine.

U daljnjem tijeku obrazloženja ove presude trebalo je navesti dijelove ranije ukinute presude koje je potrebno ponoviti, a radi se o citiranju propisa koji su u primjeni i izračunavanju naknade koja pripada tužiteljima.

Prema odredbi čl. 33. st. 1. ZV-a pravo vlasništva može u interesu RH biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju.

Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine broj 74/14) stupio je na snagu 5. lipnja 2014. g. pa ga u tom tekstu treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Prema odredbi čl. 11. tog Zakona za izvlaštenu nekretninu vlasniku pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

Zbog drugačijeg pravnog stava drugostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare nije bilo potrebno ocjenjivati što su u naravi predstavljale nekretnine u vrijeme kupoprodaje i ulaska tužitelja u posjed.

Za dijelove nekretnina u suvlasništvu tužitelja pod 1), 2) i 3) za koje je u ranijoj presudi odlučeno prihvatiti prigovor zastare, a koji je sud drugog stupnja ocijenio neosnovanim, tuženika je trebalo obvezati na isplatu naknade, a temeljem citiranih odredbi čl. 33. st. 1. ZV-a i čl. 11. Zakona o izvlaštenju i to u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

O kojim se dijelovima radi, proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ante Bošnjaka od 12. lipnja 2020. g.:

-dio označen slovom A predstavlja dio čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 213 m²,

-dio označen slovom C predstavlja dio čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 4 m² i

-dio označen slovom D predstavlja dio čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 310 m²,

odnosno da ukupno dijelovi A, B i D, u ukupnoj površini od 527 m², predstavljaju gotovo cijelu ulicu,

-dio označen slovom E predstavlja dio čest. zem. [katastarska čestica] u površini od 20 m².

Prema dopisu Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Split od 6. lipnja 2016. g. prosječna cijena građevinskog zemljišta u k. o. [katastarska općina] površine do 1000 m² za mjesec svibanj 2016. g. iznosila je 3.301,26 kn po m², a prosječna cijena poljoprivrednog zemljišta u k. o. [katastarska općina] površine do 1000 m² za mjesec svibanj 2016. g. iznosila je 1.286,59 kn po m². Navedeno je da se radi o službenoj evidenciji tržišnih vrijednosti nekretnina iz Informacijskog sustava Porezne uprave.

U odnosu na prijedlog tužitelja s prvog i jedinog održanog ročišta za glavnu raspravu (od 29. travnja 2026. g.) nakon drugog ukidnog rješenja da sud radi utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina provede dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke, treba navesti iz kojih je razloga sud na istom ročištu ovaj prijedlog odbio.

Sud je odmah na ročištu, u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja, ukazao pun. tužitelja od 1) do 3) da su, po prijedlogu tužitelja, pribavljeni podaci od Porezne uprave o prosječnoj cijeni građevinskog zemljišta te prosječnoj cijeni poljoprivrednog zemljišta u k. o. [katastarska općina], te da je sam pun. tužitelja u podnesku od 29. listopada 2021. g. izabrao cijenu po m², da je temeljem navedenog dokaza sud u djelomičnoj ukinutoj odluci odredio tržišnu vrijednost nekretnine po m² pa da je prijedlog za provođenje novog vještačenja suvišan jer su tužitelji tužbeni zahtjev, koji nisu mijenjali od dostave podneska od 9. siječnja 2017. g., konačno odredili u iznosu prema cijeni m² manjoj od podataka Porezne uprave, smatrajući te podatke realnom tržišnom cijenom zemljišta.

Vezano za visinu zahtjeva tužitelji su u ovom postupku:

-u tužbi predložili zatražiti obavijest o visini vrijednosti nekretnine po m² od Porezne uprave odnosno izvršiti vještačenje na okolnost visine,

-uz tužbu dostavili procjenu vrijednosti nekretnina izrađenu od strane vještaka Roka Mijanovića iz koje proizlazi da je vrijednost m² 307,00 EUR,

-na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2016. g. predložili zatražiti izvješće od Porezne uprave o vrijednosti m² građevinskog zemljišta na tom području, a budući da tuženik, krajnje nerazumno, odbija prihvatiti procjenu vještaka Mijanovića.

Treba navesti da je na ovom ročištu zaključen prethodni postupak.

-u podnesku od 9. siječnja 2017. g. izjavili kako je nesporna vrijednost m² zemljišta 307,00 EUR, pa da za ukupno 678 m² traže isplatu iznosa od 2.080.146,00 kn. Međutim, računica tužitelja je pogrešna jer se množenjem površine od 678 m² s 307,00 EUR odnosno 2.313,09 kn dobije iznos od 1.568.275,02 kn odnosno 208.145,87 EUR. Stoga proizlazi da su tužitelji uzeli cijenu od 407,20 EUR po m², što je opet manje od cijene građevinskog zemljišta u k. o. [katastarska općina] iz obavijesti Porezne uprave od 438,15 EUR po m²,

-na ročištu za glavnu raspravu od 7. veljače 2017. g. izjavili, zastupani po pun., kako smatraju da su svi daljnji dokazni prijedlozi suvišni pa i u smislu građevinskog vještačenja na okolnost tržišne vrijednosti predmetne nekretnine s obzirom na to da je sud tražio i dobio podatke od Porezne uprave o vrijednosti m² na predmetnom području,

-na ročištu od 18. listopada 2022. g. izjavili kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te da predlažu zaključenje raspravljanja,

-u žalbi i dopuni žalbe protiv odbijajućeg dijela presude ovog suda broj Pi 907/14 od 16. siječnja 2023. g. tužitelji nisu niti jednom riječju prigovorili tržišnoj cijeni za zemljište, koju su, uostalom, sami odredili na iznos od 407,20 EUR po m²,

-na jedinom ročištu od 2. srpnja 2024. g. održanom nakon ukidnog rješenja broj Gž-2034/23 od 9. travnja 2024. g. izjavili su kako nemaju dokaznih prijedloga,

-u žalbi protiv odbijajućeg dijela presude ovog suda broj P 1848/24 od 30. kolovoza 2024. g. tužitelji ponovno nisu spominjali tržišnu cijenu za zemljište.

Očito poneseni uputom iz drugostupanjskog ukidnog rješenja broj Gž-4888/24 od 9. prosinca 2025. g. da će sud ''u nastavku postupka utvrditi tržišnu vrijednost oduzete imovina'' tužitelji su na već spomenutom ročištu za glavnu raspravu od 29. travnja 2026. g. predložili provođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke radi utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnina, pa treba ponoviti da su sami tužitelji kroz detaljno prikazani tijek postupka izjavljivali da je ta vrijednost utvrđena, odnosno čak i da je nesporna, te konačno postavili tužbeni zahtjev uzimajući vrijednost po m² od 407,20 EUR.

Da se i proveo kojim slučajem predloženi dokaz ovaj sud ne bi dopustio preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga što je, eventualno, došlo do povećanja tržišne cijene za nekretninu, a temeljem odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP).

S obzirom da se radi o neuređenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni na kojem je Urbanističkim planom uređenja područja dijela Mejaša i Dragovoda predviđena javna i društvena namjena ''D'', a na lokalitetu je proveden Urbanističko-arhitektonski natječaj kojim je predviđena izgradnja budućeg umirovljeničkog doma s poliklinikom, a kako je to naveo po tužiteljima angažirani vještak Roko Mijanović u svom elaboratu od 13. rujna 2010. g., čemu se tuženik ne samo da nije usprotivio nego je slično naveo u svom podnesku od 29. listopada 2021. g., trebalo je ocijeniti da je pravilno trebalo uzeti cijenu m² za građevinsko zemljište, a već je objašnjeno koju su cijenu odabrali tužitelji (407,20 EUR po m²) i koju je, opet treba ponoviti, zato što je manja od cijene iz podataka Porezne uprave, trebalo u cijelosti prihvatiti.

Kada se ukupna površina zemljišta označenog slovima A, D i E (5431 m²) pomnoži s tržišnom vrijednošću oduzetog zemljišta od 407,20 EUR po m² koju je odabrali tužitelji konačno uređujući tužbeni zahtjev u podnesku od 9. siječnja 2017. g. dobije se iznos od 221.109,60 EUR koji bi pripadao tužiteljima pod 1), 2) i 3).

Kako su tužitelji za ove dijelove zemljišta zatražili isplatu ukupnog iznosa od 217.445,66 EUR s pripadajućim kamatama, u kojem je dijelu sud tužbeni zahtjev u ranijoj presudi odbio kao neosnovan, jasno je da je i presuda ukinuta upravo za taj iznos odnosno za isplatu iznosa od 217.445,66 EUR s pripadajućim kamatama, pa tužiteljima sud više od toga nije bio u mogućnosti dosuditi.

U podnesku od 9. siječnja 2017. g., treba navesti radi razjašnjenja, tužitelji nisu samo pogrešno naveli da su kao cijenu zemljišta obračunali 307,00 EUR nego su kao ukupnu površinu naveli 678 m² iako je kao ukupnu površinu trebalo uzeti 687 m². Da su uzeli točnu površinu bili bi zatražili isplatu iznosa od 279.746,40 EUR, presuda bi u odbijajućem dijelu glasila na iznos od 221.109,38 EUR (279.746,40 EUR - 58.637,02 EUR), za taj iznos bila bi ukinuta presuda od strane drugostupanjskog suda pa bi sud bio u mogućnosti dosuditi tužiteljima upravo iznos koji im za 543 m² oduzetog zemljišta pripada odnosno 221.109,38 EUR s pripadajućim kamatama.

Još jedno pojašnjenje je potrebno: tužiteljima ne pripada naknada za 4 m² koji predstavlja dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i koji je vještak Bošnjak označio slovom C, jer tužitelji nisu suvlasnici ove nekretnine, a u ranijim su obračunima tužitelji uzimali u obzir i ova 4 m².

Već je navedeno da je predmet postupka i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice od 58.637,02 EUR teče od 25. studenog 2014. g. do 14. ožujka 2016. g. pa je zahtjev tužitelja trebalo opet odbiti u tom dijelu kao neosnovan iz istih razloga koji su navedeni u ranijoj presudi i koji vrijede i za zahtjev za isplatu zatezne kamate u istom periodu na iznos glavnice dosuđen ovom odlukom. Tako je u ranijoj presudi navedeno:

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelji su zatražili isplatu zatezne kamate koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate. Tužitelji nisu tvrdili da su se ranije obratili tuženiku pisanim zahtjevom za isplatu naknade, pa treba uzeti da su od tuženika isplatu zatražili po prvi put ovom tužbom, radi čega im pripada zatezna kamata koja teče od dana dostave tužbe tuženiku odnosno od 14. ožujka 2016. g. (prema podacima iz spisa-bijele dostavnice i iz eSpisa), od kada je, po mišljenju ovog suda, tuženik u zakašnjenju s isplatom naknade, što znači da je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja teče od podnošenja tužbe odnosno od 25. studenog 2014. g. do 14. ožujka 2016. g. trebalo odbiti kao neosnovan (kako na već dosuđeni iznos glavnice od 58.637,02 EUR tako i na ovom presudom dosuđeni iznos glavnice od 217.445,66 EUR) i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Zateznu kamatu tužitelji su zatražili po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je trebalo prihvatiti, s tim da tužiteljima od 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. novog ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a jer tužitelji u postupku nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženika trebalo obvezati na plaćanje cijelog parničnog troška kojem su bili izloženi tužitelji.

Tužiteljima je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 19. svibnja i 23. rujna 2016. g. po 1180 bodova (ukupno 3540 bodova), trošak sastava podneska od 9. siječnja 2017. g. i zastupanja na ročištima od 7. veljače 2017. g., 12. travnja i 19. listopada 2021. g. i 18. listopada 2022. g. po 2076 bodova (ukupno 10380 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 30. ožujka i 17. listopada 2017. g., 27. rujna 2018. g. i 26. svibnja 2022. g. po 50 bodova (ukupno 200 bodova), trošak sastava podneska od 9. prosinca 2019. g. od 25 bodova, trošak sastava žalbi od 24. siječnja 2023. g. i od 13. rujna 2024. po 2045 bodova (ukupno 4090 bodova) i trošak zastupanja na ročištima 2. srpnja 2024. g. i 29. travnja 2026. g. po 818 bodova (ukupno 1636 bodova).

Ukupan broj bodova od 19871 trebalo je uvećati za zatraženo povišenje tarifnih stavki iz Tbr. 40. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) radi zastupanja više osoba, odnosno za zatraženih 20% te tako dobiti broj bodova od 23845,20 koji je trebalo pomnožiti s

1 0

vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife. Iznos koji se dobije na opisan način (47.690,40 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i trošak koji su za vještačenje i uviđaj podmirili tužitelji u ukupnom iznosu od 398,17 EUR i tako dobiti iznos od 60.011,17 EUR koji predstavlja iznos troška kojem su bili izloženi tužitelji u ovom sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima iz točke II. izreke presude.

Na iznos parničnog troška tužitelji su zatražili isplatu zatezne kamate, koja tužiteljima, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

Tužiteljima nije priznat trošak sastava podnesaka od 17. siječnja i 28. veljače 2019. g., 25. veljače 2022. g. i 26. siječnja 2023. g. jer je sud ocijenio da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a kako propisuje odredba čl. 155. st. 1. ZPP- a. Tužiteljima nije priznat ni trošak sastava podneska od 6. srpnja 2017. g. jer se taj podnesak ne nalazi u spisu (ni u eSpisu).

U Splitu, 15. lipnja 2026. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

1 1