REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-2922/2020-79

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika - specijalista Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužitelja VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje sa sjedištem u [adresa], OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. travnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 1.854,61 EUR (tisuću osamsto pedeset četiri eura i šezdeset jedan cent) sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2020. do isplate prema stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu 761,36 EUR (sedamsto šezdeset jedan euro i trideset šest centa) sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2020. do isplate, kao i u dijelu u kojem traži isplatu zateznih kamata od na iznos od 119,45 EUR (sto devetnaest eura i četrdeset pet centi) od 13. veljače 2020. do 27. srpnja 2020.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 3.620,43 EUR (tri tisuće šesto dvadeset eura i četrdeset tri centa) sa zateznim kamatama od 15. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio ovom sudu 5. studenog 2020., navodi da je 17. lipnja 2019. u Zagrebu ozlijeđen u prometnoj nesreći. Ističe da je na vozilo registracijske oznake [registarska oznaka], u kojem se tužitelj nalazio na suvozačkom mjestu, punom brzinom i bez kočenja, naletjelo vozilo registracijske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao ZE, a koje na dan štetnog događaja nije bilo uredno osigurano. Tužitelj navodi da je zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove i strah, da je došlo do smanjenja njegove životne aktivnosti te da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega. Pojašnjava da se, u cilju mirnog rješenja spora, 6. travnja 2020. obratio društvu Croatia osiguranje d.d. te da je zatim upućen obratiti se tuženiku jer spomenuto društvo nije dobilo suglasnost za obradu predmeta – štete nastale od neosiguranog vozila. Tužitelj navodi da se potom 1. srpnja 2020. obratio tuženiku, a da je 28. srpnja 2020. upućen prigovor na ponudu i to sve sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske o promjeni Orijentacijskih kriterija, odnosno povišenju iznosa naknade štete po svim osnovama. Tužitelj navodi da mu je u predmetnom štetnom događaju nastala šteta po osnovi neimovinske štete u iznosu 31.000,00 kn (po osnovi fizičkih bolova – 10.000,00 kn, po osnovi pretrpljenog straha – 9.000,00 kn i po osnovi smanjenja životne aktivnosti – 12.000,00 kn) te po osnovi imovinske štete u iznosu 2.000,00 kn (zbog potrebne mu tuđe pomoći i njege). Navodi da mu je tuženik po osnovi naknade dijela naprijed navedene štete isplatio 1.883,34 EUR (14.190,00 kn), no da isplatom navedenog iznosa tuženik nije tužitelju u cijelosti naknadio štetu koja mu je nastala u predmetnom štetnom događaju. Također, tužitelj navodi da su mu zbog štetnog događaja nastali troškovi liječenja u iznosu 900,00 kn. Stoga tužitelj traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati 19.710,00 kn (2.615,97 EUR) sa zateznim kamatama na iznos od 18.810,00 kn od 28. srpnja 2020. do isplate i na iznos od 900,00 kn od 13. veljače 2020. do isplate. Također, traži da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim nastanak štetnog događaja, kao i postojanje pasivne legitimacije te činjenicu da je tužitelju po osnovi nastale mu štete isplatio 14.190,00 kn (po osnovi neimovinske štete – 14.000,00 kn, po osnovi tuđe pomoći i njege – 190,00 kn). Međutim, tuženik osporava da bi tužitelj u trenutku štetnog događaja bio vezan sigurnosnim pojasom te u tom smislu ističe prigovor suodgovornosti. Također, upućuje na to da je tuženik isplatom naprijed navedenog iznosa tužitelju u cijelosti naknadio nastalu mu štetu. Osporava da bi EMNG nalaz od 13. veljače 2020. bio u vezi s ozljedama zadobivenim u predmetnom štetnom događaju, jer je u istome opisana subkronična radikularna lezija C7 obostrano, a koja se nikako ne može opisati osam mjeseci nakon ozljede. Nadalje, tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na naknadu troškova liječenja (pregled neuropsihijatra i trošak EMNG pretrage prema računu Poliklinike A.B.R.), navodeći da je tužitelj, kao osiguranik HZZO-a, imao mogućnost pretrage učiniti na teret HZZO-a i da je time tužitelj mogao smanjiti troškove liječenja. Upućuje i na to da iz medicinske dokumentacije nije vidljivo da li je tužitelja liječnik uopće uputio da učini navedene pretrage. Osporava tijek zateznih kamata. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tužitelj tijekom postupka navodi da je u trenutku nesreće sjedio u parkiranom vozilu na mjestu suvozača te da nije bio dužan koristiti sigurnosni pojas. Ističe da su učinjeni troškovi liječenja bili neophodni za saniranje zadobivenih ozljeda i unaprjeđenje zdravstvenog stanja tužitelja, a da čekanje na preglede u bolnicama i ustanovama u sustavu HZZO-a utječe na tijek liječenja i kvalitetu života tužitelja.

4. Tuženik pak tijekom postupka čini nespornim da je prometnu nesreću doista prouzročio ZE koji je upravljao neosiguranim vozilom , no i dalje ističe prigovor suodgovornosti zbog toga što tužitelj u trenutku štetnog događaja nije bio vezan sigurnosnim pojasom. Također, tuženik upućuje na to da tužitelj nije sjedio u parkiranom vozilu, već da je predmetno vozilo bilo zaustavljeno na mjestu koje nije predviđeno (odnosno obilježeno) za parkiranje pa da se samim time ne radi o parkiranom vozilu.

5. U podnesku od 14. studenog 2024. (list 135-137 spisa) tužitelj, nakon vještačenja, navodi da je u predmetnom štetnom događaju pretrpio neimovinsku štetu u iznosu 3.200,00 EUR (po osnovi bolova – 1.200,00 EUR, po osnovi straha – 1.100,00 EUR i po osnovi smanjenja životne aktivnosti – 418,50 EUR) i imovinsku štetu zbog potrebne tuđe pomoći i njege u iznosu 418,50 EUR (4,65 EUR po satu). Upućuje na to da bi se prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade trebalo uzeti u obzir sve okolnosti slučaja pa tako i utjecaj inflacije na vrijednost novca koji se dosuđuje oštećeniku, a koji iznos bi u konačnici trebao poslužiti kao kompenzacija za povrijeđeno dobro, tjelesni ili duševni integritet osobe.

6. Sud je izveo dokaz čitanjem potvrde Policijske uprave zagrebačke – I. postaje prometne policije Zagreb (list 5-6 spisa), medicinske dokumentacije (list 7-20, 107 spisa), odštetnog zahtjeva (list 21 spisa), elektroničkih pošta (list 22-23 spisa), dopisa tužitelja (list 24 spisa), prigovora (list 23 spisa), ponude za isplatu štete (list 26 spisa), računa (list 27 spisa), spisa MUP-a (list 58-71 spisa), zatim saslušanjem svjedoka EE (list 79-78 spisa), tužitelja (list 86-87 spisa) te dokaz medicinskim vještačenjem (list 130-131 i 155 spisa).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa po osnovi naknade neimovinske i imovinske štete (zbog pružene mu tuđe pomoći i njege i troškova liječenja) koju je pretrpio zbog štetnog događaja (prometne nesreće) koji se dogodio 17. lipnja 2019., s obzirom da tužitelj navodi da je za nastanak tog istog događaja isključivo odgovoran ZE koji je upravljao vozilom registracijske oznake [registarska oznaka], a koje vozilo u trenutku nastanka nesreće nije bilo osigurano.

9. Među strankama nije sporno da se 17. lipnja 2019. dogodio štetni događaj, zatim nije sporno da je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, a niti da je tužitelju u tom istom štetnom događaju nastala određena šteta zbog čega je tuženik tužitelju po toj osnovi prije podnošenja tužbe isplatio 1.883,34 EUR (14.190,00 kn). Iako je nesporno da je ZE prouzročio predmetni štetni događaj, sporno je da li za nastalu štetu postoji suodgovornost tužitelja, s obzirom da tuženik navodi da isti nije koristio sigurnosni pojas u trenutku štetnog događaja, a što je s obzirom na okolnosti bila njegova obveza. Sporan je i tijek zateznih kamata.

10. Tužitelj je podneskom od 14. studenog 2024. (list 135-137 spisa) specificirao tužbeni zahtjev na način da, umjesto isplate 2.615,97 EUR, traži isplatu 1.854,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Dakle, tužitelj je takvom procesnom dispozicijom povukao tužbu u dijelu u kojem je od tuženika prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu 761,36 EUR. Tuženik se u roku od 15 dana protivio povlačenju tužbe (list 139 spisa) pa sud u ovom predmetu odlučuje o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u tužbi i to u smislu čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP).

10.1. Tuženik je tijekom postupka predlagao da se o otpočetoj parnici obavijesti ZE, koji je upravljao vozilom koje nije bilo osigurano (list 32 spisa). S obzirom da je isti tijekom postupka preminuo, tuženik je predložio da se obavijeste njegovi nasljednici (list 41 spisa). Kako ostavinski postupak nije bio okončan (list 51 spisa), sud je naložio tuženiku da dostavi podatke o nasljednicima koje predlaže obavijestiti o parnici (list 114, 184 spisa), no tuženik je na ročištu na kojemu je zaključena glavna rasprava obavijestio sud da ne raspolaže spomenutim podacima o nasljednicima (list 185 spisa). Stoga sud nije bio u mogućnosti obavijestiti nasljednike ZE o otpočetoj parnici.

11. Što se tiče navoda tuženika da je tužitelj, činjenicom da nije bio vezan, doprinio tome da šteta nastane u većem opsegu nego što bi to bilo da je bio vezan, treba reći da je čl. 163. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23, 145/24; dalje: ZSPC) propisano da su vozač i putnici tijekom vožnje u motornom vozilu na sjedalima na kojima su ugrađeni sigurnosni pojasevi, dužni koristiti pojas na način koji je odredio proizvođač sigurnosnog pojasa. Dakle, obveza korištenja sigurnosnog pojasa odnosi se na osobu koja se (bilo kao vozač, bilo kao putnik) nalazi u motornom vozilu kad je to isto vozilo uključeno u promet, odnosno kada se isto kreće i poduzima radnje koje se uobičajeno poduzimaju u prometu. Iz navedene odredbe, s druge strane, ne proizlazi da se obveza korištenja sigurnosnog pojasa odnosi na osobu koja se nalazi u parkiranom automobilu.

11.1. Potrebno je uputiti i na odredbe ZSPC-a koje propisuju što se smatra parkiranim, a što zaustavljenim vozilom. Tako je čl. 2. st. 1. t. 71. ZSPC-a propisano da je zaustavljanje vozila svaki prekid kretanja vozila na cesti u trajanju do tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom, dok je t. 72. tog istog članka propisano da je parkiranje vozila prekid kretanja vozila u trajanju dužem od tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom. Dakle, ono što čini razliku između zaustavljenog vozila i parkiranog vozila (u kojem slučaju obveza korištenja sigurnosnog pojasa ne postoji) jest vremensko razdoblje u kojemu je konkretno vozilo bilo u mirovanju.

11.2. Što se pak tiče tuženikovih navoda da tužiteljevo vozilo nije bilo parkirano u tom smislu jer isto nije bilo zaustavljeno na obilježenom parkirnom mjestu potrebno je naglasiti da je kolnik dio cestovne površine koji je namijenjen u prvom redu za promet vozila (čl. 2. st. 1. t. 11. ZSPC-a), što znači da nije isključeno da sudionici u prometu površinu kolnika mogu koristiti i za zaustavljanje, odnosno parkiranje motornih vozila. Dakle, sama činjenica da je vozilo zaustavljeno na kolniku ne znači da isto nije parkirano, već okolnost da je vozilo parkirano proizlazi iz toga u kojem razdoblju je isto bilo u mirovanju. Treba reći da tuženik nije niti navodio, niti dokazivao da bi tužiteljevo vozilo bilo zaustavljeno na način da bi ugrožavalo druge sudionike u prometu, već je njegov prigovor suodgovornosti usmjeren isključivo prema tome da tužitelj u trenutku štetnog događaja nije bio vezan sigurnosnim pojasom.

11.3. Dakle, da bi sud zauzeo stav o tome da li je tužitelj u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja doista imao obvezu koristiti sigurnosni pojas, potrebno je utvrditi da li je vozilo u kojem se nalazio tužitelj bilo parkirano ili zaustavljeno , uzimajući pritom u obzir naprijed citirane odredbe ZSPC-a.

11.4. Iz izvješća o počinjenom prekršaju Policijske uprave zagrebačke – I. postaje prometne policije Zagreb broj 511-19-44/6-8-2557/2019 od 23. lipnja 2019. (list 60-61 spisa) proizlazi da je vozilo u kojem se nalazio tužitelj bi lo parkirano uz desni rub kolnika ispred kbr. 23, prednjim dijelom okrenut u smjeru sjevera te da je u istome na mjestu suvozača sjedio tužitelj, da je na vozilo u kojem se nalazio tužitelj naletio ZE vozilom registracijske oznake [registarska oznaka] pa da je stoga vozilo u kojem se nalazio tužitelj prednjim dijelom naletio na zadnji dio vozila registracijske oznake [registarska oznaka] koji je također bio parkiran uz desni rub kolnika ispred kbr. 23 okrenut u smjeru sjevera. Iz navedenog izvješća proizlazi i da je ZE počinio prekršaj iz čl. 199. st. 2., kažnjivo po čl. 199. st. 6. ZSPC -a te da mu je (uz izdanu naredbu o određivanju mjere opreza) privremeno oduzeta vozačka dozvola s mjerom opreza na 12 sati te da je isti isključen iz prometa.

11.5. Iako je navedeno izvješće javna isprava koju je izdala pravna osoba (policijska uprava) u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“ broj 76/09, 92/14, 70/19) pa ista stoga dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje (čl. 230. st. 1. ZPP -a), tuženiku je dopušteno dokazivati da su u istoj netočno utvrđene činjenice u smislu čl. 230. st. 3. ZPP-a). Tuženik je predlagao da se u tom smislu izvede dokaz saslušanjem svjedoka PE, ME, EE i LE.

11.6. Iz iskaza svjedoka EE (list 79-80 spisa) proizlazi da je isti bio vođa ekipe za očevid u povodu predmetne prometne nesreće, a koja ekipa se sastojala od njega i krim-prometnog tehničara LE. Iskazao je da se točno ne sjeća položaja vozila, ali da su dolaskom na mjesto očevida u 14:50 (35 minuta nakon štetnog događaja) osobna vozila zatečena u položaju u kojem su fotografirana i skicirana te fiksirana na mjestu štetnog događaja. Pojasnio je da se, u slučaju da su vozila pomaknuta, ista mogu crtati po zahtjevu ili njihov približni položaj, da se to radi po zahtjevu sudionika, a kojeg u ovom slučaju nije bilo. Naveo je da se vozilo [registarska oznaka] nalazilo uz istočni rub kolnika Kačićeve ulice kod kbr. 23 na dijelu gdje se nalaze gumeni PVC stupići, a da ih je onda bilo 3. Pojasnio je da to nije parkirno mjesto, ali da je tamo širina slobodnog prolaza od parkiranih vozila sudionika prometne nesreće do suprotnog ruba kolnika bila veća od 4 metra, a što je u skladu s prometnim pravilom te da bi isto bilo kažnjivo ako je širina manja od 3 m do neisprekidane crte odnosno ako je 4 m do suprotnog ruba kolnika. Iskazao je da je tužitelj naveo da je bio na suvozačkom mjestu vozila u kojem se nalazio, a da ZE takve navode nije negirao. Svjedok je naveo da je za naletno vozilo fotografiran sigurnosni pojas i da je samo za vozača naletnog vozila vršena provjera da li je koristio sigurnosni pojas.

11.7. Sud prihvaća iskaz svjedoka EE kao istinit i vjerodostojan. Spomenuti svjedok iskazivao je uvjerljivo i logično, a treba reći da on sam, kao policijski službenik koji se na mjestu nesreće zatekao nakon štetnog događaja, isključivo u obavljanju svojih dužnosti policijskog službenika, nije osobno zainteresiran za uspjeh bilo koje od stranaka u ovom postupku.

11.8. Iz iskaza je vidljivo da svjedok EE nema saznanja o odlučnim činjenicama koje bi u konačnici utjecale na ocjenu da li je prigovor suodgovornosti osnovan. Naime, isti je radi potrebe očevida na mjesto nesreće pristigao tek nakon tog događaja pa nema saznanja o tome da li je vozilo u kojem se nalazio tužitelj bilo parkirano ili zaustavljeno, odnosno da li je vozilo bilo u mirovanju (nekretanju ) kraće ili dulje od tri minute pa se iz činjenica koje su utvrđene iz njegovog iskaza ne može izvesti zaključak o tome da li je tužitelj bio u obvezi koristiti sigurnosni pojas.

11.9. Isto se odnosi i na svjedoka LE, koji je također pristigao na mjesto nastanka štetnog događaja tek nakon nesreće. Isto je vidljivo iz zapisnika o očevidu (list 62 spisa) u kojem je navedeno da se prometna nesreća dogodila u 02:15, a da su policijski službenici na teren izašli u povodu dojave tužitelja (u 02:23), a da je očevid započeo u 02:50. Stoga sud nije izvodio dokaz saslušanjem LE, s obzirom da je na mjesto nesreće sa svojim kolegom pristigao tek nakon štetnog događaja pa isti nema saznanja o razdoblju tijekom kojeg je vozilo tužitelja bilo zaustavljeno.

11.10. Što se tiče tuženikovog prijedloga za saslušanjem svjedoka ME, treba reći da je sud od izvođenja navedenog dokaza odustao. Naime, dopisom klasa 211-06/25-02/2862, urbroj 511-19-44-25-1 od 28. srpnja 2025. (list 172 spisa) načelnik I. postaje prometne policije Zagreb SE upućuje na to da je ME bio potpisnik očevidne dokumentacije kao načelnik ustrojstvene jedinice I. postaje prometne policije Zagreb pa da stoga isti nije vodio postupak prikupljanja činjenica i dokaza te da nije upoznat sa samim okolnostima nastanka prometne nesreće. Navedeno je vidljivo iz već ranije spomenutog zapisnika o očevidu iz kojeg ne proizlazi da je ME sudjelovao u bilo kojoj radnji očevida, a niti da bi svjedočio prometnoj nesreći, već da je samo svojim potpisom ovjerio da je prijepis istovjetan rukopisu koji su izradili policijski službenici koji su provodili očevid. Spomenuti je također kao načelnik potpisao preostalu dokumentaciju koja se nalazi u policijskom spisu (list 61, 66 i 71 spisa), no niti iz te dokumentacije ne proizlazi da bi navedeni svjedok imao ikakvih neposrednih saznanja o štetnom događaju.

11.11. Tuženik je predložio i izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka PE pa je istome sud upućivao pozive na ročišta koja su bila zakazana za 6. rujna 2022. i 8. rujna 2025. Kako poziv navedenome svjedoku nije mogao biti dostavljen, tako je sud od Policijske postaje Zaprešić zatražio terensku provjeru. Dopisom od 11. listopada 2025. (list 181 spisa) pomoćnik načelnika spomenute postaje obavijestio je sud da su policijski službenici izvršili terensku provjeru, da dolaskom na adresu u [adresa] PE nije zatečen, da su došli do saznanja da je bio podstanar na toj adresi, no da je prije tri godine odselio u Njemačku, ali da zatečene osobe nisu posjedovale nikakav kontakt. Također, iz dopisa proizlazi da je pokrenut postupak odjave sukladno čl. 12. Zakona o prebivalištu. Sud je zatim raspravnim rješenjem od 26. veljače 2026. (list 19 spisa) naložio tuženiku da dostavi adresu svjedoka u roku 15 dana, no tuženik po takvom nalogu nije postupio. Na ročištu održanom 20. travnja 2026. (list 185 spisa) tuženik je naveo da nije uspio pribaviti adresu spomenutog svjedoka. U tom smislu upućuje se i na to da je sud tuženika pozivao da dostavi adresu tog istog svjedoka čak i ranije tijekom postupka, prije no što je uopće zatražena terenska provjera (primjerice raspravnim rješenjem od 28. travnja 2025. – list 155 spisa, rješenjem od 12. lipnja 2025. – list 167 spisa), no tuženik je opetovano predlagao da se dostava poziva izvrši na adresu na kojoj je spomenuti svjedok bio nepoznat. S obzirom da dostava poziva svjedoku na jedinu adresu koju je sudu dostavio tuženik nije moguća, a da niti sam tuženik nije dostavio alternativnu adresu za dostavu poziva tom istom svjedoku, a niti je istaknuo bilo kakav drugi prijedlog u smislu utvrđivanja njegove adrese, sud je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka PE.

11.12. Dakle, tuženik na temelju predloženih dokaza nije doveo u sumnju utvrđenja sadržana u naprijed spomenutoj javnoj ispravi, odnosno da vozilo tužitelja ne bi bilo parkirano u smislu čl. 2. st. 1. t. 72. ZSPC-a.

12. Iz iskaza tužitelja (list 86-87 spisa) proizlazi da se parkirao u Kačićevoj ulici, da se nakon otprilike 20 minuta vremena vratio i sjeo u parkirano vozilo na suvozačevo mjesto gdje je gledao u mobitel, a da je onda osjetio udarac u stražnju stranu vozila. Iskazao je da ga je udarac odbacio na osobno vozilo ispred njega, nakon čega je izašao van i zvao policiju. Tužitelj je pojasnio da je nakon toga osjetio vrtoglavicu te otišao u traumatološku bolnicu u Draškovićevu na pregled. Iskazao je da mu je zbog prometne nesreće bila potrebna tuđa pomoć, koju su mu pružili supruga, obitelj i prijatelji i to prilikom obavljanja osobne higijene i slično te kod brige oko malog djeteta. Naveo je da mu je kirurg u Draškovićevoj preporučio da napravi EMNG iz razloga što se na isti čeka duže vrijeme, da se kod liječnika opće prakse raspitao koliko se čeka, gdje je saznao da je lista čekanja duža pa da je sam napravio navedenu pretragu koju je podmirio vlastitim sredstvima. Opisao je da je njegovo vozilo bilo parkirano na mjestu gdje je dopušteno parkiranje te je uputio na činjenicu da bi u suprotnom dobio kaznu.

12.1. Sud iskaz tužitelja prihvaća istinitim i vjerodostojnim. Tužitelj je iskazivao logično i uvjerljivo. S obzirom da je tužitelj zaustavio svoje vozilo na duže vrijeme te nije imao namjeru s istim se odmah uključiti u promet, već je tipkao po mobitelu, sasvim je logično da bi isti sjeo na suvozačko mjesto, umjesto na mjesto namijenjeno za vozača. Tijek događaja (protek vremena) o kojemu je tužitelj iskazivao, kao i utvrđenja iz policijskog zapisnika, ukazuju na to da je tužitelj doista bio parkiran. Njegov iskaz u skladu je i s navodima iz policijskog zapisnika iz kojega proizlazi da je tužitelj neposredno nakon nesreće nazvao policiju i prijavio nastanak predmetnog štetnog događaja. Čak je i dinamika štetnog događaja i njegov položaj u odnosu na automobil koji se nalazio ispred vozila u kojem se nalazio tužitelj u potpunosti u skladu s utvrđenjima iz policijskog zapisnika.

12.2. Što se pak tiče pretrage EMNG sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit u tom dijelu jer je općepoznato da u Republici Hrvatskoj postoje poduže liste čekanja za postupke zdravstvene zaštite koje se pružaju unutar HZZO-a. Da je navedena pretraga bila uistinu potrebna, odnosno tužitelju indicirana od strane specijalista opće kirurgije prilikom treće posjete tužitelja (23. srpnja 2019.) proizlazi i iz povijesti bolesti protokol broj 2019014596 (list 9 spisa).

12.3. Iz iskaza tužitelja sud nalazi utvrđenim da je tužitelj neposredno prije nastanka štetnog događaja bio parkiran u Kačićevoj ulici te da su mu potrebnu tuđu pomoć i njegu pružali njegovi ukućani, a da je na EMNG pretragu bio upućen od strane nadležnog specijalista medicine.

13. Radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno da li je tužitelj pretrpio fizičke bolove i strah i jesu li trajne posljedice njegovih ozljeda umanjile njegovu životnu aktivnost, a koje činjenice predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade neimovinske štete te da li su na eventualno smanjenje životne aktivnosti utjecale posljedice iz štetnog događaja te radi utvrđenja činjenice da li je tužitelju i u kojem opsegu bila potrebna tuđa pomoć i njega), odnosno radi utvrđenja opsega nastale imovinske i neimovinske štete, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku doc. prim. dr. sc. Jakši Filipoviću – Čuguri (kirurg).

13.1. Iz nalaza i mišljenja ranije spomenutog stalnog sudskog vještaka (list 130-131 spisa) proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio trzajnu povredu vratne i slabinske kralježnice, a da su kod tužitelja Po završenom liječenju zaostale trajne posljedice u smislu redukcije kretnji vratne kralježnice, a što proizlazi iz anamnestičkih podataka, kliničke slike tijekom liječenja i pozitivnih nalaza dijagnostičke obrade. Vještak je pojasnio da su se svi računi, odnosno pretrage mogle ostvariti u sustavu HZZO-a, da je liječenje završeno 19. veljače 2020. Vještak je naveo da su kod tužitelja, po provedenom liječenju, zaostale trajne posljedice u omjeru od 2 %; da je pretrpio bol jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta 5 dana i manjeg intenziteta 50 dana (kumulativno); da je kod tužitelja primami strah bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, da je u daljnjem tijeku liječenja kod istoga postojao tzv. sekundarni strah, koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda, a da je strah jačeg intenziteta trajao 1 dan, zatim srednjeg intenziteta 5 dana, dok se potom kod tužitelja nastavlja stanje tzv. kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti u trajanju od 45 dana (kumulativno). Vještak je naveo da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna 2 sata dnevno kroz 45 dana (kumulativno) te da kod istoga nije zaostalo naruženje.

13.2. Tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, no tuženik je istome prigovorio (list 139 spisa) navodeći da prigovara vještakovoj procjeni opsega potrebe tužitelja za tuđom pomoći i njegom te procjeni opsega pretrpljenog straha. Upućuje na to da je vještakova procjena u pogledu tuđe pomoći i njege, s obzirom na tijek i rezultate liječenja, kao i s obzirom na podatke iz medicinske dokumentacije, preuveličana.

13.3. Na ročištu održanom 28. travnja 2025. (list 155 spisa) vještak se očitovao o prigovorima tuženika na njegov nalaz i mišljenje, navodeći da je ocjena trajanja tuđe pomoći i njege izražena kumulativno na temelju liječenja od 8 mjeseci što je vidljivo u medicinskoj dokumentaciji, a da je tužitelj uz to proveo i više ciklusa fizikalne terapije. Ističe da je ocjena koja je navedena u nalazu i mišljenju, ako se uzme u obzir prolazak akutne faze boli po ozljeđivanju (koja je minimalno dva tjedna) te kasnije opisanih tegoba kao i provođenja fizikalne terapije, apsolutno objektivna i temelji se na medicinskoj dokumentaciji i tijeku liječenja što je uostalom vidljivo iz te iste dokumentacije. Vještak je naveo da tuženik akceptira strah na neispravan način i to tražeći medicinsku dokumentaciju koja upućuje na isti. Vještak je pojasnio i da ocjena straha predstavlja zabrinutost za tijek liječenja o zadobivenim ozljedama i ne radi se o patološkom strahu za koji bi trebala postojati dokumentacija, nego o različitim stupnjevima zabrinutosti za ishod liječenja po zadobivenim ozljedama.

13.4. Što se tiče ocjene straha, treba reći da je vještak istu dao kumulativno. Dakle, vještak svoju ocjenu nije dao uzimajući u obzir definitivne vremenske faze u kojima je tužitelj trpio strah, već je isto raščlanio po intenzitetu i ocjenu trajanja dao u njegovoj ukupnosti, prikazujući ju u danima radi lakše procjene nastalih posljedica u pogledu straha kod tužitelja. Kategorija pretrpljenog straha sasvim je subjektivna, u smislu da se isto očituje drugačije kod svakog pojedinca. Stoga procjenu straha nije moguće dati na način da se ista generalizira, već je potrebno sagledati okolnosti svakog pojedinog slučaja, što je vještak i učinio.

13.5. Vještak je prilikom davanja svoje procjene uzeo u obzir medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu (povijesti bolesti raznih zdravstvenih ustanova izdane od strane specijalista opće kirurgije i ortopedije, zatim specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije, neuropsihijatrije), a iz koje je vidljivo u kojem je stanju bio tužitelj nakon predmetnog štetnog događaja, ali i tijekom samog liječenja. Naprijed navedeno je vještaku svakako pružilo uvid u to kakve tegobe su (i u konačnici koliko dugo) postojale kod tužitelja nakon predmetnog štetnog događaja. Tužitelj se nakon predmetnog štetnog događaja liječio tijekom osam mjeseci, a tijekom tog perioda bio je podvrgnut i ciklusima fizikalne terapije pa je po ocjeni ovoga suda procjena dužine potrebe tužitelja za tuđom pomoći i njegom u skladu s naprijed navedenim okolnostima.

13.6. Stav je ovog suda da vještak kao kirurg nedvojbeno posjeduje stručno znanje za davanje ocjene straha i potrebe pojedinca za tuđom pomoći i njegom nakon štetnog događaja. Tuženik istaknutim prigovorima nalaz i mišljenje vještaka nije doveo u sumnju pa sud stoga prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti.

13.7. Slijedom navedenog, sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka nalazi utvrđenim da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio trzajnu povredu vratne i slabinske kralježnice, da su kod tužitelja po završenom liječenju zaostale trajne posljedice (redukcije kretnji vratne kralježnice) te da su kod istog zaostale trajne posljedice u omjeru od 2 %; zatim da je pretrpio bol jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta 5 dana i manjeg intenziteta 50 dana (kumulativno); da je kod tužitelja primami strah bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, da je u daljnjem tijeku liječenja kod istoga postojao tzv. sekundarni strah, koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda, a da je strah jačeg intenziteta trajao 1 dan, zatim srednjeg intenziteta 5 dana, dok se potom kod tužitelja nastavlja stanje tzv. kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti u trajanju od 45 dana (kumulativno). Sud nalazi utvrđenim i da je tužitelju tuđa pomoć i njega bila potrebna 2 sata dnevno kroz 45 dana (kumulativno) te da su se sve pretrage kojima se tužitelj podvrgnuo mogle ostvariti u sustavu HZZO-a.

14. U ovoj pravnoj stvari došlo je do kumulacije nekoliko povreda prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje), a s obzirom na činjenicu povezanosti (isprepletenosti) oblika tih povreda sud smatra da je opravdano dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve povrede. Prilikom odlučivanja sud je vodio računa i o cilju kojem ta naknada služi te o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

14.1. Odlučujući o visini pravične novčane naknade sud je cijenio jačinu i trajanje fizičkih bolova, zatim karakter, težinu i lokalitet ozljeda, neugodnosti prilikom liječenja (pretrage kojima se tužitelj morao podvrgnuti, više ciklusa fizikalnih terapija, potreba za nošenjem Schanzovog ovratnika, ortopedskim jastukom i mirovanjem), kao i intenzitet i trajanje pretrpljenog straha. Treba reći da su orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete mijenjani u lipnju 2020. (Su-IV-47/2020-5), uz obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su za izmjenu korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. pa je stoga valjalo uzeti u obzir i stopu inflacije koja je uslijedila nakon 2020. i prethodila donošenju ove presude. Stoga je ovaj sud prilikom određivanja visine naknade također uzeo u obzir i promjene vrijednosti novca uzrokovane inflatornim kretanjima (isti stav o navedenom pitanju zauzimaju i primjerice Županijski sud u Dubrovniku Gž-546/2023- 2 od 6. studenog 2024., Županijski sud u Zagrebu Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i Gž- 5040/2024-2 od 18. prosinca 2024. i dr.). Stoga slijedom navedenog po ocjeni ovoga suda tužitelju, sukladno njegovim činjeničnim navodima kojima je sud vezan, pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u predmetnom štetnom događaju u iznosu 3.200,00 EUR.

15. Također, tužitelju je trebala tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 90 sati. Što se tiče načina pružanja tuđe pomoći i njege, treba uputiti na to da je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da su mu istu pružali njegovi ukućani (točka 12.3. obrazloženja). Sud na temelju čl. 223. ZPP-a nalazi da je primjerena cijena sata tuđe pomoći i njege u konkretnom slučaju (u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i činjeničnih navoda tužitelja) 4,65 EUR (prilikom čega su u obzir uzimana i inflatorna kretanja o kojima je riječ bilo u prethodnoj točki obrazloženja) pa bi po ovoj osnovi tužitelju pripadalo ukupno 418,50 EUR i to na temelju čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

16. U pogledu troškova EMNG-a, treba reći da prema stavu ovog suda svaki pojedinac ima pravo na kvalitetnu, primjerenu i brzu zdravstvenu zaštitu te zaštitu svog zdravstvenog stanja, što uključuje najbolje standarde te najbolje i najbrže mogućnosti liječenja. Sasvim je logično da brzina reakcije u primjeni adekvatnih postupaka, odnosno pristupanja pretragama (koje zatim usmjere tijek liječenja pojedinca) može utjecati na daljnji oporavak ozljeđenika, odnosno da će se zdravlje ozljeđenika nakon ozljeđivanja poboljšati brže ako se što prije provedu potrebni postupci zdravstvene zaštite. Samim time će time posljedice po životnu aktivnost ozljeđenika biti manje, a čak će i sama šansa da se što prije otklone tegobe koje su zaostale nakon štetnog događaja biti veća. Cijeneći težinu ozljeda i posljedice za zdravlje tužitelja koje su nastale zbog predmetne prometne nesreće, sasvim izvjesno postojanje lista čekanja za pretragu EMNG unutar sustava HZZO-a, uz koju ide i pripadajući specijalistički pregled, a koja je tužitelju bila indicirana i potrebna prilikom njegovog oporavka, mišljenje je ovog suda da je trošak pretrage koju je tužitelj obavio izvan sustava HZZO-a bio opravdan i potreban prilikom njegovog liječenja pa da je tuženik na temelju čl. 1095. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju taj isti trošak naknaditi.

16.1. Iz računa Poliklinike A.B.R. broj 104/P2/1 od 13. veljače 2020. (list 27 spisa) proizlazi da je trošak specijalističkog pregleda i EMNG 900,00 kn.

16.2. Navedenu dokumentaciju sud prihvaća kao vjerodostojnu, dok tuženik tijekom postupka nije osporavao vjerodostojnost iste.

16.3. Na temelju spomenutih računa sud nalazi utvrđenim da trošak pretrage koju je tužitelj obavio van sustava HZZO-a iznosi 119,45 EUR (900,00 kn). Stoga je tuženik dužan isplatiti tužitelju 119,45 EUR po osnovi troškova pretraga na temelju čl. 1095. st. 1. ZOO-a.

17. Dakle, tužitelj je u predmetnom štetnom događaju pretrpio neimovinsku i imovinsku (zbog tuđe pomoći i njege i troškova pretraga) štetu u iznosu od ukupno 3.737,95 EUR.

18. Među strankama je nesporno da je tuženik tužitelju prije podnošenja tužbe po osnovi neimovinske štete i imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege isplatio 1.883,34 EUR pa je stoga utvrđenu novčanu naknadu po navedenim osnovama (3.737,95 EUR) potrebno umanjiti za već ranije plaćeni iznos pa tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete u daljnjem iznosu od ukupno 1.854,61 EUR. Stoga je na temelju čl. 1100. st. 1. i čl. 1089. ZOO-a prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu navedenog iznosa te je odlučeno kao u dijelu točke I. izreke ove presude.

19. Tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos na temelju čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23; dalje: ZOOP). Treba reći da je ZOOP i u pogledu odlučivanja o zahtjevu za isplatu zateznih kamata lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a koje uređuju spomenutu materiju. Stoga ovaj sud, kada odlučuje o zahtjevu za isplatom zateznih kamata tužitelja protiv tuženika kao osiguratelja po osnovi police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, primjenjuje odredbe ZOOP-a i to u odnosu na zatezne kamate na iznos neimovinske, ali i na zatezne kamate na iznos imovinske štete, koja je u ovom konkretnom slučaju nastala zbog troškova liječenja i potrebe tužitelja za tuđom pomoći i njegom. Tužitelj stoga ima pravo na isplatu zateznih kamata od tuženika na temelju čl. 12. st. 6. ZOOP-a.

19.1. Tužitelj je odštetni zahtjev u povodu predmetnog štetnog događaja podnio 6. travnja 2020. (list 21-22 spisa), dok je 28. srpnja 2020. (list 25 spisa) obavijestio tuženika da, sukladno izmjenama Orijentacijskih kriterija traži isplatu većeg iznosa od onog koji je zatražio u odštetnom zahtjevu. Stoga tužitelj, u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, ima pravo na isplatu zateznih kamata od 28. srpnja 2020. do isplate. Slijedom navedenog, o tužiteljevom zahtjevu za isplatom zateznih kamata odlučeno je kao u dijelu točke I. izreke presude. O kamatnoj stopi odlučeno je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20. U preostalom dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu 761,36 EUR sa zateznim kamatama od 28. srpnja 2020. do isplate te u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zateznih kamata na iznos od 119,45 EUR od 13. veljače 2020. do 27. srpnja 2020., tužbeni zahtjev je odbijen te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a te čl. 155. ZPP- a, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23; dalje: Uredba) te je donesena u skladu s vrijednosti predmeta spora i troškovnicima stranaka (list 187-188 spisa).

21.1. Tužitelj u ovom sporu nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, a treba reći da zbog tog dijela nisu nastali dodatni troškovi pa stoga ima pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to na trošak sastava odštetnog zahtjeva u visini 100 bodova (Tbr. 32/1 Tarife), zatim trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak sastava dva podneska (od 8. siječnja 2021., 14. studenog 2024.) u visini 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), kao i podneska od 22. prosinca 2021., 23. rujna 2022. u visini 25 bodova za svaki (Tbr. 8/4 Tarife) te trošak zastupanja na osam ročišta (održana 23. rujna 2021., 29. travnja 2022., 5. srpnja 2022., 6. rujna 2022., 15. listopada 2024., 28. travnja 2025., 26. veljače 2026. i 20. travnja 2026.) u visini 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), kao i za ročište održano 8. rujna 2026. u visini 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife) i ročište održano 19. siječnja 2026. u visini 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife). Dakle, tužitelju je nastao trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 1325 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% po osnovi PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 3.312,50 EUR.

21.2. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška medicinskog vještačenja u zatraženom iznosu od 199,00 EUR te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 36,31 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe) te za presudu u zatraženom iznosu od 72,62 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe).

21.3. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od ukupno 3.620,43 EUR. Prihvaćen je i njegov zahtjev za isplatom zateznih kamata na odmjerene troškove od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

21.4. Tužitelj s druge strane nema pravo na naknadu troškova sastava podnesaka koji su po svojem karakteru požurnice (od 4. veljače 2021., 19. travnja 2021., 8. prosinca 2021., 30. studenog 2022., 17. siječnja 2023., 1. ožujka 2023., 12. travnja 2024.), a niti na naknadu troškova podnesaka u kojima ponavlja već ranije istaknute navode (od 22. ožujka 2022., 9. svibnja 2022., 28. travnja 2023., 5. rujna 2023., 6. listopada 2023., 19. siječnja 2024., 12. lipnja 2024. i 4. prosinca 2024.). Navedeni podnesci prema stavu ovoga suda nisu bili potrebni u ovoj parnici u smislu čl. 155. ZPP-a. Nije mu priznat niti trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude, s obzirom da u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e -Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna strankama u elektroničkom obliku. Također, u tom smislu treba reći da na ročištu za objavu nije potrebna prisutnost stranaka niti može utjecati na postupak pa takav trošak ovaj sud ne smatra potrebnim u ovoj parnici u smislu čl. 155. ZPP-a.

21.5. Tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova je odbijen.

21.6. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 15. lipnja 2026.

Sudac:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – po punomoćniku

2. Tuženiku – po punomoćniku