REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4706/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marijani Jerković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Marijane Jerković, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2., 4. i 8. Ugovora o kreditu broj 218588 solemniziranog kod javne bilježnice Vedrane Bilan pod brojem Ov-3743/08 (Ov- 4761/08) dana 9. srpnja 2008. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju VV zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 31,03 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 1,20 eur od 1. studenoga 2008.,

- 0,56 eur od 1. siječnja 2009.,

- 0,51 eur od 1. svibnja 2009.,

- 1,53 eur od 1. listopada 2009.,

- 2,02 eur od 1. studenoga 2009.,

- 0,96 eur od 1. prosinca 2009.,

- 1,91 eur od 1. siječnja 2010.,

- 0,91 eur od 1. veljače 2010.,

- 1,34 eur od 1. ožujka 2010.,

- 1,30 eur od 1. travnja 2010.,

- 2,13 eur od 1. svibnja 2010.,

- 0,40 eur od 1. lipnja 2010.,

- 1,19 eur od 1. srpnja 2010.,

- 1,53 eur od 1. kolovoza 2010.,

- 0,73 eur od 1. rujna 2010.,

- 1,06 eur od 1. listopada 2010.,

- 1,36 eur od 1. studenog 2010.,

- 0,65 eur od 1. prosinca 2010.,

- 1,55 eur od 1. siječnja 2011.,

- 0,30 eur od 1. veljače 2011.,

- 0,84 eur od 1. ožujka 2011.,

- 0,80 eur od 1. travnja 2011.,

- 1,00 eur od 1. svibnja 2011.,

- 0,47 eur od 1. lipnja 2011.,

- 0,66 eur od 1. srpnja 2011.,

- 0,61 eur od 1. kolovoza 2011.,

- 0,56 eur od 1. rujna 2011.,

- 0,52 eur od 1. listopada 2011.,

- 0,62 eur od 1. studenog 2011.,

- 0,28 eur od 1. prosinca 2011.,

- 0,49 eur od 1. siječnja 2012.,

- 0,21 eur od 1. veljače 2012.,

- 0,27 eur od 1. ožujka 2012.,

- 0,28 eur od 1. travnja 2012.,

- 0,17 eur od 1. svibnja 2012.,

- 0,08 eur od 1. lipnja 2012. te na iznos od

- 0,05 eur od 1. srpnja 2012., sve do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju VV zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.004,06 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 0,11 eur od 1. rujna 2008.,

- 1,66 eur od 1. listopada 2008.,

- 9,01 eur od 1. studenoga 2008.,

- 3,51 eur od 1. prosinca 2008.,

- 10,39 eur od 1. siječnja 2009.,

- 11,24 eur od 1. veljače 2009.,

- 11,86 eur od 1. ožujka 2009.,

- 10,75 eur od 1. travnja 2009.,

- 10,50 eur od 1. svibnja 2009.,

- 9,19 eur od 1. lipnja 2009.,

- 7,51 eur od 1. srpnja 2009.,

- 8,09 eur od 1. kolovoza 2009.,

- 8,94 eur od 1. rujna 2009.,

- 8,03 eur od 1. listopada 2009.,

- 7,83 eur od 1. studenoga 2009.,

- 9,36 eur od 1. prosinca 2009.,

- 10,72 eur od 1. siječnja 2010.,

- 11,76 eur od 1. veljače 2010.,

- 11,51 eur od 1. ožujka 2010.,

- 14,05 eur od 1. travnja 2010.,

- 13,27 eur od 1. svibnja 2010.,

- 14,60 eur od 1. lipnja 2010.,

- 20,96 eur od 1. srpnja 2010.,

- 19,41 eur od 1. kolovoza 2010.,

- 24,84 eur od 1. rujna 2010.,

- 22,08 eur od 1. listopada 2010.,

- 19,61 eur od 1. studenog 2010.,

- 26,71 eur od 1. prosinca 2010.,

- 30,54 eur od 1. siječnja 2011.,

- 27,03 eur od 1. veljače 2011.,

- 27,46 eur od 1. ožujka 2011.,

- 25,92 eur od 1. travnja 2011.,

- 27,69 eur od 1. svibnja 2011.,

- 33,27 eur od 1. lipnja 2011.,

- 34,75 eur od 1. srpnja 2011.,

- 43,98 eur od 1. kolovoza 2011.,

- 41,06 eur od 1. rujna 2011.,

- 35,32 eur od 1. listopada 2011.,

- 35,45 eur od 1. studenog 2011.,

- 34,95 eur od 1. prosinca 2011.,

- 37,56 eur od 1. siječnja 2012.,

- 38,14 eur od 1. veljače 2012.,

- 38,19 eur od 1. ožujka 2012.,

- 38,29 eur od 1. travnja 2012.,

- 38,75 eur od 1. svibnja 2012.,

- 39,43 eur od 1. lipnja 2012. te na iznos od

- 38,79 eur od 1. srpnja 2012., sve do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Tužba je povučena za isplatu iznosa od 292,14 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju VV nadoknadi parnični trošak u iznosu od 883,09 eur zajedno sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 11.3.2021. Općinskom sudu u Rijeci protiv tuženika Sberbank d.d., navodi da je dana 9.7.2008. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 218588 prema kojem mu je prednik tuženika, kao kreditor, isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 6.200,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom u čl. 2. ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Navedeni ugovor sadrži i valutnu klauzulu u CHF u odredbama čl. 4. i 8. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača jer se radi o tipskom ugovoru pa tužitelj nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu transparentno i na nedvojben način utvrđeni kriteriji po kojima se kamatne stope imaju mijenjati odnosno navedena odredba nije razumljiva čime je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj te je time obveza tužitelja postala neodređena. S druge strane, tužitelj nije mogao na temelju dobivenih informacija od banke predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF jer nije bio obaviješten da postoji rizik sklapanja takvog ugovora, već je mu je kreditor prezentirao valutu CHF kao stabilnu valutu. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže u tom dijelu utvrditi ništetnima odredbe čl. 2., 4. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu te u tužbi potražuje od tuženika isplatu iznosa od 10.000,00 kn (1.327,23 eur) s osnova preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na koji iznos potražuje pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate navodeći da će visinu odrediti nakon dostave svih potrebnih podataka te nakon provođenja financijskog vještačenja, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, koji je dala Nova hrvatska banka d.d., kao pravni sljednik Sberbank d.d., istaknut je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu u čl. 11.5. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi se da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan iz slijedećih razloga:

- jer je potraživanje tužitelja u zastari zato što je tužba podnesena tek 11.3.2021. pa kada bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara;

- jer se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet s obzirom je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju;

- jer ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnim u Parnici Potrošač niti je dovedena u pitanje zakonitost istih smatrajući stoga da je tužitelj vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske;

- jer tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama s obzirom je potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih uvjeta: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- jer ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu su navedene odredbe unesene u ovaj ugovor na lako uočljivim mjestima bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora, dok se je s druge strane tužitelj prije sklapanja ovoga ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati ili pak zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja od službenika kreditora.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik navodi, da iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva te iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava radi čega smatra nesvrsishodnim izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem kojeg tužitelj predlaže. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. Napominje se da je Općinski sud u Rijeci rješenjem poslovni broj P-1130/2021-10 od 4.12.2023. (stranica 59-61) utvrdio prekid postupka iz razloga što je tuženik Nova hrvatska banka d.d. prestao postojati, dok je rješenjem poslovni broj P-1130/2021-12 od 13.3.2024. (stranica 64-66) postupak nastavljen pozivanjem Hrvatske poštanske banke d.d. da preuzme postupak kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. Potom se je taj sud rješenjem poslovni broj P-2018/2024-4 od 10.3.2025. (stranica 72-76) oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio ovome sudu kao mjesno nadležnom na daljnji postupak nakon čega je tužitelju rješenjem ovoga suda poslovni broj P-4706/2025-7 od 10.7.2025. (stranica 85-87) tužba vraćena na ispravak iz razloga što u tužbi nije naveden tijek zatraženih zateznih kamata na utuženu glavnicu od 1.327,23 eur (10.000,00 kn), a tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 11.8.2025. (stranica 89-93) tužitelj je postupajući po rješenju ovoga suda poslovni broj P-4706/2025-7 od 10.7.2025. (stranica 85-87) uredio tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 31,03 eur po osnovi preplaćene kamate na koji iznos potražuje zatezne kamate kao u izreci presude pod točkom II., dok po osnovu preplate po CHF tečaju potražuje isplatu iznosa od 1.004,06 eur zajedno sa zateznom kamatom kao pod točkom III. izreke presude. Kako je time ukupni tužbeni zahtjev snižen čime je tužba povučena za isplatu iznosa od ukupno 292,14 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, a čemu se tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 9- 28), dok financijsko vještačenje predloženo u tužbi nije provedeno jer je tužitelj na ročištu 13.5.2026. (stranica 116) odustao od toga dokaznog prijedloga, a nije proveden niti po tuženiku predložen dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke iz razloga što se je tužitelj na ročištu 15.10.2025. (stranica 100) odrekao prava na svoje saslušanje.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili Ugovor o kreditu br. 218588 od 9.7.2008. (stranica 10-16, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), i to tužitelj, kao korisnik kredita, a navedeni prednik tuženika, kao kreditor. Također je nesporno da je ovim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit od 6.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate kredita, a nije sporno niti to da je odredbom čl. 4. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dok je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci prednika tuženika protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi isplatiti tužitelju preplaćene iznose zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i prednik tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu kojom je utvrđeno da je Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kao osmotužena, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa svojom jednostranom odlukom i drugim svojim internim aktima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorne kamatne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljeno na jednostranom povećanju kamatne stope, sve na štetu potrošača, dok je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018. potvrđena.

11. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi odnosno dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, utvrđena već u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude pri čemu je sud imao u vidu odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

10. Pri tome se navodi da sud nije smatrao potrebnim, sve da se tužitelj i nije odrekao prava na svoje saslušanje, provoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, a koji dokaz je predložio provesti tuženik na okolnost da su sporne ugovorne odredbe istome bile jasne i razumljive te da predmetni Ugovor o kreditu odražava njegovu pravu volju, a sve to iz razloga što je sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. kojom je već utvrđeno da je tuženik u razdoblju sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa svojom jednostranom odlukom i drugim svojim internim aktima, pa je u ovom parničnom postupku na tuženiku teret dokaza na okolnost obavijesti koje su dane tužitelju, kao određenom potrošaču, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, a ne na tužitelju, koji se u tužbi upravo i poziva na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013.

11. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove.

12. Naime, odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 i 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene.

13. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14. Ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti jer u konkretnom slučaju zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača tj. od 14.6.2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 pa je jasno da od tada pa do 11.3.2021., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao zastarni rok od pet godina koji se u ovome postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a jer je taj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., dok potraživanje tužitelja dospijeva u razdoblju od 1.9.2008. do 1.7.2012. pa je do tada dospjelo potraživanje tužitelja bilo unutar petogodišnjeg roka zastare do podnošenja kolektivne tužbe te je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a za isto zastara počela teći iznova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. Slijedom navedenoga, a kako visina tužbenog zahtjeva nije sporna jer je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da visinu tužbenog zahtjeva ne osporava, a nakon uređenja tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 11.8.2025. (stranica 89-93) po pozivu suda iz rješenja od 15.10.2025. (stranica 100) nije osporio niti zatraženi tijek zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos u smislu datuma kada su isti plaćeni, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. i III. odnosno tužitelju je temeljem stjecanja bez osnova zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dosuđen iznos od 31,03 eur, a zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 1.004,06 eur pri čemu mu je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

16. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u zatraženom iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 11.8.2025. u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 10.3.2025., 15.10.2025. i 13.5.2026. u iznosima od po 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 750,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 53,09 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 80,00 eur pa to sveukupno daje iznos od 883,09 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke rješenja i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška i to zajedno sa zateznom kamatom od 15.6.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Pri tome tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13.2.2026. jer je punomoćnica tužitelja u istome samo predložila odgoditi ročište određeno za dan 20.2.2026. zbog vlastite nemogućnosti dolaska na isto pa se ovaj trošak ne ukazuje kao potreban za vođenje ovoga postupka.

17. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 15. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

- punomoćnici tužitelja

- tuženiku