Poslovni broj: Us I-815/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom tužitelja PIROVČANKA poljoprivredna zadruga, Trg Domovinskog rata 18, Pirovac, OIB: 14903327955, koju zastupa opunomoćenik mr. sc. Tomislav Burić odvjetnik u Šibeniku, Ante Starčevića 2, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske zastupane po Županijskom Državnom odvjetništvu u Šibeniku, Šibenik, Stjepana Radića 81, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Igranka Šumera zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku, radi izvlaštenja i određivanja naknade, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2026., a objavljene 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, KLASA: UP/II-943-03/24-01/14, URBROJ: 514-04-03-01- 01/07-25-02 od 24. veljače 2025., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943- 03/24-01/14, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 24. veljače 2025., odbijena je žalba PIROVČANKE, poljoprivredne zadruge iz Pirovca, ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Šibensko - kninske županije, Upravnog odjela za opću upravu, imovinsko - pravne poslove i zajedničke poslove, KLASA: UP/I-943-02/23-01/51, URBROJ: 2182-1902/1-24-44 od 19. lipnja 2024.

2. Citiranim prvostupanjskim rješenjem Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za opću upravu, imovinsko - pravne poslove i zajedničke poslove, KLASA: UP/I- 943-02/23-01/51, URBROJ: 2182-1902/1-24-44 od 19. lipnja 2024., u točci I. izreke odbijen je prijedlog predlagatelja PIROVČANKE, poljoprivredne zadruge iz Pirovca, ovdje tužitelja, za određivanje naknade za nekretninu čest. zgr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].

Točkom 2. izreke, naloženo je predlagatelju PIROVČANKA poljoprivredna zadruga, naknaditi troškove ovog postupka predloženiku Republici Hrvatskoj u iznosu od 700,00 €.

3. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu osporavajući zakonitost rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredbi upravnog postupka. Tužitelj u tužbi opisuje kronologiju predmetne upravne stvari, reproducira dijelove obrazloženja osporavanog rješenja, kao i navode žalbe koju je podnio protiv prvostupanjskog rješenja, navodeći da je u žalbi povodom koje je doneseno osporavano rješenje jasno istaknuo, dostavio i argumentirao, pojedinačne pravne akte i/ili ugovore na kojima zasniva svoje pravo na naknadu (rješenje Općinskog sekretarijata za upravno-pravne poslove Općine Šibenik o privremenom odobrenju za gradnju, Broj: 06/Up/I-2862/1-1969 od 11. lipnja 1969., Rješenje Općinskog komiteta za komunalne poslove, Broj: UP-I-08-6356/86 od 14. studenoga 1986. kojim je tužitelju odobrena uporaba objekta, Rješenje Skupštine Općine Šibenik, Broj: 08-6118/1-1987 od 25. lipnja 1987. kojim se pravo korištenja čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uknjiženog prava korištenja Općine Šibenik, prenosi na tužitelja te Ugovor između Općine Šibenik i tužitelja o međusobnim pravima i obvezama broj: 08-9348/1-87 od 15. rujna 1987.). Nadalje navodi da drugostupanjsko tijelo u osporavanom rješenju u pogledu ocjene navedenih dokaza koje je predložio tužitelj, a koji se nalaze u spisu, paušalno navodi što je bilo propisano čl. 6. st. 1. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine, broj: 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95 i 142/98), a koji zakon je u to vrijeme bio na snazi. Tužitelj smatra da je na opisani način u osporavanom Rješenju došlo do povrede zakona na štetu tužitelja, budući da u vrijeme izdavanja rješenja Općinskog sekretarijata za upravno-pravne poslove Općine Šibenik o privremenom odobrenju za gradnju, Broj: 06/Up/I-2862/1-1969 od 11. lipnja 1969., a po kojoj je i izvršena gradnja predmetnog objekta i po kojem je tužitelj stekao pravo graditi ga, nije bila na snazi odredba čl. 6. st. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine, broj: 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95 i 142/98), po kojem objekti izgrađeni na pomorskom dobru postaju dio pomorskog dobra. Štoviše, da je drugostupanjsko tijelo u osporavanom Rješenju ignoriralo navode tužitelja o tome da u vrijeme izdavanja navedenih rješenja predmetna nekretnina nije predstavljala pomorsko dobro, jer da za takvu nekretninu ne bi bilo moguće po tada važećim propisima izdati navedene akte. Nadalje, da se drugostupanjsko tijelo u osporavanom rješenju poziva na presudu Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku P-3/17 i P-18/22 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-3477/22 a kojom je utvrđeno da predmetna nekretnina č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja pomorsko dobro te je naložen upis brisanja prava vlasništva ovog tužitelja i upis općeg dobra – pomorskog dobra. Također, da drugostupanjsko tijelo u osporavanom Rješenju izražava pravni stav po kojem „ javno pravna tijela u upravnom postupku nisu ovlaštena ispitivati pravilnost i zakonitost odluka nadležnih sudova donesenih u parničnom postupku“. Međutim, da tužitelj u upravnom postupku nije niti dovodio u pitanje zakonitost i pravilnost sudskih odluka, već da je upravo na bazi utvrđenja tih sudskih odluka (a po kojima je predmetna č. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] utvrđena pomorskim dobrom Uredbom Vlade RH o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN 9/00), jasno i argumentirano tražio primjenu odredbi čl. 58. Zakona o izvlaštenju na pravnu situaciju nastalu tim utvrđenjem da je čestica zgrade, koja je izgrađena na temelju valjanog pojedinačnog upravnog akta za gradnju iz 1969., koja je postojala 1969. na temelju zapisnika o očevidu, i korištena na temelju valjanog pojedinačnog upravnog akta iz 1986., a na kojoj je na temelju valjane odluke nadležnog tijela iz 1987. i ugovora iz 1987. čiju je valjanost i zakonitost potvrdilo javno pravobraniteljstvo, ustanovljeno i tužitelju preneseno pravo korištenja. Međutim, da je drugostupanjsko tijelo sve te dokaze – javne isprave, ignoriralo čime da je prekršen članak 56. Zakona o općem upravnom postupku, te da je poklonilo vjeru Mišljenju o granici pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] Povjerenstva za granice pomorskog dobra Šibensko- kninske županije od 21. listopada 1999., a iz obrazloženja proizlazi da je „cijelo područje nesporno nasip nastao uglavnom prije 1974.„ ali da je zanemarilo prethodni dio obrazloženja u kojem stoji da: „Razmatrano područje, većim dijelom, nalazi se u obuhvatu Provedbenog urbanističkog plana centra Pirovac C3 u građevinskom području obuhvata plana (od točke 1 do točke 5), a manjim dijelom (od točke 5 do točke 10) u obuhvatu Odluke o građevinskom području otoka Murter – Pirovac. Na području od točke 1 do točke 5 osim zelenih površina nalazi se igralište za balote, tržnica i objekt samoposluge, prostornim planom predviđeno je uklanjanje montažnog objekta samoposluge te izgradnja, na tom mjestu novog ugostiteljsko-trgovačko- turističkog objekta“. Dakle, da se radilo o području koje je važećom prostorno planskom dokumentacijom određeno u građevinskom obuhvatu, a na njemu se nalaze boćalište , tržnica i samoposluga (predmetna nekretnina č. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina]), a koji ne mogu biti smatrani da po svojoj prirodi ili namjeni, služe korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, u smislu Pomorskog zakonika, niti Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Stoga, tužitelj smatra kako je na opisani način tuženik povrijedio Zakon o općem upravnom postupku i to odredbe čl. 8., čl. 92., čl. 56., a sve s obzirom da je tužitelj dostavio u spis predmeta u upravnom postupku (rješenje Općinskog sekretarijata za upravno-pravne poslove Općine Šibenik o privremenom odobrenju za gradnju, Broj: 06/Up/I-2862/1-1969 od 11. lipnja 1969., Zapisnik Lučke kapetanije Šibenik, Hidro građevnog inspektora br. 03-H.I./8-69 od 15.II.1969 o izvršenom pregledu, uviđaju na licu mjesta, Rješenje Općinskog komiteta za komunalne poslove Broj: UP-I-08-6356/86 od 14. studenoga 1986. kojim je tužitelju odobrena uporaba objekta, Rješenje Skupštine općine Šibenik Broj: 08-6118/1-1987 od 25. lipnja 1987. kojim se pravo korištenja čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uknjiženog prava korištenja Općine Šibenik, prenosi na tužitelja te Ugovor između Općine Šibenik i tužitelja o međusobnim pravima i obvezama broj: 08-9348/1- 87 od 15. rujna 1987.) a temeljem kojih je tužitelj stekao pravo korištenja predmetne nekretnine č. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina].

3.1. Tužitelj također ističe kako je u osporavanom rješenju i upravnom postupku koji mu je prethodio pogrešno utvrđeno činjenično stanje budući su upravna tijela prvog i drugog stupnja propustila utvrditi činjenicu kako je predmetna č. zgr. [katastarska čestica]. K. O. [katastarska općina] izgrađena i da se upotrebljava na temelju valjanih prostorno planskih dokumenata, a koji ne bi mogli biti izdani za česticu unutar granica pomorskog dobra, konkretno da je (prednik) ovog tužitelja 1969. ishodio Rješenje o privremenom odobrenju za gradnju, koje ga je sukladno tada primjenjivim propisima ovlašćivalo da izgradi predmetnu zgradu, a koje se nalazi u spisu. Nadalje, da je isti 1986., po tada važećim propisima, ishodio Rješenje kojim mu se dozvoljava upotreba predmetne građevine (u spisu), te da je 25. lipnja 1987.g. Skupština općine Šibenik, po zahtjevu tužitelja, donijela Rješenje da mu se, bez naknade prenosi pravo korištenja predmetne č. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u naravi zgrada prizemnica koja se koristi kao samoposluga, uknjiženog prava korištenja općine Šibenik (u spisu) te da je toga dana sklopljen i Ugovor o međusobnim pravima i obvezama između Općine Šibenik i podnositelja (u spisu) kojim je pravo korištenja predmetne nekretnine preneseno na tužitelja te da je nastavno izvršena uknjižba. Tužitelj poglavito ukazuje kako na predmetnom ugovoru jasno stoji mišljenje javnog pravobraniteljstva Općine Šibenik prema kojem je predmetni Ugovor o međusobnim pravima i obvezama pravno valjan, a koje je dano na temelju tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu.

3.2. Tužitelj ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava koja da je počinjena u upravnom postupku na njegovu štetu budući da je u prvostupanjskom upravnom postupku nadležno tijelo primijenilo Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama koji je na snazi od 2003., a što da je tužitelj istaknuo u žalbi, a da je tuženo tijelo u osporavanom rješenju utvrdilo da predmetni zakon zaista nije vrijedio u to vrijeme, ali da je odbio žalbu primjenom članka 6. st. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine, broj: 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95 i 142/98), po kojem objekti izgrađeni na pomorskom dobru postaju dio pomorskog dobra. Međutim, po mišljenju tužitelja da je opet došlo do povrede zakona na štetu tužitelja budući u vrijeme izdavanja rješenja Općinskog sekretarijata za upravnopravne poslove Općine Šibenik o privremenom odobrenju za gradnju, Broj: 06/Up/I-2862/1-1969 od 11. lipnja 1969., a po kojoj je i izvršena gradnja predmetnog objekta i po kojem je tužitelj stekao pravo graditi ga, nije bila na snazi odredba čl. 6. st. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine, broj: 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95 i 142/98), po kojem objekti izgrađeni na pomorskom dobru postaju dio pomorskog dobra. Štoviše, da u spisu upravnog postupka postoji dokument kojeg je dostavio tuženik uz podnesak od 31. listopada 2023. (Zapisnik Lučke kapetanije Šibenik, Hidro građevnog inspektora br. 03-H.I./8-69 od 15.II.1969. o izvršenom pregledu, uviđaju na licu mjesta), a iz kojeg proizlazi da je nadležno tijelo očevidom na licu mjesta utvrdilo da se tada (dakle 1969.) na predmetnoj nekretnini nalazi izgrađena montažna zgrada dužine 19,60 m, a širine 10 metara, a koje dimenzije odgovaraju Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Kamel Shihabi dipl.ing građ. koji nalazi da je tlocrtna površina predmetne zgrade 194,80 m[2] (str. 22. Nalaza i mišljenja, u spisu). Stoga da je u osporavanom rješenju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 6. st. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine, broj: 19/74, 24/74, 39/74, 39/75, 17/77, 18/81, 31/86, 47/89, 26/93, 17/94, 29/94, 107/95, 108/95 i 142/98), po kojem objekti izgrađeni na pomorskom dobru postaju dio pomorskog dobra. Stoga tužitelj predlaže da Sud nakon održane rasprave donese presudu kojom će poništiti Rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-943-03/24-01/14 URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 24. veljače 2025. te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

4. Tuženo tijelo je ovom Sudu dostavilo odgovor na tužbu 25. lipnja 2024. zajedno uz spis tuženog tijela, te je u cijelosti ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja, predlažući da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Rješenjem ovog suda poslovni broj Us I-815/2025-8 od 15. siječnja 2026. pozvana je zainteresirana osoba Republika Hrvatske zastupana po Županijskom Državnom odvjetništvu u Šibeniku, da sudjeluje u ovom sporu te joj je dostavljena tužba tužitelja i odgovor na tužbu tuženika na očitovanje.

6. Zainteresirana osoba dostavila je ovom sudu odgovor na tužbu 13. veljače 2026. kojim se protivi navodima iznesenim u tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, te kojim je u cijelosti prihvatila navode iz obrazloženja osporavanog rješenja. Također je navela da su u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja pravilno utvrđene sve činjenice odlučne za njegovo donošenje. Tako je utvrđeno da je granica pomorskog dobra na spornim nekretninama utvrđena Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], Klasa: 934-01/00-02/04, Urbroj: 5030116-00-1 od 20. siječnja 2020. (N.N. 9/00), te da iz Mišljenja o granici pomorskog dobra na dijelu K. O. [katastarska općina], Povjerenstva za granice pomorskog dobra za Šibensko-kninsku županiju od 21. listopada 1999. nesporno proizlazi da granica pomorskog dobra na dijelu K. O. [katastarska općina], u mjestu Pirovac, koja je opisana u tom mišljenju, obuhvaća, između ostalih, i čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], kao i da na razmatranoj lokaciji ne postoji „stara“ granica pomorskog dobra te da je cijelo područje nesporno nasip. Da je Povjerenstvo za granice pomorskog dobra Šibensko- kninske županije granicu pomorskog dobra za naznačeno područje predložilo sukladno zakonskoj definiciji pomorskog dobra i kriterijima iz Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra, te da je granica utvrđena u skladu sa zakonskom definicijom pomorskog dobra i cit. kriterijima. Da granica pomorskog dobra nije proširena na dio kopna izvan kopnene komponente utvrđene granicom pomorskog dobra, odnosno na dio kopna koji po svojoj prirodi i namjeni nije u direktnoj vezi s korištenjem mora. Dakle, da je u konkretnom slučaju utvrđena granica pomorskog dobra u skladu sa zakonskom definicijom pomorskog dobra, na način da je u pojas pomorskog dobra obuhvaćen dio kopnene površine koji se prema svojoj definiciji smatra pomorskim dobrom. Stoga, da pogrešno tužitelj smatra, a isto da proizlazi iz činjeničnog stanja, da je na predmetnom području naknadno mijenjana granica pomorskog dobra. Da tužitelj neosnovano tvrdi da je na predmetnom području proširena granica pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, pa da ima pravo na isplatu naknade.

6.1. Zainteresirana osoba je ponovno navela da je Povjerenstvo za granice pomorskog dobra za Šibensko-kninsku županiju 21. listopada 1999. godine dalo Mišljenje o granici pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], koja granica je obuhvatila i čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a iz obrazloženja proizlazi da na razmatranoj lokaciji ne postoji "stara" granica pomorskog dobra, te da je cijelo područje nasip nastao uglavnom prije 1974. godine. Sukladno prethodno citiranom Mišljenju da je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu K.O. Pirovac Klasa: 934-01/00-02/04, Ur. br: 5030116-00-1 od 20. siječnja 2000. godine (N.N. 9/00) na temelju koje je izrađen i geodetski elaborat za provedbu. Da je u istovrsnoj situaciji Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usž-4680/20 od 30. travnja 2021. potvrdio presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj Uslizv-14/20- 9 od 25. rujna 2020. godine i odbio zahtjev tužitelja za određivanje naknade za oduzete nekretnine obzirom da je u postupku utvrđeno da nema prethodnog utvrđivanja granice pomorskog dobra koja bi se naknadno širila, te da nije granica pomorskog dobra proširena na dio kopna izvan kopnene komponente utvrđene granicom pomorskog dobra, odnosno na dio kopna koji po svojoj prirodi i namjeni nije u direktnoj vezi s korištenjem mora. Dakle, utvrđeno je da je granica pomorskog dobra utvrđena u skladu sa zakonskom definicijom pomorskog dobra, na način da je u pojas pomorskog dobra obuhvaćen dio kopnene površine koji se prema svojoj definiciji smatra pomorskim dobrom. Stoga da pogrešno tužitelj smatra, a isto da se može primijeniti i na ovaj slučaj, da je tim rješenjima naknadno mijenjana granica pomorskog dobra. Slijedom svega navedenog, predložila je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Na ročištu koje je pred ovim sudom održano u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, opunomoćenik tužitelja i zainteresirane osobe su ustrajali u svojim do sada iznijetim navodima tužbe i odgovora na tužbu, te je opunomoćenik tužitelja u spis neposredno priložio Prijedlog Općinskog vijeća Općine Pirovac plana o dopuni (II.), plana upravljanja pomorskim dobrom na području Općine Pirovac za razdoblje od 2024. do 2028. a koji primjerak je neposredno uručen opunomoćenici zainteresirane osobe, nakon čega su oboje predložili zaključenje raspravljanja.

8. Sud je izveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

9. Opunomoćenik tužitelja je popisao i zatražio naknadu troškova upravnog spora.

9.1. Opunomoćenica zainteresirane osobe je također zatražila i popisala naknadu troškova na Zapisniku s održanog ročišta.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/24-01/14, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 24. veljače 2025.

12. Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito prvostupanjskim rješenjem Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za opću upravu, imovinsko - pravne poslove i zajedničke poslove, KLASA: UP/I-943-02/23-01/51, URBROJ: 2182- 1902/1-24-44 od 19. lipnja 2024., odbijen prijedlog predlagatelja PIROVČANKE, poljoprivredne zadruge iz Pirovca, ovdje tužitelja, za određivanje naknade za nekretninu čest. zgr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].

13. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakona na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, a sve iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

14. Pitanje naknada za nekretnine za koje se, po posebnom propisu, smatra da su izvlaštene uređeno je odredbom članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, br. 74/14, 69/17, 98/19). Prema toj odredbi: (1) U slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena granica naknada se, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje u postupku i na način propisan ovim Zakonom. (2) Obveznik isplate naknade je Republika Hrvatska.

(3) Prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu na temelju akta o određivanju granica pomorskog dobra i ovjerovljenog geodetskog elaborata.

15. Pravilno tuženo tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da citirane odredbe podrazumijevaju da je onaj koji pretendira naknadi (to je uvjet da bi se na njih s uspjehom mogao pozivati) prethodno bio vlasnik nekretnine — one, na kojoj mu je pravo vlasništva u interesu Republike Hrvatske bilo zakonom oduzeto: tek takav ima pravo na naknadu kao da je glede te nekretnine „provedeno potpuno izvlaštenje”. S tim u svezi, da je odlučno u predmetu bilo utvrditi je li prijeporna nekretnina bila oduvijek pomorsko dobro ili je bila u režimu po kojemu je pravni prednik predlagatelja mogao steći (dok je bila još u društvenom vlasništvu) pravo korištenja — a potom pretvorbom nositelja prava korištenja i pravo vlasništva.

16. Nadalje, tuženo tijelo u osporavanom rješenju pravilno navodi da svi propisi kojima se uređivao i kojima se sada uređuje pravni režim pomorskog dobra, propisuju što se smatra pomorskim dobrom po samom zakonu, iz čega slijedi da se pomorsko dobro ne konstituira upisom u zemljišne knjige i da za postojanje takvog pravnog statusa nije mjerodavan upis u zemljišne knjige, već da se upisom u zemljišne knjige tek publicira i evidentira ta okolnost, a da su rješenja kojima se utvrđuje granica pomorskog dobra deklaratorne naravi i služe za upis pomorskog dobra u zemljišnu knjigu. Navedeno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presud, Broj: Rev- 593/2017-2 od 26. veljače 2020.

17. Tuženo tijelo je potom u obrazloženju osporavanog rješenja pravilno navelo kronologiju zakonskog uređenja i pravnog režima pomorskog dobra od Općeg građanskog zakonika (OGZ-a) do današnjeg dana, odnosno Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj: 83/23, dalje ZOPDML-a), koji je stupio na snagu 29. srpnja 2023. i kojim je propisano da su svi upisi prava vlasništva na nekretninama koje su pomorsko dobro po samom zakonu iz članka 3. ovoga Zakona i koje su na temelju zakona i prema prijašnjim propisima bile pomorsko dobro, provedeni do stupanja na snagu ovoga Zakona, nevaljani i bez pravnog učinka te su upisani vlasnici dužni trpjeti upis pomorskog dobra.

18. Nadalje, odredbom čl. 118. stavka 1. ZPDML/03 propisano je da su nevaljani upisi prava vlasništva ili kojega drugoga stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja.

18.1. Odredbom čl. 118. st. 3. ZPDML/03 propisano je da granica pomorskog dobra utvrđena prema Pomorskom zakoniku ostaje na snazi.

19. S tim u vezi pravilno tuženo tijelo, između ostalog, navodi da se svi prethodno navedeni propisi temelje na postavci da je pomorsko dobro stvar izvan prometa (res extra commercium) i da nije sposobno biti predmetom vlasništva. Shodno tome, pomorsko dobro je imalo isti status još od austrijskog Općeg građanskog zakonika iz 1811. godine, koji se na prostoru Republike Hrvatske primjenjuje od 1. svibnja 1853., od Uredbe sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru od 10. svibnja 1939., pa sve do danas, iz čega slijedi da Republika Hrvatska svojim zakonima kojima uređuje pomorsko dobro nije oduzela pravo vlasništva, već da akt o utvrđivanju granice pomorskog dobra samo deklaratorno utvrđuje ono što je propisano sadašnjim zakonom i što je tako zakonima bilo propisano od uvijek.

20. Slijedom naprijed navedenog, pravilno tuženo tijelo obrazlaže da nije osnovan prigovor tužitelja, a ovdje tužbeni navod, da je prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo time što se u obrazloženju pobijanog rješenja pozvalo na ZPDML/03, jer da navedeni zakon nije bio na snazi u vrijeme kad je izgrađena predmetna nekretnina oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (odnosno 1987.), kao ni u vrijeme donošenja Mišljenja o granici pomorskog dobra od 21. listopada 1999., a niti u vrijeme donošenja Uredbe Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] od 20. siječnja 2000., niti je isti navod od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

21. Nije osnovan ni tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da iz isprava priloženih spisu, provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja te samog obrazloženja osporavanog rješenja, proizlazi sasvim suprotno.

22. Naime, pored nespornih činjenica:

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj: 9 P-3/2017 od 15. studenoga 2018. utvrđeno da je nekretnina zemljišno-knjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] opće dobro-pomorsko dobro kojim upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska (toč. I. izreke),

- Pogrešna, nepotpuna i neistinita je uknjižba prava vlasništva nekretnine zemljišno-knjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na ime tuženika pa se ovlašćuje tužitelj da temeljem ove presude postigne uknjižbu predmetne nekretnine u status općeg dobra-pomorskog dobra kojim upravlja, vodi brigu o zaštititi i odgovara Republika Hrvatska uz istodobni izbris dosadašnjeg upisa prava vlasništva sa imena tuženika „ Pirovčanka" poljoprivredna zadruga Pirovac, Trg Domovinskog rata 18 OIB 149033267955, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika, sve u roku od osam dana." ( toč. II. izreke);

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 35 Pž-3477/2022-2 od 18. listopada 2022. odbijena kao neosnovana žalba tuženika, Pirovčanke poljoprivredne zadruge iz Pirovca, ovdje tužitelja, i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj: P -18/2022 od 27. svibnja 2022., kojom presudom je radi utvrđenja statusa pomorskog dobra i ispravka uknjižbe, utvrđeno da je:

"Pogrešna, nepotpuna i neistinita je uknjižba prava vlasništva nekretnine zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] na ime tuženika Pirovčanka Poljoprivredna zadruga OIB: 149033267955, Pirovac, Trg Domovinskog rata 18, pa se ovlašćuje tužiteljica da temeljem ove presude postigne uknjižbu predmetne nekretnine u status općeg dobra-pomorskog dobra kojim upravlja i vodi brigu o zaštititi Republika Hrvatska uz istodobni izbris dosadašnjeg upisa prava vlasništva sa imena tuženika „Pirovčanka" poljoprivredna zadruga Pirovac, Trg Domovinskog rata 18 OIB 149033267955, te je tuženik dužan trpjeti brisanje uknjiženog prava vlasništva na nekretnini zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], sve u roku od osam dana i bez daljnjeg bez daljnjeg sudjelovanja tuženika."

- da su do stupanja na snagu ZPDML/03 granice pomorskog dobra utvrđivane Uredbama Vlade Republike Hrvatske sukladno Pomorskom zakoniku („Narodne novine”, broj: 17/94, 74/94 i 43/96), a da se od 15. listopada 2003. granica pomorskog dobra utvrđuje rješenjem Povjerenstva za granice Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture u upravnom postupku temeljem odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine”, broj :158/03, 141/06, 38/09 i 123/11), Uredbe o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra („Narodne novine”, broj: 8/04 i 82/05) i Pravilnika o evidentiranju i obilježavanju pomorskog dobra („Narodne novine”, broj : 29/05);

- da je granica pomorskog dobra na spornoj nekretnini utvrđena Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], KLASA: 934-01/00-02/04, URBROJ: 5030116-00-1 od 20. siječnja 2000. („Narodne novine”, broj: 9/00);

- da je uvidom u grafički prilog Uredbe o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. Pirovac, koji je priložen spisu tuženog tijela, na nedvojben način utvrđeno da je čest. zgr. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] obuhvaćena granicom pomorskog dobra;

- da je u prilogu podneska od 25. kolovoza 2023. Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku u spis predmeta dostavilo Mišljenje o granici pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (II Dio) Povjerenstva za granice pomorskog dobra za Šibensko - kninsku županiju od 21. listopada 1999., iz kojeg nesporno proizlazi da granica pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], u mjestu Pirovac, koja je opisana u tom mišljenju, obuhvaća, između ostalih, i čest. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina];

- da iz citiranog Mišljenja Povjerenstva za granice pomorskog dobra za Šibensko-kninsku županiju od 21. listopada 1999. proizlazi da na razmatranoj lokaciji ne postoji „stara” granica pomorskog dobra te da je cijelo područje nesporno nasip nastao uglavnom prije 1974. godine.

23. Dakle, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, a u skladu s naprijed citiranim zakonskim odredbama te nesporne činjenice da u konkretnom slučaju ne postoji odluka kojom je granica pomorskog dobra proširena na dio kopna izvan kopnene komponente utvrđene granicom pomorskog dobra, odnosno na dio kopna koji po svojoj prirodi i namjeni nije u direktnoj vezi s korištenjem mora, to nije ostvarena pretpostavka propisana odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, a kako to tužitelj neosnovano smatra.

24. Slijedom svega naprijed navedenog, a kako tužitelj ni u tijeku upravnog postupka, pa ni u tijeku ovog upravnog spora nije dostavio akt kojim bi granica pomorskog dobra bila proširena izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom, odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, tužitelj nije s uspjehom osporio zakonitost osporavanog rješenja.

25. Slijedom navedenog, a budući je pravna pretpostavka za primjenu odredaba članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, postojanje odluke o naknadno promijenjenoj granici pomorskog dobra, koja u konkretnom slučaju nije donesena , niti su granice naknadno mijenjane, to i ovaj sud smatra da nisu ostvarene pretpostavke za određivanje naknade u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog spora (slično u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-4680/20-3 od 30. travnja 2021.).

26. Na tragu takvog tumačenja je i stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-887/04 od 10. studenoga 2004., Rev-1381/12 od 22. studenoga 2016., te Rev-2433/15 od 2. veljače 2016., gdje je izraženo pravno stajalište da se naknada za nekretnine koje su proglašene pomorskim dobrom može ostvariti ili u postupku za izvlaštenje sukladno (ranije važećoj) odredbi čl. 1038. Pomorskog zakonika, ukoliko je takav postupak pokrenut i proveden, a ukoliko postupak izvlaštenja nije pokrenut, tada prijašnji vlasnik takvih nekretnina u ostvarenju svojih vlasničkih prava može u redovnoj parnici pred nadležnim sudom ostvariti naknadu za oduzeto zemljište (tako i u presudi Upravnog suda u Rijeci broj 6 UsI - 891/2018-19 od 24. svibnja 2019.).

27. Kod izloženog, sud ne nalazi da je osporavanim rješenjem povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, pa se temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS tužben i zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan radi čega je riješeno kao pod točkom I. izreke.

28. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

29. Obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, to je valjalo u skladu s naprijed citiranom odredbom čl.147. st. 1. ZUS-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora te riješiti kao pod točkom II. izreke.

30. Nije osnovan ni zahtjev zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku koji zastupa Republiku Hrvatsku, ovdje zainteresiranu osobu, za naknadu troškova upravnog spora i to za sastav odgovora na tužbu i za zastupanje na ročištu pred ovim sudom po Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za svaku radnju po 500 bodova, odnosno po 1.000,00 eura (x 2), odnosno sveukupan iznos od 2.000,00 eura, a kako je to zamjenica ŽDO-a na Zapisniku s održanog ročišta i zatražila.

31. Ovo stoga što kod primjene odredbe članka 144. st.1. i st. 2. ZUS-a, u svezi s člankom 21. stavkom 1., 2., 3. i 4. istog Zakona, tuženiku, pa tako ni zainteresiranoj osobi ne pripada trošak zastupanja po državnom odvjetništvu sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Stoga, a kako je u konkretnom slučaju zastupanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske od strane Državnog odvjetništva u konkretnom slučaju propisano Zakonom, to ne daje za pravo zainteresiranoj osobi na naknadu troškova postupka sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika te bi se zauzimanje suprotnog pravnog shvaćanja strankama u upravnom sporu nametao prekomjeran teret i onemogućavao pristup sudu, kakvo shvaćanje je zauzeto i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice presuda broj U- zpz-1/20 i U-zpz-2/20 i dr.). Također, u naprijed navedenim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazlaže zbog čega nije niti prihvatljiva usporedba s odredbom članka 163. ZPP-a.

32. Vrhovni sud RH u svojim odlukama navodi da nije prihvatljiva usporedba s odredbom čl. 163. ZPP-a, jer isti ima u vidu situaciju kad državno odvjetništvo zastupa Republiku Hrvatsku kao stranku u parničnom postupku i gdje je državno odvjetništvo zastupnik po zakonu. ZPP također ne sadrži odredbe o pravu stranke na naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje temeljem punomoći od strane državnog odvjetništva. Suprotno tome, u čl. 162. ZPP-a navedeno je da kad državni odvjetnik sudjeluje u postupku kao stranka da ima samo pravo na naknadu troškova prema odredbama ZPP, ali ne i pravo na nagradu.

33. Također treba istaknuti da bi se zauzimanjem suprotnog pravnog shvaćanja strankama u upravnom sporu nametao prekomjerni teret i onemogućavao pristup sudu kako to pravilno zaključuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske u recentnoj upravnosudskoj praksi, a posebno imajući u vidu vrste i narav upravnog spora u kojem državno tijelo često nastupa s pozicije iure imperii, a ne iure gestionis.

34. Slijedom navedenog, valjalo je riješiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 15. lipnja 2026.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u 4 primjerka, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- tužitelju po opunom.

- pozvati tužitelja na uplatu sudske pristojbe za tužbu i za presudu, po pravom.

- tuženiku

- zaint. osobi po ŽDO u Šibeniku

- tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

- u spis

- kal. do 25.08.2026.