Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-231/2022-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora i isplate, nakon glavne rasprave održane 6. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 15. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 22. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužba i tužbeni zahtjev koji glasi:

" I Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu broj 313/06 zaključen dana 04. kolovoza 2006. godine između tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, kao davatelja kredita kunske protuvrijednosti iznosa od 18.236,64 CHF čija je otplata vezana uz valutnu klauzulu u navedenoj valuti.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d. d. Zagreb OIB: 92963223473 iz Zagreba Paromlinska 2 da tužitelju LH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u roku od 15 dana isplati preplaćeni iznos na ime otplate kredita temeljem ništetnog ugovora u visini od 4.646, 50 eura računajući od 13.09.2013 pa do isplate te kamate na uplaćene iznose anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. god., od 1. 2008.god. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. 08. 2015.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 01.01.2023 godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, koje teku na svaki mjesečni preplaćeni iznos kako slijedi:

- za iznos 160,42 od 11.10.2006. g. do isplate

- za iznos 158,30 od 11.11.2006. g. do isplate

- za iznos 159,27 od 11.12.2006. g. do isplate

- za iznos 157,45 od 11.01.2007. g. do isplate

- za iznos 156,35 od 11.02.2007. g. do isplate

- za iznos 156,96 od 11.03.2007. g. do isplate

- za iznos 156,18 od 11.04.2007. g. do isplate

- za iznos 153,34 od 11.05.2007. g. do isplate

- za iznos 153,76 od 11.06.2007. g. do isplate

- za iznos 151,68 od 11.07.2007. g. do isplate

- za iznos 153,06 od 11.08.2007. g. do isplate

- za iznos 153,28 od 11.09.2007. g. do isplate

- za iznos 151,28 od 11.10.2007. g. do isplate

- za iznos 150,03 od 11.11.2007. g. do isplate

- za iznos 149,54 od 11.12.2007. g. do isplate

- za iznos 151,78 od 11.01.2008. g. do isplate

- za iznos 153,79 od 11.02.2008. g. do isplate

- za iznos 155,17 od 11.03.2008. g. do isplate

- za iznos 152,99 od 11.04.2008. g. do isplate

- za iznos 150,97 od 11.05.2008. g. do isplate

- za iznos 151,17 od 11.06.2008. g. do isplate

- za iznos 149,87 od 11.07.2008. g. do isplate

- za iznos 149,22 od 11.08.2008. g. do isplate

- za iznos 150,00 od 11.09.2008. g. do isplate

- za iznos 155,14 od 11.10.2008. g. do isplate

- za iznos 159,99 od 11.11.2008. g. do isplate

- za iznos 155,49 od 11.12.2008. g. do isplate

- za iznos 164,85 od 11.01.2009. g. do isplate

- za iznos 166,37 od 11.02.2009. g. do isplate

- za iznos 171,30 od 11.03.2009. g. do isplate

- za iznos 164,49 od 11.04.2009. g. do isplate

- za iznos 164,53 od 11.05.2009. g. do isplate

- za iznos 163,57 od 11.06.2009. g. do isplate

- za iznos 164,54 od 11.07.2009. g. do isplate

- za iznos 160,01 od 11.08.2009. g. do isplate

- za iznos 161,35 od 11.09.2009. g. do isplate

- za iznos 159,65 od 11.10.2009. g. do isplate

- za iznos 161,20 od 11.11.2009. g. do isplate

- za iznos 161,47 od 11.12.2009. g. do isplate

- za iznos 165,31 od 11.01.2010. g. do isplate

- za iznos 167,90 od 11.02.2010. g. do isplate

- za iznos 167,24 od 11.03.2010. g. do isplate

- za iznos 170,96 od 11.04.2010. g. do isplate

- za iznos 173,12 od 11.05.2010. g. do isplate

- za iznos 178,73 od 11.06.2010. g. do isplate

- za iznos 180,06 od 11.07.2010. g. do isplate

- za iznos 177,50 od 11.08.2010. g. do isplate

- za iznos 191,80 od 11.09.2010. g. do isplate

- za iznos 186,08 od 11.10.2010. g. do isplate

- za iznos 199,72 od 09.11.2010. g. do isplate

- za iznos 178,18 od 11.12.2010. g. do isplate

- za iznos 202,37 od 11.01.2011. g. do isplate

- za iznos 192,84 od 11.02.2011. g. do isplate

- za iznos 196,23 od 11.03.2011. g. do isplate

- za iznos 192,77 od 11.04.2011. g. do isplate

- za iznos 201,58 od 11.05.2011. g. do isplate

- za iznos 187,27 od 11.06.2011. g. do isplate

- za iznos 210,65 od 10.07.2011. g. do isplate

- za iznos 213,88 od 10.08.2011. g. do isplate

- za iznos 239,04 od 11.09.2011. g. do isplate

- za iznos 210,84 od 11.10.2011. g. do isplate

- za iznos 211,57 od 12.11.2011. g. do isplate

- za iznos 211,56 od 13.12.2011. g. do isplate

- za iznos 214,72 od 12.01.2012. g. do isplate

- za iznos 221,69 od 11.02.2012. g. do isplate

- za iznos 220,22 od 10.03.2012. g. do isplate

- za iznos 218,71 od 11.04.2012. g. do isplate

- za iznos 220,54 od 08.05.2012. g. do isplate

- za iznos 222,41 od 11.06.2012. g. do isplate

- za iznos 220,64 od 11.07.2012. g. do isplate

- za iznos 221,37 od 12.08.2012. g. do isplate

- za iznos 217,93 od 11.09.2012. g. do isplate

- za iznos 219,61 od 11.10.2012. g. do isplate

- za iznos 222,61 od 10.11.2012. g. do isplate

- za iznos 222,63 od 12.12.2012. g. do isplate

- za iznos 224,14 od 12.01.2013. g. do isplate

- za iznos 222,14 od 12.02.2013. g. do isplate

- za iznos 221,38 od 12.03.2013. g. do isplate

- za iznos 225,56 od 12.04.2013. g. do isplate

- za iznos 220,43 od 12.05.2013. g. do isplate

- za iznos 221,81 od 11.06.2013. g. do isplate

- za iznos 220,29 od 13.07.2013. g. do isplate

- za iznos 221,34 od 13.08.2013. g. do isplate

- za iznos 222,83 od 12.09.2013. g. do isplate

Nalaže se tuženiku da tužitelju u cijelosti namiri troškove ovog postupka."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 313/06 dana 4.08.2006. god. kojim je tuženi stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.236,64 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 2. istog kredita ugovorno je da je tužitelj dužan tuženom platiti u anuitetima navedeni iznos i da je kamatna stopa promjenjiva -koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,20% godišnje. Ugovorena je i interkalarna kamata, po stopi jednakoj stopi redovne kamate obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Točkom 2. ugovorena je kamata po dospijeću u visini važeće zakonom zatezne kamate.

1.1. Obzirom da su stranke ugovorom o namjenskom kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu tužitelj kod potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će kamatna stopa biti tijekom otplate kredita. Tužitelju je tuženi ponudio najpovoljniji kredit, ali pri tome tužitelj nije upozoren na rizike koji će proizvesti podizanje jednog takvog kredita, jer da je isti upozoren ne bi ulazio u takav rizik. Tužitelj je dobivao informacije od tuženika o promjeni kamatne stope, ali nije od strane tuženog bio pozvan na pregovore glede promjene kamatne stope. Mjesečnu ratu tužitelj je plaćao uz povećani tečaj švicarskog franka. Tužitelj napominje da je po presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu, br. P-79/2016-23 od 23. ožujka 2018. godine, te presudi i rješenju Županijskog suda u Karlovcu broj: Gž-850/2018-2 od 5. lipnja 2019. godine naplatio od tuženika po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5. 025,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose te troškove postupka u iznosu od 7. 578,13 kuna.

1.2. Niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila tuženi nije pregovarao sa tužiteljem. Budući tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj Odluka o promijeni kamatne stope, niti se o kamatnoj stopi pregovaralo, a Odluka je sadržavala sadržaj koji ide na štetu potrošača, tuženi je postupao protivno načela savjesnosti i poštenja u čl. 6. navodi kako Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te istim člankom Ugovora koji govori da će banka na temelju promjene Odluke o kamatnim stopama mijenjati kamatnu stopu i zato je ugovor ništetan.

1.3.Glede stava tužitelja da se radi o povredi načela savjesnosti i poštenja, tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i reviziju Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 u "slučaju franak", gdje se te presude direktno primjenjuju za ugovore iz spomenutog razdoblja i za utuženu banku, kao i na Direktivu 93/13 EU, koja govori o nepoštenim ugovornim odredbama. Ustavni sud RH u odluci br. U-III- 2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, također podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa, što potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III- 2521/2015, a kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbačene su kao neosnovane. Obzirom da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik vrati ono što je primio na osnovi ništetnog ugovora. Tužitelj se ovdje poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž 115/2020-2 od 17.rujna 2020. godine u kojoj je navedeni sud konstatirao, da same odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati, ako ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Nadalje sud obrazlaže ovaj svoj stav pozivanjem na odluke Vrhovnog suda GZZ 105/2002, VSRH Rev 907/2002 od 27. veljače 2003. godine u kojoj je istaknuto, da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni, takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora. Županijski sud ističe u svojoj presudi i da je tijekom ovog postupka donesena i odluka Suda Europske unije C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary, gdje je europski sud izričito naveo, da odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i kako tako održanje ugovora na snazi nije moguće jer je to bitan sastojak ugovora.

1.4. Tužitelju je trebalo pojasniti, obzirom na okolnost nerazumljivosti odredaba predmetnog ugovora, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti potrošaču da pristane na takve odredbe, koji jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se odredbe predmetnog ugovora tako sastavljaju da se neke i mogu mijenjati. Primjenom tih odredaba predmetnog ugovora tako sastavljaju da se neke i mogu mijenjati. Primjenom tih odredaba predmetnog ugovora tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja čl.4. ZOO-a, jer su neizvjesne posljedice odredaba tog ugovora, osobito iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku. Predmetne odredbe su u ugovor unesene samo od strane tuženika, na koje odredbe tužitelj nije mogao utjecati, jer o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovarano. U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenama odredaba tog ugovora niti metoda izračuna glavnice, tečajne razlike niti kamate, što sve čini predmetni ugovor suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, stoga tužitelj smatra da su odredbe predmetnoga ugovora o namjenskom kreditu ništetne, a kako se radi o bitnim elementima Ugovora ništetnost navedenih odredaba čine Ugovor ništetnim.

1.5. Za vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu važio je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., te premda čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl.96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31.prosinca 2008. g., povrijedio tuženik interese i prava potrošača, korisnika kredita-tužitelja zaključivši ugovor o namjenskom kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja predmetnog ugovora i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga-tužitelj kao potrošač nije pregovarao s tuženikom i istim ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača-tužitelja protivno odredbama čl. 81., 82., 90., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).Ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o namjenskom kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81., 82., 90., Zakon o zaštiti potrošača NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 06. srpnja 2008. g., a od 07.kolovoza 2007. g. pa na dalje protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o obveznim odnosima, dakle u ugovoru o namjenskom kreditu i ugovorene su ništetne i nepoštene odredbe, koje ne mogu proizvoditi pravne učinke, a kako su navedene odredbe bitan sastojak ugovora bez kojih ugovor ne može egzistirati, čine cijeli ugovor ništetnim. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojim se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji su u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih odredaba zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Samom činjenicom da je bitni sastojak Ugovora o kreditu cijena i da bez iste odredbe ugovor o kreditu samostalno ne može opstati, a da ista nije bila određena niti odrediva, čini Ugovor o kreditu ništetnim.

1.6. Osim svega navedenog sukladno odredbi čl.3.st.1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja.1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepošteno ako su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizišli iz ugovora. Prema odredbi čl.5.Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnosti sud pazi po službenoj dužnosti, na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327.st.1. ZOO-a). Čl. 215. st. l . ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine. Prema mišljenju tužitelja, zastara nije nastupila jer u ovom slučaju vjerovnik-tužitelj je imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne. (čl. 215.st.1. ZOO-a, čl. 328. ZOO-a). Zaključak tužitelja upravo potvrđuje pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: ''Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”

1.7. Tužitelj navodi da ne može postaviti tužbeni zahtjev, dok tuženik ne dostavi odluke o kamatnim stopama, dok se ne provede vještačenje, tako da će tužitelj nakon provedenog vještačenja, kako u odnosu na pretplaćene kamate, tako i u odnosu na pretplaćeni anuitet zbog povećanja CHF, postaviti konačni tužbeni zahtjev glede glavnice i kamata u mjesečnim iznosima, pa tužitelj sukladno odredbi čl. 186.b stavka 3 Zakona o parničnom postupku predlaže da sud donesen presudu kojom se utvrđuje da je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila Broj Ugovora: 313/06 od dana 4. kolovoza 2006. god. kojih je sklopljen između tužitelja i tuženika solemniziranog dana 4. kolovoza 2006. god. od strane Javnog bilježnika Mije Vukovića, posl. br. OU- 840/2006 ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke, a slijedom ovog utvrđenja tuženi je dužan tužitelju isplatiti novčani iznos koji će tužitelj specificirati nakon provedenog vještačenja, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući do 1. studenog 2007. te nadalje da se nalaže se tuženiku da tužitelju isplati pretplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope, te pretplaćeni iznos s osnova valutne klauzule iznos od ......kuna čiju će visinu tužitelj odrediti po dostavi potrebne dokumentacije i provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1.Tuženik navodi da je tužitelj u tužbi postavio deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 313/06 od 4. kolovoza 2006. godine i kondemnatorni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa (s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule) sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava izračun koji je tužitelj dostavio uz tužbu obzirom da je isti sastavljen izvan okvira ovog parničnog postupka.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 8. srpnja 2016.

2.3. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja tužitelja i svjedoka. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da tuženik nije tužitelja informirao o parametrima izmjene kamatne stope, da tužitelj nije razumio mehanizme izmjene kamatne stope, da je tužitelj namjerno doveden u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope.

2.4. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

2.5. Tuženik ovim putem ističe prigovor presuđene stvari jer je tužitelj već vodio postupak protiv tuženika u odnosu na isti Ugovor o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi pod brojem P-79/2016 te je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Karlovcu, posl. br. GŽ-850/2018 od 5. lipnja 2019. (kao što i sam tužitelj tvrdi) utvrđena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

2.6. Obzirom da sud pazi na ništetnost ugovora (i kao cjeline) po službenoj dužnosti to tuženik ističe da je drugostupanjski ili prvostupanjski sud u postupku P-79/2016 smatrao da ništetnost promjenjive kamatne stope i/ili valutne klauzule dovodi do ništetnosti cijelog ugovora u tome slučaju bi utvrdili ništetnost cijelog ugovora - što nisu učinili pa su samim time presudili kako ništetnost valutne klauzule i/ili kamatne stope ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora. Time se radi o presuđenoj stvari i tužitelj ne može opet voditi postupak oko kojeg je donesena pravomoćna presuda. Rješenjem VSRH br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. iz oglednog spora, između ostalog rečeno je sljedeće: “Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti“ …. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“ Međutim, tužitelj u potpunosti ignorirajući gornje stajalište VSRH tvrdi kako bi cijeli Ugovor o kreditu trebalo utvrditi ništetnim iz razloga što odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predstavljaju bitne odredbe Ugovora o kreditu pa takav ugovor (u slučaju da se iste utvrde ništetnima) ne bi mogao opstati. Tužitelj se i poziva na presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 te parcijalno izvlači iz konteksta navode kako bi navedene odredbe predstavljale bitne sastojke ugovora pa iz takvo pogrešno interpretiranih presuda izvlači zaključak kako bi cijeli Ugovor o kreditu bio ništetan. Međutim tuženik ističe kako osim gore navedene odluke VSRH koja govori o tome kako nema govora o ništetnosti cijelog Ugovora i sama odluka Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6652/17[1]: na koju se poziva sam tužitelj jasno i decidirano navodi:

„Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ Stoga, u slučaju kada su u činjenično i pravno istovjetnom sporu i Vrhovni sud Republike Hrvatske i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeli stav kako ugovori o kreditu u CHF valuti s promjenjivom kamatnom stopom nisu ništetni tuženik smatra kako nema potrebe za daljnjim elaboriranjem oko pitanja ništetnosti cijelog Ugovora.

2.7. Svaka promjena kamatne stope učinjena je u skladu sa zakonom i ugovorom. Odredbom članka 2. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta. Člankom 18. J Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. Banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas.

2.8. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora te čl. 23. P) Ugovora u kojem je navedeno, neposredno prije potpisa tužitelja da je upoznat s vraćanjem obveza iz kredita uz valutnu klauzulu te je izrijekom prihvatio tečajni rizik. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,90%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

2.9. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Može se zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice- guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Oguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a SH prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila je javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjevi za isplatu s osnove navodne preplate uslijed navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule iz ugovora o kreditu tužitelja.

2.10. Stoga predlaže da se tužitelja odbije sa tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Podneskom od 22. prosinca 2022. tužitelj navodi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva iz tužbe kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora s osnove kondemnatorne tužbe te alternativno podnosi deklaratornu tužbu i tužbeni zahtjev za ništetnost cijelog ugovora o kreditu za kupnju motornih vozila br. 313/06 od 4. kolovoza2006. Tako predlaže da sud donese presudu kojom se u točki I utvrđuje ništetnim ugovor o kreditu broj 313/06 zaključen dana 4. kolovoza 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao davatelja kredita kunske protuvrijednosti iznosa od 18.236,64 CHF čija je otplata vezana uz valutnu klauzulu u navedenoj valuti, te u točki II naloži tuženoj da izvrši povrat – plaćanje tužitelju cjelokupnog otplaćenog kreditnog iznosa koji će tužitelj specificirati nakon provedenog vještačenja sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1.studenog 2007 pa do isplate.

4. Podneskom od 21. lipnja 2023. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 22. prosinca 2022.

5. Nakon provedenog knjigovodstvo financijskog vještačenja tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev i usuglašava svoj tužbeni zahtjev s obzirom na njegovu visinu, točka II tužbe na način da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos na ime otplate kredita temeljem ništetnog ugovora u visini od 4.646, 50 eura računajući od 13. rujna 2013 pa do isplate te kamate na uplaćene iznose anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz svih ranije iznesenih navoda, ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose te osporava tijek zakonske zatezne kamate.

7. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer je to svrsishodno za konačno rješavanje odnosa među strankama.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu za kupnju motornih vozila od 4.8.2006., priloženu sudsku praksu, pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sande Marinac od 29.2.2024, dopunu nalaza i mišljenja od 8. travnja 2024. i od 30. travnja 2024., saslušao je sudskog vještaka na glavnoj raspravi, izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Sl. Brodu br. P 79/16 i presudu Županijskog suda u Karlovcu br. Gž 850/2018 od 5. lipnja 2019., te u ostale priloge i podneske u spisu. Nadalje je saslušao tužitelja OH u svrhu dokazivanja.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22

- dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. U postupku su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelju, ističe prigovor presuđene stvari, zastare potraživanja, te osporava tijek zakonske zatezne kamate.

11. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 313/06 dana 4. kolovoza 2006. godine kojim je tuženi stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.236,64 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i da je u članku 2. istog ugovora ugovorno da je kamatna stopa promjenjiva -koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,20% godišnje.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

13. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u navedenom dijelu. Međutim riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

17. Naime, visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

17.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

17.2. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

18. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

19. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 4. kolovoza 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

20. Sud je saslušao tužitelja OH i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da se nije pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

20.1. Naime, tužitelj je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlen u privatnoj firmi koja se bavila građevinskim radovima, a po zanimanju sam diplomirani inženjer strojarstva. Sredstva kredita je utrošio za kupnju vozila u privatne svrhe. U banci tuženika su mu ponudili ugovor u kome je valutna klauzula vezana uz CHF kao najpovoljniji s najstabilnijom valutom, nisu mu nudili kredite u drugim valutama, euru, niti kunama. Iskazao je da nije pregovarao o pojedinim odredbama kredita, čekao ga je pripremljeni ugovor. Ugovor je pročitao i potpisao ga u banci tuženika. Nitko ga nije upozorio na ekonomske posljedice niti rizičnost sklapanja ugovora u CHF.

21. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit i podudaran je sa utvrđenjima suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

22. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke - ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

23. Obzirom u ovom postupku tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost cijelog ugovora, sud ne nalazi uporište za ovaj zahtjev te je isti odbio.

24. Naime, VSRH je u odluci br. Rev 259/2022 od 9. listopada 2024. g. odlučujući o pitanju može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne sukladno čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/2005) i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/2007, 125/2007) ili je u tom slučaju riječ o ništetnom ugovoru u cjelini odgovorio da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništene, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, te da zapreke za to ne postoje niti u ZZP. Ovom odlukom je potvrđeno stajalište da ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu.

25. Obzirom ovaj sud ne nalazi osnovanim deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora, ne nalazi osnovanim niti kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnove u cijelosti ništetnog ugovora.

26. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Sandi Marinac koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 29. veljače 2024. utvrdila da je razlika između stvarno više plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 21.357,67 kuna, (tablica 2, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.834,65 eura (tablica 2, stupac 16). Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 5.025,76 kuna (tablica 2, stupac 11) ) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 667,03 eura (tablica 2, stupac 14). Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 16.331,91 kuna po glavnici i po kamati (tablica 2, stupac 12) ) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.167,62 eura (tablica 2, stupac 15). Razlika između stvarno manje plaćenih kamata i tečajnih razlika u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 1.013,49 kuna, (tablica 3, stupac 13) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 134,51 eura (tablica 3, stupac 16).Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope tužitelj je manje platio iznos od 0,00 kuna. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 1013,49 kuna po glavnici i po kamati (tablica 3, stupac 12) ) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 134,51 eura (tablica 3, stupac 15). Razlika između ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje su uslijedile nakon sklapanja ugovora o kreditu je izračunata kao razlika iznosa kamate u kunama po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate u kunama po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja kredita za svaku ratu kredita. Razlika u otplati glavnice i kamate kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i promjena tečaja tijekom otplate kredita je izračunata kao razlika između iznosa obračunate rate kredita u kunama i umnoška iznosa rate u CHF i srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu, te umanjena za iznos više plaćene kamate za svaku ratu kredita.

26.1. Sudski vještak je dopunio nalaz i mišljenje podneskom od 8.4.2024. na prijedlog tužitelja da se navede koliko je ukupno zaduženje po kreditu, koliko je ukupno naplaćeno anuitetima , koliko je tužitelju određeno pravomoćnim presudama i koliko je više plaćena razlika. Tako je navedeno da je ukupno zaduženje za kredit iznosi 21.795,51 CHF što po tečaju za CHF na dan isplate kredita koji je iznosio 4,611264 kuna iznosi 100.504,85 kuna. Tužitelj za otplatu kredita ukupno uplatio 120.849,03 kuna, tužitelj je samo više platio 21.357,67 kuna kamate i tečajne razlike. Presudom Županijskog suda u Karlovcu od 05.06.2019. godine, poslovni broj Gž-850/2018-8, u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-79/2016, tužitelju je dosuđena više plaćena kamata po ovom ugovoru u ukupnom iznosu od 5.025,76 kuna/667,03eura. Nakon umanjenja za pravomoćno presuđenu više plaćenu kamatu, utvrđuje da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj više platio iznos od 16.331,91 kuna po glavnici i po kamati što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.167,62 eura.

26.2. Sudski vještak dopunio nalaz i mišljenje još jednom podneskom od 30. travnja 2024. na zahtjev tužitelja da se dopuni nalaz i mišljenje na način da se novčani iznosi izraze u eurima pa tako ukupno zaduženje za kredit iznosi 21.795,51 CHF, što po tečaju za

CHF na dan isplate kredita koji je iznosio 4,611264 kuna iznosi 100.504,85 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,53450 iznosi 13.339,29 eura. Tužitelj je za otplatu kredita ukupno uplatio 120.849,03 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,53450 iznosi 16.039,42 eura. Nakon umanjenja za pravomoćno presuđenu više plaćenu kamatu (667,03 eura), utvrđuje da je tužitelj više platio iznos od 15.318,42 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2.033,10 eura.

26.3. U konačnici je sudski vještak na prijedlog tužitelja dopunio nalaz i mišljenje još jednom podneskom od 17.3.2025. na način da se iskaže novčani iznos koji je tužitelj primio prilikom isplate kredita, a ne iznos za koji je zadužen. Temeljem navedenog zahtjeva i uvidom u dokument Prometi po kreditu, vještak je dao dopunu nalaza i mišljenja da glavnica kredita na dan isplate 04. kolovoza 2006. godine iznosi 18.236,64 CHF / 84.772,26 kuna / 11.251,21 eura, da je tužitelj je na račun broj 2340009- 140118662 primio 17.525,41 CHF / 80.814,29 kuna / 10.725,90 eura, a da razliku između glavnice kredita i iznosa isplaćenog na račun tužitelja čini naknada u iznosu od 711,23 CHF / 3.279,67 kuna / 435,29 eura.

27. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u kojemu navodi da je ukupno zaduženje za kredit po nalazu vještaka iznosi 21.795,51 CHF a koji iznos predstavlja glavnicu od 18.236,64 CHF 84,091,50 kn u protuvrijednosti 11.160,86 eura a razlika se odnosi na kamate troškove. Na ruke je tužitelj primio novčani iznos od 80.814,29 kn u protuvrijednosti € 10.725,89 koji treba vratiti banci po osnovu ništetnosti ugovora. Budući da tužitelj u svojim tužbenim zahtjevu traži ništetnost predmetnog ugovora svaka strana vraća što je primila odnosna dala. Vještak je u svom nalazu točno utvrdio plaćene anuitete od strane tužitelja po osnovu vraćanja kredita, 120.849,03 kn -16.039,42 eura. Po tom osnovu banka bi trebala tužitelju vratiti pretplaćeni iznos plaćenog kredita kao i kamate na uplaćene anuitete. Od tog iznosu sukladno mišljenju i nalazi vještaka tuženi je isplatio tužitelju na osnovu pravomoćne presude novčani iznos od 667,03 € po dinamici kao u nalazu vještaka. Navedeni podaci nisu sporni te ih tužitelj priznaje. Stoga po osnovu glavnice- razlike koja se odnosi na primljeni i plaćeni iznos, tužitelj potražuje novčani iznos od 5.313,53 eura od kojeg treba oduzeti plaćeni iznos na temelju presude u visini od 667,03 što iznosi 4.646,50 eura, te kamate po uplaćenim anuitetima. Navodi da su sukladno mišljenju vještaka iznosi plaćenih anuiteta umanjeni za plaćene iznose po presudu a kako je naveo vještak u svom nalazu. Stoga uređuje točku II tužbenog zahtjeva kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos na ime otplate kredita temeljem ništetnog ugovora u visini od 4.646, 50 € računajući od 13.09.2013 pa do isplate te kamate na uplaćene iznose anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama.

28. Saslušana na glavnoj raspravi održanoj dana 26.2.2025. sudska vještakinja je ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Navela je da je tužitelju u presudi P-79/2016 plaćeno 667,03 eura, a tijekom vještačenja je utvrdila da je više plaćena tečajna razlika u iznosu od 2.033,10 eura što je prikazano u stupcu 12. tablica 4. Na pitanje da se referira na podnesak tužitelja od 16.5.2024. u dijelu u kojem potražuje u konačnici iznos od 4.646,50 eura, na način da je od iznosa 5.313,53 eura oduzeo plaćeni iznos na temelju presude u visini 667,03 eura navela je da je tužitelj jednostavnim matematičkim izračunom utvrdio iznos koji je utužio i u kojem nije uvažio činjenicu da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu pored glavice treba platiti i dogovorena kamata.

29. Zaključak je sudskog vještaka da je tužitelj nakon umanjenja za pravomoćno presuđenu više plaćenu kamatu više platio iznos od 15.318,42 kuna što iznosi 2.033,10 eura. Međutim tužitelj potražuje u ovom postupku iznos od 4.646,50 eura koji je izračunao na način da je od iznosa 16.039,42 eura (koji iznos je tužitelj ukupno uplatio tuženiku za otplatu kredita) oduzeo iznos od 10.725,89 eura (kao iznos koji je tuženik primio na ruke), što iznosi 5.313,53 eura, te kada se od ovog iznosa oduzme iznos od 667,03 eura koliko je tužitelju isplaćeno na temelju pravomoćne presude preostaje iznos od 4.646,50 eura koji tužitelj potražuje.

30. Sud nalazi neosnovanim zahtjev za isplatu utuženog iznosa jer je prethodno utvrdio da je neosnovan deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora iz kojeg tužitelj izvodi svoj kondemnatorni zahtjev, te podredno jer se ne može jednostavnim matematičkim izračunom utvrditi iznos kako ga je izračunao tužitelj i u kojem nije uvažio činjenicu da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu pored glavnice treba platiti i ugovorena kamata.

31. Uvidom u presudu Općinskog suda u Sl.Brodu br. P 79/2016 i presudu Županijskog sud u Karlovcu br. Gž 850/2018 od 5. lipnja 2019. kojom je odlučeno o žalbi protiv presude prvostupanjskog suda, razvidno je da je tužitelj već vodio postupak protiv tuženika u odnosu na predmetni ugovor o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi gdje je utvrđena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te u konačnici naložena isplata s ove osnove u iznosu od 667,03 eura. Sud cijeni opravdanim navode tuženika da sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te bi u navedenom postupku utvrdio ništetnost cijelog ugovora, a ne pojedine odredbe, da su bile ispunjene pretpostavke za ništetost cijelog ugovora i da je u odnosu na kamatnu stopu presuđena stvar.

32. Stoga sud smatra da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.646,50 eura s osnove ništetnosti cijelog predmetnog ugovora o kreditu, pa je odlučeno kao u točki II izreke.

33. Budući je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, na temelju članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19., 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) naložio je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 1.750,00 eura, koji trošak se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu održanom dana 9. studenog 2022., 26. veljače 2025. i 6. svibnja 2026.u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, te sastav podneska od 21. lipnja 2023., 7. listopada 2024. i 2. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki, što iznosi 1.400,00 eura te uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.750,00 eura. Sud nije dosudio tuženiku trošak sudskih pristojbi obzirom njegova eventualna obveza plaćanja sudskih pristojbi nastaje nakon pravomoćnog završetka postupka.

33.1. Sud nije priznao trošak podneska od 25. kolovoza 2021. u iznosu od 200,00 eura obzirom se ne radi o posebnom podnesku već o odgovoru na tužbu koji trošak je sud prethodno priznao, nije priznao trošak podneska od 27.kolovoza 2021. u iznosu od 200,00 eura jer je istim dopunio odgovor na tužbu koje navode je mogao iznijeti i u odgovoru na tužbu, nije priznao trošak podneska od 10. kolovoza 2023. u iznosu od 200,00 eura jer se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.t.1 Tarife već se istim uglavnom iznose primjeri iz sudske prakse i nije bio nužan za vođenje postupka, jednako tako i podnesak od 7. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura, te od 17. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura.

34. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 15. lipnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Ivan Žalac, Slavonski Brod

2. OD Porobija&Porobija, Zagreb