REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-2094/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić&Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 12.svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Srđana Kalebote, odvjetnika u Splitu, i punomoćnice tuženika Nike Šobat Šimić, odvjetnice u OD Anić&Anić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 15.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 070105328899 SN od 5.12.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 1.1. u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u iznosu 167.100,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, u dijelu 1.2. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu 1.4. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 070105328899 SN od 5.12.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način promjena vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana, isplati iznos od 27.769,07 EUR (slovima: dvadeset sedam tisuća sedam stotina šezdeset devet eura sedam centi), sve sa pripadajućom zateznom kamatom, po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to kako slijedi:

na iznos

od

0,65 EUR

5.3.2007.

31,34 EUR 5.2.2008.

41,44 EUR 5.3.2008.

40,08 EUR 5.4.2008.

34,43 EUR 6.5.2008.

34,89 EUR 5.6.2008.

48,60 EUR 5.8.2008.

63,71 EUR 5.9.2008.

64,80 EUR 5.10.2008.

95,79 EUR 5.11.2008.

81,03 EUR 5.12.2008.

154,63 EUR 5.1.2009.

165,83 EUR 5.2.2009.

171,53 EUR 5.3.2009.

155,67 EUR 7.4.2009.

160,89 EUR 5.5.2009.

150,43 EUR 5.6.2009.

144,16 EUR 5.7.2009.

174,58 EUR 5.8.2009.

184,16 EUR 5.9.2009.

178,22 EUR 5.10.2009.

176,67 EUR 5.11.2009.

185,51 EUR 5.12.2009.

193,52 EUR 5.1.2010.

203,63 EUR 5.2.2010.

201,25 EUR 5.3.2010.

216,54 EUR 5.4.2010.

216,05 EUR 5.5.2010.

230,08 EUR 5.6.2010.

263,68 EUR 5.7.2010.

243,63 EUR 5.8.2010.

290,80 EUR 5.9.2010.

277,59 EUR 5.10.2010.

253,67 EUR 5.11.2010.

298,45 EUR 5.12.2010.

329,16 EUR 5.1.2011.

313,23 EUR 5.2.2011.

291,60 EUR 5.3.2011.

245,05 EUR 5.4.2011.

258,99 EUR 4.5.2011.

308,52 EUR 4.6.2011.

295,19 EUR 4.7.2011.

392,40 EUR 6.8.2011.

390,22 EUR 5.9.2011.

315,23 EUR 4.10.2011.

315,26 EUR 5.10.2011.

311,21 EUR 5.11.2011.

299,16 EUR 8.12.2011.

317,77 EUR 9.1.2012.

331,41 EUR 6.2.2012.

329,42 EUR 3.3.2012.

324,45 EUR 3.4.2012.

325,15 EUR 8.5.2012.

331,33 EUR 6.6.2012.

327,48 EUR 2.8.2012.

327,48 EUR 2.8.2012.

321,75 EUR 6.9.2012.

312,00 EUR 4.10.2012.

325,05 EUR 3.11.2012.

327,64 EUR 3.12.2012.

325,54 EUR 3.1.2013.

311,32 EUR 4.2.2013.

318,39 EUR 4.3.2013.

324,85 EUR 4.4.2013.

318,74 EUR 4.5.2013.

304,18 EUR 5.6.2013.

299,54 EUR 4.7.2013.

304,11 EUR 2.8.2013.

311,07 EUR 4.9.2013.

320,51 EUR 4.10.2013.

315,86 EUR 4.11.2013.

320,04 EUR 4.12.2013.

292,25 EUR 25.2.2014.

194,96 EUR 25.2.2014.

194,96 EUR 25.2.2014.

193,70 EUR 3.4.2014.

195,40 EUR 20.8.2014.

198,83 EUR 30.9.2014.

198,83 EUR 30.9.2014.

198,83 EUR 30.9.2014.

207,12 EUR 13.1.2015.

207,08 EUR 14.4.2015.

207,08 EUR 8.7.2015.

207,08 EUR 8.9.2015.

207,08 EUR 17.11.2015.

207,08 EUR 14.1.2016.

7.690,56 EUR 27.1.2016.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.150,00 EUR (slovima: tri tisuće stotinu pedeset eura), sa zateznom kamatom od 15.lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 11.lipnja 2019. navodi se da je Ugovor o kreditu br. 070105328899-SN sklopljen 05.prosinca 2006. između ZV kao korisnika kredita (sina tužiteljice), tužiteljice kao sudužnika-solidarnog dužnika, te tuženika kao davatelja kredita, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita pod brojem OU-19/2007 dana 15.siječnja 2007. Radi se o stambenom kreditu na iznos od 167.100,00 CHF, s rokom otplate na 29 godina. Nedugo nakon sklapanja ugovora o kreditu, odnosi između tužiteljice i njenog sina su se narušili tako da ZV od tada nema nikakvih kontakta s majkom. On zadnjih nekoliko godina živi i radi u Irskoj, a tužiteljica kao jamac (solidarni dužnik) plaća svaku mjesečnu ratu kredita kako se ne bi našla pod ovrhom. Vlasništvo stana je upisano na sina tužiteljice, koji je čak pokrenuo sudski postupak radi iseljenja majke, koja svaki mjesec plaća rate kredita za njegov stan zadnjih 12 godina. Tužiteljičina obveza ugovorena je kao solidarna čl.11. ugovora o kreditu, pa ona ima pravni interes plaćati rate da se iznos kredita ne učini dospjelim i da tužiteljica ne dođe pod ovrhu. Dakle, tužiteljica je također oštećena nezakonitim povećanjima mjesečnih rata kredita jer je na štetu svoje imovine vršila pretplate tuženiku temeljem ništetnih odredbi ugovor o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa s obje osnove. Nadalje, stranke su 27.siječnja 2016. izvršile konverziju kredita u valutu EUR. Iz sadržaja predmetnog ugovora razvidno je da je tuženik zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja odredbe sklopljenog ugovora, bez ikakvog pristanka korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorenih kamata, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa- načelu savjesnosti i poštenja, čime je narušena ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu. Izravna posljedica ništetnih članaka 1.,3. i 17. predmetnog ugovora o kreditu očituje se u tome da je tužiteljica predmetnu kreditnu obvezu pretplatila, a preplaćeni iznos tuženik je stekao bez ikakve osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje ne proizvode nikakve pravne učinke. To je potvrđeno sudskom praksom, prije svega odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača-presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž - 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., čija su pravna utvrđenja obvezujuća za ovaj sud. Tužiteljica raspolaže samo ugovorom i uplatnicama, pa se 12.travnja 2019. obratila tuženiku sa zahtjevom da joj izda svu potrebnu dokumentaciju kako bi mogla pristupiti izračunu preplaćenih iznosa, ali do podnošenja ove tužbe tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju.

1.1. Slijedom navedenoga, tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu na način da predlaže sudu rješenjem naložiti tuženiku da dostavi svu potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu, a nakon provedenog postupka predlaže da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. utvrditi ništetnom dio odredbi čl. 1., 3. i 17. ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula,

-pod točkom II. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici iznos na ime pretplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji iznos će specificirati nakon dostave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, sve sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate,

-pod točkom III. naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.2. Tužiteljica je postavila i podredni tužbeni zahtjev ukoliko sud utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe, na način da po točkom II. zahtjeva potražuje od tuženika isplatu iznosa od 170.000,00 kn/22.562,88 EUR sa zateznom kamatom od 1.lipnja 2006. do isplate, dok je pod točkama I. i III. tužbeni zahtjev ostao nepromijenjen.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja i njegovih dopuna, tužiteljica je podneskom od 7.svibnja 2026. konačno uredila tužbeni zahtjev na način da glavnim tužbenim zahtjevom pod točkom I. traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl.1., 11.1., 1.2., 1.3. i 1.4. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, pod točkom II. traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl.3.ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pod točkom III. potražuje od tuženika isplatu iznosa 27.769,07 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a pod točkom IV. potražuje naknadu parničnog troška od tuženika da zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Tužiteljica je podnijela i podredni tužbeni zahtjev, koji se od glavnog tužbenog zahtjeva razlikuje u točki III., kojom tužiteljica potražuje od tuženika isplatu zatezne kamate na iznos od 27.769,07 EUR od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice iz razloga što tužiteljica nije korisnik kredita već je to ZV, a eventualna plaćanja tužiteljice izvršena su u njegovo ime i za njegov račun. Tuženik navodi da je sklopljen Dodatak 1. ugovoru o kreditu, kojim je korisnik kredita prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, pa je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pravno prestao postojati kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Stoga tužiteljica nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u eurski kredit, a stranke su suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH , Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj:070105328899-SN sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u [broj poduloška] K. O. [katastarska općina], od 5.prosinca 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita, pod brojem OU-19/2007 dana 15.siječnja 2007., Dodatka br.1. Ugovoru o kreditu broj novog broja 151109070643 (starog broja 070105328899) od 27.siječnja 2016., solemniziranog od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod brojem OV- 627/2016 dana 27.siječnja 2016., zahtjeva tužiteljice za dostavom dokumentacije upućenog tuženiku, obavijesti tuženika od 13.studenoga 2015. o stanju kredita na dan 31.prosinca 2018., preslike uplatnica (list 23-54 spisa), prijedloga tuženika od 13.studenoga 2015. za konverzijom kredita uz simulirani otplatni plan, amortizacijskog plana nakon provedene konverzije, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate (list 92-102 i spisa), prometa po kreditu, financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, dopunskim pisanim i usmenim vještačenjem po sudskoj vještakinji Ines Lozić, te saslušanjem tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl.1., 1.1., 1.2., 1.3., 1.4. i čl.3. ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, zatim isplata iznosa koje je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do izvršene konverzije, i isplata razlike zbog pogrešno obračunate preostale glavnice.

6. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da je sklopljen Dodatak 1. ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, da je konverzijom utvrđen novi iznos nedospjele glavnice, a s kojim izračunom se tužiteljica suglasila.

7. Između parničnih stranaka nije sporno:

-da su ZV kao korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik-solidarni dužnik, Š i GV kao zalogodavci, i tuženik kao kreditor, sklopili 5.prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj:070105328899-SN sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u [broj poduloška] K. O. [katastarska općina], koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita, pod brojem OU-19/2007 dana 15.siječnja 2007.,

-da je korisnik kredita ZV sin tužiteljice, te da je tužiteljica sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu i njegovog Dodatka kao sudužnik-solidarni dužnik,

- da je tuženik kao banka odobrila korisniku kredita ZV iznos kredita od 167.100,00 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (čl.1.1.), u svrhu kupnje stana,

-da su se stranke suglasile da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita (čl.1.2.), te da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (čl.1.3.),

-da će se prema čl. 1.4. svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta,

-da se kredit otplaćuje u 348 mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate,

-da je u čl. 3. ugovoreno da kamatna stopa iznosi 4,39 %, da je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom tuženika kao kreditora,

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope,

- da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključile Dodatak br.1. ugovora o kreditu dana 27.siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija na strani tužiteljice i osnovanost prigovora zastare.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 5.prosinca 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, između ostalog, je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo šestotuženik, u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora šestotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time šesto tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom šestotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora šestotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotuženika.

17. Tužiteljica kao solidarni dužnik po predmetnom ugovoru o kreditu ima pravo potraživati pretplatu za iznose koje je uplaćivala tuženiku na ime otplate predmetnog ugovora o kreditu, budući da je dostavom uplatnica (list 23-54 spisa) dokazala da je sve uplate izvršene u utuženom razdoblju plaćala upravo tužiteljica. Tuženik nije odbio ili vratio niti jednu uplatu koju je tužiteljica izvršila na ime otplate predmetnog kredita, niti je tuženik to tvrdio. Kako korisnik kredita ZV nije podmirivao obveze iz ugovora o kreditu, tužiteljica je kao sudužnik-solidarni dužnik svakako imala pravni interes da podmiruje obveze umjesto korisnika kredita.

18. Naime, u slučaju neispunjenja obveza iz ugovora o kreditu, tuženik bi imao pravo na raskid ugovora i prisilnu naplatu kredita bilo od korisnika kredita ili tužiteljice kao solidarnog dužnika, naravno uz aktiviranje ugovorenih instrumenata osiguranja. Budući je tužiteljica nedvojbeno dokazala da je ispunjavala obveze iz predmetnog ugovora o kreditu, ista je aktivno legitimirana u ovom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i isplatu iznosa koji je pretplatila tuženiku na temelju ništetnih odredbi ugovora.

19. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, 146/25, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

20. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da je dio spornih odredbi čl. 1.1, 1.2, 1.3, 1.4. i čl.3. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

22. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita i tužiteljice kao solidarnog dužnika, što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu korisnika kredita i tužiteljice kao solidarnog dužnika jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

23. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

24. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s korisnikom kredita i tužiteljicom kao solidarnim dužnikom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK), tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

25. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

26. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1.1, 1.2, 1.3, 1.4. i čl.3. Ugovora predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

27. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužiteljice, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

27.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

27.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

27.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11.lipnja 2019., znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do podnošenja ove tužbe nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

28. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju korisniku kredita i tužiteljici kao sudužniku u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

29. Izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice, koja u svom iskazu navodi da joj je iznos kredita bio potreban kako bi sa suprugom i sinom riješila stambeno pitanje, dok su još uvijek mladi i zdravi. Obišla je sve banke u Splitu raspitujući se o uvjetima kredita, iako je kod tuženika bila otprije klijent, tako što je imala otvoren tekući račun, a ovo je bio prvi kredit koji je podigla. Tuženik je nudio najpovoljnije uvjete za mlade, te se odlučila u dogovoru s obitelji za kredit kod tuženika. Pitala je za valute i modele kredita, te joj je zaposlenik tuženika rekao da su dolar i EUR nestabilni, dok je valuta CHF najstabilnija, da se neće mijenjati naglo. Tuženik je sastavio tekst ugovora, koji je pročitala prije potpisivanja i ovjerila kod javnog bilježnika, koji je tužiteljici pročitao sadržaj ugovora bez posebnog objašnjavanja. Nitko je od strane tuženika nije prije sklapanja ugovora upozorio na postojanje rizika sklapanja ugovora u valuti CHF, iako joj je bilo poznato da bi se promjenom tečaja mijenjala i mjesečna rata. Međutim, zaposlenici su je uvjeravali da to toga neće doći jer se radi o stabilnoj valuti. Nikakva objašnjenja ni upute o načinu na koji će se mijenjati kamatna stopa nije dobila od zaposlenika tuženika. Nakon isplate kredita realizirala je kupnju stanu na Brdima od 50 m2, u kojem od tada stanuje s obitelji i nikada da nije iznajmljivala. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila obrtnica, nije se bavila samostalnom profesionalnom djelatnošću, niti je bila vlasnica udjela u trgovačkom društvu ili članom uprave ili nadzornog odbora. U to vrijeme tužiteljica je bila u radnom odnosu. Mjesečna rata bila je sukladna ugovoru možda pola godine, možda više, da bi u jednom trenutku počela rasti, tako da je od početnih 3.000,00 kn (398,17 EUR) došla do 9.000,00 kn (1.194,51 EUR). Bila je kod tuženika i raspitivala se radi povećanja rate, odgovor je bio "to vam je tako", a primala je pisane obavijesti od tuženika o promjeni kamatne stope i tečaja. Kada je dolazila u prostorije tuženika zaposlenica joj je ponudila konverziju kredita, a usred svega ovoga oboljela je od karcinoma dojke. Iz banke su nazvali tužiteljicu kada su pripremili dokumentaciju za konverziju, tekst joj je šturo pročitan, dok misli da izračun nije niti primila, kao ni da joj je priznata pretplata. U tom trenutku u konverziji je vidjela spas, odnosno način da se rata kredita smanji, što se i dogodilo, te je iznosila nekih 520,00 EUR, koji otplaćuje i danas. Napominje kako je njen suprug star 72 godine i još uvijek radi, nešto su uštedjeli i prepolovili rok otplate, tako da sada mjesečna rata iznosi 270,00 EUR. Tužiteljica ističe da ju je banka i blokirala, te joj više od pet godina nije htjela dati potvrdu s kojom bi otišla na FINA-u da ju odblokiraju. Rate kredita su tužiteljica i suprug skupa otplaćivali, i to još uvijek skupa čine, tako da je nekad mjesečne rate uplaćivao suprug, a nekad osobno tužiteljica, tako da je prilikom plaćanja bilo navedeno ime onoga od njih dvoje tko je izvršio uplatu. Tužiteljica je sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita je njen sin, koji je u trenutku sklapanja ugovora imao 23 godine, te je kupio predmetni stan na svoje ime, dok tužiteljica i njen suprug imaju pravo plodouživanja. Sin tužiteljice nije sudjelovao u otplati kredita, osim možda nekoliko rata, živi u [adresa], nije s njim u kontaktu, niti ga je vidjela zadnjih desetak godina, niti je isti pokrenuo protiv tuženika ovu vrstu spora o kreditu. Očitujući se o različitim kombinacijama prilikom uplate mjesečnih rata, tužiteljica je navodi da je već nakon nekog vremena prebacila račun kod Zagrebačke banke, te da je mjesečne rate plaćala na način da bi s gotovinom došla u banku i izvršila uplatu mjesečne rate, a isto je činio i suprug tužiteljice. Iako je njen sin korisnik kredita, obiteljski su se dogovorili da će kredit glasiti na njega, ali će ga otplaćivati tužiteljica i njen suprug.

29.1. Prilikom postavljanja pitanja tužiteljici, izvršen je uvid kroz e-spis i utvrđeno da pred Općinskim sudom u Splitu i Općinskim sudom u Dubrovniku nije evidentiran parnični postupak u pravnoj stvari sina tužiteljice ZV protiv tuženika OTP banke d.d. po bilo kojoj osnovi.

30. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana, kako to tužiteljica navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da su korisnik kredita i tužiteljica ugovor sklopili u svrhe koje su namijenjene njihovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošili novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužiteljicu se ima smatrati potrošačem.

31.Tuženik osporava pravo tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

32. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić, koja je svoj nalaz pismeno i usmeno dopunila, tako da na njen konačni zaključak i izračun stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

33. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić daje izračun pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 20.122,96 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 9.221,26 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 10.901,70 EUR. Ukupno je manje plaćen iznos od 891,52 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 716,22 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 175,30 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 19.231,44 EUR i to zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 8.505,04 EUR, a ukupno više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 10.726,40 EUR.

33.1. Izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu 88.317,57 EUR što je preračunato iznosilo 676.998,51 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužiteljice, preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 27.siječnja 2016., odnosno na dan provođenja konverzije bi bila manja za 7.715,46 EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije, preračunao ih je na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužiteljici bio odobren kredit u EUR, te je iskazao manje uplaćeno od strane tužiteljice na dan izračuna konverzije (30.rujna 2015.) u iznosu od 1.124,80 EUR. Vještakinja napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen manjak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kunama, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještakinja ne ulazi.

34. U prvoj pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja sudska vještakinja Ines Lozić očitovala se na primjedbe tuženika, koji navodi da je vještakinja svoj izračun temeljila na pogrešnom početnom tečaju umjesto po ispravnom tečaju po kojem je kredit isplaćen 1 CHF=4,553873, kako to proizlazi iz liste plasiranja kredita, kao i da nije uzela u obzir zaduženja po kreditu do konverzije kredita, već zaduženja zaključno s anuitetom koji je dospio 05.veljače 2015., dok je istovremeno uzela u obzir sve uplate do konverzije kredita. Vještakinja u ovoj dopuni navodi:

-da je iz dokumentacije u spisu razvidno da je do dana potpisa dodatka tužiteljici obračunavan i iskazivan anuitet vezan uz CHF, odnosno zadnji dospjeli anuitet u valuti CHF dana 05.siječnja 2016., te je sukladno navedenom vještakinja dala izračune razlika koji uključuju plaćanja tužiteljice do dana provedene konverzije te da je razvidno da je tužiteljica zadnju uplatu koja se odnosi na podmirenje anuiteta vezanih uz valutu CHF izvršila dana 14.siječnja 2016., kojom je zatvorila anuitet koji je dospijevao 05.veljače 2015.,

-da je uzela u obzir sve uplate izvršene za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF i da je tužiteljica na dan 05.siječnja 2016. imala 11 nepodmirenih anuiteta, odnosno anuitet koji je dospio 05.veljače 2015. zapravo je zadnji podmireni anuitet, dok su preostali anuiteti dospjeli nakon istog ostali nepodmireni do dana provođenja konverzije kredita,

- da u odnosu na primjenu pogrešnog datuma isplate i pogrešan tečaj, vještakinja navodi da inicijalno nije imala uvid u dokument koji je tuženik naknadno dostavio, te je dala novi izračun uzevši u obzir listu plasiranja kredita,

-da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 20.110,51 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 9.221,26 EUR, azbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 10.889,25 EUR,

-da je ukupno manje plaćen iznos od 894,01 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 716,22 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 177,79 EUR,

-da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 19.216,50 EUR (zbog promjene kamatne stope iznos od 8.505,04 EUR i zbog promjene tečaja iznos od 10.711,46 EUR,

-da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu 88.317,57 EUR što je preračunato iznosilo 676.998,51 kn, dok bi pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužiteljice, preostala nedospjela glavnica na dan 27.siječnja 2016. odnosno na dan provođenja konverzije bila bi manja za 7.690,56 EUR.

35. U drugoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja, vještakinja Ines Lozić ispravila je svoj izračun za ukupan iznos od 32,00 EUR, nakon što nje uvažila primjedbu tuženika da je 4 anuiteta pogrešno navela. Prema ispravljenom obračunu tužiteljica na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju pretplatila ukupan iznos od 20.078,51 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 9.189,26 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pretplatila je iznos od 10.889,25 EUR. Razlika između preostale neotplaćene glavnice prema prilagođenom početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije iznosi ukupno 7.690,56 EUR.

36. U usmenoj dopuni svog nalaz i mišljenja, vještakinja Ines Lozić ističe da je tuženik naknadno dostavio točan datum isplate kredita, pa je vještakinja ispravila, svoj nalaz i mišljenje. Tuženik je naknadno istaknuo da za četiri anuiteta vještakinja nije primijenila promjenjivi tečaj, što je ista uvažila i ispravila nalaz na 0,17% razlike koja iz toga proizlazi. Međutim, pored navedenog tuženik je tražio da vještak uzme u obzir i razliku za one anuitete koje tužiteljica nikad nije platila, ali je vještakinja uzela u obzir sve one anuitete koje je tužiteljica svojim uplatama podmirila i navela je da po prilici 11 anuiteta tužiteljica nije platila. Vještakinja je iskazala što je više i manje plaćeno za ono što je stvarno i plaćeno. Radnja kojom se provodi konverzija navodi da je u studenom 2015. tužiteljica imala neplaćene dospjele glavnice i neplaćene dospjele redovne kamate, što kad se zbroji i podijeli s fiksnim tečajem od 6,39 daje 11 anuiteta, koje je sam tuženik iskazao da nisu plaćeni. Također, iz prikaza prometa računa iz arhive (što je dokument tuženika) također je razvidno da je s danom 27. siječnja 2016. postojao neplaćeni dug po anuitetima po osnovu kamate i glavnice. To su razlozi zašto je vještakinja iskazala da 11 anuiteta nije plaćeno i da je tužiteljica svojim uplatama ostvarila više i manje plaćeno zbog promjene kamatne stope i tečaja. Ne ulazeći u ocjenu suda i u pravna pitanja, ukoliko bi se uzele obveze po početnom otplatnom planu i uplate koje tužiteljica ostvarila, kad bi uzeli i obveze koje je tužiteljica trebala imati, dakle kad bi se i uzela razdoblja kad tužiteljica nije platila, tad bi razlika više plaćenog bez podjele po valuti i kamatnoj stopi iznosila 13.588,71 EUR. Vještakinja napominje da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir da je postojao dug za dospjele anuitete, a što se reflektiralo u ukupnom obračunu konverzije i glavnice koja je tad uvažena.

36.1. Prilikom usmenog očitovanja vještakinja je predala u spis i strankama dodatni izračun na način kako je to tražio tuženik. Upitana što je bilo s manjkom koji je prikazan u konverziji, vještakinja navodi da prvotnoj dokumentaciji ne prileži točan izračun manjka koji bi bio utvrđen prilikom provođenja konverzije, ali sukladno ZIDZPK-a, tužiteljica je taj manjak platila kasnije nakon konverzije. Korisnik kredita trebao je ukupno platiti po početnom otplatnom planu i početnom tečaju do dana konverzije iznos od 414.057,81 kn (54.954,92 EUR), a do konverzije je otplaćeno 516.441,94 kn (68.543,62 EUR) i 11 anuiteta manje. Kod izračuna u slučaju neuredne otplate kredita, vještakinja ističe da postupa kao i banka, zatvora one anuitete koji su bili dospjeli do dana uplate.

37. U dopunskom izračunu, koji je predala prilikom usmenog saslušanja, vještakinja Ines Lozić ponavlja da je korisnik kredita primjenom početnih parametara trebao je ukupno platiti po početnom otplatnom planu i početnom tečaju do dana konverzije iznos od 414.057,81 kn (54.954,92 EUR), a da je do konverzije otplaćeno 516.441,94 kn (68.543,62 EUR). Razlika između izvršenih uplata u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije i iznosa koji je korisnik kredita bio dužan podmiriti iznosi 102.384,13 kn ili 13.588,71 EUR.

38. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljičinu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužiteljice kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako je to zatražio prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u ovom postupku nije postupio na opisani način, pa nema mjesta uzimanju u obzir tzv. negativnih razlika prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

39. S obzirom da je utvrđeno kako su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom. Upravo na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je nedvojbeno zaključio da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom kredita u novu valutu EUR.

40. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Ines Lozić proizlazi da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju pretplatila ukupan iznos od 20.078,51 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 9.189,26 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pretplatila je iznos od 10.889,25 EUR, dok razlika između preostale neotplaćene glavnice prema prilagođenom početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije iznosi ukupno 7.690,56 EUR.

41. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužiteljica provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećena odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Naime, tužiteljica je od dana otplate kredita do dana konverzije preplatila ukupan iznos od iznos od 20.078,51 EUR na ime ništetnih odredbi ugovora, te joj je neotplaćena glavnica trebala biti manja za 7.690,56 EUR od iznosa koji je tuženik obračunao, koje iznose tužiteljica potražuje od tuženika u ovom postupku.

42. U konkretnom slučaju valjan je sporazum o konverziji sklopljen između DV kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika, te kao takav proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka. Predmet Dodatka ugovora jest ispunjavanje zakonske obveze tuženika prema uvjetima propisanim ZID ZPK-a/2015, kojim se mijenjaju odredbe osnovanog ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, kako je i navedeno u čl.1.Dodataka ugovoru, dok tužiteljici prilikom konverzije nije priznata nikakva pretplata. Konverzijom je osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF (realiziran u HRK) izmijenjen u kredit u valuti EUR uz redovnu kamatnu stopu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije Ines Lozić nedvojbeno je utvrđeno da konverzijom tužiteljica nije došla u pravnu poziciju u kojoj bi se nalazila da je bila korisnik kredita u valuti EUR, jer je vještakinja za financije utvrdila postojanje pretplate kako po osnovi ništenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i u pogledu razlike u izračunu neotplaćene glavnice.

43. Ovo je posljedica toga što ni tuženiku u trenutku izrade obračuna konverzije nije bilo poznato da će dvije godine kasnije postati pravomoćna naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule. Dakle, sklopljenom konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka, odnosno između tužiteljice i tuženika. Predmet ovog spora nije utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Dodatka ugovora o kreditu, tako da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke. U konkretnom slučaju obračunom konverzije nije utvrđena pretplata tužiteljice, a koja je utvrđena u ovom postupku financijskim vještačenjem.

44. Budući da tužiteljici konverzijom nije priznata pretplata već je utvrđen manjak, odnosno dugovanje tužiteljice prema tuženiku, to nema iznosa s kojim bi se izvršilo prebijanje obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi ništetne kamatne stope i valutne klauzule.

45. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužiteljica potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.

46. Izvršenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena niti je konverzijom uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Pri tome valja napomenuti da je zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., s tim da u konkretnom slučaju tuženiku prilikom izračuna konverzije nije moglo biti poznato da će dvije godine poslije biti pravomoćno utvrđena i ništetnost valute klauzule, pa istom nisu bili poznati svi parametri prilikom izračuna same konverzije.

47. Tužiteljica kao potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogla odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), koji u odredbi čl. 41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

48. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

49. ZID ZPK imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

50. Ovdje treba navesti da predmet spora nije utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Aneksa ugovora o kreditu, niti je između parničnih stranaka bila sporna valjanost izvršene konverzije i predmet konverzije, kao što se nije osporavalo da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a, tako da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke.

51.Tužiteljica je nakon financijskog vještačenja i njegovih dopuna, podneskom od 7.svibnja 2026. konačno uredila glavni tužbeni zahtjev na način da pod točkom III. izreke potražuje od tuženika isplatu iznosa od 27.769,07 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama. Vezano za uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, treba navesti da je prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26.studenoga 2021. dopuštena preinaka nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima. U odnosu na zastaru preinačenog dijela tužbe treba navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet pravni stav da se zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

52. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

53. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

54. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koje je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 20.078,51 EUR, te na ime razlike u obračunu preostale neotplaćene glavnice iznos od 7.690,56 EUR, ili ukupno 27.769,07 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

55. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

56. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023 i 50/2026), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 27.769,07 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 20.veljače 2024., 4.ožujka 2025., 17.rujna 2025., 27.siječnja 2026. i 12.svibnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x5), za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 27.listopada 2022. -50 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 2.lipnja 2023., 24.veljače 2025., 1.rujna 2025. i 7.svibnja 2026. po 100 bodova za svaki podnesak (100x4), i za pristup ročištu za objavu odluke-50 bodova, odnosno ukupno zbrojeno 1 100 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 2.200,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 2.750,00 EUR. Na taj iznos treba nadodati trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 3.150,00 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.

Split, 15.lipnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.