Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1828/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Ivani Blažević, u pravnoj stvari tužitelja ČA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 27. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika njegovog punomoćnika AA, odvjetničkog vježbenika iz Bjelovara i zamjenika punomoćnika tuženika EA, odvjetničkog vježbenika iz Zagreba, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i ne proizvode pravne učinke odredbe članaka 9.1. i 9.2. Ugovora o kreditu broj 5107893297 od 4. prosinca 2012. zaključenog između tužitelja ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditora koje glase: „Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% (jedancijelihsedamdesetšest posto) iznosa Kredita, odnosno minimalno 250,00 (dvjestopedeset) kuna. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati iz Kredita prilikom isplate Kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu s tijekom od 15. lipnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. studenog 2024. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom dana 4. prosinca 2012. sklopio Ugovor o kreditu broj 2107893297 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 kuna s rokom otplate od 120 mjeseci. Odredbama članaka 9.1. i 9.2. predmetnog Ugovora da je ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik plaća naknadu u iznosu od 1,760% iznos kredita odnosno minimalno 250,00 kuna i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate kredita. Predmetna naknada da je naplaćena tužitelju u iznosu od 880,00 kuna.

1.1. Smatra da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba o plaćanju navedene ulazne naknade jer je ugovorena prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru od strane tuženika kao trgovca, bez posebnih pregovora, čime da je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03). Tuženik da tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita zbog čega da je takva ugovorna odredba - kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.1. Tako, prije svega, prigovara suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Stajališta je da je vrijednost predmeta spora valjalo označiti uzimajući u obzir visinu naplaćene sporne naknade u iznosu od 880,00 kuna (116,80 eura). Nadalje navodi kako za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to su da se radi o fizičkoj osobi te da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Status potrošača da se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Stoga da je u postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ugovorna odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,760 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Ukazuje da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj da je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja i prilikom sklapanja Ugovora na način da mu je službenica banke koja je ugovarala ovaj kredit ĐA jasno iskomunicirala da postoji obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Tužitelju da je ta informacija o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja predmetnog ugovora. Osim toga, da je u vrijeme sklapanja Ugovora, tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz kataloga proizvoda sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je sporna odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,76% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava da tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Da je sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda, u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi, a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, i za koju naplatu u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, banka da je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Ugovorna odredba o ulaznoj nakadi da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama u smislu odredbe članka 81. ZZP iz 2003. Naime, iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade da proizlaze zaključci kako je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Budući da je polazište za bilo koji obvezno-pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu broj 5107893297, očitovanje tuženika od 3. listopada 2024., otplatni plan za kredit, obračun naknade, Izvadak iz Kataloga proizvoda sektora građanstva za fizičke osobe od 16. studenog 2012., prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. te saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje ĐA koji je bio određen sukladno prijedlogu tuženika budući da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. travnja 2026. tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi članaka 9.1. i 9.2. o plaćanju ulazne naknade te traži iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

5.1. Među strankama nije sporno da je tužitelj 4. prosinca 2012., u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2107893297 temeljem kojeg Ugovora je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos sredstava od 50.000,00 kuna na rok otplate od 120 mjeseci. Nije sporno niti da je tužitelju za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćena naknada u visini od 1,76% od iznosa kredita, odnosno 880,00 kuna, 5. prosinca 2012. kao i da je naplaćena iz kredita, prilikom isplate istog.

5.2. Međutim, sporno je, je li odredba Ugovora, kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nepoštena i stoga ništetna kao i odredba povezana s istom koja se tiče načina isplate te naknade i vremena isplate.

6. Prije svega valja reći da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 4. prosinca 2012. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi, po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 I 41/14; dalje - ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kako bi došao do sredstava potrebnih za preuređenje stana u kojem i danas živi i koji oduvijek koristi isključivo u stambene svrhe. Kada je došao kod tuženika da bi sklopio ugovor o kreditu da mu je predočen tipski ugovor i pregovori da su tekli po sistemu "uzmi ili ostavi" odnosno pregovora da nije niti bilo, već da je samo mogao ili pristati na odredbe ugovora koji je već unaprijed bio pripremljen ili ne pristati. Tako da nije pregovarao niti vezano uz iznos ulazne naknade koja se naplatila iz kredita. Da mu nije bilo ništa posebno, niti detaljno obrazloženo pa tako ni odredbe ugovora koje su se odnosile na ulaznu naknadu odnosno naknadu koju je bio dužan platiti prilikom isplate kredita jer je plaćanje ulazne naknade bio uvjet za isplatu sredstava iz kredita koji je sada već otplaćen.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. stavku 1. točki 9. ZPK/07 koja propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navedeno iz razloga jer je tužitelj predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi iz samog iskaza tužitelja kojem je sud poklonio vjeru. Ovaj kredit je podignut za renoviranje stana koju tužitelj koristi u privatne svrhe, konkretno za stanovanje. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača, a što isti nije učinio.

8.1. Sud je stava da je neosnovan navod tuženika kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe. Naime, upravo tužitelj ima pravni interes utvrditi da je nepoštena pa slijedom toga i ništetna ugovorna odredba o naknadi koju je on sam platio prilikom realizacije kredita. Svakako je on kao potrošač i slabija ugovorna strana čija se imovina smanjila ugovaranjem predmetne odredbe oštećen u tom obveznopravnom odnosu iz čega onda i proizlazi njegov pravni interes.

9. Nadalje, iz sadržaja Ugovora razvidno je da je sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju osobni podaci korisnika kredita, iznos kredita i rok otplate. Sporne odredbe Ugovora glase: "9.1. Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1,760% (jedancijelihsedamdesetšest posto) iznosa Kredita, odnosno minimalno 250,00 (dvjestopedeset) kuna. 9.2. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati iz Kredita prilikom isplate Kredita".

10. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. propisano da je trgovac ukoliko tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to i dokazati.

10.1. Stoga je potrebno, u skladu s odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članaka 9.1. i 9.2. ne sadrže bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, za zaključiti je da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

10.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (1,76%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

11. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12.3. Nadalje, iz odredbe članka 324. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (kao i u članku 87. stavku 2. ZZP iz 2003.). Štoviše iz članka 324. stavka 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Sukladno odredbi članka 96. stavka 4. ZZP/07 ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. U konkretnom slučaju teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i trošku upisa je na tuženiku.

14.1. Tuženik nije dokazao navedenu okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu poštenosti sporne odredbe. Jedini dokaz koji je ponudio u tom pravcu bilo je saslušanje svjedokinje ĐA, svoje službenice koje je sudjelovala u sklapanju Ugovora, ali je od tog dokaznog prijedloga odustao.

14.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit odobren namjenski, da ga je tužitelj utrošio na renoviranje stana koje mu služi za stanovanje, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača kako je to već ranije navedeno u ovoj presudi. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj odredbi o ulaznoj naknadi čije utvrđenje ništetnim traži u ovom postupku, tužitelj jasno i nedvosmisleno navodi da mu vezano za odredbe Ugovora nije bilo ništa posebno, niti detaljno obrazloženo pa tako ni za odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu odnosno naknadu koju je bio dužan platiti prilikom isplate kredita jer je ona bila uvjet za isplatu sredstava iz kredita. Također je naglasio kako nije pregovarao o iznosu ulazne naknade.

15. Ovdje valja ukazati kako ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako mu takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te njezinoj visini, a kako bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje isto može imati za njegove financijske obveze.

15.1. Tuženik nije tužitelju omogućio potpunu obavijest i aktivno pregovaranje o spornim odredbama kada mu je predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor. Na taj je način tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15.2. Plaćanje troškova obrade zahtjeva i odobravanja kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 1,76% od iznosa kredita, prema stavu ovog suda je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iako je predmetna odredba jasno i lako razumljiva kao i lako uočljiva jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita, ne znači nužno da je odredba i poštena kada se ima u vidu da u istom nije transparentno navedeno koji se to troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita njome pokrivaju, a još je manje razvidno nastaju li uopće za tuženika bilo kakvi troškovi. Naime, transparentnost odredbe, odnosno njezina jasnoća, razumljivost i lakoća uočljivosti, ne isključuje mogućnost da odredba bude nepoštena u slučaju da potrošaču nije jasno objašnjeno na što se odnosi naknada i ako je odredba nametnuta bez mogućnosti pregovaranja budući da to dovodi do povrede načela dobre vjere i značajne neravnoteže u pravima i obvezama. Ovdje valja nadodati kako je odredba članka 9.2. predmetnog Ugovora u direktnoj vezi s odredbom članka 9.1. Ugovora i kako se njome potrošaču nametnulo direktno plaćanje naknade navedene u članku 9.1. Ugovora i to iz sredstava kredita, prilikom isplate kredita pa za istu vrijedi sve ono što je rečeno za odredbu članka 9.1. Ugovora.

16. Slijedom navedenog, kako se o odredbama članaka Ugovora 9.1. i 9.2. kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i naplati te naknade odmah prilikom isplate kredita, iz sredstava kredita nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih, te da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to su iste odredbe nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07. Nepoštenost predmetnih odredbi temeljem članka 102. stavka 1. ZZP/07 povlači ništetnost istih. Stoga je sud utvrdio ništetnim citirane odredbe Ugovora. Potrebno je naglasiti da predmete odredbe nisu utvrđene ništetnim jer bi bile protivne prisilnim propisima, već su utvrđene ništetnim jer se o njima nije pregovaralo.

17. Pored svega navedenog valja i reći kako je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Navedeno proizlazi i iz odluka Suda Europske unije C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Ovaj je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. u vezi s člankom 98. i člankom 100. ZZP iz 2007.

19. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku slijedom čega mu tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje Tarifa), a imajući u vidu postavljeni zahtjev tužitelja te vrijednost predmeta spora koji je sud utvrdio u visini od 1.327,23 eura iz razloga jer je u konkretnom predmetu odlučuje o utvrđenju ništetnosti, dakle tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, a po stavu suda tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora nije suviše visoko niti suviše nisko naznačio (članak 40. ZPP-a). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 20. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 1. travnja 2026. i ročištu od 27. travnja 2026. u ukupnom iznosu od 400,00 eura odnosno 200,00 eura svako (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife) što iznosi 800,00 eura. Na navedeni iznos priznat je i pripadajući PDV od 25% u iznosu od 200,00 eura. Tužitelju su također priznati troškovi plaćene sudske pristojbe na tužbu u visini 26,55 eura te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 eura odnosno sveukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.079,64 eura, dok je u preostalom više zatraženom iznosu tužitelja valjalo odbiti. Tako tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. studenog 2024. u kojem dostavlja dokaz da je platio pristojbu na tužbu kao nepotreban, trošak ročišta za objavu presude kao niti dopis tuženika od 19. rujna 2024. koji je po stajalištu suda također bio nepotreban.

19.2. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja već u samoj tužbi (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

Rijeka, 15. lipnja 2026.

Sudac

Ivana Blažević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika