Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-389/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 15. lipnja 2026. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9013961066 sklopljenog dana 28. srpnja 2008. između tužitelja AD i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,65% (jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita...“
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, tužitelju AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 202,27 eura s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. srpnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 339,82 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 19. studenoga 2025. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je 28. srpnja 2008. godine s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9013961066 (dalje: Ugovor) na iznos od 12.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 10 godina, sa svrhom nenamjenskog kredita, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Tuženik je u članku 12.3. predmetnog Ugovora ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,65% s osnove obrade kreditnog zahtjeva, od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je tužitelj snosio mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog Ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora. Navodi da je tuženik dana 29. srpnja 2008. godine tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 211,20 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora koji je na taj dan iznosio 1 EUR=7,216 HRK, odnosno naplatio je 1.524,01 HRK, odnosno sada 202,27 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK. Tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedene odredbe i naloži isplatu kao što je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude, te da tuženiku naloži plaćanje troškova parničnog postupka.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, da osporava njegov osnov, istaknuo je prigovor zastare, zatim, prigovarao je da tužitelj nema status potrošača pa da nema mjesta primjeni odredaba o potrošačkom pravu. Tuženik je prigovorio i vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj. Dalje, obrazlagao je da već samim pregledom Ugovora je moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je jasno koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora, te da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Nadalje, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima. Zaključno, tuženik predlaže sudu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka.
3. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu te u podnesku od 13. siječnja 2026. naveo prije svega kako tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer tužba u ovom predmetu sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev uperen na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredni i kondemnatorni zahtjev za isplatu temeljem istih ugovornih odredbi, pa je zbog toga vrijednost predmeta spora postavljena u iznosu od 1.529,49 eura, jer se za deklaratorni dio kao vrijednost predmeta spora uzima iznos (ne manji) od 1.327,22 eura, a kondemnatorni je u iznosu od 202,27 eura. Nadalje, navodi kako tuženik neosnovano spori potrošačko svojstvo tužitelja s obzirom da je isti Ugovor realizirao radi renovacije obiteljske kuće za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji. Navodi kako tuženik neosnovano ističe prigovor zastare iz razloga što smatra da zastara za isplatu u ovom predmetu teče tek od dana utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom, tj. danom donošenja presude u konkretnom predmetu. Isto tako, ističe da odredba o visini naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od čak 202,27 eura.
4. Sud je tijekom postupka, da bi utvrdio odlučne činjenice, pročitao predmetni Ugovor o kreditu broj 9013961066 od 28. srpnja 2008. (str. 5 do 8 spisa), otplatnu tablicu od 29. srpnja 2008. (str. 9 do 11 spisa), kao i svu ostalu kreditnu dokumentaciju priloženu u spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
5. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužitelja samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj od tog dokaznog prijedloga i odustao na pripremnom ročištu.
6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 28. srpnja 2008. godine, kojom je ugovoreno plaćanje naknade s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65% od iznosa kredita, te postoji li obveza tuženika na vraćanje iznosa od 202,27 eura naplaćenog po takvoj odredbi, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 28. srpnja 2008. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9013961066, na iznos od 12.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 10 godina, bez određene namjene, a koji kredit je u cijelosti otplaćen.
9. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor inkorporirana odredba o tzv. ulaznoj naknadi, tj. o plaćanju naknade za odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu iznosa na ime stečenog bez osnove.
10. Iz Ugovora o kreditu broj 9013961066 od 28. srpnja 2008. (str. 5 do 8 spisa) proizlazi da odredbom članka 12.3. propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita, u visini od 1,65% od iznosa kredita.
11. Iz otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope od 29. srpnja 2008. (str. 9 do 11 spisa) proizlazi da je tužitelju predmetna naknada naplaćena u visini od 211,20 eura u kunskoj protuvrijednosti dana 29. srpnja 2008. godine.
12. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je predmetni Ugovor sklopio u srpnju 2008. radi renoviranja i adaptacije potkrovlja obiteljske kuće, te i dandanas živi u toj kući sa svojom obitelji. U vrijeme sklapanja Ugovora nije imao obrt, niti se bavio ikakvom poslovnom djelatnošću. Navodio je kako je tijekom razgovora sa djelatnikom banke, razgovarao samo o visini kredita, mjesečnoj rati i roku otplate. Djelatnik banke mu nije ništa posebno objašnjavao za odredbu o ulaznoj naknadi za obradu kredita. Nije se mogao sjetiti da li mu je uopće rečen iznos te naknade. Navodio je kako je pored predmetne naknade plaćao i ostale troškove kredita, kao što je to trošak ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Nije mu bilo objašnjavano na koje se točno sve troškove predmetna naknada odnosi, a nije se mogao sjetiti da li je uz obrazac Ugovora dobio ikakve obavijesti o toj naknadi, odnosno podatke o tome koje to troškove ista pokriva. S obzirom na svoje zaposlenje i primitke mogao je dobiti jedino nenamjenski kredit. Tvrdio je da su sredstva ostvarena kreditom u cijelosti utrošena za kupovinu građevinskog materijala i stolarije u spomenuto potkrovlje obiteljske kuće, a koju kuću nikad nije davao u najam ili zakup. U otplatnoj tablici koju je dobio pri zaključenju Ugovora o kreditu nije uočio predmetnu naknadu, a nije se sjećao ni je li istu uočio u samom Ugovoru, iako ga je pročitao. Pristao je sklopiti ugovor o kreditu jer mu je kredit bio nužan i prijeko potreban.
13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je tužitelj uvjerljivo i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji iskazivao, a čijem iskazu se nije ni prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.
14. Iz navedenog, sud je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu bez određene namjene, da je tužitelj isti sklapao kao korisnik kredita u svojstvu potrošača, da je Ugovor zaključen na obrascima koje je unaprijed sastavljala banka tuženika, da se, dakle, radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane trgovca, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi kao ni o njenoj visini budući da je ista bila unaprijed propisana od strane tuženika, a sa kojom iznosom tužitelj nije bio uopće upoznat. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj spornih odredaba Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije valjano ni upoznat sa spornom odredbom o naknadi za odobravanje kredita i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno što se to istom podmiruje.
15. Na pravni odnos stranaka u ovoj pravnoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05. i 41/08., dalje: ZOO) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.
16. Prema odredbi članka 96. stavkom 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 102. stavka 1. i 2. istog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
17. Također, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
18. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Prema odredbi članku 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
20. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena odredba čl. 12.3. Ugovoru o kreditu je nepoštena sukladno članku 96. stavku 1. ZZP-a. Naime, ista je određena u tipskom, tj. standardiziranom ugovoru sastavljanom od strane tuženika trgovca, na unaprijed formuliranim obrascima, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovornoj odredbi o kojoj stranka potrošač, konkretno tužitelj, nije imao mogućnosti pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom tužitelja, iz kojeg proizlazi da isti nije bio uopće upozoren niti upoznat s predmetnom odredbom i obvezom plaćanja nekakve naknade za odobravanje kredita. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita bilo dopušteno, tj. nije bilo zakonom zabranjeno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako, navedena odredba predmetnog Ugovora je nejasna jer se ne zna točno na što se odnosi, a s obzirom na to da se navodi kako se određuje u visini od 1,65% od iznosa kredita, da je dakle u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita, a bez navedenih parametara zašto je to tako, proizlazi da je, iako odrediva, nejasna. Za nadodati je to, da se u istom članku Ugovora (čl. 12.9.) navodi i odredba po kojoj se trošak ovjere ugovora kod javnog bilježnika također svaljuje na korisnika kredita. Kako troškove ovjere potpisa Ugovora kod javnog bilježnika snosi korisnik kredita, to se postavlja pitanje što se to naknađivalo "s osnove odobravanja kredita" po spornoj odredbi čl. 12.3. Ugovora. Kako je utvrđeno da sporna odredba nije lako razumljiva, to ista nije isključena po čl. 99. ZZP-a od ocjene nepoštenosti.
21. Tužitelju nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, na što se uopće odnosi odredba predmetnog Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se ista konkretno odnosila. Sporna ugovorna odredba je nerazumljiva iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužitelja, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje o ovoj odredbi, ista mu uopće nije tumačena i objašnjena, a što se protivi načelu savjesnosti i poštenja.
22. Stoga, proizlazi da je spornom odredbom predmetnog Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega sve je ništetna, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik sukladno članku 323. ZOO-a je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi odredbe koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade koja mu je neosnovano naplaćena, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 29. srpnja 2008. u utuženom iznosu.
23. Shodno prethodnom, i u skladu s člancima 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
24. Na iznos od 202,27 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je ista nepoštena i time ništetna, a tuženik je nepošten od trenutka njena ugovaranja i naplate.
25. Nadalje, nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu Ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude u točki I.
26. Sud je rješenjem na pripremnom ročištu 12. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 202,27 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a. Naime, ovaj sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora pa ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 202,27 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćene naknade za odobravanje kreditnog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbama članka 151. i članka 154. stavku 1. ZPP-a.
28. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podnesaka od 13. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima od 12. svibnja 2026. i 8. lipnja 2026., za svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.1.), zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9.3.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 281,25 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u zahtijevanom iznosu od 13,27 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 339,82 eura, a na koji iznos su tužitelju dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja ove presude, odnosno od 15. lipnja 2026.
29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Đakovu 15. lipnja 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
