REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-501/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice NO (ranije N) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 15. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 5101970230 od dana 05. srpnja 2004.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:
„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.081,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 5101970230 dana 5. srpnja 2004. na iznos od 66.822,80 CHF, a 22. srpnja 2004. stranke su sklopile Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Navodi da je čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 66.822,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Navodi da su ugovorne strane ugovorile sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 459,29 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U trenutku isplate kredita 18. kolovoza 2004. tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na HRK iznosio je 4,77 HRK za 1 CHF. Navodi da je tuženik u Ugovoru u članku 10. odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva- 01,000 % od iznosa kredita, a koju je tuženik naplatio jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegnuo od ukupnog isplaćenog iznosa kredita. Ističe da je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Navodi da Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Smatra da je iz navedenoga jasno da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Ponovno ističe da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Ponavlja da je predmetni Ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti Ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Navodi da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova, kao i ostale ugovorne odredbe, ali ista nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, međutim ne navodi se na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom Ugovoru. Ističe da ništetnost spornih odredaba članka 10. Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Poziva se na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV– 308/2020, toč. 8. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u članku 10. Ugovora o kreditu br. 5101970230 od 05. srpnja 2004. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi da su u članku 187. stavku 2. Zakona o parničnom postupku propisane procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Smatra da kada bi sud potvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev koji tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe, pa smatra da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, odnosno bio je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku dužan to učiniti. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 588/1998-2 od 13. svibnja 1998. i posl. br. Revt 81/2005-2. Predlaže odbaciti tužbu. Ističe da kako se tužbom ne traži isplata ili ispunjenje neke činidbe, već samo utvrđenje pravnog odnosa, navedena vrijednost predmeta spora je očigledno neprimjereno visoko određena. Navodi da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 3.232,78 HRK odnosno 429,06 EUR, koja vrijednost bi bila primjerena i za deklaratorni dio tužbe. Također navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga smatra da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Smatra da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Poziva se na praksu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. i poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. Navodi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Smatra da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a to je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je isti bio upoznat o navedenom tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Ističe da je iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, te su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Navodi da za navedenu naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, te je tuženik kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivao svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Navodi da je s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 3.232,78 kn odnosno 429,06 eura. Poziva se na praksu Županijskog suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022., te na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17. Navodi da je jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Smatra da jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Navodi da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, smatra da ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Smatra da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom, te predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tužitelj tijekom postupka ističe da ima pravni interes za utvrđenje navedene ugovorne odredbe nepoštenom, pa nisu ispunjene pretpostavke za odbačaj tužbe, te se poziva na presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-359/2023. Ističe da navedena ugovorna odredba nije jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je riječ o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na koji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a u samom ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto baš u navedenom postotku i na što se ista koristi, već je uvjet realizacije navedenog ugovornog odnosa bila isplata navedene naknade, te tužitelj nije imao mogućnost realizacije kredita bez plaćanja navedene naknade. Navodi da bi tužitelj realizirao kredit, isti je bio dužan platiti navedenu naknadu, jer bez iste do realizacije kredita ne bi došlo, a pri tome tuženik ga nije izvijestio o kakvoj se naknadi radi, zašto se plaća navedena naknada, što se istom pokriva, zašto se plaća baš u tom iznosu, a što sve navedenu ugovornu odredbu čini nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da mu nisu pojašnjenje navedene odredbe ugovora o kreditu, niti mu je navedeno pojasnio djelatnik tuženika, a niti javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu. Predmetna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi u tom dijelu je nepoštena i nejasna i stoga ništetna te ponavlja da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, i ugovorom predvidjele egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti je tužitelj, kao potrošač, informiran o navedenom, što za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa nesporno proizlazi da je tuženik postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da mu nije bila razumljiva, a niti je mogla biti razumljiva odredba ugovora o ulaznoj naknadi u formalnoj i gramatičkoj razini, a isto tako tužitelju nisu pružene nikakve informacije temeljem kojih isti može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene ugovorne odredbe. Navodi da se radi o naknadi koja je predstavljala ekstra i nepripadni profit tuženika i da je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni kredit što je nedopušteno i nepošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Vezano za tuženikov prikaz procesa realizacije kredita, kao i prikaz procesa obrade kredita iz 2011., ističe da je navedeno tuženik bio obvezan prezentirati i informirati tužitelja prilikom ugovaranja kredita. Ponavlja navode iz tužbe.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5101970230 od 5. srpnja 2004. (list 7-10), izvadak iz zemljišne knjige za z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 11-12), otplatnu tablicu (list 13-23), pregled prometa po partiji kredita (list 24-40), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini (list 41-44), proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 67-68), podatke o vrstama stambenih kredita i potrebnoj dokumentaciji (list 69-71), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva za fizičke osobe uz Opće odredbe (list 72-76), prijenos po kreditnoj partiji tužiteljice (list 77), obračun naknade za bankarske usluge od 5. srpnja 2004. (list 78), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu i pravna mišljenja, te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.
5. Članak 187. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) propisuje da tužitelj za podnošenje deklaratorne tužbe mora imati pravni interes. Prema ocjeni ovog suda tužitelj ima taj pravni interes jer na temelju utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, što tužitelj potražuje svojim tužbenim zahtjevom, on u skladu s čl. 323 st. 1 ZOO-a ima pravo na povrat onoga što je platio drugoj strani na temelju takve ništetne odredbe, a njegov je izbor hoće li to svoje pravo na povrat plaćenog ostvarivati u istoj parnici u kojoj traži utvrđenje ništetnosti ili u posebnoj parnici. Stoga okolnost da tužitelj u ovom predmetu postavlja samo deklaratorni tužbeni zahtjev ne dovodi do gubitka njegovog pravnog interesa za podnošenje takve tužbe. Također, jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju naplaćena na temelju čl. 10. predmetnog ugovora prema kojem se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
6. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.330,00 EUR. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se utvrdi postojanje prava i pravnog odnosa između stranaka, a sukladno čl. 187. ZPP-a. U takvim predmetima sve sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN 188/18 i 51/23) kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR. Stoga kako je tužiteljica u ovom postupku naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.330,00 EUR to sud smatra da je isti primjeren, pa je onda tu vrijednost predmeta spora i utvrdio na ročištu od 9. veljače 2026.
7. Stoga temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
8. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu br. 5101970230 dana 5. srpnja 2004 (list 7-10) u koji je sud izvršio uvid. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.
9. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 5. srpnja 2004. Ugovor je sklopljen na iznos od 66.822,80 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi od 5,49 % godišnje. Namjena kredita je stambeni kredit građana preko tri godine za kupovinu nekretnine. Sporna odredba sadržana je u čl. 10. Ugovora i glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“.
10. Tužiteljica prilikom saslušanja navodi da je željela kupiti stan te je zato tražila kredit. Kupila je navedeni kreditom stan za stanovanje u kojem sada živi te u navedenome stanu nikada nije obavljana nikakva poslovna djelatnosti, a niti je na navedenoj adresi imala prijavljen obrt ili trgovačko društvo. Navodi da inače radi u Zavodu za javno zdravstvo. Stan također nikada nije iznajmljivala. Prije potpisa Ugovora o kreditu isti je pročitala te je vidjela odredbu u čl. 10. da mora platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 1 %. Pitala je djelatnicu banke zašto to mora platiti i rekli su joj da je to uvjet za dobivanje kredita, te da će to naplatiti iz iznosa kredita. Da bi dobila kredit morala je to potpisati jer inače kredit ne bih dobila. Napominje da je sama banka sastavljala tekst Ugovora o kreditu. Nitko od djelatnika banke joj nije objašnjavao na što se ta naknada odnosi odnosno što se točno pokriva tim iznosom, a niti su joj objasnili zašto ta naknada iznosi baš 1 % od iznosa kredita. Zna da je ta naknada naplaćena iz iznosa kredita, ali se više ne sjeća točnog iznosa.
11. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim namjenskim kreditom kupila stan u kojem i sada živi. Stoga sud smatra da je predmetni kredit odobren tužiteljici kao fizičkoj osobi, a ne za neku njenu poslovnu djelatnost, a i u samom Ugovoru je u točki 3. navedeno da je namjena kredita "Stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine".
12. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
13. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.
14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.
15. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.
16. Kako je već rečeno, među strankama nije sporno da je čl. 10. Ugovora ugovoreno: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“. Dakle, u tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Sama činjenica da u Ugovoru nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada, odnosno plaća djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje koliko bi ti troškovi iznosili u konkretnom slučaju pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva bez navođenja bilo kakvog konkretnog iznosa nije ni transparentno ni jasno.
17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
18. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.
19. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita tužiteljica bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljicom istoj jasno iskomunicirala da postoji obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita ničime ne dokazuje. Točno je da je tužiteljica navela da joj je rečeno da mora platiti predmetnu naknadu, međutim navela je da joj nitko od djelatnika banke nije objasnio na što se ti troškovi odnose i kako se do njih dolazi, te su joj rekli da je to uvjet da bi dobila kredit.
20. Uvidom u izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva za fizičke osobe uz Opće odredbe (list 72-76) razvidno je da se isti primjenjuje od 18. veljače 2004. Razvidno je da se pod stambenim kreditima spominje kredit za kupnju stambenog prostora bez statusa klijenta, te isto takav kredit uz status klijenta, međutim, kada se pogleda visina kamatne stope niti jedna kamatna stopa ne odgovara predmetnom Ugovoru o kreditu, a također niti visina naknade građaninu s obzirom da je visina naknade uz svaki navedeni stambeni kredit navedena u minimalno 1,5 %. Dakle, navedeni Ugovor o kreditu sigurno nije sklopljen sukladno navedenoj Odluci, pa stoga ista nema veze s ovim postupkom. Kada izvrši uvid u podatke o vrstama stambenih kredita i potrebnoj dokumentaciji (list 69-71) vidljivo je da su tu navedeni krediti bez garantnog pologa s kamatnom stopom od 5,49 % godišnje promjenjivo uz naknadu 1,00 % na odobreni iznos kredita, jednokratno. Međutim, tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je prema njegovom navodu pregovarao s tužiteljicom i nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalih troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.
21. Stoga je sud u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 10. st. 4. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.
22. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.081,55 EUR.
23. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 21. studenoga 2025., te pristup na ročišta od 9. veljače 2026. i 13. svibnja 2026. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 400 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 800,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 200,00 EUR ukupno 1.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, sukladno plaćanju i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužiteljici u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP) priznata u iznosu od 55,00 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužna platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužiteljici kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.
24. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.
U Sesvetama 15. lipnja 2026.
S U D A C
Andrea Herendić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.
DNA:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun. EP 4650
