Poslovni broj: UsI-1075/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Katije Stermšek, u upravnom sporu tužitelja: FG iz [adresa] uz sudjelovanje opunomoćenice za prijem pismena u [adresa] ĐG iz [adresa], protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektor za upravne poslove i državljanstvo, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica SG, zaposlenica, temeljem generalne punomoći položene kod Upravnog suda u Splitu, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon javne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026. u nazočnosti opunomoćenice tuženika, dana 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/23-01/62, URBROJ: 511-01-203-25-2 od dana 22. veljače 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/23-01/62, URBROJ: 511- 01-203-25-2 od dana 22. veljače 2025., kao i u podnescima dostavljenim tijekom ovog upravnog spora, tužitelj je, u bitnom, naveo da je zaključak tuženika da je neutemeljeno njegovo pozivanje na odredbu članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer da su odredbama članka 4. i 5. propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom novorođene djece i osoba rođenih nakon stupanja na snagu tog zakona, tj. nakon 08.10.1991. godine, što kod podnositelja zahtjeva da nije slučaj, da ne daje odgovor na pitanje utemeljenja njegovog zahtjeva pozivom na odredbu članka 5. stav 2. Naime, da tako ne glasi tekst člana 5. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN102/2019), jer da ne sadrži odredbu kojom bi se to pravo ograničavalo samo na osobe rođene nakon **.**.1991. godine, zbog čega da je pogrešno zaključivanje da iz činjenice da je upisan po propisima važećim do dana osamostaljenja i proglašenja suverenosti Republike Hrvatske da ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer da to nije ni tražio. Ako bi se prihvatilo ovakvo tumačenje da ponovo postavlja pitanje je li na ovakav način počinjena diskriminacija u odnosu na osobe koje su starije od 21. godinu, a rođene su prije 08.10.1991. godine i koje ne mogu uspostaviti pravnu vezu s državom podrijetla svojeg roditelja u odnosu na osobe koje su rođene poslije **.**.1991. godine i isto tako su po podrijetlu upisane u "neku drugu knjigu državljana", a koje mogu uspostaviti vezu s državom podrijetla roditelja. Citirajući odredbu čl. 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 53/91, 28/92) naveo je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje je usvojio Hrvatski sabor 13.05.1992. godine (NN 28/1992) navedeni članak izmijenjen. Ovaj propis da je bio na snazi sve do donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne Novine 102/2019) kojim da je izmjenom članka 5. prošireno pravo stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, odnosno prema roditeljima. Državljanstvo podrijetlom da će moći steći i osoba starija od 21 godine života rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u dvije naredne godine podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljanin, a MUP utvrdi da za to nema zapreka iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Stav da je u vrijeme njegovog rođenja bio na snazi i savezni Zakon o državljanstvu SFRJ koji da je u članku 22. sadržavao odredbe o rješavanju sukoba republičkih zakona o državljanstvu da je potpuno nezakonit imajući u vidu Odluku kojom je Republika Hrvatska dana 8. listopada 1991. godine raskinula sve državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ te je preuzela određeni broj u ono vrijeme saveznih zakona koje je nastavila primjenjivati kao republičke, što da nije bio slučaj i sa zakonom na koji se poziva tuženik (Narodne Novine br. 53/91). Nezakonito da je pozivanje tuženika na odredbu stavka 1. i 2. navedenog Zakona o državljanstvu SFRJ, jer da tuženik nema pravni temelj da se poziva na zakonski propis biše države sa kojom je raskinuta državno-pravna veza sa bivšom državnom zajednicom, a nakon toga poslije 33 godine da se poziva na odredbu članka 22. Zakona o jugoslavenskom državljanstvu kojim je bilo uređeno pitanje sukoba republičkih zakona o državljanstvu. Iz navedenih razloga da drži da je tuženik, kao i prvostupanjsko tijelo, pogrešno primijenio materijalni propis po kojem je rješavalo zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 5. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (NN 102/2019), posebno imajući u vidu i da na samom obrascu zahtjeva koji je podnio piše, između ostalog, da je potrebno podnijeti dokaz o hrvatskom državljanstvu jednog ili dva roditelja. Njegov otac da je državljanin Republike Hrvatske. Zbog toga da je pogrešan zaključak tuženika da je njegov zahtjev trebalo preispitati temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer da se zapravo taj propis odnosi na njegovu majku CG, rođenu dana **.**.1960. godine, u [adresa], Hrvatska, državljanku Republike Hrvatske podrijetlom, upisanu 1961. godine u knjigu državljana Matičnog ureda Knin, za matično područje [adresa], pod rednim brojem 3330. Članak 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu da i propisuje da se hrvatskim državljanima smatraju sve one osobe koji su kao državljani bile upisane po ranije važećim propisima, za vrijeme postojanja SR Hrvatske, na koji način da je poštovano pravo kontinuiteta za osobe koje su u knjige hrvatskih državljana upisane prije donošenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, a na koje ukazuje kako odluka Upravnog suda u Rijeci, tako i odluke Visokog upravnog suda, imajući u vidu da su s danom 8. listopada 1991. pojedinci koji nisu bili hrvatski državljani, temeljem odredbi članka 30. stavaka 1. i 2. ZHD, sukladno Zakonu o strancima smatrani strancima. Upravo da se taj propis odnosi na njega, jer da je to osnova za primjenu ranijih propisa o državljanstvu, čije važenje, iako je prestalo, a primjenjuje se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njihovog važenja i predstavlja primjenu načela kontituniteta . kako to određuje i Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91.). To što je on upisan kao državljanin Republike Srbije, da se ne može vezati za pravilo kotinuiteta u inozemstvu, već da se odnosi samo za osobe upisane u knjigama državljana SR Hrvatske, prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne Novine 53/91), budući da je 08.10.1991. godine postao stranac u Republici Hrvatskoj. Stoga, da je pogrešan zaključak upravnog tijela da se na osobe rođene prije **.**.1991. godine, dakle rođene za vrijeme dok je Hrvatska bila u sastavu bivše SFRJ (pa ondašnja SR Srbija, u kojoj je žalitelj rođen, nije bila inozemstvo u odnosu na SR Hrvatsku) primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona koja da nije mijenjana, ukinuta, niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu. Znaci da ga do 08.10.1991. godine upravna tijela smatraju domaćim državljaninom (pozivom na zakon koji je prestao važiti), a nakon tog datuma strancem što da nije prihvatljivo iz razloga koji su naprijed navedeni. Tuženik da je na naprijed opisani način pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, miješajući kriterij pravnog kontinuiteta prema ranijim knjigama državljana SR Hrvatske i podrijetla (Načelo krvne veze ili ius sanguinis) koje da se odnosi na načelo prema kojem se državljanstvo prenosi na djecu čiji su roditelji (ili barem jedan od roditelja) i sami državljani određene države. Sudu da se skreće pažnja na Izvješće Pučke pravobraniteljice o analizi stanja ljudskih prava i jednakosti u Hrvatskoj za 2022. Dodatni problem da je što je o tome indirektno odlučivao MUP, koji da nije ovlašten za odlučivanje u predmetima stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, jer da je člankom 24. st. 2. ZHD-a propisano da poslove stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom obavlja nadležno upravno tijelo županije odnosno Grada Zagreba. Naime, od stupanja na snagu izmjena ZHD-a 1. siječnja 2020., od kada je u primjeni bila odredba čl. 5. st. 2., da nije postojao posebni obrazac za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom temeljem tog članka, a na web stanici MUP-a da još uvijek stoji obavijest, koja nije u skladu sa ZHD-om, da se zahtjev za upis u knjigu državljana Republike Hrvatske, po odredbi članka 5. stavka 2., podnosi osobno u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji, prema mjestu odobrenog privremenog, odnosno stalnog boravka. Ako podnositelj zahtjeva nema odobren privremeni ili stalni boravak u Republici Hrvatskoj, da se zahtjev podnosi osobno putem diplomatske misije ili konzularnog ureda Republike Hrvatske u inozemstvu. Posljedično o zahtjevu za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom temeljem te odredbe da nije odlučivalo nadležno tijelo, već da je MUP provodio postupak temeljem čl. 30. st. 1. ZHD-a, koji da se odnosi na utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Uloga MUP-a, sukladno čl. 5. st. 2. ZHD-u da je da, prije upisa u evidenciju hrvatskih državljana, samo utvrdi da li podnositelj zahtjeva poštuje pravni poredak, da je podmirio dospjela javna davanja te da ne postoje sigurnosne zapreke za primitak. Nejasno da je i da su za administrativni postupak upisa u evidenciju hrvatskih državljana, osobama koje se hrvatskim državljaninom smatraju od rođenja, postavljeni uvjeti koji su uobičajeni u postupku naturalizacije stranaca, odnosno stjecanja državljanstva prirođenjem. Slijedom navedenog da predlaže da Upravni sud u Splitu donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća na ponovni postupak.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91, 70/91-ispravak. 28/92. 113/93, 130/11. 110/15. 102/19 i 138/21) niti se na tužitelja može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Tužitelj da u tužbi ponavlja navode u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pa je detaljno očitovanje na njih već sadržano u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja. Tuženik da ponovo ističe da se na tužitelja, kao osobu rođenu prije **.**.1991. godine, tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. važećeg Zakona. Tužiteljev zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva da se mogao preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njegovog rođenja. Iz tužbenih navoda kako je nezakonito pozivanje tuženika na članak 22. Zakona o državljanstvu SFRJ budući da je Republika Hrvatska 08.10.1991. godine raskinula sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ te da navedeni savezni propis nije preuzet kao republički, proizlazi određeno nerazumijevanje pravnog instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstvo i koji se propisi primjenjuju u postupku po zahtjevu stranke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva. Tužitelj da nije odbijen temeljem odredbe članka 22. Zakona o državljanstvu SFRJ, niti temeljem odredbe članka 4. Zakona o državljanstvo SR Hrvatske, već temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, temeljem važećeg državljanstva, konkretno, da je spomenuti savezni i republički Zakon važio 1990. godine kad se tužitelj rodio. Primjenom navedenih zakona na utvrđeno činjenično stanje, da je tužiteljev zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva odbijen jer je podrijetlom, po istim tim propisima, stekao državljanstvo SR Srbije. Međutim, da je tužiteljeva majka mogla, sukladno tada važećem republičkom propisu u SR Srbiji (Zakon o državljanstvu SR Srbije - „Službeni glasnik SR Srbije“, br. 45/79 i 13/83) kao i sukladno istom saveznom Zakonu koji je važio na području Srbije, tražiti da se tužitelju po rođenju upiše podatak o državljanstvu SR Hrvatske u maticu rođenih matičnog područja Savski Venac, a temeljem koje bi se činjenice tužitelju naknadno utvrdilo hrvatsko državljanstvo sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona i izvršio naknadni upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske, kao što je to već učinjeno nizu osoba rođenima u [adresa] prije 08.10.1991. Tužitelj da u tužbi netočno citira da odredba članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da se hrvatskim državljaninom smatraju sve one osobe koje su kao državljani bile upisane po ranije važećim propisima, za vrijeme postojanja SR Hrvatske te da se samo na već upisane osobe odnosi načelo kontinuiteta državljanstva. Kao što je već navedeno u pobijanom rješenju, načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva da ne služi samo zaštiti stečenih prava hrvatskih državljana koji su na dan 08.10.1991. godine već imali hrvatsko državljanstvo tj. upis u knjigama državljana Republike Hrvatske, već da se temeljem članka 30. stavka 1. Zakona cijelo vrijeme provode postupci utvrđivanja hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana RH za osobe koje podnose takav zahtjev, a rođene su za vrijeme važenja prijašnjih propisa, bez obzira jesu li rođene u [adresa], Srbiji, BiH, Njemačkoj, Australiji, SAD-u itd. Naravno, ukoliko se utvrdi da osoba, koja je podnijela zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, nije stekla svojstvo hrvatskog državljanina po propisima važećim do 08.10.1991. godine, da se zahtjev odbija rješenjem nadležne policijske uprave/policijske postaje, temeljem članka 30. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kao što je bilo i u tužiteljevom slučaju. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona, da je sadržano i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1895/2001 od dana 16.02.2005. godine, broj: U-llI- 16125/2005 od dana 16.12.2009. godine i broj: U-Ill-2489/2008 od 04.07.2012. godine. lako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, da je smisao isti. Po članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se spominje u navedenim odlukama Ustavnog suda, da se ne upisuju sada u knjigu državljana samo djeca, kako se smatra u tužbi, već i punoljetne osobe rođene za vrijeme važenja ovog Zakona jer kako je Zakon stupio na snagu 08.10.1991. godine, da je već i on odavno postao „punoljetan“. Suprotno tužbenim navodima kako je tužiteljev zahtjev trebalo riješiti temeljem članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, u presudama Visokog upravnog suda RH, koje se navode u pobijanom rješenju (a ima ih i više od navedenih), da je jasno izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine jer da bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (primjerice presuda Visokog upravnog suda RH posl. broj: Usž-2976/2023-2 od dana 5. veljače 2024.). Navedeno da je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravnosudskom i ustavnosudskom praksom. Očigledno je da je kako tužitelj ne povezuje stvari i nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, već izvlači iz konteksta odredbu članka 5. stavka 2. i da je potpuno pogrešno tumači, jer zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01.01.2020. godine, donosila posebna odredba članka 30a. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije **.**.1991. godine ako bi se, prema tužiteljevom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. Isto tako da se u tužbi navodi kako je tuženik pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, načelo kontinuiteta i načelo podrijetla pa da je potrebno pojasniti da se načelo krvne veze - “ius sanguinis” ne primjenjuje samo kod odredbi članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, već i kod odredbi članka 30. stavka 1. i članka 30a. stavka 2. Zakona, jer da se u postupku utvrđuje je li osoba stekla podrijetlom, dakle po načelu “ius sanguinis”, hrvatsko državljanstvo po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja. Vezano za tužbene navode kojima se citiraju dijelovi izvješća pučke pravobraniteljice za 2022. godinu u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona, na iste da se tuženik očitovao, a da kontrolu zakonitosti upravnih akata tuženika ne vrši pučka pravobraniteljica, već nadležni upravni sud putem instituta upravnog spora. Vezano za ostale tužbene navode, da nema nikakve diskriminacije u jednostavnoj činjenici da se na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u knjigu/evidenciju državljana Republike Hrvatske. Naravno da su i osobe, rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine, već stekle neko drugo državljanstvo, ali da to državljanstvo, u odnosu na Republiku Hrvatsku, više nije bilo republičko državljanstvo neke druge jugoslavenske federalne jedinice i da za njih ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja, osim Zakona o hrvatskom državljanstvu pa da se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati samo temeljem odredbi članaka 4. i 5. tog Zakona, za razliku od tužitelja, koji je rođen za vrijeme važenja prijašnjih propisa, stoga da ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao osobe na koje se doista primjenjuje odredba članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Slijedom iznijetog, budući da je tužitelj na dan 08.10.1991. godine bio državljanin Republike Srbije, da se ne može utvrditi da se na isti dan smatrao i državljaninom Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, iz navedenih razloga, na tužitelja ne može primijeniti. Stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. godine da je također potvrđeno i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1758/2023 od dana 30. listopada 2024.

3. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 24. travnja 2026. navela da ostaje kod donesenog rješenja u cijelosti te da izlaže i predlaže kao u odgovoru na tužbu.

4. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/23-01/62, URBROJ: 511-01-203-25-2 od dana 22. veljače 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin Broj: 511-13-10-UP/I- 119/2022 od dana 30. kolovoza 2022., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva koji je podnio FG, ovdje tužitelj.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je, u skladu s odredbom čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu(„Narodne novine“ broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 4/94, 130/11, 110/15 i 102/19,dalje: Zakona) propisano je da se tim zakonom uređuje hrvatsko državljanstvo, pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

10. Odredbom čl. 3. Zakona je propisano da se hrvatsko državljanstvo stječe: 1. podrijetlom; 2. rođenjem na području Republike Hrvatske; 3. prirođenjem; 4. po međunarodnim ugovorima.

11. Shodno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete:1. čija su oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani;2. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u [adresa];3. čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i dijete stranog državljanstva ili bez državljanstva ako su ga prema odredbama posebnog zakona usvojili hrvatski državljani. Stavkom 3. Istog članka propisano je da se takvo dijete smatra hrvatskim državljaninom od trenutka rođenja.

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako do navršene 21. godine života bude prijavljena u diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu Republike Hrvatske u inozemstvu ili u matičnom uredu u Republici Hrvatskoj radi upisa u evidenciju kao hrvatski državljanin. Stavkom 2. istog članka propisano je da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21. godine života, rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu toga Zakona podnese zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavka 1. točke 5. toga Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da osoba rođena u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, a ne udovoljava pretpostavci iz stavka 1. toga članka, stječe hrvatsko državljanstvo ako bi ostala bez državljanstva.

13. Sukladno odredbi čl. 30. st.1. Zakona hrvatskim državljaninom se smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona. Stavkom 2. istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu tog zakona nema hrvatsko državljanstvo, a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u [adresa], ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Stavkom 3. istog članka propisano je da se Hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 1. ožujka 1978. do 8. listopada1991., a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Stavkom 4. istog članka propisano je da se pisana izjava iz stavka 2. toga članka predaje policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji općine na čijem području osoba ima prebivalište. Stavkom 5. istog članka propisano je da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 1. i 2. toga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja. Ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja. Ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem.

14. Odredbom čl. 30.a st. 1. Zakona propisano je da se na prijedlog ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, hrvatskim državljaninom s danom 8. listopada1991. smatra nestali i smrtno stradali hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nema upisu evidenciju hrvatskih državljana. Stavkom 2.istog članka propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba rođena u razdoblju od 8. siječnja 1977. do 8.listopada 1991., kojoj su u trenutku rođenja oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo, ali joj je u evidenciji o državljanstvu upisano drugo državljanstvo, ako uroku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona podnese zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

15. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/II-224-04/23-01/62 utvrđeno je: da je tužitelj rođen dana **.**.1990. da je tužiteljev otac, KG, rođen 1958. u [adresa], Srbija, državljanin Republike Srbije; da je tužiteljeva majka, CG djevojački F, rođena 1960. godine, u [adresa], Hrvatska, državljanka Republike Hrvatske podrijetlom, upisana 1961. godine u knjigu državljana Matičnog ureda Knin, za matično područje [adresa], pod rednim brojem 3330; da su tužiteljevi roditelji sklopili brak 1982. godine u [adresa], Srbija u kojem da im je bilo i prebivalište u vrijeme tužiteljevog rođenja; da iz uvjerenja o državljanstvu, broj: 204-00-4/2020/143644 od dana 18. svibnja 2020., proizlazi da je tužitelju podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan u matici rođenih koja se vodi za matično područje Savski Venac, za godinu 1990., pod rednim brojem 7220.

16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, kako to isti neosnovano smatra, već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

17. Naime, nije osnovan tužbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je tuženik na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 30. st. 1. Zakona te nakon pravilno provedenog upravnog postupka pravilno i zakonito utvrdio da tužitelj ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona. Pri čemu valja istaći da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj rođen dana **.**.1990., prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. listopada 1991.) te da se na osobe rođene prije tog datuma primjenjuju odredbe članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kojom odredbom je utvrđeno načelo pravnog kontinuiteta državljanstva, a kako to osnovano navode prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik u svojim rješenjima.

18. Stoga, pored nesporne činjenice da je tužitelj po rođenju upisan u knjigu državljana Republike Srbije, Savski Venac, za godinu 1990., pod rednim brojem 7220, to je pravilno utvrđenje kako prvostupanjskog, tako i tuženog tijela da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, budući da je podrijetlom stekao državljanstvo Republike Srbije. Slijedom navedenog, a kako se po propisima, važećim do dana 8. listopada 1991., dakle do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je u konkretnom slučaju mjerodavan i koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, uz savezno i jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno imao i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u upravno sudskoj praksi (koju navodi i tuženik u osporenom rješenju) pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-246/20-2 od dana 13. veljače 2020.

19. Slijedom nespornog utvrđenja da tužitelj državljanstvo Republike Hrvatske nije stekao po propisima važećim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, odnosno do dana 8. listopada 1991., pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je primjenom odredbe čl. 30. st. 1. Zakona, podneseni zahtjev odbilo, a potom i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, kao neosnovanu uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano prihvaća i ovaj Sud.

20. Pored naprijed navedenog, valja istaći da se tuženo tijelo pravilno poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U- III-16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 5. st. 2. Zakona, a kako to neosnovano smatra tužitelj.

21. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužitelja (koji se iscrpljuju u navođenju tužiteljevog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja, a osporeno rješenje tuženika sastavljeno je u skladu s odredbama čl. 98. st. 5. u vezi s čl. 120. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP).

22. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

23. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu, 15. lipnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- tužitelju putem opunomoćenice za prijem pismena u [adresa] ĐG iz [adresa],

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za upravne poslove i državljanstvo Ulica grada Vukovara 33, Zagreb

- u spis