REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-672/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-320/2007, sklopljenog dana 28. ožujka 2007. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA- BANK d.d. kao banke i tužitelja ŠK kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5.2. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.331,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom 28. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-320/2007 (dalje u tekstu: Ugovor), kojim mu je prednik tuženika odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41.821,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, za kupnju novog motornog vozila. Navodi da je člankom 5.2. Ugovora, određeno: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita". Ističe da je tuženik tužitelju 30. ožujka 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.852,42 HRK, odnosno upravo 1,50% od iznosa odobrenog kredita. Ističe da su navedeni ugovor o kreditu stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavak stavku 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Navodi da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 5. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Navodi da tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Smatra da je nesporno da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza. Stoga smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Ukazuje da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Smatra i da su ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05, pa su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Navodi da će posljedica tako utvrđene ništetnosti biti obveza tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-320/2007, sklopljenog 28. ožujka 2007. između prednika tuženika HYPO ALE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, odnosno članak 5.2. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, te prigovora vrijednosti predmeta spora s obzirom da tužitelj nije postavio kondemnatorni zahtjev. Također postavlja pitanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe. Ističe prigovor zastare jer je Ugovor o kreditu sklopljen 2007. Navodi da je tužitelj istime dobio na raspolaganje 41.821,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a u slučaju ništetnosti spornih odredbi, što tuženik osporava, smatra da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, dalje u tekstu: ZOO/05). Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tužitelju osporava status potrošača. Navodi da je u čl. 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Smatra da bi se pitanje određenosti moglo postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade. Smatra da onog trenutka kada je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Navodi da je čl. 1022. st. 2. ZOO/05 propisano: "Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.". Smatra da su troškovi obrade kredite uvjeti davanja kredita, što je naknadno potvrdio i zakonodavac. Poziva se na čl. 2. st. 1. t. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 52/16). Smatra da nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Iako navedeni zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, smatra da isti govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Navodi da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/02), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a što tuženik navodi da je učinio, te u st. 3. t. 5. istog članka, navedeno je da pod informacijama iz st. 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Ističe da prema čl. 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.), a na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Ističe da je efektivna kamatna stopa (EKS) kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Stoga smatra da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Ističe i da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014). Navodi da je čl. 5. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navodi da je jasno navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako je uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Smatra da je time ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03). Smatra da je navedena odredba jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke banke. Navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženik postupao sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Članak 296. st. 3. ZOO-a propisuje da se odredba istog članka, st. 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj, stoga smatra da je jasno kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Navodi da je tužitelju prije potpisivanja ugovora prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, te je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, pa je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). Poziva se i na presudu Suda EU C-565/21 i C‑186/16. Smatra da stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Smatra da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Navodi da ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 5. Ugovora o kreditu. Navodi da je praksa kreditnih institucija operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita, pa te troškove nije potrebno uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Navodi da je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Navodi da je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje, upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-2/2021 od 28. travnja 2022., te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023., te presudu Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023., te presudu Županijskog suda u Splitu posl. broj: Gž-230/2023-3 od 9. veljače 2023., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. i presudu Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj: P-517/2018 od 5. ožujka 2020. Stoga predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj tijekom postupka navodi u cijelosti osporava navode tuženika kao neosnovane. Smatra da se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, jer ta odredba nije niti o predmetu ugovora niti o primjerenosti cijene, te se poziva na stajalište Suda EU izraženo u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Navodi da je test ne/poštenosti preuzet iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ponavlja navode iz tužbe. Navodi da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, a tužitelj je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Smatra da je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače“ ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je to objasnio tužitelju, o tome kakav je to valjani i pravno opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Ističe da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe nije nepošteno, te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao, međutim u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te je to čini nepoštenom. Navodi da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Navodi da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate (čl. 1021. ZOO/05), a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Smatra da mu je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu.

4. Tužitelj tijekom postupka navodi da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP, prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Smatra da mu je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade, ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade. Smatra da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Poziva se na odluku Suda Europske Unije od 3. rujna 2020. u spojenim predmetima C-84/2019, C222/2019 i C-252/2019. Navodi da u skladu s čl. 59. t. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Navodi da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, te ističe da ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Navodi kako je sporna jednokratna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, pa korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, pa stoga smatra da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Navodi da bi neprihvaćanjem sporne odredbe članka 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu bio ograničen u ostvarivanju predmetnog kredita.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 016- 320/2007 od 28. ožujka 2007. (list 5-8), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list 36), Odluku o naknadama za usluge prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 1. veljače 2005. (list 59-83), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu, te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

6. Članak 187. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) propisuje da tužitelj za podnošenje deklaratorne tužbe mora imati pravni interes. Prema ocjeni ovog suda tužitelj ima taj pravni interes jer na temelju utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, što tužitelj potražuje svojim tužbenim zahtjevom, on u skladu s čl. 323 st. 1 ZOO-a ima pravo na povrat onoga što je platio drugoj strani na temelju takve ništetne odredbe, a njegov je izbor hoće li to svoje pravo na povrat plaćenog ostvarivati u istoj parnici u kojoj traži utvrđenje ništetnosti ili u posebnoj parnici. Stoga okolnost da tužitelj u ovom predmetu postavlja samo deklaratorni tužbeni zahtjev ne dovodi do gubitka njegovog pravnog interesa za podnošenje takve tužbe. Također, jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju naplaćena na temelju čl. 5.2. predmetnog ugovora prema kojem je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

7. Stoga temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

8. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 016- 320/2007 od 28. ožujka 2007. (list 5-8) u koji je sud izvršio uvid. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužitelj potrošač.

9. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 28. ožujka 2007. Ugovor je sklopljen na iznos od 41.821,00 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, te u trenutku ugovaranja iznosi od 5,25 % godišnje. Namjena kredita je kupovina novog motornog vozila. Sporna odredba sadržana je u čl. 5.2. Ugovora i glasi: "Prilikom isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita."

10. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da je predmetno vozilo za koje je sklopio predmetni Ugovor o kreditu kupio za osobne potrebe i to mu je bio prvi automobil koji je ikada kupio. Isti je koristio samo u privatne svrhe te s istim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost niti ga je koristio u poslovne svrhe. Navodi da prije potpisa Ugovora o kreditu Ugovor pročitao i vidio da treba platiti naknadu za troškove obrade kredita u iznosu od 1,5 %. Ističe da mu je ta odredba bila uvjetovana da dobije kredit i o tome nije mogao pregovarati. Službenica u banci mu je rekla da je Ugovor tako špranciran i da je takav i da su to njihova pravila te da on tu ništa ne može promijeniti pa mu je bilo uzmi ili ostavi. Navodi da mu je naknada naplaćena odmah kada mu je kredit isplaćen, a više se ne sjeća točnog iznosa.

11. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetnim namjenskim kreditom kupio osobno motorno vozilo, koje je koristio samo za osobne potrebe. Stoga sud smatra da je predmetni namjenski kredit odobren tužitelju kao fizičkoj osobi, a ne za neku njegovu poslovnu djelatnost. Stoga je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač neosnovan.

12. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

13. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

14. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

15. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

16. Kako je već rečeno, među strankama nije sporno da je čl. 5.2. Ugovora ugovoreno: "Prilikom isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita." Dakle, u tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je praksa kreditnih institucija operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da u Ugovoru nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno operativni troškovi (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorni troškovi, materijalni troškovi (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), troškovi poštarine i slično nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje koliko bi ti troškovi iznosili u konkretnom slučaju pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva bez navođenja bilo kakvog konkretnog iznosa nije ni transparentno ni jasno.

17. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

19. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, ne dokazuje. Točno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na kreditu na snazi bila Odluka o naknadama za usluge prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 1. veljače 2005. (list 59-83, dalje Odluka) u koju je sud izvršio uvid. Navedena Odluka u točki 2. propisuje da banka visinu naknada izražava ili u kunama ili u valuti ovisno o osnovnom poslu za koji se vrši obračun. Banka utvrđuje minimum odnosno maksimum visine naknade za pojedine vrste poslova. Međutim, kako je već rečeno u Ugovoru o kreditu je navedeni trošak izražen u postotku, kako je već rečeno 1,50 %, dakle nije izražen niti u kunama, niti u valuti u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu. Također valja reći da se i u tarifama za građane pod tarifnom stavkom B 4.2. troškovi obrade i vođenja kredita visina naknade također navodi u postupku, a ne u nominalnom iznosu u kunama ili valuti u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu, odnosno navodi se 1-3 % od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita). Ovdje valja reći da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi pobio tvrdnje tužitelja koji navodi, kako je već rečeno, da mu je službenica u banci rekla da je ugovor tako špranciran i da su takva pravila banke i da tužitelj tu ništa ne može promijeniti. Također, tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalih troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.

20. Stoga je sud u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 5.2. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

21. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.331,55 EUR.

22. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 16. listopada 2025. i 3. prosinca 2025., te pristup na ročišta od 8. prosinca 2025. i 13. svibnja 2025. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 500 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 250,00 EUR ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno u polovici iznosa koji tužitelj nije platio odmah u trenutku podnošenja tužbe sukladno čl. 4. t. 1. u vezi sa čl. 7. t. 1. i 4. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP), s obzirom da sud smatra da neplaćanje sudske pristojbe na tužbu u trenutku podnošenja u polovici iznosa sukladno čl. 7. t. 1. ZSP-a ne može ići na teret tuženika. Tužitelju je nadalje priznat i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. ZSP-a priznata u iznosu od 55,00 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužitelju kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

23. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 15. lipnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun. na broj: A-25/2166