Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: P-1266/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu Marku Baraki, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Dore Papić, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima-odvjetnicima u OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o., Zadar, Polačišće 2/II protiv tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, na ročištu određenom radi objave presude, 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se Tuženiku: OTP BANKA d.d., [adresa], OIB: 52508873833 da Tužitelju: CA, [adresa], 23 233 Privlaka, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.059,74 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

-1,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.3.2008. do isplate,

- 4,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2008 do isplate,

- 3,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2008 do isplate,

- 2,82 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2008 do isplate,

-16,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.1.2009 do isplate,

-17,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.2.2009 do isplate,

-10,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.3.2009 do isplate,

-11,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.4.2009 do isplate,

-12,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.5.2009 do isplate,

- 9,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.6.2009 do isplate,

-10,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.7.2009 do isplate,

- 9,93 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.8.2009 do isplate,

-10,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu:20.9.2009 do isplate,

-8,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2009 do isplate,

-11,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2009 do isplate,

-12,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu:20.12.2009 do isplate,

-16,00 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.1.2010 do isplate,

-17,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.2.2010 do isplate,

-21,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu:20.3.2010 do isplate,

-21,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.4.2010 do isplate,

-27,48 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.5.2010 do isplate,

-30,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.6.2010 do isplate,

-33,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.7.2010 do isplate,

-39,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.8.2010 do isplate,

-40,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.9.2010 do isplate,

-42,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2010 do isplate,

-40,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2010 do isplate,

-55,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2010 do isplate,

-53,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.1.2011 do isplate,

-53,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.2.2011 do isplate,

-56,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.3.2011 do isplate,

-53,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.4.2011 do isplate,

-61,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.5.2011 do isplate,

-73,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.6.2011 do isplate,

-84,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.7.2011 do isplate,

-94,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.8.2011 do isplate,

-76,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.9.2011 do isplate,

-66,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2011 do isplate,

-68,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2011 do isplate,

-73,81 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2011 do isplate,

-78,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.1.2012 do isplate,

-79,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.2.2012 do isplate,

-77,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.3.2012 do isplate,

-77,14 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.4.2012 do isplate,

-79,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.5.2012 do isplate,

-79,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.6.2012 do isplate,

-76,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.7.2012 do isplate,

-75,73 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.8.2012 do isplate,

-71,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.9.2012 do isplate,

-77,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2012 do isplate,

-78,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2012 do isplate,

-77,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2012 do isplate,

-69,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.1.2013 do isplate,

- 73,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.2.2013 do isplate,

-75,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.3.2013 do isplate,

-78,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu:20.4.2013 do isplate,

-70,44 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.5.2013 do isplate,

-69,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.6.2013 do isplate,

-69,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.7.2013 do isplate,

-70,61 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.8.2013 do isplate,

-74,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.9.2013 do isplate,

-74,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.10.2013 do isplate,

-75,03 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.11.2013 do isplate,

-77,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.12.2013 do isplate, po stopi koja se od dana 01.01.2008. godine pa do dana 30.06.2011. godine obračunava po stopi od 14%, od dana 01.07.2011. godine pa do dana 31.12.2015. godine po stopi od 8,14%, od dana 01.01.2016. godine pa do dana 30.06.2016. godine po stopi od 8,05%, od dana 01.07.2016. godine pa do dana 31.12.2016. godine po stopi od 7,88%, od dana 01.01.2017. godine pa do dana 30.06.2017. godine po stopi od 7,68%, od dana 01.07.2017. godine pa do dana 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%, od dana 01.01.2018. godine pa do dana 30.06.2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 01.07.2018. godine pa do dana 31.12.2018. godine po stopi od 6,82%, od dana 01.01.2019. godine pa do dana 30.06.2019. godine po stopi od 6,54%, od dana 01.07.2019. godine pa do dana 31.12.2019. godine po stopi od 6,3%, od dana 01.01.2020. godine pa do dana 30.06.2020. godine po stopi od 6,11%, od dana 01.07.2020. godine pa do dana 31.12.2020. po stopi od 5,89%, od dana 01.01.2021. godine pa do dana 30.06.2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 01.07.2021. godine pa do dana 31.12.2021. godine po stopi od 5,61%, dana 01.01.2022. godine pa do dana 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od dana 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za razliku od dosuđenog iznosa od 3.059,74 EUR do zatraženog iznosa od 3.163,60 EUR tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan .

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 103, 86 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-2,10 eura od 20.01.2007. pa do isplate,

-2,56 eura od 20.02.2007. pa do isplate,

-1,18 eura od 20.03.2007. pa do isplate,

-2,83 eura od 20.04.2007. pa do isplate,

-7,07 eura od 20.05.2007. pa do isplate,

-7,77 eura od 20.06.2007. pa do isplate,

-8,69 eura od 20.07.2007. pa do isplate,

-3,86 eura od 20.08.2007. pa do isplate,

-6,86 eura od 20.09.2007. pa do isplate,

-9,20 eura od 20.10.2007. pa do isplate,

-4,45 eura od 20.11.2008. pa do isplate,

-8,46 eura od 20.12.2008. pa do isplate,

-2,46 eura od 20.01.2008. pa do isplate,

-3,29 eura od 20.02.2008. pa do isplate,

-3,46 eura od 20.04.2008. pa do isplate,

-6,51 eura od 20.05.2008. pa do isplate,

-5,11 eura od 20.06.2008. pa do isplate,

-5,85 eura od 20.07.2008. pa do isplate,

-5,96 eura od 20.08.2008. pa do isplate,

-6,19 eura od 20.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015.g. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

i

r i j e š i o  j e

I.Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu pod točkom II. koji se odnosi na utvrđenje da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj ugovora: 061209348369, s nadnevkom: 9. prosinca 2006. god., ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za troškove odobravanja kredita u visini od 2,49% od iznosa kredita, te u dijelu pod točkom III. kojom tužitelj na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu potražuje od tuženika isplatu novčanog iznosa koji se odnosi na naknadu za troškove odobravanja kredita.

II. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.250,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovome sudu dana 1. lipnja 2023. navodi da je sa tuženicom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj ugovora: 061209348369, s nadnevkom: 9. prosinca 2006. god. (dalje i: Ugovor), da Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula), stoga je Valutna klauzula ništetna. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da je tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove odobravanja kredita u visini od 2,49 % od iznosa kredita (dalje i: Naknada). Nadalje, da je tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove odobravanja kredita u visini od 2,49 % od iznosa kredita (dalje i: Naknada), tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu, ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Naknadu, da je Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika, da je pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja, te se upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod 2. i 3. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2.Tuženica je u odgovoru na tužbi prije upuštanja u raspravljanje prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i isplate temelji na tvrdnji tužitelja da je s tuženikom sklopio još dana 09.prosinca 2006.g., Ugovor o kreditu, sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj ugovora:061209348369, a koji da je u navedenim i utuženim ugovornim odredbama u pogledu valutne klauzule, i naknade za troškove odobravanja kredita u visini od 2,49% od iznosa kredita ništetan pa da time iste ne proizvode pravne učinke, i da je time predmetni Ugovor o kreditu ništetan u pobijanim ugovornim odredbama, pa kako se radilo o kreditu od 22.201,11 CHF, sud bi vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari trebao utvrditi u kunskoj protuvrijednosti tog iznosa a u kojem kunskom iznosu je nedvojbeno kredit i plasiran - isplaćen tužitelju od strane prednika ovog tuženika. Nadalje tuženica prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru, ističe da je tužba i precizirani tužbeni zahtjev od dana 23.11.2023.g., u ovom trenutku neuredna i nepodobna za raspravljanje i daljnje postupanje, pa je sukladno odredbama ZPP-a treba odmah odbaciti ili je barem treba vratiti tužitelju na ispravak tj dopunu. U svakom slučaju u cijelosti se tuženica ovdje protivi tužbi i svim postavljenim te naknadno preciziranim tužbenim zahtjevima osporava pravni osnov kao i utuženu visinu tužbenog zahtjeva poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog davnog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi kao i eventualno naknadno postavljeni i precizirani u cijelosti odbiju tj odbace kao neosnovani jer su protivni materijalnim dokazima u spisu te relevantnoj sudskoj praksi na koju se poziva tuženik u ovom odgovoru uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe se opreza radi i prigovor - prijedlog tuženice radi prebijanja njegove tražbine koju ista ima prema tužitelju u ovoj pravnoj stvari. Tuženica nadalje ističe da tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on bio potrošač a sukladno relativno novoj i to donesenoj recentnoj sudskoj praksi višeg suda – Županijskog suda u Zagrebu, pod posl.br:Gž1748/2021 i Gž-1562/2021 od dana 05.listopada 2021.g., da se Status tužitelja kao eventualnog potrošača se dakle ne presumira unaprijed već je u svakom konkretnom pravnom slučaju prethodno potrebno utvrditi da li je fizička osoba doista za privatne svrhe sklopila ugovor ili je takav ugovor zapravo bio prividne naravi, (jer ako nije sklopljen u privatne svrhe već zapravo iz poslovnih razloga radi stjecanja imovinske koristi npr. kupnja stambenog prostora, adaptacija, gradnja ili dovršenje stambenog objekta ili kupnja pokretnine - motornog vozila ( kao što je to u ovom slučaju riječ) radi ostvarivanja zarade u vidu iznajmljivanja turistima ili trećim osobama ili davanja u zakupa, odnosno obavljanja taxi prijevoza, ili iznajmljivanja vozila i sl) tada tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP - a niti se na te odredbe može osnovano i utemeljeno pozivati u ovom predmetu pri čemu je tada teret dokaza na tužitelju da je on stekao svojstvo potrošača u ovoj pravnoj stvari. U bitnom tuženica dalje navodi da se na zahtjev tužitelja ima ovdje u ovom pravnom predmetu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl.230.Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primijeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju, da je odredbom čl.118.ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem prednika tuženika ili pak tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a, pa slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 29.svibnja 2023.g., dakle prije gotovo punih deset (10) godina od ispunjenja obveze tužitelja prema tuženiku to tuženik stoga ističe kako je nepobitno davno prošlo više od tri godine tj gotovo punih deset (10) godina od svih plaćanja koja je tužitelj vršio ako ih je on uopće vršio tuženiku, a što također se treba posebno utvrditi u ovom predmetu, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari zbog čega se istom evidentno i ugasilo pravo na bilo kakvo novčano potraživanje od ovog tuženika. Što se tiče samog merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja u ovom predmetu pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP- a, da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom bio nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli, tečaju, ali i o kamatnoj stopi odnosno njezinoj vrsti a poglavito i o visini ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva dr; kao i načinu na koji kamata može eventualno ubuduće utjecati na njegovu visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja a tuženik ga je čak i posebno bio obavještavao o svakoj promjeni njezine visine za vrijeme trajanja povrata njegove novčane mjesečne obveze, pa tuženik doista nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je tada imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je bio potpuno informirao i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule kao i same promjenjive kamatne stope ali i o mogućnosti promjene buduće visine anuiteta dakle potencijalno uvećanja ugovorene mjesečne rate povrata njegove kreditne obveze tim više jer je predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen na rok povrata od 84 mjeseca mjeseca tj. sedam (7) godina po početnoj promjenjivoj (a ne fiksnoj) kamatnoj stopi a kako je to razvidno iz predmetnog Ugovora o kreditu. Posebno tuženica ističe činjenicu da je tuženik prema odredbama Zakona pa i ZOO-a te svojim internim aktima imao pravo naplatiti ugovorenu naknadu na teret tužitelja jer je upravo tužitelj inicirao kreditni zahtjev prema tuženiku a ne tuženik a napose iz razloga jer tuženiku radi toga su nastali ne samo materijalni troškovi nego i troškovi prikupljanja i analize financijske dokumentacije tužitelja potrebne radi odluke tuženika o prihvaćanju ili neprihvaćanju kreditnog zahtjeva tužitelja, utroška dodatnih radnih sati svojih djelatnika, analize kreditne sposobnosti i dr. , tuženica ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ali isto tako i promjenjivoj kamatnoj stopi, valuti, tečaju, kamati i dr; jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane odnosno utužene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule i naknade kao i promjenjive kamatne stope, tečaju valute i dr uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče same razumljivosti valutne klauzule, naknade te valute, tečaja i promjenjive kamatne stope i dr; tuženik ovdje ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je doista tuženik bio sveobuhvatno i detaljno informirao o svim rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, i kamatne stope i dr; prethodno sklapanju Ugovora o kreditu kao savjesna ugovorna strana, i sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli, naknadi pa i o kamati tj. promjenjivoj kamatnoj stopi ali i načinu njezine promjene kao i o mogućnosti povećanja ili pak smanjenja početno ugovorene mjesečne rate otplate kredita i eventualnim posljedicama koje one mogu imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je pa i apsurdno da tužitelj sada, kada je prošlo više od sedamnaest (17) godina od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tvrdi da mu sporne odredbe Ugovora o kreditu ipak nisu bile jasne, razumljive, i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, da nije bio informiran, da se nije pregovara lo, da nije imao mogućnost prigovora, da je pogrešno i nepotpuno izviješten o rizicima i sl ., iako je na to izrijekom bio nepobitno jasno upozoren a pogotovo nisu istiniti navodi da se nije prethodno pregovaralo o utuženim ugovornim odredbama. Isto tako a prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, naknadu, ali i o tečaju valute, kamati, kamatnoj stop i kao i o načinu njezine promjene i njen valutni i kamatni učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumijeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su svi njegovi sadašnji navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni, nevjerodostojni pa i promašeni, te su također apsolutno protivni samim materijalnim dokazima u spisu i to ne samo predmetnom Ugovoru o kreditu već i izvršenim uplatama tuženiku a nakon što je došlo do nešto povećanog anuiteta uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na tadašnji HRK te kamatne stope a na koje promjene nikako nije utjecao ovaj tuženik kao niti bilo koja druga banka jer tuženik nikada nije odlučivao o promjeni tečaja CHF u odnosu na tadašnju domaću valutu HRK, a niti o promjeni kamatne stope za koju nije niti znao da li će se ista mijenjati kada i na koji način. Tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao lako shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz predmetnog ugovora obračunavati primjenom valutne klauzule i tečaja valute na dan plaćanja obveze tužitelja prema tuženiku te da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB-a a ne tuženika za CHF i to na dan svake tužiteljeve uplate ugovorenog mjesečnog anuiteta od strane tužitelja (po istom onom načinu po kojemu je i korisnik kredita – tužitelj i primio uplaćena mu novčana sredstva od strane tuženika), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta – rate kredita u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed same promjene tečaja valute ali i kamatne stope (a na promjenu tečaja kao niti kamatnu stopu (koja je i ugovorena kao promjenjiva a ne fiksna) tuženik doista nikada nije utjecao niti je to uopće mogao činiti) Nadalje tužitelj je nesporno potvrdio svojim i to ovjerenim i potvrđenim potpisom da ga je doista tuženik tada bio informirao o svim posljedicama te svim eventualnim rizicima tečaja kao i eventualne buduće promjene visine kamatne stope a koje je nesporno i ugovorena ne kao fiksna VEĆ PROMIJENJIVA! Značenje toga pojma je nepotrebno i suvišno posebno ovdje objašnjavati jer to kaže sama ta riječ a radi se i o opće poznatoj stvari! Sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS -a i VRSH- a a na koje se poziva tužitelj u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, naknadi, pa i tečaju isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim isti potražuje i zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose po utuženim mjesecima od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, i naknadi te ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se ovdje osnovano spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nikako objektivno nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i poštenim! Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini a niti djelomično pa se opreza radi u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti utuženih ugovornih odredbi i isplate iznosa a kojeg će tužitelj eventualno posebno ili naknadno još odrediti i precizirati nakon provođenja objektivnog i nepristranog vještačenja, a što i najavljuje u tužbi pa polazeći od odredbe članka 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima a kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, a za slučaj da sud nađe kako je bilo koji od tužbenih zahtjeva tužitelja ili eventualno naknadno postavljenih kumuliranih zahtjeva radi isplate osnovan, tuženik ovdje odmah stoga ističe svoj uvjetni procesni prigovor radi prebijanja te tražbine sa tražbinom tuženika prema tužitelju a kojeg sada tuženik ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema njemu a kada su kamata i tečaj bili manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dakle od dana 09.12.2006.g., pa do njegovog zatvaranja- otplate dakle do dana 20.12.2013.g., i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos (koji će se precizirati nakon utvrđenja istog provedbom vještačenja) pa do isplate. Slijedom naprijed navedenoga i obrazloženog te na dokazima ali i sudskoj praksi utemeljenom tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu te ujedno predlaže da se svi tužbeni zahtjevi kao i eventualno novi naknadno postavljeni kumulirani zahtjevi tužitelja po svim osnovama u cijelosti odbiju kao neosnovani podredno odbace uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka ovom tuženika i to sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29.st.2.Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338.st.3.ZPP-a.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu i to : Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijednosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanj, solemniziran kod Javnog bilježnika Alkice Kolega-Zubčić pod brojem OU-12000/06-01 dana 14. prosinca 2006. (l.s. 5-12), Ponudu za vozilo ( l.s.13 ), Otplatni plan zakredit ( l.s.15-31) ), Obavijest od obračunu i dospijeću redovne kamate( l.s.33-37 ), promet po računu ( l.s.86-97 ), Obavijest o napati ineterkalarne kamate ( l.s.98), Amortizacijski plan ( l.s. 99-101 ), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Petra Bajla (l.s.137-142), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s.124-126 ).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Prvenstveno se ističe da je tužitelj podneskom od 23. studenog 2023., postupajući po nalogu suda iz rješenja od 21. rujna 2023. uredio tužbu i tužbene zahtjeve na način da je, među ostalim, povukao tužbene zahtjeve koji su se odnosili na naknadu ( tužbeni zahtjevi koji su u tužbi bili označeni pod točkom II. i III.). što predstavlja u tom dijelu povlačenje tužbe, da je tužitelj tužbene zahtjeve povukao prije dostavljanja tužbe na odgovor tuženiku, pa budući se tuženik nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to je sukladno odredbi 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. -ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25 dalje ZPP.) valjalo je utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena, pa je odlučeno kao u izreci Rješenja pod točkom I.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 3.163,60 EUR s naslova vraćanja onog dijela novčane tražbine kojeg je po Ugovoru o namjenskom kreditu, koji je sklopljen među strankama isplatila tuženoj u razdoblju od ožujka 2008. do prosinca 2013. na temelju nepoštene ugovorne odredbe kojom je glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu švicarski franak ( dalje u tekstu: valutna klauzula ), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

7. Među strankama nije sporno da su dana 9.veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, solemniziran kod Javnog bilježnika Alkice Kolega-Zubčić kojim Ugovorom je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 22.201,11 CHF s rokom otplate od 7 godina. Nije sporno da je čl. 7. Ugovora utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

8. Među strankama je sporna osnova i visina utužene tražbine. Nadalje, sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF. Također sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja, s obzirom da je tuženica istakla prigovor zastare.

9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13. i 41/14.), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, među kojima i prednik tuženice, imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. Prema ocjeni ovog suda, tužitelj je u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača i stoga se isti može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu.

14. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

15. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja čiji iskaz je sud prihvatio, kao i odredbi samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita – kupnja novog osobnog automobila, jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imao status potrošača, stoga je prigovor tuženice da tužitelj nije dokazao status potrošača ovaj sud nalazi neosnovanim jer iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja čiji je iskaz prihvatio ovaj sud, utvrđeno je da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije nenamjenskog kredita- kupovine osobnog automobila, u svrhu koje nisu namijenjene obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Točno jest da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužitelj u ovom postupku i dokazao, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. ,155/23. i 146/25 dalje ZPP.)

16. Nadalje, ovaj sud zaključuje da je odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena što je čini ništetnom. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP), slijedom čega je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna.

17. Stoga, u predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

18. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

19. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Na okolnost visine iznosa koji je tuženica dužna platiti tužitelju provedeno je financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Petru Bajlu.

21. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla utvrđeno je da je prema izračunu, ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne razlike, banka više obračunala iznose anuiteta i to u ukupnom iznosu od 3.163,60 EUR odnosno 23.836,18 kuna, uslijed povećanja tečaja za CHF u odnosu na početni tečaj u razdoblju od ožujka 2008. do prosinca 2013.

22. Tužitelj se podneskom od 7. travnja 2026. očitovao na Nalaz i mišljenje vještaka na način da je naveo kako je izračun imenovanog sudskog vještaka identičan izračunu koji priliježe uz podnesak tužitelja od 23. studenog 2023. te da ostaje kod postavljenog tužbenog zahtjeva na način kako je to specificirano u podnesku tužitelja od 23. studenog 2023.

23. Tuženica se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Petra Bajla na način da nema prigovora na matematički izračun vještaka budući je vještak u provedenom vještačenju uključio sve razlike u uplatama anuiteta kredita u odnosu na sporne odredbe ugovora., da obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između parničnih stranaka u ovom postupku sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da tužitelj ne može u tužbi tražiti izračun te potraživati samo iznose preplaćenih anuiteta kredita, sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po povoljnijim uvjetima od onih po kojima je kredit bio isplaćen , da stoga, ukoliko bi sud našao ništetnom pobijanu odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik ustraje na prigovoru radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog ugovorenog tečaja u CHF, sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, odnosno razlici između stvarno utvrđenih razlika i zbroja pozitivne razlike, i to u iznosu od 103,86 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose. Ujedno tuženik ustraje s prijedlogom, a ukoliko sud nađe osnovanim ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli koja je sadržana u predmetnom ugovoru i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu, da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

24. Sud je cijenio stručnim i objektivnim nalaz i mišljenje sudskog vještaka Petra Bajla jer se radi o sudskom vještaku koji tu dužnost obavlja više godina, a nema nikakvih okolnosti zbog kojih bi sud sumnjao u stručnost i objektivnost istog. Sud nalazi da u nalazu i mišljenju te dopuni nisu utvrđene nikakve nejasnoće, dok su prigovori tuženika pravne prirode i o njima odlučuje sud.

25. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

27. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi. 28 Slijedom navedenog, a s obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli i ništetna i nepoštena, primijenivši opisana pravna shvaćanja i izložene zakonske odredbe na činjenična utvrđenja iz postupka, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke presude

29.Tuženik je prigovorom procesne kompenzacije stavio u prijeboj tražbine tužitelja svoje potraživanje u iznosu od 103,86 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, a koje se odnosi na neplaćenu razliku između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK na dan isplate kredita te stvarno plaćenih anuiteta po tečaju nižim od početnih iznosi 103,86 eur (782,50kn).S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud je primjenom odredbi čl. 1111. ZOO -a i čl. 1115. ZOO-a dosudio tužitelju iznos od 3.059,74 EUR ( 23.053,68 kn) sa zateznim kamatama pripadajućim od svakog pojedinog iznosa. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa kada tužitelj potražuje isplatu u odnosu na ništetne dijelove ugovora o kreditu koji se odnose na valu tnu klauzulu tada su ništetne te odredbe ugovora za obje stranke i to od zaključenja ugovora o kreditu, što znači da u onim razdobljima kada je anuitet u odnosu na valutnu klauzulu bio niži od početnog ugovorenog tečaja, tada se radi o iznosu koji treba odbiti od potraživanja tužitelja, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za iznos od 103,86 eur.

30.U odnosu na prigovor prijeboja tuženika, tuženik je svoju tražbinu zasnovao na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Sukladno čl. 323 ZOO -a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja, te za svaku takvu uplatu tuženik potražuje i kamatu. Sud je stava da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323 ZOO-a a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Čl. 323. st. 2. ZOO a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je i za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije ni pregovarao s tužiteljem dakle, svjesno je prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule vezane uz CHF-u. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Sukladno tome, prigovor prijeboja s osnova štete bi bio neosnovan. Pri tome se napominje da iz odredbi čl. 81. st.1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivala pravo na povrat u smislu čl. 323. st.1. ZOO -a jer se odredba čl. 81.st.1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Sukladno iznijetome, prigovor prijeboja valjalo je odbiti kao neosnovan.

31. Na dosuđeni iznos od 3.059,74 EUR , tužitelju su dosuđene zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, a koja kamata pripada u skladu sa člankom 1115. stavak 2. ZOO-a odnosno od kada je tuženik kao nepošten stjecatelj dužan zateznu kamatu platiti od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

32. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare, jer je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Stoga se primjenjuje novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 1.lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a, u odnosu na primijenjenu valutnu klauzulu.

33. Neosnovan je i istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo je pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV- 308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

34. U predmetnom slučaju ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Splitu, dakle na udaljenosti između 140 do 160 km od mjesta prebivališta tužitelja.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. dalje Tarifa) za tužitelja i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1.- 200,00 EUR, sastav podneska od 23.studenog 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. 200,00 EUR, sastav podneska od 17. siječnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. 200,00 EUR pristup na ročište od 18.prosinca 2024. Tbr. 9. toč. 1. –200,00 EUR, pristup na ročište od 12.veljače 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 7.travnja 2026. prema Tbr. 8. toč. 1. -200,00 EUR pristup na ročište od 15.svibnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, uvećano za zatraženi i pripadajući PDV od 25% te uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu 500,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.250,00 EUR.

Zadar, 17.lipnja 2026.

Viša sudska savjetnica

S u d a c

Dora Papić

Marko Baraka

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presude objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku