Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-689/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 59, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P-65/2024-10 od 5. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P-65/2024-10 od 5. ožujka 2025.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-4087534 od 9. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice i tuženika sastavljenog u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnoj bilježnici Milki Čergar iz Sesveta, pod brojem Ov-12395/2027 u dijelu koji glasi: “naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja“ dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 479,74 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci a tekućoj od 10. svibnja 2007. pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 769,91 EUR-a zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. ožujka 2025. pa do isplate, a pod točkom IV. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 589,04 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos kao neosnovanim.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači istu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka kao i trošak žalbe, dok podredno predlaže da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pozivajući se na odredbe čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) uz primjenu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) prije svega navodi da tužiteljica ima svojstvo potrošača sukladno odredbi čl. 106. ZZP/03 koje ne mora ponovno dokazivati u ovom postupku zbog direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

6. Smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita, pa se nije posebno pregovaralo s istom, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, prvostupanjski sud pozivajući se i na čl. 3. st 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. zaključuje da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što da je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

7. Kako visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, a sud smatra da prigovor zastare nije osnovan, jer zastarni rok počinje teći od pravomoćnog utvrđenja odluke o ništetnosti navedene odredbe Ugovora, pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) u svezi s čl. 323. st. 1. istog zakona, sud je zaključka da je ugovorna odredbi za obradu kredita ništetna te je naloženo da tuženik tužiteljici isplati iznos od 479,74 EUR-a po toj osnovi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od drugog dana iza dana plaćanja pa do isplate, kako je to ista zatražila.

8. U žalbi tuženik navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom nema razloga o odlučnim činjenicama, a o navedenim da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Brani tezi da je sporna odredba bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana na štetu potrošača , kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tvrdi da je pobijana odluka posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) jer sud pogrešno tvrdi da je ništetnost konkretnih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite, slijedom čega da je tuženik onemogućen u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, jer tuženik tijekom postupka na navode tužbe nije predlagao ni jedan dokaz, pa kako je tijekom postupka dao odgovor na tužbu i aktivno sudjelovao u postupku nije mu onemogućeno raspravljanje pred sudom niti onemogućeno dokazivanje činjenica i okolnosti u svezi utvrđenja ništetnosti osporene ugovorne odredbe. Isto tako kako pobijana odluka nema nikakvih nedostataka niti manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su odlučne činjenice jasno određene te bez proturječja sa stanje spisa, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a a niti ijedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nadalje, preostalim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je isti pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, iako je upravo teret dokazivanja te činjenice na tuženiku.

11. Naime, valja istači da u vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo s tupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

12. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužiteljica nije bio informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužiteljica nije mogla imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, kao i da tuženik u ovom postupku nije dokazao koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužiteljice pa da je shodno tomu mogao razumno pretpostaviti da bi ista pristala na spornu ugovornu odredbu.

13. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tužiteljica bila upoznata sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, to proizlazi zaključak da tuženik o tim zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodio računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje, niti za neprihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita, pa je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (isti stav je izražen i u presudi Vrhovnog suda broj Rev-1420/2024-3 od 17. lipnja 2025.).

14. Stoga, iako se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno poziva na direktan učinak navedene presude, pravilno je sud nakon provedenih dokaza izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita sve primjenom odredbe čl. 323. ZOO-a i kada je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev sukladno čl. 1111. st. 1. istog Zakona u iznosu od 479,74 EUR-a sa zateznom kamatom temeljem čl. 1115. ZOO-a obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Osim toga pravilno je ocijenjen neosnovanim prigovor zastare jer zastara teče od kada je utvrđena ništetnost u ovom postupku, slijedom čega je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti, cijeneći da je tuženik odluku o troškovima postupka pobijao samo kroz ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka.

15. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje, jer isti nije uspio s istom primjenom odredbe čl. 154. st 1. ZPP-a.

U Varaždinu 15. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun