Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1291/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice GL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Primorcu i Toniju Primorcu, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženice ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P- 2074/2019 od 10. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2074/2019 od 10. srpnja 2024., u pobijanom dijelu, toč. I., II., III., IV. i V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.260,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate.

II. U nepobijanom dijelu, toč. V. izreke, u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 2.987,50 EUR, prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103857792 od 28. veljače 2008., solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, dana 29. veljače 2008., pod brojem OV-5087/08 koji glasi: „...je promjenjiva i u trenutku ugovaranja...“ i odredba čl. 8. st. 2. istog ugovora koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i na način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“, u toč. II. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. st. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103857792 od 28. veljače 2008. solemniziran kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, dana 29. veljače 2008., pod brojem OV-5087/08 koji glasi: „VALUTNA KLUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ , u toč. III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 7.319,86 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 58,59 EUR na ime manje plaćenih iznosa s osnove valute zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te je prigovor prijeboja tuženice odbijen kao neosnovan, dok je u toč. V. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.260,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2024. do isplate, a u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa do zatraženih 2.987,50 EUR, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice odbijen je kao neosnovan.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 -odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14-odluka US RH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova tuženici, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Navedeni ZPP se u ovom parničnom predmetu koji je započeo 11. lipnja 2019. primjenjuje temeljem odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) uz iznimke iz st. 2. -4. tog članka i čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22) uz iznimke iz st. 2.-7. tog članka.

2.2. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tuženica presudu ne pobija u toč. V. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 2.987,50 EUR, odlučeno je kao u toč. II. izreke ove presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno u odnosu na zahtjev tuženice za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. tog članka zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP-a nije dopušten, zbog čega je ovaj sud odbacio zahtjev kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP-a pod toč. I. izreke ovog rješenja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev-348/2024-2).

6. Predmet ovog postupka zahtjev je tužiteljice da se utvrdi ništetnim odredba čl. 7. st. 10. i dio odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103857792 od 28. veljače 2008., solemniziranog kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, dana 29. veljače 2008., pod brojem : OV-5087/08, kojeg su zaključili tuženica kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita (dalje: Ugovor o kreditu) i posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 7.319,86 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate s osnove preplate zbog ništetn ih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Ujedno je pobijanom presudom odlučeno i o prigovoru radi prijeboja kojeg je tijekom postupka istaknula tuženica.

7. Nakon što je u toč. 17. obrazloženja utvrdio činjenice koje proizlaze iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava prvostupanjski sud navodi da je između stranaka bilo sporno jesu li ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pravu izmjene ugovorene kamatne stope te načinu obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice, sadržane u Ugovoru o kreditu i posljedično tome, ima li tužiteljica pravo zahtijevati utvrđenje njihove ništetnosti, kao i isplatu preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule i ugovorene kamate. Sporno je bilo i je li potraživanje tužiteljice u zastari te prigovor prijeboja.

8. Prvostupanjski sud se poziva na odluke koje su donesene u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a kojeg je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenuo, između ostalih tuženih banaka, i protiv tuženice, te naglašava da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14), a isto je propisano i odredbom čl. 126. ZZP-a (NN br. 19/22) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i 46/07; dalje: ZZP/03), za koji propis navodi da je bio važeći u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu čl . 87. st. 1. ZZP/03. Sud konstatira da takav zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku jer tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore o njezinom nepoštenom postupanju što je utvrđeno u kolektivnoj parnici i nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužiteljica imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama odnosno da joj je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak i hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice te joj jasno predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

10. Nakon što je otklonio prigovor zastare, prvostupanjski sud visinu tužbenog zahtjeva utvrđuje provedenim financijskim vještačenjem (temeljem nalaza i mišljenja tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev) i zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev radi isplate s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem kojih je tuženica od tužiteljice naplatila više od onoga na što je imala pravo u iznosu od 7.319,86 EUR. Ujedno sud odbija prigovor tuženice radi prijeboja navodeći, u bitnome, da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije ništa primila odnosno stekla, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna, pa ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila i ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

11. Prema relevantnoj odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

12.1. Nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima, pa niti nedostacima na koje tuženica ukazuje u žalbi, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo jasne, konkretne i uvjerljive razloge u odnosu na sve odlučne činjenice na kojima temelji svoju odluku, pa je presuda potpuno jasna, razumljiva i u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka.

13. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i čl. 338. sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP.

13.1. Protivno žalbi tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U kontekstu te bitne povrede tuženica tvrdi da prvostupanjski sud nije adekvatno vrednovao dokaze koji upućuju na razinu informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kod čega se poziva na iskaz svjedoka (službenika banke) LL. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno konstatirao da se taj svjedok nije sjećao konkretnih okolnosti vezanih uz pregovaranje i sklapanje Ugovora o kreditu, već je samo načelno i općenito iskazivao o načinu sklapanja ugovora s klijentima tuženice, pa temeljem takvog (općenitog) iskaza tuženica nije dokazala da je tužiteljicu prije sklapanja Ugovora o kreditu obavijestila o rizicima sklapanja istog uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Nadalje, nije točno da prvostupanjski sud nije cijenio pisani iskaz ĐL (za koju tuženica u žalbi navodi da je bila voditeljica Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktorica Direkcije podrške prodaji), s obzirom da je sud u toč. 51. obrazloženja iz njezine pisane izjave osnovano zaključio da ona nije sudjelovala u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom i nema nikakvih stvarnih saznanja o postupku koji je prethodio tom ugovoru, pa njezina izjava nije relevantna.

13.2. U vezi tvrdnje tuženice da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženica dostavila kako bi dokazala informiranost tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, valja navesti da je u reklamnim materijalima objašnjen samo opći pojam značenja valutne klauzule odnosno promjenjive kamatne stope. Stoga tuženici treba ukazati da nije dovoljno da je ugovorna odredba samo jasno i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i formiranu odluku. Kako se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača te kako je u tom sporu utvrđeno da su ništetne odredbe svih ugovora koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu (u koje razdoblje ulazi i Ugovor o kreditu), jer su sve banke, pa tako i tuženica, kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom prikazivale na način da se rizik tečajnih razlika i promjene kamatne stope klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao rizik, odnosno da taj rizik nije dovoljno obrazložen, prvostupanjski sud se u obrazloženju pobijane presude pravilno pozvao (i) na odredbu čl. 502.c ZPP. Posljedično, pravilno je utvrđeno da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu.

13.3. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 338. ZPP-a kojom je normirana struktura pismeno izrađene presude i sadržaj dijelova presude, a na koju se tuženica poziva reproduciranjem opisa te bitne povrede, bez konkretizacije u čemu se ona sastoji. Međutim, prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda sadrži sve propisane dijelove i valjano je obrazložena u smislu st. 4. tog članka jer je prvostupanjski sud u obrazloženju sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, a posebno je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izveo i kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

14. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iako se je prvostupanjski sud u materijalnopravnom dijelu pogrešno pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u „Narodnim novinama“ br. 96/03, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, konkretno relevantnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji je objavljen u „Narodnim novinama“ br. 79/07; dalje:

ZZP/07, trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Naime, prvostupanjski je sud očito previdio da je Ugovor o kreditu sklopljen 28. veljače 2008. kada na snazi nije bio ZZP/03, nego ZZP/07, ali kako su u pravno relevantnom dijelu odredbe ZZP/07 u bitnome identičnog sadržaja kao primijenjene odredbe ZZP/03, to je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

14.1. Tako se prvostupanjski sud u toč. 19. obrazloženja poziva na odredbe:

- čl. 81. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st . 4.), koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP/07,

- čl. 83. ZZP/03 kojom je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 98. ZZP/07,

- čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 99. ZZP/07 i

- čl. 87. ZZP/03 kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 102. ZZP/03.

15. Pozivajući se na presude Suda Europske unije broj: C-81/19 i C-243/20, tuženica u žalbi navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ništetnom. Međutim, kako se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa je i u tom dijelu žalba tuženice neosnovana.

16. Nadalje, zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO -a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o načinu ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu preplatila tuženici iznos od 7.319,86 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici taj iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, pravilno utvrdivši da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

17. S tim u vezi valja navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj: Rev-2245/2017- 2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno u konkretnom slučaju znači da je za potraživanje s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počela teći 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4, dok je za potraživanje tužiteljice s osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF zastara počela teći 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/17-10. Kako je tužiteljica podnijela tužbu 11. lipnja 2019., to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

17.1. Žalba nije osnovana niti u dijelu u kojem se tuženica poziva na prigovor zastare u odnosu na (povećani) tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 26. svibnja 2024., jer je prvostupanjski sud i ovome dijelu osnovano odbio taj prigovor kod čega se pravilno pozvao na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. godine), koje prihvaća ovaj sud, a koje glasi:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

18. Nije u pravu tuženica kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u konkretnom slučaju bila nesavjesna stjecateljica, posljedično čemu je obvezana na plaćanje zateznih kamata od dana dospijeća pojedinačno navedenih iznosa pod toč. II. izreke do isplate, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženica je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morala znati da su sporne odredbe ništetne već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je stoga sud pravilno ocijenio da je tuženica nepoštena stjecateljica, slijedom čega je žalba tuženice i u ovom dijelu neosnovana.

19. Konačno, nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu kojim pobija toč. III. izreke kojom je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelj ici u iznosu od 58,59 EUR, a koji je tuženica potraživala istaknuvši tijekom prvostupanjskog postupka prigovor radi prebijanja, smatrajući da joj pripada novčani iznos koji predstavlja razliku između anuiteta po tečaju po kojem je isplaćen kredit i anuiteta koje je tužiteljica plaćala u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan navedeni prigovor radi prebijanja jer promjenom tečaja na niže od onog važećeg u trenutku korištenja kredita nije došlo do povrede interesa potrošača niti je tužiteljica plaćanjem anuiteta po nižem tečaju na dan dospijeća odnosnog anuiteta bilo što stekla, slijedom čega ne postoji ni obveza vraćanja (ili uračunavanja), a time niti osnova za uračunavanje iznosa tzv. negativne razlike u onaj iznos koji bi tužitelj ici pripao s naslova stjecanja bez osnove.

20. Tuženica pobija odluku o troškovima postupka dovođenjem u vezu te odluke sa svojim (eventualnim) uspjehom u sporu, posebno osporavajući primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa) .

20.1. Međutim, i prema shvaćanju ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno obračunao trošak parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve poduzete radnje budući da je odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. V. izreke rješenja donio 10. srpnja 2024., a odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 45. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP-a sud o zahtjevu za naknadu troškova odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom) vrijednost boda iznosi 2,00 EUR.

20.2. Kako ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu troškova koje je prvostupanjski sud priznao (i dosudio) tužiteljici u toč. 72. obrazloženja uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, to je žalbu tuženice trebalo odbiti i u ovom dijelu.

21. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP -a odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu, toč. I., II., III., IV. i V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.260,29 EUR. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njen zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 15. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun