Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-321/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. lipnja 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 762-53020701 sklopljenog dana 29. ožujka 2010. između tužiteljice RO i prednika tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% (dva posto) iznosa kredita…..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, tužiteljici RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 192,90 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 30. travnja 2010. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 762 53047471 sklopljenog dana 2. studenog 2012.g između tužiteljice RO i prednika tuženika, Hypo Alpe Adria bank d.d., a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% (jedan posto) iznosa kredita…..“

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, tužiteljici RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 149,58 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 8. studenog 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 608,95 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 2. listopada 2025. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je 29. ožujka 2010. godine s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 762-53020701 (dalje: Ugovor) na iznos od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 5 godina, bez određene namjene, a koji kredit je u cijelosti otplaćen, te je dana 2. studenog 2012. godine s pravnim prednikom tuženika sklopila i Ugovor o kreditu broj 762-53047471 (dalje: Ugovor) na iznos od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 7 godina, također bez određene namjene, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Pravni prednik tuženika je u članku 5. Ugovora o kreditu broj 762-53020701 ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u članku 5. Ugovora o kreditu broj 762-53047471 je ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenim i ništetnim iz razloga što su takve odredbe potpuno nejasne, općenite i ne ukazuju na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora, te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosima, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila mimo toga. Ukazuje kako u nijednom dijelu predmetnih Ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja Ugovora. Tužiteljica predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedenih odredbi i naloži tuženiku vraćanje iznosa koje joj je temeljem navedenih odredbi naplatio, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana naplate istih, kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude, te da tuženika obveže platiti tužiteljici troškove ovog parničnog postupka.

2. Tuženik je dana 12. studenoga 2025. dostavio odgovor na tužbu. U odgovoru na tužbu ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, no ne i visinu tužbenog zahtjeva, prigovara suviše naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te ističe prigovor zastare. Također, tuženik prigovora da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Navodi da je ugovorna odredba vezana za članke 5. obaju Ugovora, u potpunosti određena, da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, a isti je i naplaćen kroz tu stopu. Nadalje, ističe da je odredba članka 5. predmetnih Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a Ugovori da su bili solemnizirani po javnom bilježniku, stoga da je tužiteljica potpisivanjem istih iskazala volju za sklapanjem Ugovora upravo pod predočenim uvjetima. Tuženiku je nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Spori da bi sporne odredbe bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te spori zatražene kamate od dana kada su sporne naknade naplaćene, već smatra da iste mogu teći tek od podnošenja zahtjeva. Zaključno, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica se u podnesku od 20. studenoga 2025. očitovala na navode iz odgovora na tužbu te navela kako se protivi svim navodima i prigovorima iz odgovora, te da tuženik prije svega neosnovano ističe prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora te prigovor zastare, s obzirom da zastarni rok kod ovakvog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, tužiteljica je osporila tuženikov prigovor da nema status potrošača, jer je, kako navodi, predmetni Ugovor realizirala u svrhu kupnje kuće za potrebe stanovanja nje i njene obitelji. Istaknula je ponovo kako odredba o ulaznoj naknadi za troškove obrade kredita nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Nadalje, predmetnim kreditima nije financirala nikakvu poslovnu djelatnost, niti je tužiteljica ugovore sklopila u svojstvu obrtnika, trgovačkog društva, OPG-a ili slično, što jasno proizlazi iz samih predmetnih Ugovora. Smatra neosnovanim navod tuženika da bi sporne odredbe bile zakonite, jasne i određeno navedene, te smatra da sud iste treba utvrditi ništetnim jer su suprotne načelu savjesnosti i poštenja te prouzrokuju značajnu neravnotežu prava i obveza između ugovornih strana.

4. Tuženik je u podnesku od 30. travnja 2026. naveo da u cijelosti ostaje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu, te da i dalje osporava osnov tužbenog zahtjeva, dok visina nije sporna, jer da nije sporno da je tužiteljici dana 2. travnja 2010. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.452,40 HRK, a dana 8. studenog 2012. godine u iznosu od 1.127,08 HRK, a da shodno tome prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila suviše visoko.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao predmetni Ugovor o kreditu broj 762-53020701 od 29. ožujka 2010. (str. 6 do 9 spisa) i predmetni Ugovor o kreditu broj 762-53047471 (str. 10 do 13 spisa), potvrdu tuženika o naknadi za obradu kredita od 2. travnja 2010. (str. 14 spisa), kao i svu ostalu kreditnu dokumentaciju priloženu u spisu, te je saslušana tužiteljica kao stranka.

6. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužiteljice samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

7. Na temelju tako provedenog postupka te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnosti odredbe o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, iz čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog 29. ožujka 2010., koji su određeni u iznosu od 2,00% od iznosa kredita te ništetnosti odredbe o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, iz čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog 2. studenoga 2012. godine.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria Bank, 29. ožujka 2010. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 762-53020701 na iznos od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate na 5 godina, bez određene namjene, a koji kredit je u cijelosti otplaćen, te dana 2. studenoga 2012. Ugovor o kreditu broj 762- 53047471 na iznos od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 7 godina, također bez određene namjene, a koji kredit je također u cijelosti otplaćen.

10. Među strankama je sporno je li u predmetne Ugovore o kreditu inkorporirana nepoštena odredba o tzv. ulaznoj naknadi, tj. o plaćanju troškova obrade kredita u vidu jednokratne naknade koja je određena u postotku razmjernom iznosu kredita, a time je li takva odredba ništetna, te postoji li obveza tuženika na vraćanje iznosa naplaćenih po takvim odredbama, na ime stečenog bez osnove.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 762-53020701 od 29. ožujka 2010. (str. 6-9 spisa) proizlazi da je odredbom članka 5. propisano da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 2,00% kredita, a ujedno da se korisnik kredita obvezuje snositi troškove javnobilježničke pristojbe i nagrade, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog koji bi eventualno nastali.

12. Iz Ugovora o kreditu broj 762-53047471 od 2. studenoga 2012. (str.10-13 spisa) proizlazi da je odredbom članka 5. ugovoreno da se prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% kredita, a da se korisnik kredita ujedno obvezuje snositi troškove javnobilježničke pristojbe i nagrade, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog koji bi eventualno nastali.

13. Iz specifikacije isplate kredita (str. 14 spisa) i otplatnog plana (str. 15 spisa) proizlazi da je prednik tuženika tužiteljici naplatio za opisane sporne naknade iznose od 1.453,40 HRK i 1.127,08 HRK, što među strankama ni nije sporno.

14. Tužiteljica je u svom iskazu navela kako se radilo o kreditima za privatne svrhe, konkretno, za adaptaciju obiteljske kuće i redovite životne potrebe, te da iste nije koristila u nikakve poslovne svrhe. Prilikom zaključivanja predmetnih Ugovora razgovore je vodila sa zaposlenikom banke, a razgovor se sveo oko iznosa kredita, iznosa mjesečne rate i roka otplate. Navela je kako joj je prilikom sklapanja Ugovora rečeno tek da treba platiti određeni postotak od iznosa kredita na ime troškova obrade kredita te da se kredit bez toga ne može dobiti, te se oko tih naknada više ništa nije razgovaralo. Navela je također kako nije bilo mogućnosti pregovarati o predmetnim naknadama, u smislu da se postotak unaprijed određen u Ugovorima od strane banke, smanji ili da se Ugovor zaključi bez takvih naknada. Zaposlenik banke joj nije objasnio o kakvim troškovima obrade kredita se radi, niti je uz obrasce ugovora dobila dodatne obrasce i materijale u kojima bi bilo navedeno o kakvim troškovima obrade kredita se radi. Navodila je i da je osim ovih jednokratnih naknada snosila i sve ostale troškove kredita, odnosno platila je pored njih i trošak ovjere ugovora kod javnog bilježnika.

15. Sud je prihvatio u cijelosti iskaz tužiteljice kao istinit, jer je uvjerljivo i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji iskazivala, čijem iskazu se nije ni prigovaralo, niti ičim dovelo u pitanje ili osporilo.

16. Iz navedenog, sud je utvrdio da su pravni prednik tuženika i tužiteljica sklopili predmetne Ugovore o kreditu, da je tužiteljica iste sklapala kao korisnica kredita u svojstvu potrošača, da su Ugovori zaključeni na obrascima koje je unaprijed sastavljala banka prednica tuženika, da se, dakle, radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane trgovca, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženim odredbama i o visini same naknade budući da je ista bila unaprijed propisana već donesenom odlukom tuženika, a sa kojom tužiteljica nije ni bila upoznata. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj spornih odredaba Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije valjano ni upoznata sa spornim odredbama o naknadi za obradu kredita i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno o stvarnim troškovima koji nastaju ili bi mogli nastati prilikom obrade zahtjeva za kredit, a koji su trebali biti podmireni naplaćenom naknadom. Također, tužiteljici prije zaključenja Ugovora nije naveden točan iznos naknade, već samo njezin postotak, a bez objašnjenja zašto je naknada određena baš u datom postotku od iznosa kredita.

17. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 78/12., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08. i 125/11., dalje: ZOO), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora.

18. Prema odredbi članka 96. stavkom 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 102. stavka 1. i 2. istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

19. Nadalje, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

20. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, utužene odredbe u čl. 5. oba Ugovora o kreditu, jesu nepoštene sukladno članku 96. stavku 1. ZZP-a. Naime, iste su istovjetno određene u tipskim, tj. standardiziranim ugovorima od strane tuženika, na unaprijed formuliranim obrascima, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovornoj odredi o kojoj stranka, konkretno tužiteljica, koja ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom same tužiteljice, kojem tuženik nije uopće prigovorio. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita bilo dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer prednik tuženika kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice. Navedene odredbe u čl. 5. predmetnih Ugovora su nejasne i ne zna se točno na što se odnose, a s obzirom na to da u istom stavku navodi da se određuje u iznosu od 2,00% u Ugovoru od 29. ožujka 2010. i u iznosu od 1,00% u Ugovoru od 2. studenog 2012., a iste su u izravnoj korelaciji sa predmetnim iznosima kredita, kao i to da već u idućem stavku istog članka Ugovora navodi kako se ujedno korisnik kredita obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove, pa se postavlja pitanje koji su se to troškovi naplaćenim spornim naknadama uopće pokrivali.

23. Tužiteljici nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, na što se točno odnosi odredba predmetnih Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se točno ista odnosi, niti je dokazivao njihovu opravdanost. Naime, sporna ugovorna odredba je nerazumljiva iz razloga jer tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužiteljice, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnih Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje oko utuženih odredbi, koje tužiteljici nisu uopće tumačene ili objašnjene, a što se protivi načelu savjesnosti i poštenja.

24. Nadalje, neprihvaćanjem navedene odredbe, tužiteljica bi bila ograničena u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne odredbe u oba Ugovora nije bilo moguće sklopiti iste, pa je predmetnom spornom odredbom oba Ugovora prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice potrošača. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i III. izreke ove presude.

25. Budući da su odredbe čl. 5. u oba Ugovora o kreditu ništetne, iste se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu ptraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba, odnosno sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno koja je time otpala. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kredita. Shodno prethodnom, i u skladu sa člancima 323., 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno je kao u točkama II. i IV. izreke.

26. Na dosuđene iznose tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa su iste nepoštene i time ništetne, a tuženik je nepošten od trenutka njihova ugovaranja i naplate.

27. U odnosu na prigovor tuženika da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja, valja naglasiti da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes tužiteljice kao pojedinca, već je istom povrijeđen javni interes uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je velik broj potrošačkih kredita koje korisnici kredita sklapaju s bankama kao kreditorima pa se tako ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu ZOO- a.

28. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 5. predmetnih Ugovora, a u odnosu na zahtjev za isplatu, pod točkama II. i IV. izreke, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je u ovom postupku sud sporne odredbe Ugovora utvrdio ništetnima, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnost ove presude.

29. Treba još navesti da je sud rješenjem na pripremnom ročištu 12. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 342,48 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužiteljica suviše visoko odredila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.669,70 eura, pa ga je ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva, odnosno u iznosu od 342,48 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako su u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjevi iz točke I. i III tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknuti samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćene naknade za troškove obrade kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari stoga određena u visini zahtjeva za isplatu.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbama članka 151. i članka 154. stavku 1. ZPP-a.

31. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podnesaka od 19. studenog 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanje na ročištima 12. svibnja 2026. i 8. lipnja 2026., za svaki u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1.), te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.3.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 562,50 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe plaćene na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u zahtijevanom iznosu od 13,27 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 608,95 eura, a na koji iznos su tužiteljici dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja ove presude.

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Đakovu 15. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku