Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-635/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Ivani Čačić Brčić, u pravnoj stvari tužitelja MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vinko Ljubičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & partneri d.o.o. u Splitu, protiv tuženika NACIONAL NEWS CORPORATION d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Stigleitner Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pn- 371/2023-17 od 23. svibnja 2025., dana 15. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pn-371/2023-17 od 23. svibnja 2025.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbačena je tužba dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025., pa do isplate.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i osudi tuženika na naknadu troškova, podredno da se rješenje ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda i predložio da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju iz razloga pobijanog rješenja proizlazi da je tužitelj 4. srpnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi naknade neimovinske štete u iznosu od 3.000,00 EUR koja mu je nastala objavom članka 17. rujna 2020., te da se iz iskaza tužitelja može zaključiti da je za sporni članak zasigurno saznao tijekom 2020., najkasnije 31. prosinca 2020., pa da je predmetna tužba podnesena izvan zakonskog roka od 3 mjeseca propisanog člankom 23. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22, dalje ZM) zbog čega je uz odgovarajuću primjenu članka 282. stavak 1. ZPP riješio kao u izreci.

6. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, a pazeći po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. u vezi članka 381. stavak 1. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju upire tužitelj, budući da je izreka pobijane odluke razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u raz lozima odluke navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tužitelja zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Suprotno navodima žalitelja, u ovom postupku nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu je li ili nije u konkretnom slučaju tužba podnesena izvan zakonskog roka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih žalitelj nije uspio umanjiti u svojoj žalbi.

9. Naime, odredbom članka 23. ZM propisano je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Stoga trenutak saznanja za objavu spornog sadržaja predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj ovisi pravovremenost tužbe za naknadu štete. Radi se o prekluzivnom roku, koji je propisan posebnim propisom, zbog čega se nepravovremena tužba treba odbaciti.

9.1. Propisivanje kraćeg roka za podnošenje tužbe sudu od roka propisanog općim propisima obveznog prava, daje dovoljno vremena, u kojem oštećena osoba ima mogućnost saznanja za objavljenu informaciju, pripremu tužbe i podnošenje tužbe nadležnom sudu, te pridonosi ostvarenju interesa oštećene osobe da se šteta nastala objavljivanjem informacije u javnim glasilima, što prije naknadi (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-I-778/00).

9.2. Po ocjeni ovog suda, n išta ne ukazuje da je u danim okolnostima prvostupanjski sud primijenio navedenu odredbu pretjerano formalistički ili na način koji bi bio nerazmjeran navedenom legitimnom cilju odnosno koji bi ugrozio samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu, te tužitelj, po ocjeni ovog suda, nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred prvostupanjskim sudom bilo povrijeđeno pravo na pristup sudu.

10. U odnosu na navode žalitelja da je sam zakonodavac predvidio paralelnu primjenu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO) kao lex generalis te da tužitelj svoj zahtjev zasniva samostalno na temelju ZOO, navesti je da ova žalbena tvrdnja nije osnovana jer je tužba podnesena protiv tuženika kao nakladnika te je pravni osnov tužbenog zahtjeva objava sporne informacije na tuženikovom portalu. Također je ukazati da je odgovornost za štetu obveznopravni odnos u kojem je jedna strana obvezna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, dok je druga strana ovlaštena zahtijevati takav popravak, što u medijskom pravu poprima specifičan oblik zbog javne funkcije medija i njihove društvene uloge. Kada je šteta prouzročena informacijama objavljenim u mediju, primjenjuju se odredbe ZM kojima se uređuje odgovornost nakladnika (a iznimno i glavnog urednika) za štetu, ali uz primjenu općih načela obveznog prava u dijelu koji ZM ne uređuje (članak 21. stavak 3. ZM), iz čega jasno slijedi da je ZM lex specialis u odnosu na ZOO u dijelu koji se odnosi na odgovornost za štetu prouzročenu objavljenom informacijom.

11. Točno je kako to tvrdi tužitelj u žalbi da je sud vezan činjeničnom osnovom tužbe, a ne pravnim osnovnom navedenim u tužbi, međutim, žalbenim navodima tužitelj iznosi svoje viđenje činjeničnog supstrata predmetne tužbe koje ne odgovara stanju spisa, jer tužitelj tužbeni zahtjev temelji na činjeničnim tvrdnjama da mu je objavom informacija u članku od 17. rujna 2020. povrijeđeno pravo osobnosti.

11.1. Glede pak tvrdnje tužitelja da je sud zanemario činjenične navode i argumentaciju iz podneska od 24. travnja 2024., kao i njegovog stranačkog iskaza od 9. travnja 2025. u dijelu koji se odnosi na dodatni temelj odgovornosti tuženika – odbijanje objave informacije o odbačaju kaznene prijave suprotno odredbama članka 55. u vezi članka 41. ZM, a koju objavu da je od tuženika zahtijevao dopisom od 2. lipnja 2023., navesti je da tužitelj pritom gubi iz vida da se i u pogledu isticanja „novog“ temelja odgovornosti primjenjuju prekluzivni rokovi propisani ZM kao posebnim propisom, pa ni u tom slučaju tužba ne bi bila pravovremena.

11.2. Pritom neosnovanost teze tužitelja da bi takva tužba bila pravovremena jer je podnesena 4. srpnja 2023. proizlazi već iz činjenice da i sam ističe kako je ovaj „dodatni temelj“ kojim je „proširio činjeničnu osnovu“, istakao (tek) u podnesku od 24. travnja 2024.

12. U smislu odredbe članka 282. stavak 1. ZPP sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisom određen rok za njezino podnošenje, a u konkretnom slučaju takav rok propisan je odredbom članka 23. ZM, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je riješio kao u izreci pobijane odluke.

13. Tužitelj pobija i odluku o parničnom trošku ne obrazlažući pritom u čemu nalazi eventualne nepravilnosti i nezakonitosti, jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, pa imajući u vidu da sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, to zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

14. S obzirom na navedeno, ne ulazeći u ocjenu ostalih žalbenih navoda koji nisu od odlučnog značenja (članak 375. stavak 1. ZPP), žalbu tužitelja valjalo je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP), a zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu odbiti jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 15. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivana Čačić Brčić