Poslovni broj: P-699/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Meznarić, odvjetnik iz Zagreba, Vlaška 105 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici ĐI, Hrvoje Lui , Goran Gložinić i Barbara Knežević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 8. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Nine Suhobilec-Ilić, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Hrvoja Luia , odvjetnika iz Zagreba, dana 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.455,92 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :

-na iznos 0,18 EUR od 29. 3. 2008. do isplate,

-na iznos 11,49 EUR od 30.10. 2008. do isplate,

-na iznos 14,71 EUR od 31.12. 2008. do isplate,

-na iznos 17,03 EUR od 31. 1. 2009. do isplate,

-na iznos 18,08 EUR od 26. 2. 2009. do isplate,

-na iznos 15,41 EUR od 31. 3. 2009. do isplate,

-na iznos 15,97 EUR od 1. 5. 2009. do isplate,

-na iznos 11,48 EUR od 2. 6. 2009. do isplate,

-na iznos 8,18 EUR od 30. 6. 2009. do isplate,

-na iznos 9,06 EUR od 1. 8. 2009. do isplate,

-na iznos 10,80 EUR od 1. 9. 2009. do isplate,

-na iznos 10,65 EUR od 29. 9. 2009. do isplate,

-na iznos 8,89 EUR od 29.10. 2009. do isplate,

-na iznos 12,19 EUR od 1.12. 2009. do isplate,

-na iznos 14,84 EUR od 31.12. 2009. do isplate,

-na iznos 18,60 EUR od 30. 1. 2010. do isplate,

-na iznos 17,74 EUR od 23. 2. 2010. do isplate,

-na iznos 22,85 EUR od 1. 4. 2010. do isplate,

-na iznos 21,88 EUR od 28. 4. 2010. do isplate,

-na iznos 23,77 EUR od 1. 6. 2010. do isplate,

-na iznos 40,12 EUR od 29. 6. 2010. do isplate,

-na iznos 36,76 EUR od 31. 7. 2010. do isplate,

-na iznos 47,04 EUR od 1. 9. 2010. do isplate,

-na iznos 43,49 EUR od 1.10. 2010. do isplate,

-na iznos 37,77 EUR od 30.10. 2010. do isplate,

-na iznos 49,83 EUR od 1.12. 2010. do isplate,

-na iznos 65,18 EUR od 31.12. 2010. do isplate,

-na iznos 54,31 EUR od 29.1. 2011. do isplate,

-na iznos 58,12 EUR od 1. 3. 2011. do isplate;

-na iznos 53,28 EUR od 1. 4. 2011. do isplate,

-na iznos 54,15 EUR od 30. 4. 2011. do isplate,

-na iznos 74,71 EUR od 31. 5. 2011. do isplate,

-na iznos 76,72 EUR od 1. 7. 2011. do isplate,

-na iznos 93,90 EUR od 30. 7. 2011. do isplate,

-na iznos 85,08 EUR od 1. 9. 2011. do isplate,

-na iznos 75,41 EUR od 1.10. 2011. do isplate,

-na iznos 74,38 EUR od 1.11. 2011. do isplate,

-na iznos 73,63 EUR od 30.11.2011. do isplate i

-na iznos 78,24 EUR od 22.12. 2011. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužitelju : AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 378,48 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. prosinca 2006. koje teku do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 2. Zakona o kamatama (,,Narodne novine '' br. 94/04) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (,,Narodne novine '' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. s zateznim kamatama koje teku prema stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže naknaditi tužitelju: AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.785,73 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 15. lipnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.539,18 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1Tužitelj AI u tužbi tvrdi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba dana 13. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-3839009 te tužitelj tvrdi da Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i stoga je valutna klauzula ništetna, ali usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu te nadalje tužitelj tvrdi da je tuženik tužitelju po predmetnom Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za korištenje kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita tzv. ulaznu naknadu, međutim tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti ulaznu naknadu, jer je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati ulaznu naknadu i u tom dijelu Ugovor je suprotan načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja , kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor već je Ugovor u cijelosti pripremio i predložio tuženik, a prilikom sklapanja Ugovora se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora pa je tužitelj terećenjem za ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika i pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja, a tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr., Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije, s time da tužitelj ističe da je kredit po predmetnom Ugovoru otplaćen dana 31. prosinca 2011. o čemu je tuženik tužitelju izdao potvrdu, međutim potpisanim postupanjem tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove i stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja i nadalje tužitelj tvrdi da je od tuženika zatražio dokumentaciju potrebnu za postavljanje po visini određenog tužbenog zahtjeva, a naročito analitičku karticu iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata, odnosno svako drugo primljeno ili izvršeno plaćanje iz kredita, po kreditu ili drugačije u vezi s kreditom, ali do dana podnošenja tužbe, tužitelj ovu dokumentaciju nije primio i s obzirom na navedeno, tužitelj tvrdi da je onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu iako je tuženik u posjedu predmetne dokumentacije, a tražena dokumentacija je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i tuženik ju je dužan dati tužitelju i stoga tužitelj predlaže da sud pozove tuženika da tužitelju podnese traženu dokumentaciju, ostavljajući mu za to određeni rok, sve sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje ZPP), slijedom čega tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 186.b ZPP i dr. naloži tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, položi račun, odnosno, dostavi podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva na isplatu i to: analitičku konto karticu kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata (naknade, kamate, glavnica i svako drugo izvršeno ili primljeno plaćanje iz kredita, po kreditu ili drugačije u vezi s kreditom) i nakon dostave potrebne dokumentacije, tužitelj će postaviti određeni tužbeni zahtjev na isplatu kad ga sud na to pozove tijekom postupka, na temelju položenog računa, odnosno, dostave podataka po tuženiku potrebnih za postavljanje takvog zahtjeva i provedbe predloženog vještačenja po vještaku financijske struke, a slijedom navedenog tužitelj tužbom traži da mu tuženik isplati iznos ili iznose, nadnevak ili nadnevke dospijeća , kojih će tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i tužitelj od tuženika traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je nakon dostave dokumentacije od strane tuženika precizirao tužbeni zahtjev podneskom od dana 19. kolovoza 2024. tako da od tužitelja traži isplatu iznosa od 1.455,92 EUR na ime ništetnosti s naslova tečaja u valuti CHF s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa i na ime ništetnosti odredbe po osnovi ulazne naknade za obradu kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu , kojim se ugovara ta naknada u visini od 3,30% kredita te po toj osnovi traži isplatu iznosa od 378,48 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. prosinca 2006. kada je neosnovano naplaćena ta naknada i osim toga tužitelj od tuženika traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 13.prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3839009 , kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 18.750,76 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate , koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva i tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima , koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom te tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, a Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten , s time da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF i takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu) i nadalje tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute i suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita , jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula, a svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama i nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ,,Narodne novine'' br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i s obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a nadalje tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, a tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u ,,slučaju Franak“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati te tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati i tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude , a nadalje tuženik tvrdi da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno: „Čl. 3. NAKNADA 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. te je ta odredba predmetnog Ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva i tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora već je tužitelj njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio kod Javnog bilježnika , kao povjerenika suda prilikom solemnizacije Ugovora, a osim toga tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita i tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika, jer je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a s obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor pri čemu tuženik ističe prigovor zastare, jer sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima:„Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ i budući da je tužitelj podnio tužbu 12. lipnja 2023. tuženik tvrdi da je razvidno da je tražbina zastarjela i tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 029-50- 3839009 od 13. prosinca 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Lucije Popov poslovni broj: OU-1011/06 od 13. prosinca 2006., uvid u dopis tuženika tužitelju od 1. siječnja 2012., uvid u zahtjev za kredit od 6. prosinca 2006. , uvid u Otplatni plan ( list 33 i 34 spisa ), uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice na dana 27. 5. 2024. ( list 35 do 39 spisa ), uvid u Odluku tuženika o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana od 27. svibnja 2024., uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba iz siječnja 2026., uvid u pisano Očitovanje vještaka na podnesak tuženika ( list 87 i 88 spisa ) i saslušan je tužitelj AI u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je dana 13. prosinca 2006. tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu , broj ugovora : 029-50-3839009 , kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u iznosu od 18.750,76 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita te se radilo o kreditu za kupnju novog vozila marke ,,Toyota '' , s rokom otplate od 60 mjeseci , uz kamatnu stopu od 5,20 % , godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ( tuženika ) , a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora ( tuženika ) važeće na dan dospijeća, a u čl. 3. ugovoreno je da korisnik kredita plaća 3,30% naknadu od iznosa kredita , jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita , kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Lucije Popov pod poslovnim brojem : OU-1011/2006 od 13. prosinca 2006.

7. Nesporno je da je predmetni kredit od strane tužitelja otplaćen 31. prosinca 2011.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća, da li je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu , koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu u čl. 3. gdje je ugovoreno da korisnik kredita plaća 3,30% naknadu od iznosa kredita , jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita , zatim da li je nastupila zastara tražbina tužitelja i sporne su visine tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Tužitelj AI saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da je 2007. uzeo kredit kod tuženika u iznosu od 80.000,00 kn, a što je protuvrijednost prema CHF, a rok otplate kredita bio je 5 godina te je otplatio taj kredit. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit uzeo radi kupnje osobnog automobila. Što se tiče uzimanja kredita,tužitelj navodi da je sve bilo organizirano kod ,,Auto kuće Bačić" u Zagrebu i u toj auto kući , kao najpovoljniji kredit mu je ponuđen kredit u CHF. Tužitelj tvrdi da je razgovarao s osobom iz banke o drugim varijantama uzimanja kredita, ali mu je navedena valuta kredita i taj kredit ponuđen kao najpovoljniji. Tužitelj tvrdi da je prilikom razgovora o kreditu bilo govora u vezi kamata i to da su kamate promjenjive, ali nije ništa bilo govora o mijenjanju tečaja valute CHF, a on nije ništa pitao u vezi eventualnog rasta, odnosno padanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu.Tužitelj tvrdi da mu nije ništa rečeno o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR-u. Tužitelj tvrdi da je nakon potpisivanja ugovora o kreditu, kada je došao kući, pročitao ugovor o kreditu.Tužitelj navodi da u vrijeme kada je uzimao kredit, sve je zapravo išlo brzo i nije bilo niti vremena za objašnjavanje pojma valutne klauzule te nije niti znao što taj pojam znači, a sada zna da valutna klauzula znači da se tečaj mijenja prema vrijednosti kredita.Nadalje, tužitelj tvrdi da je banka ona koja je sastavila predmetni ugovor o kreditu, ali da nije ,,nešto'' pregovarao u vezi odredbi ugovora o kreditu već mu je osoba iz banke donijela na uvid ugovor i ,,letimično" su prošli te odredbe ugovora.Tužitelj navodi da je bio kod Javnog bilježnika u vezi solemnizacije tog ugovora , ali Javni bilježnik nije mu ništa objašnjavao i govorio u vezi Ugovora o kreditu i kod Javnog bilježnika je samo potpisao predmetni ugovor. Tužitelj navodi da je platio naknadu za korištenje kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu i odmah je prema računu Javnog bilježnika otišao platiti tu naknadu. Tužitelj se ne sjeća što mu je bilo rečeno od strane banke u vezi naknade za korištenje kredita , odnosno tzv. ulazne naknade niti se sjeća koliki je bio postotak te naknade od iznosa kredita.Tužitelj navodi da već nakon mjesec dana otplate kredita, mjesečna rata mu se povisila i to radi podizanja kamata, a nakon toga se mijenjala rata kredita zbog promjene tečaja i sjeća se da su 2-3 puta bile dizane kamate.Tužitelj tvrdi da je došao u banku i razgovarao sa djelatnicom banke o tome zbog čega dolazi do povećanja mjesečne rate kredita, a ona mu je samo na to odgovorila da je to normalno.Tužitelj tvrdi da nije tražio konverziju ili izmjene odredbi Ugovora kredita zbog povećanja mjesečne rate, a niti banka mu nije ponudila da konvertira predmetni kredit ili izmijeni odredbe Ugovora o kreditu u vezi mjesečne rate.Tužitelj navodi da dok je uzimao predmetni kredit, bio je vlasnik tvrtke ,,Diarh'', međutim, predmetni automobil koji je kupio bio je za njegove privatne potrebe, a ne za potrebe tvrtke.Tužitelj ističe da je osobno otplatio predmetni kredit.Tužitelj tvrdi da pod time što je rekao da je postupak odobravanja kredita kratko trajao, mislio je na vrijeme od oko pola sata, odnosno par dana od trenutka kada je službenica banke došla s ugovorom o kreditu, a da je sama priprema kredita bila dva dana dok je potpisivanje Ugovora trajalo pola sata, a da je Ugovor o kreditu vidio tek prilikom potpisivanja ugovora.Tužitelj tvrdi da nije trebao potpisati Ugovor o kreditu odmah, ali da ga je zapravo odmah potpisao, jer mu je novac trebao za kupnju automobila.Tužitelj tvrdi da nije bio svjestan da će doći do promjene rate kredita.

10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

11. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne kla u zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m oga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

12.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

13. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužitelja, njemu od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

14. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužitelj , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo , a tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora o kreditu.

15. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet MI protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

16. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

17. Također valja reći da je tužitelj prosječan potrošač te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

18. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe sadržan u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća.

19. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

20. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

21. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnost izračuna visine tražbine na temelju dokumentacije koja prileži spisu.

22. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 1.455,92 EUR,a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 137,61 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj, koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.318,31 EUR te financijski vještak nadalje tvrdi da temeljem čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita te je kredit isplaćen 14.prosinca 2006. što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade i pod pretpostavkom da je ulazna naknada naplaćena sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 18.750,76 CHF, te iznos ulazne naknade od 3,30% iznosi 618,78 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,608603 kn) daje iznos od 2.851,69 kn, odnosno 378,48 EUR.

23. Tuženik je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da s obzirom je osnova tražbine tužitelja valutna klauzula CHF ne i promjenjiva kamatna stopa, to se predlaže pozvati vještaka da se očituje je li izračunao financijski utjecaj promjenjive kamatne stope u anuitetu te za navedeni iznos već umanjio tražbinu tužitelja ili je isto ipak potrebno zasebno iskazati, jer se iz dostavljenog nalaza i mišljenja , isto ne može utvrditi, a razvidno je da se kamatna stopa povećavala tijekom otplate kredita , jer u razdoblju otplate kredita kamatna stopa je izmijenjena u više navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje , a svaka promjena kamatne stope odražava se na promjenu ukupnog anuiteta i budući da se anuitet sastoji od glavnice i kamate, promjena kamatne stope izravno utječe na:iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni Iznos anuiteta , a prilikom povećanja kamatne stope, ukupni iznos anuiteta raste tako da se povećava iznos kamate dok se smanjuje iznos glavnice koja se otplaćuje (usporava se otplata glavnice), obrnuto , kod smanjenja kamatne stope, smanjuje se iznos kamate, a povećava udio glavnice koja se otplaćuje, a banka obračunava kamate na neotplaćenu glavnicu, stoga je za analizu utjecaja promjene kamatne stope potrebno: izračunati kamatu na istu glavnicu s različitim kamatnim stopama, iskazati razliku dobivenih iznosa kako bi se utvrdio stvarni financijski učinak promjene kamatne stope, a kako isto nije zasebno iskazano, tuženik se ne može sa sigurnošću očitovati na nalaz i mišljenje vještaka.

24. Financijski vještak Petra Blašković pisano se očitovala na navode tuženika podneskom od 10. ožujka 2026. navodeći da izračuni sadrže isključivo iznose, koji se odnose na promjenu tečaja za otplatu u odnosu na tečaj , koji je vrijedio prilikom isplate kredita uzimajući u obzir stvarno primijenjeni iznos anuiteta kod otplate kredita, a s obzirom da je zadatak vještaka bio izvršiti izračune razlika po osnovu promjene tečaja vještak je izračune sačinila na način da je izračunala više plaćeno za svaki stvarno plaćeni anuitet samo u odnosu na promjenu tečaja pri čemu vještak ističe da nije izvršila izračune razlika zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a da je izvršila izračun razlike, koja proizlazi isključivo iz promjene tečaja razvidno je iz izračuna vještaka za nasumično izabrani anuitet koji je dospijevao 31. svibnja 2008. , jer anuitet koji je dospijevao 31. ožujka 2009. je stvarno iznosio 371,64 CHF dok bi po početnom otplatnom planu iznosio 355,57 CHF i razlika u visini anuiteta u CHF je isključivo posljedica promjene kamatne stope, dakle zbog promjene kamatne stope je anuitet bio veći za 16,07 CHF , a isti anuitet bi po početnom otplatnom planu i tečaju iznosio 1.638,68 kn dok je stvarni anuitet zbog promjene kamatne stope i tečaja iznosio 1.828,83 kn tj. 190,15 kn više, međutim, od ukupne razlike u iznosu od 190,15 kn iznos od 74,06 kn se odnosi na razliku isključivo zbog rasta kamatne stope (16,07 CHF x početni tečaj 1 CHF= 4,608603 kn) i koji iznos vještak nije uključila u svoj izračun i stoga je utjecaj promjene tečaja iznosio 116,09 kn (190,15 kn stvarno više plaćeno umanjeno za iznos koji proizlazi iz razlike zbog promjene kamatne stope od 74,06 kn) što primjenom fiksnog tečaja konverzije daje iznos od 15,41 EUR , koji je istovjetan iznosu koji je vještak iskazala u nalazu tako da iz navedenog proizlazi da je vještak izračunom utvrdila isključivo utjecaj promjene tečaja u iznosu stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na iznos koji bi tužitelj platio za isti stvarni anuitet u CHF po početnom tečaju u kunama.

25. Tuženik je i dalje ostao kod primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka , ali u svezi s tim nije stavio nikakve daljnje prijedloge dok tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

26. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koji je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dala varijante izračuna i to s pozitivnim tečajnim razlikama , zatim pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama te s negativnim tečajnim razlikama te je to detaljno prikazala u tablicama , a i jasno se očitovala na primjedbe tuženika pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

27. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

28. Stoga uzimajući u obzir stručni nepristrani nalaza i mišljenje vještaka sud je utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi 1.455,92 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč. I izreke presude.

29. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od trenutka dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

30. Prema čl. 269 st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

31. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi niti je određena niti odrediva.

32. Naime, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužitelja bez da je za to tražio njegovu suglasnost kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja.

33. Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća ulazna naknada, uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije.

34. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita , jednokratno , a da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed, pripremljenog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

35. Iz takvog odnosa tužitelja i tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za troškove naknade.

36. Prema tome na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada i odobravanje kreditnog zahtjeva ulazi u opis radnog mjesta službenika banke za što on dobiva mjesečnu plaću.

37. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81.st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

38. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

39. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita .

40. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnim odredba u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu , kojim je ugovoreno: „Čl. 3. NAKNADA 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

41. Budući da je utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe , a da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka 3,30% od iznosa odobrenog kredita 378,48 EUR , to je u tom iz nosu valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti , kao u toč. II. izreke presude.

42. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a, to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja 14. prosinca 2006. , odnosno kada je neosnovano naplaćena ta naknada od strane tuženika.

43. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

44. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

45. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula i ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

46.Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

47. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( za kupnju vozila ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu naveo tužitelj te je vozilo koristio za svoje osobne potrebe , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

48. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač.

49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 24. 5. 2024. po tbr. 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 19. 8. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 16. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 2. 6. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 4. 2026. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 8. 5. 2026. po tbr 9/1 100 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.400,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 350,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,73 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.785,73 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 15. lipnja 2026.

50. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.539,18 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 15. lipnja 2026.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Igor Meznarić, odvjetnik iz Zagreba, Vlaška 105

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4