REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-4718/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MPU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, Poljička cesta 20 b, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u OD Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 18.svibnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice Vedrana Milića, odvjetnika u Splitu, i zamjenice punomoćnika tuženika Silvie Tasić, odvjetnice u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 15.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici:

a/ na ime preplaćenih kamata i tečaja iznos od 18.379,16 EUR (slovima: osamnaest tisuća tri stotine sedamdeset devet eura šesnaest centi), uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

b/ na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 8.535,69 EUR (slovima: osam tisuća pet stotina trideset pet eura šezdeset devet centi), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.listopada 2015. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

c/ na ime dospjelih, a neisplaćenih zakonskih kamata do dana 30.rujna 2015. na potraživanje pod I a/ i b/ iznos od 7.972,99 EUR (slovima:sedam tisuća devet stotina sedamdeset dva eura devedeset devet centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.listopada 2015. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 733,33 EUR na ime manje plaćenog zbog pada tečaja.

i

r i j e š i o  j e :

I. Ne dopušta se preinaka tužbe u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi iz ugovora o kreditu kako je tužitelj postavio podneskom od 3. srpnja 2025.

II. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 10. travnja 2026., kojim je tužiteljica uredila glavni tužbeni zahtjev, te je postavila eventualno podredne tužbene zahtjeve, sve u pogledu novčanog potraživanja.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 10.325,00 EUR (slovima: deset tisuća tri stotine dvadeset pet eura) sa zateznom kamatom od 15.lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 12.lipnja 2019. navodi se da su tužiteljica i prednik tuženika 03.listopada 2005. zaključili ugovor o kreditu broj: 216-385/2005 na temelju kojega je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 151.500,00 CHF po srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja, s kamatom od 3,99% godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit u potpunosti je isplaćen. Međutim, sve odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništave (čl. 2., 3. i 6.) jer tužiteljici nisu bile razumljive i jasne. Navedene odredbe bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužiteljici, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu promjenjive kamatne stope, njezine visine i načina izračuna. Nakon stavljanja kredita u otplatu, tuženik je jednostrano, višekratno i bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija, parametara i slično. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužiteljice, što je protivno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zaštiti potrošača. U postupku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, kojeg je 04.travnja 2012. pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv tuženika i drugih banaka tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, donesene su pravomoćne odluke koje su obvezujuće i u ovom sporu, prema članku 502 c ZPP-a. Prilikom otplate predmetnog kredita tuženik je temeljem prethodno opisanih ništetnih odredbi nesavjesno i bez osnove stekao imovinsku korist na štetu tužiteljice, zbog povećanja anuiteta. Tužiteljica je konvertirala predmetni kredit iz CHF-a u EUR-e dana 25.siječnja 2016., prije nego što su odredbe osnovnog ugovora o kreditu biti utvrđene ništetnim, u suprotnom na konverziju ne bi ni pristala, pa je ista posljedica nesporazuma. Samom konverzijom tužiteljica nije obeštećena, budući da je učinak iste bio samo „pretvorba" CHF kredita u EUR kredit, a naknadno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi imala je za posljedicu preplatu u korist tužiteljice. Stoga je tuženik dužan vratiti sve preplaćene iznose anuiteta uz pripadajuće zatezne kamate, kao i razliku glavnice koju je tužiteljica nakon izvršene konverzije vratila, u odnosu na glavnicu kakvu bi vratila da nije bilo valutne klauzule CHF i da se kamatna stopa nije mijenjala odlukom tuženika. Tužiteljica je prijevremeno isplatila predmetni kredit, kojom prilikom joj je naplaćena izlazna naknada. Međutim, ugovorna odredba čl.8. o izlaznoj naknadi također je ništetna, što je potvrđeno i brojnim odlukama sudske prakse. Tužiteljica je poslala tuženiku dva dopisa kojim je tražila dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje i prijedlog za mirno rješenje spora, ali je tuženik odbio tužiteljici dostaviti traženu dokumentaciju.

1.1. Slijedom navedenoga, tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu, kojom predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da u roku 8 dana dostavi tamo pobliže navedenu dokumentaciju, nakon čega predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici novčani iznos koji će biti specificiran nakon dostave dokumentacije i financijskog vještačenja, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dana preplate pa do isplate, kao i naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka, sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

1.2. Podneskom od 9. srpnja 2025., a nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kojim pod točkom I. traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF (npr. čl. 2. i 3.), te u dijelu kojim je tužiteljica obvezna platiti kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, preko ugovorene kamatne stope od 3,99% godišnje (npr. čl. 3. i 6.), pod točkom II. potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 26.938,02 EUR na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te na ime pogrešno obračune glavnice prilikom konverzije, sve uvećano za zatezne kamate koje na svaki pojedinačni iznos teku od dana pretplate pa do isplate, dok pod točkom III. potražuje naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Tužiteljica je na taj način preinačila tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, dok u dijelu koji se odnosi na isplatu nema preinake tužbe već se radi o specifikaciji iznosa nakon što je prethodno podnesena stupnjevita tužba. Tuženik se podneskom od 15.srpnja 2025. usprotivio preinaci tužbe, te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio tužbe.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 10. travnja 2026. uredila toč. II. tužbenog zahtjeva kojom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 18.379,16 EUR na ime pretplaćenih kamata i tečaja, zatim iznos od 8.535,69 EUR na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, i iznos od 7.972,99 EUR na ime dospjelih obračunatih zateznih kamata do 30. rujna 2015., sve sa zateznim kamatama koje na naprijed navedene iznose teku od 1. listopada 2015. do isplate.

1.4. Tužiteljica je istim podneskom postavila prvi eventualni tužbeni zahtjev u slučaju da sud nađe neosnovanim točku II. a i c. glavnog tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 18.379,16 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća do isplate, te drugi eventualni tužbeni zahtjev (ukoliko bi sud našao neosnovanima prethodni eventualni tužbeni zahtjev) na način da od tuženika potražuje isplatu zatezne kamate na pretplaćene iznose do trenutka konverzije u iznosu od 8.210,84 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.

2. Rješenjem od 28.prosinca 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja postupka povodom zahtjeva Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnesenom Sudu Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Rješenjem od 22.kolovoza 2023. nastavljen je prekinuti postupak nakon što je utvrđeno da je postupak pred VSRH posl. br. Rev- 1042/17 okončan jer je revident povukao reviziju, a potom je povučen i zahtjev za prethodnu odluku u predmetu koji se pred Sudom Europske unije vodio pod posl. brojem C-474/20, pa ni sud Europske unije više nije nadležan za odlučivanje o postavljenom pitanju.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu, kao i navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz obvezu tužiteljice na naknadu troškova postupka. Prije svega tuženik osporava dopustivost stupnjevite tužbe, budući da za to nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 186. b. st. 3. ZPP-a, iz razloga što je sva dokumentacija potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva dostavljena tužiteljici za vrijeme trajanja kreditnog odnosa. Tuženik osporava pravni interes tužiteljice za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je tužiteljica pristala na konverziju kredita na način da je s tuženikom sklopila Aneks Ugovora o kreditu, kojim je došlo i do izmjene kamatne stope i valutne klauzule. Time je i otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, smatrajući da se presuda donesena u sporu radi kolektivnih prava i interesa ne može primijeniti u ovom postupku. Tuženik smatra da nakon izvršene konverzije kredita tužiteljica nema pravo na tražiti vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platila tuženiku po osnovnom ugovoru, koji je konverzijom promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pa osnovni ugovor više ne postoji. U odnosu na ništetnost valutne klauzule tuženik, ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, jasna i uočljiva, kao i da je Zakonom o obveznim odnosima bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Sve navedeno se odnosi i na naknadu tuženika koju je naplatio na ime troškova obrade kredita, a čiju ništetnost tužiteljica također traži tužbenim zahtjevom. Tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja za tzv. negativne razlike, odnosno onaj iznos koji je tužiteljica manje platila u razdobljima kada je tečaj bio niži od ugovorenoga.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o kreditu broj: 216- 385/2005 od 3. listopada 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziranog od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-682/2005 dana 7. listopada 2005., Aneksa uz ugovor o kreditu broj 216-385/2005 od 25. siječnja 2016., solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić iz Splita pod brojem Ov-3596/2016 od dana 22. ožujka 2016., Zahtjeva tužiteljice od 15. svibnja 2019. za dostavom kreditne dokumentacije uz presliku povratnice, e-mailova pun. tužiteljice upućenih tuženiku radi dostave kreditne dokumentacije, dopisa tuženika od 24. svibnja 2019., rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka od 22. svibnja 2019., metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u primjeni od 9. siječnja 2013. i 1. siječnja 2014., općih uvjeta za poslovanje s građanima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u primjeni od 15. svibnja 1997., izjave EPU od 24. kolovoza 2020., ovjerene u potpisu od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba dana 24. kolovoza 2020., izvoda po kreditu, obavijesti o provedenoj konverziji, otplatnog plana, specifikacija uplata, financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić, te saslušanjem tužiteljice.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet spora je isplata iznosa koji je tužiteljica pretplatila tuženiku na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i na promjenjivu kamatnu stopu, kao i isplata razlike u preostaloj neotplaćenoj glavnici.

7. Između parničnih stranaka nije sporno:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditor (u nastavku: tuženik), sklopili 3.listopada 2005. Ugovor o kreditu broj:

216-385/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod brojem OU-682/2005 dana 7. listopada 2005.,

-da je tuženik kao banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 151.500,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana (čl.2.Ugovora),

-da se tužiteljica obvezala na otplatu kredita do 31.listopada 2030., u jednakim mjesečnim anuitetima od 798,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl.3.toč.II. Ugovora),

-da je čl.3.toč.I. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,99 %,

-da je prema čl.6.toč.II. kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama i to nakon 1.listopada 2006.

-da je ugovorom o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i promjenjiva kamatna stopa,

-da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i do promjene kamatne stope,

-da su stranke na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., zaključili Aneks ugovoru o kreditu dana 25.siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.,

8. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare i prigovora radi prebijanja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 3.listopada 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

13.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo petotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika.

17. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, 146/25, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

18. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl. 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

20. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli odlučujuće su ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

21. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

22. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužiteljica više nema pravni interes ostvarivati svoja prava na temelju ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

23. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je kao prethodno pitanje utvrdio da dio odredbi čl. 2., 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.

24. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

24.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 12.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

25. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Tuženik je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika, ali je naknado odustao od izvođenja tog dokaza.

26. Izjava svjedokinje ČPU od 24.kolovoza 2020. ovjerena od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-5477/2020 dana 24.kolovoza 2020., nije od značaja za konkretni obveznopravni odnos između tužitelja i tuženika, pa sud nema potrebu istu posebno obrazlagati. Naime, imenovana svjedokinja kao zaposlenica tuženika daje samo općenite izjave o pregovaranju prilikom davanja kredita u CHF i upozoravanju klijenata na pojmove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, dok ne sadrži nikakve relevantne činjenice koje bi se odnosile na uvjete sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, tuženik nije u dokazao da bi se u ovom konkretnom slučaju pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu prilikom samog sklapanja, niti je dokazao da je upravo tužiteljicu upozorio na rizik ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu švicarskog franka i čija je kamatna stopa promjenjiva.

27. Izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice, koja u svom iskazu navodi da se obratila tuženiku zbog povoljnog kredita s nižom kamatnom stopom radi kupnje stana, zbog čega se nije kod drugih banaka raspitivala o uvjetima kredita. Prethodno nije bila klijent tuženika, a prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tuženikom je zaključila ugovor o tekućem računu. Tužiteljicu nitko od strane tuženika nije prije sklapanja ugovora obavijestio o tome kako će se kamatna stopa mijenjati i o čemu će to ovisiti, niti je upozorio na rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, kao ni da će mjesečni anuiteti biti promjenjivi. Također, nije se razgovaralo o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, i od čega bi se ona sastojala. Tuženik je ponudio jedino kredit u valuti CHF kao najpovoljniji po pitanju kamate, te tada nije znala da će promjenom tečaja valute CHF dolaziti i do promjene u visini mjesečne rate kredita. Tekst ugovora sastavio je tuženik, isti je pročitala prije potpisivanja i odnijela javnom bilježniku na ovjeru. Tužiteljica nije stekla dojam da bi se s tuženikom kao bankom moglo pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Mjesečna rata bila je sukladna ugovoru nekih godinu dana, nakon čega je počela rasti, tako da je od početno ugovorenih 3.700,00 kn (sada 491,07 EUR) došla do iznosa od 7.000,00 kn (sada 929,06 EUR). Novcem iz ugovora o kreditu realizirala je kupnju stana u kojem i danas stanuje sa svojom obitelji te isti nije nikada iznajmljivala pogotovo u turističke svrhe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila obrtnik niti vlasnik trgovačkog društva ili udjela u tom društvu. Radi konverzije se obratila tuženiku jer je očekivala da će nakon konverzije rata kredita biti smanjena i da će joj biti priznata pretplata, ali se to nije dogodilo jer se rata kredita nije značajno smanjila. Tekst dodatka ugovoru i obračun dugovanja je sastavio tuženik, tužiteljica je isti pročitala prije potpisivanja, a konverzijom joj nije priznata nikakva pretplata, već je tuženik naveo da je tužiteljica njemu dužna nekoliko tisuća kuna, bez objašnjenja kako se taj dug stvorio. Naime, tužiteljica je uredno otplaćivala kredit i nije bila u nikakvom zakašnjenju, pa joj nije objašnjeno odakle takvo dugovanje koje je tuženik uračunao u preostalo dugovanje po kreditu. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zatvorila negdje 2018.

28. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana, kako to tužiteljica navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošila novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu.

29. Tuženik osporava pravo tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka/Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

30. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

31. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja za financije Ines Lozić daje izračun pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita do izračuna konverzije kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj. Ukupna preplata iznosi 18.379,16 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila 8.617,51 EUR na ime promjene kamatne stope, i zbog rasta tečaja iznos od 9.761,65 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila uslijed pada kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorene iznosi 964,65 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 231,32 EUR, i zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 733,33 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do izračuna konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 17.414,51 EUR i to zbog promjene kamatne stope iznos od 8.386,19 EUR, i zbog tečaja iznos od 9.028,32 EUR. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 1.192,94 EUR. Vještakinja napominje kako uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu nije razvidno da je unutar utuženog razdoblja, odnosno za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF, izvršena prijevremena otplata kredita, pa ne proizlazi da je unutar navedenog razdoblja obračunata i naplaćena izlazna naknada.

31.1. Izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu 75.838,16 EUR, što je preračunato iznosilo 579.314,96 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema početnom otplatnom planu bi na dan 30.rujna 2015. bila manja za 8.535,69 EUR.

31.2. Ukoliko se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice, te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Aneksom uz Ugovor, kojim je provedena konverzija, utvrđen je manjak tužiteljice na dan 30.rujna 2015. u iznosu 531,30 EUR. Nadalje, dana 04.travnja 2016. sastavljena je Obavijest o provedenoj konverziji, kojom je uključujući i prijelazno razdoblje, utvrđen ukupni saldo više plaćenog u iznosu od 237,85 EUR.

31.3. Pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno), utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 18.141,31 EUR.

31.4. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 8.210,84 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171 ZOO-a (red uračunavanja), tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana izračuna konverzije iznosio 7.972,99 EUR.

32. Budući da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedene ništetne odredbe ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud na temelju zaključka sudske vještakinje Ines Lozić nedvojbeno zaključuje da tužiteljica nije u potpunosti obeštećena zaključenjem Dodatka ugovoru, odnosno izvršenom konverzijom.

33. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Ines Lozić proizlazi da je tužiteljica na temelju ništetnih odredbi od početka otplate kredita do izračuna konverzije pretplatila iznos od 18.379,16 EUR, od čega iznos od 8.617,51 EUR na ime promjene kamatne stope, i iznos od 9.761,64 EUR na ime rasta tečaja. Tuženik je tužiteljici prilikom konverzije kredita priznao pretplatu u iznosu od 237,85 EUR, a ukupan obračun zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplata od dana plaćanja mjesečnih rata do dana izračuna konverzije iznosi 8.210,84 EUR. Kad se od tog iznosa oduzme iznos "konverzijske pretplate" od 237,85 EUR, preostaje iznos od 7.972,99 EUR, koji tužiteljica osnovano potražuje sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015. do isplate.

34. Nadalje, posljedica konverzije provedene sukladno zakonskim odredbama jest da na dan 30.rujna 2015. tužiteljica duguje viši iznos glavnice nego što bi dugovala po početnom otplatnom planu da nije bilo ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, iz financijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da tužiteljica provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije obeštećena odnosno da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Prilikom konverzije tužiteljici je utvrđena glavnica u iznosu 75.838,16 EUR, što je preračunato iznosilo 579.314,96 kn. Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema početnom otplatnom planu bi na dan 30.rujna 2015. bila manja za 8.535,69 EUR.

35. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužiteljica potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u Dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.

36. Izvršenom konverzijom tužiteljica nije obeštećena niti je konverzijom uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih stranaka. Pri tome valja napomenuti da je zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., s tim da u konkretnom slučaju tuženiku prilikom izračuna konverzije nije moglo biti poznato da će dvije godine poslije biti pravomoćno utvrđena i ništetnost valute klauzule, pa istom nisu bili poznati svi parametri prilikom izračuna same konverzije.

37. Tužiteljica kao potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogla odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), koji u odredbi čl. 41.st.1. propisuje da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

38. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

39. ZID ZPK imao je za osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

40. Ovdje treba navesti da predmet spora nije utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Aneksa ugovora o kreditu, niti je između parničnih stranaka bila sporna valjanost izvršene konverzije i predmet konverzije, kao što se nije osporavalo da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c ZID ZPK-a, tako da se radi o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke.

41. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.). Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima, i ako su to zatražili prije zaključenja prethodnog postupka.

42. Tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja tzv. negativnih razlika kada je tužiteljica plaćala manji iznos zbog pada tečaja ispod početnog, ali nakon provedenog financijskog zahtjeva nije istaknuo iznos radi prijeboja, koji prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 733,33 EUR. U svakom slučaju, za razliku od tužiteljice, koja svoje potraživanje u ovom postupku temelji na stjecanju bez osnove, potraživanje tuženika prema tužiteljici koje je istaknuo u prigovoru radi prijeboja može predstavljati jedino potraživanje na temelju ugovornih obveza. Budući da je tužiteljica istaknula prigovor zastare, potrebno je prije svega raspraviti istaknuti prigovor, čija osnovanost za posljedicu ima odbijanje zahtjeva stranke čije je potraživanje zastarjelo.

43. Odredbom čl.226.st.2.ZOO-a propisano je da anuiteti kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Da se u konkretnom slučaju treba primijeniti navedeni rok, doduše za potraživanje tužiteljice, potvrđuje i tuženik u odgovoru na tužbu, iako ga pogrešno tumači. Dospijeće pojedinačnih iznosa iz prigovora prijeboja imaju dospijeće od početka otplate kredita do najkasnije 30.rujna 2015. (dan obračuna konverzije). Budući da je prigovor prijeboja istaknut 8.prosinca 2023. u odgovoru na tužbu, nedvojbeno je od 30.rujna 2015. do isticanja prigovora radi prebijanja istekao trogodišnji rok zastare. Slijedom navedenoga, trebalo je odbiti prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje njegovih tražbina prema tužitelju u iznosu od 733,33 EUR, kao i da se izvrši međusobno prebijanje navedenih tražbina, sve iz razloga što je potraživanje tuženika zastarjelo, pa je odlučeno kao izreci presude pod točkom II.

44. Tužiteljica je podneskom od 9. srpnja 2025., a nakon upuštanja tuženika u raspravljanje, postavila tužbeni zahtjev kojim pod točkom I. traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF (npr. čl. 2. i 3.), te u dijelu kojim je tužiteljica obvezna platiti kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, preko ugovorene kamatne stope od 3,99% godišnje (npr. čl. 3. i 6.). Tužiteljica je na taj način preinačila tužbu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, dok u dijelu koji se odnosi na isplatu nema preinake tužbe već se radi o specifikaciji iznosa nakon što je prethodno podnesena stupnjevita tužba.

45. Budući se tuženik usprotivio preinačenoj tužbi, sud rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu održanom 18.svibnja 2026. nije dopustio preinaku tužbe u tom dijelu, tim više što o tome može odlučiti kao o prethodnom pitanju, što je i učinio, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

46. Tužiteljica je podneskom od 10.travnja 2026. postavila zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od 34.887,84 EUR, i na taj način povisila svoje potraživanje odnosno preinačila tužbu, koju preinaku je sud dopustio i odlučio je kao u izreci rješenja pod točkom II.

47. Naime, prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26.studenoga 2021. dopuštena preinaka je nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima. Isto tako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Dakle, neosnovan je prigovor zastare koji je tuženik istaknuo i za preinačeni dio tužbe.

48. Slijedom svega navedenoga, prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 18.379,16 EUR na ime pretplaćenih kamata i tečaja, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1.listopada 2015. do isplate, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I a/.

49. Prihvaćen je kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 8.535,69 EUR na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1.listopada 2015., iz razloga koji su naprijed detaljno obrazloženi, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I b/.

50. Osnovan je zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate koja je na svaki pojedini pretplaćeni iznos po osnovi kamate i tečaja obračunata od dana plaćanja do dana 30.rujna 2015.

51. Naime, tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

52. Sudska vještakinja Ines Lozić izvršila je obračun zatezne kamate na pretplaćene iznose koji iznosi 8.210,84 EUR, i kad se od njega odbije iznos pretplate koji je tužiteljici priznat u konverziji od 237,85 EUR, preostaje iznos od 7.972,99 EUR, koji je tuženik dužan platiti tužiteljici s daljnjom zateznom kamatom od 01.listopada 2015. do isplate, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I c/.

53. U odnosu na naknadu za obradu kredita, odredbom čl.5.predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu 1,25% isplaćenog kredita, koji se naplaćuju jednokratno. Utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije obuhvaćeno presudom donesenom u sporu po kolektivnoj tužbi na koju se tužiteljica poziva u tužbi, pa se o tom dijelu ugovora ima odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga. Pritom se navedena odredba ugovora o kreditu ne može promatrati zasebno od ostalih odredbi ugovora koje su utvrđene ništetnim u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača.

54. Tijekom postupka, a posebno iz iskaza tužiteljice, proizlazi da se o naknadi za obradu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista ugovorena u visini 1,25 % iznosa odobrenog kredita i naplaćena u iznosu od 1.192,94 EUR prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Pored nesporne činjenice da se u spornom razdoblju, u koje spada i dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj tužiteljica snosi troškove obrade kredita uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

55. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni. Iz odredbe čl.1021.ZOO-a proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti glavnicu u ugovorene kamate iz ugovora o kreditu, ali ne i spornu ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se navedeno shvaćanje može analogno primijeniti i na naknade za obradu kredita.

56. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada od 1,25 % i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. S obzirom da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba ugovora o kreditu prema čl.81.st.1.ZZP/03 je nepoštena, a prema odredbi čl.87.st.1.ZZP/03 i ništetna. Iako se tužiteljica tijekom postupka pozivala na ništetnost ove odredbe ugovora, nije postavila zahtjev za isplatom iznosa od 1.192,94 EUR, tako da sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

57. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

58. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023, 50/2026), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući na umu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 34.887,84 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 500 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 1.lipnja 2023., 4.siječnja 2024., 29.ožujka 2024. i 3.srpnja 2025. po 500 bodova za svaki podnesak (500x4), za sastav podnesaka od 23.srpnja 2025., 10.travnja 2026. i 7.svibnja 2025. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.8.toč.3.Tarife, 100x2), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 20.siječnja 2026. i 18.svibnja 2026. po 500 bodova za svako ročište (500x2), i za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 3 850 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 7.700,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 9.625,00 EUR. Na taj iznos tužiteljici treba priznati trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 700,00 EUR, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 10.325,00 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom III.

Split, 15.lipnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.