REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Š 5

Poslovni broj: Us I-66/2026-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Lošinj usluge d. o. o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 56737455614, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kojić & partneri d. o. o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9, OIB: 18683136487, kojeg zastupaju službene osobe ŠK i AK, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Erazma Barčića 5, OIB: 03377753055, zastupanog po opunomoćeniku HK, radi naknade s obilježjem naknade za koncesiju, 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471- 01/25-07/78, URBROJ: 513-02-6002/11-25-1 od 4. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura (dvije tisuće eura) u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija, iznad dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/25-07/78, URBROJ: 513-02-6002/11-25-1 od 4. prosinca 2025., tužitelju je utvrđena: naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. u ukupnom iznosu od 3.789,34 eura i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 68.056,54 eura; naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. u ukupnom iznosu od 35.649,53 eura i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 67.089,20 eura; naknada s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. u ukupnom iznosu od 12.771,87 i imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za isto razdoblje u iznosu od 15.722,91 eura.

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da primarni prigovor tužitelja u postupku, a što je ujedno i povod ovoj tužbi, jest činjenica da nekretnine na kojima je tužitelj kao komunalno društvo u vlasništvu ŠKC obavljao registriranu djelatnost nisu pomorsko dobro. Tuženik je suprotno utvrdio isključivo uvidom u zemljišnu knjigu iako evidentiranje pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi nema učinak uknjižbe, a posljedično niti konstitutivni učinak. Naime, nekretnine navedene u pobijanom rješenju da nisu pomorsko dobro kako po svojoj naravi, položaju, izgledu, namjeni, prirodnim obilježjima i uobičajenom načinu uporabe, tako i po odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji pomorsko dobro definira člankom 6 točka 2. Upis u zemljišnu knjigu predmetnih nekretnina kao pomorskog dobra — stjenovite obale nije neoboriva presumpcija, jer materijalni propisi, bilo zakoni ili podzakonski akti, nigdje da ne određuju da se ne može dokazivati da upis u zemljišnu knjigu ne odgovara stvarnom stanju i materijalno pravnim propisima, te da se takav upis ne bi mogao promijeniti. Upis u zemljišnu knjigu da je oboriva presumpcija što da je za vrijeme trajanja upravnog postupka i utvrđeno, te potvrđeno od jedinog nadležnog tijela za utvrđivanje granica pomorskog dobra — Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH. Potpuni da je nonsens teretiti okrivljenika da bi „stjenovitu obalu” koristio u gospodarske svrhe radi parkiranja vozila, a već ta činjenica da je trebala biti dostatna Naslovu da prekine postupak dok se ne riješi prethodno pitanje da li se uopće radi o pomorskom dobru, mada je i laiku potpuno jasno da predmetna površina nije pomorsko dobro. Tuženik da je, međutim, u dokaznom postupku propustio utvrditi odlučne činjenice koji je položaj nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] — grad, koji je njihov izgled, a posebno koja su njihova prirodan obilježja i uobičajeni način upotrebe. Pozivanje tuženika u pobijanom rješenju na načelo povjerenja u zemljišne knjige potpuno da je promašeno. Jer, navedeno načelo da vrijedi u pravnom prometu nekretnina, a tuženik ne stječe nekretninu niti neka druga stvarna prava na istoj pa da bi se pozivao na navedeno načelo kao savjesni stjecatelj, već tuženik vodi upravni postupak u kojem je dužan ili samostalno riješiti sporno pitanje kao prethodno pitanje ili prekinuti postupak dok nadležno tijelo ne riješi pitanje da li su predmetne nekretnine pomorsko dobro ili nisu. Utoliko više što je tuženiku bilo poznato da se postupak utvrđivanja granica pomorskog dobra vodi pred nadležnim tijelom. Dok granice pomorskog dobra nisu utvrđene sukladno važećim propisima već u zemljišnim knjigama egzistira stari upis („stjenovita obala") koji je krajnje neusklađen sa stanjem u naravi, za granicu pomorskog dobra na kopnenom dijelu da valja primijeniti odredbu članka 6 stavak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i držati da je ista unutar 6 metara širine, jer, obzirom da je riječ o Novoj rivi koja je iznad razine mora cca 2 metra, na taj pojas kopna da ne utječe crta srednjih viših visokih voda mjereno vodoravno. U konkretnom slučaju granica lučkog područja koja je po samom zakonu pomorsko dobro širine je u kopnenom dijelu 15 metara, dok se preostala površina obuhvaćena pobijanim rješenjem nalazi na udaljenosti do 75 metara od mora i u naravi predstavlja županijsku cestu, nerazvrstanu lokalnu cestu, parkirališta, parkove i autobusni kolodvor, a sve sukladno važećim odlukama nadležnih tijela od G radskog vijeća grada Malog Lošinja do Skupštine Primorsko-goranske županije. Tuženikovo pozivanje na upis u zemljišnim knjigama kao jedinu mjerodavnu činjenicu za utvrđivanje statusa nekretnine bez obzira na stanje u naravi da je nedopustivo iz više razloga, a karikirano možemo to, sve obzirom da općepoznatu neusklađenost zemljišnih knjiga sa stvarnim stanjem i česte pogrešne upise, podvesti pod ne tako nerealnu situaciju da je upis pomorskog dobra izvršen na nekretnini koja se nalazi negdje na Učki ili recimo u Delnicama. Zar bi i tada vrijedilo načelo tuženika o povjerenju u zemljišne knjige? Da li bi i u tom slučaju korisnik nekretnine bio dužan platiti sve naknade za neovlašteno korištenje pomorskog dobra?! Da takvi pogrešni upisi nisu slučajnost proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] z. k. ul. [broj ZK uloška] k. č. br. [katastarska čestica] — pašnjak na kojem je upisano Pomorsko dobro, iako je ova katastarska općina u okviru Grada Metkovića udaljena od mora cca 25 kilometara. Nedopustivo je da se zapisnik sačinjava 12.11.2025., a da u istom nije utvrđeno kako je izmijenjeno katastarsko i zemljišnoknjižno stanje na području na kojem se utvrđuju obveze stranke. Naime, Rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH KLASA: UP/I-34222/24-01/2023 URBROJ: 530-03-1-24-4 od 27.11.2024. da je utvrđeno kako predmetne nekretnine nisu pomorsko dobro, a koju činjenicu tijelo prvog stupnja ne akceptira, iako je navedeno rješenje već godinu dana na snazi, te je provedeno u katastarskim operatima i mapama kao i u zemljišnim knjigama. Tako je nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] dobila površinu od 3608 m2, te je na istoj izvršen upis vlasništva Republike Hrvatske bez obzira što se kao kultura i dalje navodi „stjenovita obala” koja bi po svom sadržaju predstavljala pomorsko dobro. Na pomorskom dobru nije moguć upis prava vlasništva, a temeljem označenog rješenja upravo da je izvršen upis vlasništva R Hrvatske dok će se kultura „stjenovite obale” izmijeniti odgovarajućim Geodetskim elaboratom koji je u izradi. Nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad u naravi da predstavlja županijsku cestu, parkovne površine, autobusni kolodvor i lokalnu cestu, a koje ceste da su evidentirane odgovarajućim Odlukama nadležnih tijela Primorsko-goranske županije i Grada Malog Lošinja temeljem Zakona o cestama iz 2011. Naslovu je bilo poznato stanje na terenu obzirom na višestruko provedene očevide, no i na dalje drži da područje obuhvata označene nekretnine predstavlja „stjenovitu obalu” i da isto koristi društvo Lošinj usluge d. o. o. za parking uz naplatu, iako društvo označenu površinu nikada nije koristilo. Na preostalom dijelu površine na kojem je utvrđeno da se ne nalazi pomorsko dobro formirana je nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad u površini od 4970 m2 na kojoj da je izvršen upis javnog dobra pod upravom Grada Malog Lošinja, a kao kultura su navedene nerazvrstane ceste i parkirališta. Dakle, ukupna površina nekretnina koje nisu pomorsko dobro da iznosi 8.398 m2, te je nužno predmetnu površinu isključiti iz svih obračuna naknade. Ujedno je nužno razliku površine do 9.453 odnosno površinu od 1.055 m2 također isključiti iz bilo kakvih obračuna obzirom da se navedena površina već nalazi pod koncesijom luke posebne namjene — Brodogradilišta Mali Lošinj, te je ograđena žičanom ogradom i očito da nikada nije bila u posjedu društva Lošinj usluge d. o.o ., što da je također propušteno utvrditi tijekom postupka nadzora. Ovakvo utvrđenje nedvojbeno da proizlazi iz obrazloženja cit. Rješenja Ministarstva, a temeljeno je na podatcima Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci koje je također utvrdilo da ranija k. č. br. [katastarska čestica] ne predstavlja pomorsko dobro, osim u dijelu pod koncesijom Brodogradilišta Mali Lošinj. Međutim, i pored nedvojbenih utvrđenja lako uočljivih prilikom očevida tuženik je držao da ovdje tužitelj Lošinj usluge d. o. o. treba platiti naknadu za koncesiju i za područje za koje već treća osoba plaća koncesiju i drži u posjedu. Iznova ističe kako se raniji upis pomorskog dobra — stjenovite obale ne temelji ni na kakvom aktu nadležnog tijela, već isključivo na pogrešnom Geodetskom elaboratu i posljedično pogrešnom upisu u zemljišne knjige. Jer, granice pomorskog dobra na predmetnom području nisu utvrđene sve do donošenja cit. rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH od 27.11.2024.god. Prije pogrešnog upisa pomorskog dobra — stjenovite obale egzistirao je upis društvenog vlasništva nad javnim dobrom i korisnika općine Cres-Lošinj. Kada bi doista bila riječ o pomorskom dobru onda bi to zasigurno utvrdilo i nadležno Ministarstvo u provedenom postupku. Tuženik da se u pobijanom rješenju poziva na činjenicu da je 2009. Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci predložilo upis pomorskog dobra — stjenovite obale na predmetnim nekretninama kao neosporan dokaz da se radi o pomorskom dobru. Valja napomenuti kako je ODO u Rijeci tada predlagalo upise bez ikakvog akta, bez da je iti jedno tijelo utvrdilo granice pomorskog dobra, a sudovi da su takve prijedloge provodili isključivo iz razloga što je predlagatelj bilo Općinsko državno odvjetništvo kao očito privilegirani predlagatelj. Bilo kojoj trećoj stranci takav prijedlog koji se ne temelji na pravomoćnom aktu nadležnog tijela, pravomoćnoj presudi ili formalnom pravnom poslu bio bi odbijen. S vremenom se takva sudska praksa počela primjenjivati i na prijedloge Općinskih državnih odvjetništva. Konačno, isto Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci na zahtjev Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture RH u postupku utvrđivanja granica pomorskog dobra izričito se očitovalo da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad nije pomorsko dobro, osim dijela te nekretnine koji je pod koncesijom luke posebne namjene — Brodogradilišta Mali Lošinj, a čime da je očito i priznalo svoju grešku prilikom ranijeg predlaganja upisa pomorskog dobra — stjenovite obale. Isto tako, tuženik da se poziva na dopis Upravnog odjela za pomorsko dobro, promet i veze Primorsko-goranske županije u kojem je navedeno da su uvidom u zemljišne knjige utvrdili da su nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad pomorsko dobro — stjenovita obala. Međutim, upravo da je navedeno upravno tijelo provelo postupak i predložilo nadležnom Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture utvrđivanje granica pomorskog dobra. Posebno ističe kako Upravni odjela za pomorsko dobro, promet i veze Primorsko-goranske županije ili Lučka kapetanija Rijeka nisu upravna tijela koja su ovlaštena utvrđivati granice pomorskog dobra, iako mogu sudjelovati u takvom postupku, ali je nadležnost isključivo Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH, tako da njihova očitovanja temeljena na podatcima iz zemljišne knjige nisu bila relevantna za upravni postupak koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja. Iz zapisnika Lučke kapetanije Rijeka da se ne može utvrditi temeljem čega to tijelo utvrđuje da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad „nesporno pomorsko dobro”. Označena čestica proteže se od udaljenosti 15 metara od mora pa do 76 metara udaljenosti, a očevid da nije ni proveden na dijelu čestice koji čini autobusni kolodvor, županijsku cestu i lokalnu cestu. Nužno da je u ovom postupku postaviti pitanje da li bi predmetni postupak uopće bio vođen da su nadležna tijela pravodobno, prije tri ili pet ili deset godina utvrdila da označene nekretnine nisu pomorsko dobro, obzirom da su sukladno zakonu bile dužne utvrditi granice pomorskog dobra, a na koje postupke ovdje tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti iste pokrenuti. Zar je na tužitelju kao komunalnom društvu odgovornost zbog sporosti ili neažurnosti administracije? U pravnu praksu Republike Hrvatske uslijed nekolicine presuda Suda u Strasbourgu involvirano je načelo da se greške i propusti države ne mogu tumačiti kao dokaz u njenu korist, a što je upravo ovdje slučaj, pri čemu se pod pojmom države podrazumijevaju sva tijela vlasti bez obzira na nivo ovlasti. Nadalje, upravo iz razloga što je pri utvrđivanju statusa pomorskog dobra potrebno utvrditi koji dio nekretnine „po svom položaju, izgledu, namjeni, prirodnim obilježjima i uobičajenom načinu upotrebe odgovara definiciji pomorskog dobra” provodi se poseban upravni postupak koji provodi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture i u kojem je definira granica pomorskog dobra radi razgraničenja dijelova nekretnine koji odgovaraju zakonskoj definiciji pomorskog dobra i potpadaju pod posebni stvarnopravni režim općih dobara od preostalog dijela nekretnina koje ostaju u općem stvarnopravnom režimu i podobni za stjecanje vlasništva i drugih stvarnih prava. Stoga da je pogrešan Tuženikov zaključak da predmetna nekretnina ima status pomorskog dobra jer puki zemljišnoknjižni upis ne udovoljava kriteriju pomorskog dobra iz članka 10. u smislu članka 6. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine” br. 83/23). Tom argumentu u prilog ide činjenica da evidentiranje pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi ima isključivo deklaratoran, a ne konstitutivni značaj u smislu stavka 2. citiranog članka 10. Zakona. Ovdje tužitelj da je tijekom upravnog postupka iznosio sve navedene činjenice bilo u podnescima ili u prigovoru na zapisnik, međutim, u pobijanom rješenju tuženik da se nije očitovao na činjenicu da dio nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] koristi Lošinjska plovidba —Brodogradilište d. o. o. temeljem ugovora o koncesiji, kao ni na mišljenje Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci da preostali dio nekretnine nije pomorsko dobro, već je svu upisanu površinu čestice prema stanju u zemljišnoj knjizi koristio kao temelj za obračun naknada. Odbijanjem da prekine postupak do odluke nadležnog tijela o granici pomorskog dobra, tuženik je odlučio bez pravilno utvrđene odlučne činjenice, čime da je bitno povrijeđeno načelo zakonitosti i materijalne istine. Slijedom navedenog, Tužitelj ukazuje na pogrešno pravno shvaćanje koje Tuženik iznosu glede učinka Rješenja o granici pomorskog dobra iznesenog u obrazloženju pobijanog Rješenja (str. 32.), a time i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik je otklonio Tužiteljev prigovor i svjesno zanemario odlučne činjenice iz Rješenja o granici pomorskog dobra smatrajući da se radi o naknadnim promjenama na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] — grad te da eventualno naknadno brisanje statusa pomorskog dobra nakon nadziranog razdoblja ne utječe na pravilnost Rješenja jer da ono proizvodi pravni učinak tek od trenutka upisa u zemljišnu knjigu (ex nunc), a ne od trenutka prve uknjižbe pomorskog dobra (ex tunc). Tužitelj osporava ispravnost takvog pravnog shvaćanja. Naime, odredbom članka 18. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine” br. 83/23) jasno da je propisano da je „svrha i cilj određivanja statusa pomorskog dobra utvrditi koji dio kopna jest pomorsko dobro sukladno članku 6. ovoga Zakona, a sve kako bi se status pomorskog dobra upisao u zemljišnu knjigu i katastar” te daje „granica pomorskog dobra na kopnu je crta koja razgraničuje pojas kopna koji je pomorsko dobro od kopna u stvarnopravnom režimu”. Iz citirane zakonske odredbe da jasno proizlazi da se granicom pomorskog dobra razgraničava dio kopna koji jest pomorsko dobro od kopna u općem stvarnopravnom režimu, a ne dio kopna koji će postati ili prestati biti pomorsko dobro, te da se tek po utvrđenju koji dio nekretnine jest, a koji nije pomorsko dobro njegov status upisuje u zemljišnu knjigu, iz čega jasno proizlazi zaključak da je taj upis deklaratorne, a ne konstitutivne naravi. Stoga niti Rješenje o granici pomorskog dobra nije konstitutivno, već isključivo deklaratorno jer pomorsko dobro ne nastaje niti prestaje na temelju upravnog akta, već postoji ili ne postoji isključivo na temelju zakona. I, končano da valja naglasiti i da vrsta upisa u zemljišnu knjigu upućuje na njegovu deklaratnu pravnu narav. Suprotno Tuženikovim navodima u obrazloženju pobijanog Rješenja, pomorsko dobro da se u zemljišnu knjigu ne uknjižuje, već se upisuje odnosno čini se vidljivim njegov status. Evidentiranje njegova statusa evidentiranje je stanja u kojem ono postoji po svom položaju, izgledu, namjeni, prirodnim obilježjima i uobičajenom načinu upotrebe (članka 10. stavak 1. Zakona), a ne onog koji će tek nastati provedbom zemljišnoknjižnog upisa. Kako nekretnina oznake 62/2 k. o. [katastarska općina]-grad nije pomorsko dobro, tako da ni k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad nije u cjelini lučko područje prema stanju u naravi, a time ni pomorsko dobro. Lučko područje je u naravi omeđeno i ograđeno žičanom ogradom, te povišeno u odnosu na okolni teren. Geodetski elaborat kojim je formirana k. č. br. [katastarska čestica] da nije utvrđivao stanje na terenu jer bi u suprotnom površinu koja svojim oblikom, položajem, kotama i korištenjem izostavio iz obuhvata predmetne parcele. Granica lučkog područja da je formalno određena po takvoj katastarskoj međi, a ne prema stvarnom stanju na terenu budući meda na katastarskom pravcu niti ne postoji. Županijska lučka uprava Mali Lošinj odredila je u naravi što je obuhvat lučkog područja, a to što privremeno, do ispravke, u katastarskim planovima i operatima egzistira čestica koja svojim oblikom nije usklađena sa stanjem u naravi predmet je posebnog postupka koji je u tijeku kod nadležnih tijela Primorsko-goranske županije, a radi usklađenja s Prostornim planom grada [adresa]. Posljedično takvim utvrđenjima i sporni dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad izuzeti će se iz lučkog područja, a zatim i iz pomorskog dobra, jer to po svojoj namjeni i ostalim karakteristikama opisanim u čl. 6 Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i nije pomorsko dobro, osim u formalnom smislu. Nije tužitelj određivao granice lučkog područja u naravi, već Županijska lučka uprava Mali Lošinj i nije tužitelj dio katastarske čestice [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad na način daje istu okupirao, već u dogovoru sa Županijskom lučkom upravom Mali Lošinj i za njihove potrebe, kao i za potrebe korisnika luke koji su to koristili bez naknade za svoja vozila, alate i pribor za ribolov i slično. Sporna površina koja u naravi čini sastavni dio parkinga, a ne lučkog područja, korištena je u dogovoru sa Županijskom lučkom upravom Mali Lošinj pa da je neshvatljivo da tijekom cijelog postupka nadzora nije pozvana i Županijska lučka uprava da se očituje o razlozima za takav načinu korištenja lučkog područja, čime da je u bitnim dijelovima činjenično stanje ostalo nedovoljno, ali i pogrešno utvrđeno. Jer, formalno određivanje lučkog područja u katastarskim planovima da ne može imati konstitutivni učinak ukoliko nije utemeljeno na stanju u naravi stvarnom obuhvatu luke, jer to dovodi do situacije da se status pomorskog dobra proširuje bez stvarne pravne i činjenične osnove. Već iz svega navedenog u ovoj tužbi da je razvidno kako tužitelj nije obavljao svoju komunalnu djelatnost na pomorskom dobru, no, sve da je i obavljao i kada bi doista bilo riječ o pomorskom dobru, način, obuhvat i metodologija izračuna naknade, te primjena propisa da trpe od takvih grešaka koje pobijano rješenje čine nezakonitim. Iz pobijanog rješenja i zapisnika koji je istom prethodio proizlazi da je obveza društva Lošinj usluge d. o. o. platiti ukupan prihod od prodanih karata s porezom na dodanu vrijednost, iako je navedeni porez već plaćen u Državni proračun, što da je i tuženik u postupku nadzora nedvojbeno utvrdio, a isti prihod je u konačnici oporezovan i porezom na dobit. Stoga da je očito kako ovakav obračun ne predstavlja zakonito utvrđivanje imovinske koristi već puko kažnjavanje komunalnog društva, što je naravno moguće, ali u nekom drugom postupku i ne putem dvostrukog oporezivanja. Porez na dodanu vrijednost nije prihod već prolazna računovodstvena stavka. Navodi tuženika u pobijanom rješenju kako PDV nije korišten u obračunu naknade da je suprotan podatcima iz dostavljene bilance tužitelja, što je vrlo jednostavno utvrditi, a samo u tom dijelu je tužitelju nezakonito nametnuta obveza od cca 50.000,00 EUR. U pobijanom rješenju izračun broja dana koje je tuženik obračunao u postupku netočan je obzirom da se izvan turističke sezone (srpanj, kolovoz) tužitelj sukladno odlukama Grada Malog Lošinja nije vršio naplatu nedjeljama i blagdanima.. Osim toga, iz izuzet ih blagajničkih izvještaja koji prileže spisu 4 da je razvidno kako naplata parkinga nije vršena u razdoblju od 05.10.2023. do 29.04.2024., a što da je utvrđeno i inspekcijskim nadzorom Lučke kapetanije Rijeka. Iz kojeg razloga je i navedeno razdoblje obuhvaćeno obračunom nije obrazloženo u pobijanom rješenju, iako su tuženiku svi podatci kao i blagajnički izvještaji pravodobno dostavljeni. Zbog navedenog, činjenično stanje ostalo je nepotpuno, ali i pogrešno utvrđeno. Tužitelj da ovdje opetovano kao i u prigovoru protiv zapisnika tuženika ističe da je površina nekretnine pogrešno utvrđena obzirom da je iz upisa u zemljišnu knjigu i katastarski operat razvidno kako k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad ukupno imaju 8.398 m2, dok je ostala površina i u vrijeme nadzora bila pod koncesijom Brodogradilišta Mali Lošinj i fizički odvojena od parkinga žičanom ogradom. Kako površina sadašnje k. č. br. [katastarska čestica] iznosi 3.608 m2 i predstavlja područje izvan parkinga, izvan rampe, u naravi županijska cesta, autobusni kolodvor, lokalna cesta, park i drugo, potpuno da je jasno da ista površina nikada nije niti je mogla biti predmet obavljanja djelatnosti odnosno naplate parkinga. Unosom ispravnih površina u obračun iskazali bi se potpuno drugi rezultati. Također da je poznato o kolikom broju parkirnih mjesta se radi uzima podatak o ukupnoj površini parcele iako se za parking koristi tek 20% te površine, dok se na ostaloj površini nalazi županijska cesta, autobusni kolodvor, lokalna cesta, Brodogradilište Mali Lošinj i drugo. Iz prikupljenih podataka razvidno je kako se na parkiralištu u deset godišnjih mjeseci koristi cca 30 parkirnih mjesta, a ostala tek u samoj turističkoj sezoni. U pobijanom rješenju da je navedeno da je prihod od prodaje parkirnih karata iznosio za razdoblje 29.07.2023. do 31.12.2023. - 44.723,90 EUR. Potpuno da je nejasno kako je utvrđen navedeni iznos obzirom da iz blagajničkog izvještaja proizlazi daje prihod s PDV-om iznosio ukupno 30,540,90 EUR, odnosno bez PDV-a 24.432,72 EUR. Napominje se da od 04.10.2023. pa do konca godine i nadalje do 29.04.2024.god. nije vršena naplata parkirnih karata. Također, u periodu od 01.01.2024. do 30.06.2024. da je prikazano da je tužitelj ostvarilo prihod od 14.114,80 EUR od parkirnih karata s uračunatim porezom na dodanu vrijednost. Navedeni iznos ostvarenje u periodu od 29.04.2024.do 30.06.2024., a navedeni prihod da je ostvaren isključivo na koncesioniranom lučkom području gdje je društvo podmirilo sve svoje ugovorne obveze. Dakle, sukladno ukupnom broju parkirnih mjesta bilo je nužno navedeni prihod obračunati srazmjerno, jer se u suprotnom postavlja pitanje zbog čega bi uopće došlo do koncesije, ako ni ti jedan dio prihoda nije ostvaren na tom području. Utvrđivanje promjenljivog dijela naknade putem poredbene metode s koncesijom u Puli u cijelosti da je nezakonito. Uspoređivati prihode od parkinga u gradu Puli s cca 55.000 stanovnika i gravitacijom okolnih mjesta s još oko 20.000 stanovnika, s naseljem Mali Lošinj koje broji 5.500 stanovnika, dakle deset puta manje, upućuje na pogrešno tumačenje zakonskih propisa, već jedino upućuje na namjeru tuženika da bilo gdje pronađe maksimalni iznos promjenjive naknade odnosno postotka od ukupnog prihoda. Nužno da je prilikom korištenja poredbene metode pronaći koncesionirano područje u naselju s približno istim uvjetima poslovanja ili još jednostavnije i najpreciznije u istom naselju. Tijelo prvog stupnja raspolagalo je s Ugovorom o koncesiji koje društvo Lošinj usluge d. o. o. ima sklopljeno sa Županijskom lučkom upravom u Malom Lošinju koji se odnosi također na lučko područje i to upravo na dio istog parkinga, a kojim je promjenjivi dio naknade određen s 3%. Odluka Upravnog vijeća Lučke uprave Pula da ne predstavlja ugovor o koncesiji već jednostranu odluku tijela, a sama odluka donesena je prije stupanja na snagu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i protivna je navedenom materijalnom propisu obzirom da nije donesena u zakonom predviđenom postupku, nije proveden javni natječaj, a ostalo da je nepoznato da li je temeljem navedene Odluke sklopljen Ugovor o koncesiji i da li se izvršavao, ali se Odluka koristi radi obračuna promjenjivog dijela naknade u visini od 30%, odnosno dvostruko 60%. Dakle, prema stavu tuženika za jedan dio parkinga promjenjivi dio naknade može biti 3%, a za drugi dio istog parkinga promjenjivi dio naknade treba biti 30%. Materijalni propisi kod obračuna naknade koriste izraz ostvarene imovinske koristi. Iako zakon ne pojašnjava metodologiju izračuna imovinske koristi, u dosadašnjoj sudskoj praksi ustalilo se tumačenje kako imovinska korist predstavlja razliku između prihoda i opravdanih rashoda. Međutim, pobijanim rješenjem obuhvatio isključivo prihod, dok niti jedan prezentirani rashod nije priznat. Ponavlja, tužitelj je komunalno društvo koje posluje po važećim Odlukama Grada Malog Lošinja, s urednim vođenjem poslovnih knjiga i ispunjavanjem svih zakonskih obveza iz takvog poslovanja, a na što ni tuženik nije imao primjedbi u postupku nadzora, te je stoga nužno bilo akceptirati prilikom izračuna imovinske koristi i opravdane rashode. Ovako se tužitelja izjednačava s osobama koje su okupirale pomorsko dobro i obavljaju djelatnost „na crno”. Tužitelj posebno ističe kako su točke ove tužbe pod V, VI, VII, VIII i IX sačinjene kako bi se ukazalo na potpunu nezakonitost pobijanog rješenja, no drži kako će za samu odluku u ovom upravnom sporu biti dostatno i utvrđenje kako nije obavljao djelatnost na pomorskom dobru i kako nije bilo mjesta provođenju nadzornog postupka i donošenju pobijanog rješenja. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je suština tužbe tužiteljeva tvrdnja da nekretnine na kojima je tužitelj kao komunalno društvo u vlasništvu Grada Malog Lošinja obavljao registriranu djelatnost nisu pomorsko dobro iako je pomorsko dobro na predmetnim nekretninama upisano u zemljišne knjige, pritom zauzimajući stav da evidentiranje pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi nema učinak uknjižbe, a posljedično niti konstitutivni učinak. Stoga ovo tijelo ističe da je sudska praksa vrlo jasna i ujednačena po pitanju utvrđivanja predstavlja li određena nekretnina pomorsko dobro. Primjera radi, ovdje valja istaknuti presudu Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 10 Us 1-139/2022-10 od 2. svibnja 2022. godine obzirom da se u konkretnom predmetu, identično kao i u ovom slučaju, radi o situaciji u kojoj je komunalnom trgovačkom društvu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave obračunata naknada s obilježjem naknade za koncesiju s pripadajućim zateznim kamatama te oduzeta imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru zbog obavljanja djelatnosti naplate parkinga na pomorskom dobru bez dane koncesije. U navedenom se postupku također radilo o nezakonitom gospodarskom korištenju nekretnine (nasipana obala) na kojoj je bilo upisano pomorsko dobro u zemljišnim knjigama te za koju je Lučka kapetanija inspekcijskim nadzorom također utvrdila da se radi o nespornom pomorskom dobru. Tuženik napominje da oznaka zemljišta iz posjedovnice zemljišne knjige isključivo naznaka prirode, odnosno kulture zemljišta prilikom upisa u zemljišne knjige te da je umjesto „stjenovite obale” moglo stajati primjerice i „vinograd”, „neplodno zemljište”, „žal", „nasip", „oranica” i slično, što da je vrlo čest slučaj da se takve oznake zemljišta nalaze u posjedovnici nekretnina koje predstavljaju pomorsko dobro. Nije nikakav nonsens da se „stjenovita obala" u ovom slučaju koristila u gospodarske svrhe radi naplate parkinga, obzirom da se u naravi ovdje radi o parkingu na nasipanoj obali uz more. Nije točna ni tvrdnja tužitelja da je postupak poreznog nadzora trebalo prekinuti zbog prethodnog pitanja, obzirom da je to pitanje već riješeno provedbom inspekcijskog nadzora Lučke kapetanije na predmetnom području te izvršenim uvidom u zemljišne knjige, a iz kojih je proizašao jedinstveni i nedvojbeni zaključak da je predmetno područje na kojem se nalazilo predmetno parkiralište za čitavo nadzirano razdoblje ovog poreznog nadzora predstavljalo nesporno pomorsko dobro. Iz pobijanog da je rješenja razvidno da je parkiralište Nova obala bilo za razdoblje provedenog nadzora po prirodi stvari nasipana obala, što sukladno članku 6. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama predstavlja pomorsko dobro, kao što je to u trenutku obavljanja inspekcijskog nadzora utvrdila i Lučka kapetanija. Za predmetni je porezni postupak bila relevantna isključivo činjenica da je status pomorskog dobra za čitavo nadzirano razdoblje bio upisan u vlastovnici zemljišnoknjižnog izvatka na nekretninama koje su predmet nadzora, što je u ovom konkretnom postupku slučaj. Naime, poreznim da je nadzorom utvrđeno da su k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - grad, oznake „STJENOVITA OBALA“ i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad, oznake „LUKA MALI LOŠINJ I VELOPIN” u čitavom nadziranom razdoblju od 01 .01.2022. do 30.06.2024. bile u statusu pomorskog dobra 1/1, i to čak od 26.05.2009., temeljem Prijedloga za upis pomorskog dobra od 21. svibnja 2009. godine nadležnog državnog odvjetništva Broj: lph -DO- 1604/09, te čl. 3. st. 2. i čl. 4. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kada je izvršena uknjižba pomorskog dobra na predmetnim česticama. Dakle, da je nesporno da su k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad u statusu pomorskog dobra, da je utvrdilo i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Lučka kapetanija Rijeka, na temelju provedenog inspekcijskog nadzora predmetne lokacije obavljenog dana 21. prosinca 2023. godine, o čemu da je sastavljen zapisnik KLASA: UPA-342-24/23-03/461, URBROJ: 530-04-5-2-23-1. Štoviše, da je nesporno da su k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad za čitavo nadzirano razdoblje bile u statusu pomorskog dobra, da je potvrdila je i Primorsko- goranska županija, Upravni odjel za pomorsko dobro, promet i veze dopisom ovome tijelu KLASA: 342-01124-01/71 , URBROJ: 217007-0213-24-2 od 12. srpnja 2024. godine kojim se dostavlja očitovanje uz popratnu dokumentaciju kako slijedi: „ k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Grad, oznake zemljišta Stjenovita obala i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta Luka Mali Lošinj i Velopin - luka, ZK uložak broj [broj ZK uloška], upisane su kao POMORSKO DOBRO. Za nekretninu oznake k. č. [katastarska čestica] utvrđena je granica luke

- odnosno predmetna nekretnina nalazi se unutar lučkog područja luke otvorene za javni promet županijskog značaja [adresa], a sve sukladno Odluci o utvrđivanju lučkog područja u lukama otvorenim za javni promet županijskog i lokalnog značaja na području Primorsko-goranske županije (SN br. 40/2t), 21/21, 33/22, 36/22, 42/23, 14/24, 19/24).” Suprotno tvrdnjama tužitelja, ovo tijelo naglašava da je nadzirano razdoblje za ovaj porezni nadzor bilo isključivo od 01.01.2022. do 30.06.2024. godine, zbog čega da su bespredmetni navodi tužitelja da naknadne promjene (provedene po Rješenju Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 27.11.2024. godine) u vidu naknadnog cijepanja čestice k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad, naknade izmjene površina novih čestica i naknadnog brisanja pomorskog dobra na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad, kao i eventualne promjene koje će se možda u budućnosti dogoditi glede k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] — grad, predstavljaju bitne činjenice za provođenje predmetnog poreznog postupka. Obzirom da tužitelj uporno i opetovano tvrdi da predmetnim poreznim nadzorom nisu obuhvaćene kasnije naknadne prom jene u katastarskom i zemljišnoknjižnom stanju, tuženik će još jednom ponoviti da je porezni nadzor izvršen isključivo za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2024. godine. Nikakve naknadne radnje da ne mogu ozakoniti nezakonito gospodarsko korištenje pomorskog dobra od strane tužitelja u tom razdoblju niti utjecati na ishod poreznog nadzora za to konkretno razdoblje. Pohvalno je i dobro što je tužitelj, uvidjevši vlastite propuste, po započinjanju nadzora od strane tuženika odlučio poduzeti radnje kojima je uredio svoje poslovanje na predmetnom području. Međutim, tužitelj mora biti svjestan da mu tuženik, kao porezno tijelo, tu činjenicu nije moglo uvažiti te na temelju iste arbitrarno ukinuti ili smanjiti poreznu obvezu koja se odnosi na prijašnje razdoblje. Naime, hrvatski pravni sustav, a posebice mjerodavno zakonodavstvo (prije svega Zakon o koncesijama i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama) ne predviđa diskrecijsku mogućnost arbitrarnog smanjenja porezne obveze iz takvih ili sličnih razloga, bez obzira na bilo kakve subjektivne okolnosti. Brisanje statusa pomorskog dobra da nema retroaktivan učinak od početka postojanja navedene čestice ili od trenutka prve uknjižbe pomorskog dobra (ex tunc), već isključivo od trenutka kada se u zemljišnim knjigama izvršilo navedeno brisanje dana 06.06.2025. godine (ex nunc) . Svako drugačije tumačenje ovoga pravnoga principa, na kojem se temelje sadašnji propisi koji reguliraju tematiku pomorskog dobra i njegova gospodarskog korištenja (Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama te Zakon o koncesijama), da bi otvorilo vrata izravnom podrivanju ustavnopravnog poretka po pitanju prava vlasništva, njegovog stjecanja i posebne zaštite općeg dobra (u koje spada i pomorsko dobro), a koje Ustav RH garantira, obzirom da bi direktno poništilo načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige te načelo konstitutivnosti upisa u zemljišne knjige te bi isto omogućilo prazan prostor za prisvajanje pomorskog dobra od strane malicioznih pojedinaca. Kada bi se usvojio ovakav stav tužitelja, izravno da bi se, osim Zakona o koncesijama i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, povrijedio Ustav RH. Ovo tijelo, dakle, ističe da bi usvajanje stava tužitelja stvorilo opasan presedan kojim bi se omogućilo ozakonjenje mnogih protuzakonitih radnji na štetu Republike Hrvatske i njezinih državnih interesa. Posebno da je nejasna i kontradiktorna tužiteljeva tvrdnja da u ovom slučaju nije primjenjivo načelo povjerenja u zemljišne knjige. Postavlja se onda pitanje zbog čega se uopće upisuje pomorsko dobro u vlastovnice zemljišnih knjiga? Prema tužiteljevom stavu, pomorsko dobro ne može biti predmet uknjižbe, a nadležno državno odvjetništvo na čiji je prijedlog upisano pomorsko dobro u zemljišne knjige je privilegirani tužitelj čije prijedlog sud provodi automatizmom. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pomorsko dobro očigledno ne smatra općim dobrom pod posebnom zaštitom i upravljanjem Republike Hrvatske. Smatra li tužitelj onda da je svatko u Republici Hrvatskoj ovlašten prema vlastitom laičkom tumačenju samovoljno određivati što je pomorsko dobro, a što nije, ukoliko ne postoji akt kojim je određena granica pomorskog dobra, pa onda to isto pomorsko dobro svatko može samovoljno iskorištavati? Naravno da ne može. Kako bi se to spriječilo, zakonodavac je predvidio upravo one pravne institute koji su sadržani u Zakonu o koncesijama i Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, a koji su primijenjeni od strane tuženika u ovom poreznom postupku na zakonit i pravilan način. Dakle, sasvim suprotno onome što tužitelj tvrdi, tuženik ističe da je teleološkim pristupom vrlo jasno moguće utvrditi da je intencija zakonodavca bila zaštititi pomorsko dobro od potencijalnih uzurpatora, pa tako i obvezati državno odvjetništvo da skrbi o pomorskom dobru kao općem dobru pod posebnom zaštitom i upravljanjem Republike Hrvatske na način da predlaže upis istoga u zemljišne knjige upravo kako bi ga zaštitilo, a ne istovremeno proglasiti tu uknjižbu deklaratornom, odnosno nekakvim pro forma upisom ili pukim evidentiranjem statusa. Iz tog gledišta vrlo jasno proizlazi da tužiteljev stav da se pomorsko dobro ne može „uknjižiti” nije u skladu ni sa zakonskim propisima niti sa Ustavom RH. Kada bi se pomorsko dobro upisano u vlastovnicama zemljišnih knjiga ovako proizvoljno tumačilo kao sporedna i nevjerodostojna činjenica, u Hrvatskoj bi mogli očekivati kaos na pomorskom dobru i masovne uzurpacije istoga, ne samo na štetu Republike Hrvatske, već uglavnom nauštrb građana. Ne treba ni obrazlagati o činjenici da je tužitelj komunalno trgovačko društvo koje je u cijelosti u vlasništvu jedinice lokalne samouprave te da je tim više trebao pravovremeno uložiti dužnu pažnju (pažnju dobrog gospodarstvenika) pri vlastitim poslovnim odlukama i procesima po pitanju zakonitosti istih. Primjeri pogrešnih upisa pomorskog dobra u zemljišnim knjigama koje tužitelj navodi nisu relevantni za ovaj postupak, obzirom da u ovom slučaju pomorsko dobro nikako nije „slučajno” upisano, niti su dva nadležna inspekcijska tijela (Ministarstvo financija i Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture) „slučajno” utvrdila da se u konkretnom slučaju doista radilo o pomorskom dobru, a niti je tada Primorsko - goranska županija „slučajno” ovome tijelu dostavila svoje podatke u kojima stoji da predmetne čestice predstavljaju pomorsko dobro. Nadalje, tuženik prigovara promašenu pasivnu legitimaciju, obzirom da je iz ove upravne tužbe očito da tužitelj osporava način provedbe postupka inspekcijskog nadzora Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave sigurnosti plovidbe, Lučke kapetanije Rijeka koji je obavljen na predmetnom području i činjenično stanje utvrđeno istim. Promašeno je tvrditi da Lučka kapetanija Rijeka nije nadležna utvrditi što u naravi predstavlja pomorsko dobro obzirom da je to pitanje ključno za provođenje svakog inspekcijskog nadzora pomorskog dobra. Naime, sukladno odredbi članka 94. starog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine” broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/1 1 , 56/16, 98/19), inspekcijski nadzor nad provedbom odredaba ovoga Zakona i drugih propisa donesenih na temelju ovoga Zakona obavljaju inspektori pomorskog dobra Ministarstva i inspektori lučke kapetanije, dok je člankom 183. novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine” broj 83/23) propisano da su poslovi inspekcijskog nadzora pomorskog dobra poslovi nadzora primjene ovoga Zakona i drugih propisa donesenih na temelju ovoga Zakona, a obuhvaćaju, između ostalog, i nadzor gospodarskog korištenja pomorskog dobra. Promašene da su i tužiteljeve tvrdnje da su za ovu situaciju u kojoj se tužitelj našao odgovorna državna tijela zbog njihove neažurnosti i sporosti u radu. Tužitelja, koliko je ovome tijelu poznato, nitko nije prisilio na kršenje zakona već je djelatnost naplate parkinga na pomorskom dobru bez koncesije kao neophodne pravne osnove obavljao slobodnom voljom. Tužitelj je svakako ili znao ili morao znati da obavlja djelatnost na pomorskom dobru bez ugovora o koncesiji kao jedine valjane pravne osnove za korištenje pomorskog dobra. Ne radi se, dakle, u konkretnom slučaju o neukoj stranci privatnog karaktera, već se radi o komunalnom trgovačkom društvu koje je u cijelosti u vlasništvu Grada Malog Lošinja, dakle o društvu neupitnog javnopravnog karaktera, koje kao takvo raspolaže s punom administrativnom podrškom Grada te ima mnogo lakši pristup potrebnoj dokumentaciji, nadležnim službama i svim potrebnim alatima za implementaciju zakonitog poslovanja društva u odnosu na gospodarstvenike iz realnog sektora. Nije stoga korektno pozivati se na sporost i neažurnost administracije, budući da je, nakon službenih radnji ovoga tijela po otvaranju poreznog nadzora i nadzora Lučke kapetanije, tužitelj u vrlo kratkom roku u suradnji s ostalim nadležnim institucijama ishodio svu potrebnu dokumentaciju i uredio svoje poslovanje na predmetnom području. Unatoč ponovnim tvrdnjama tužitelja da mu je pobijanim rješenjem obračunata financijska obveza za područje koje ne koristi, za područje čija površina nije sukladna u katastarskom/ zemljišnoknjižnom stanju u odnosu na stanje na terenu, da je dvostruko oporezovan, te da je imovinska korist utvrđena pogrešnom metodologijom, tuženik ističe da je tužitelju pobijanim rješenjem obračunata obveza na zakonit i pravilan način, isključivo na temelju financijsko-knjigovodstvene dokumentacije zaprimljene od tužitelja tijekom poreznog nadzora, vjerodostojnih službenih evidencija i važećih pozitivnopravnih propisa, što je detaljno i opsežno obrazloženo u pobijanom rješenju. Činjenica da je da je županijska lučka uprava [adresa] nadležna upravljati predmetnim lučkim područjem, međutim tvrdnja tužitelja da je gospodarski koristio lučko područje u dogovoru s istom, ne predstavlja činjenicu koja može utjecati na utvrđivanje porezne obveze u ovom slučaju. Valja napomenuti da je člankom 3. stavak 1. Zakona o koncesijama propisano da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra jest upravni ugovor, u pisanom obliku, čiji je predmet gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, a koje ne predstavlja izvođenje radova iz stavka 4., odnosno pružanje i upravljanjem uslugama iz stavka 5. ovoga članka. Obzirom da iz navedene kogentne zakonske norme nedvojbeno proizlazi da je ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, u ovom slučaju pomorskog dobra, upravni ugovor koji mora biti sastavljen u pisanom obliku, samim je time ex lege isključena mogućnost da se koncesija izdaje od strane davatelja koncesije u bilo kojem drugom postupku osim upravnog postupka, te u bilo kojem drugom obliku osim u pisanom obliku, bilo da se radi o npr. usmenom ili prešutnom dogovoru, ustaljenoj poslovnoj praksi, običaju, uzanci, konkludentnim radnjama ili sličnom. Obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, kao općem dobru koje uživa posebnu ustavnu i zakonsku zaštitu Republike Hrvatske je, dakle, pravo koje se u ovom konkretnom slučaju dobiva isključivo pravosnažnim ugovorom o koncesiji, a obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez takvog ugovora strogo je zabranjeno člankom 12. stavak 1. Zakona o koncesijama te člankom 12. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te stoga takvo nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru predstavlja isključivu odgovornost osobe koja istu djelatnost obavlja. Ovo je tijelo pravilno i zakonito utvrdilo prihode koje je tužitelj uprihodio na pomorskom dobru parkirališta Nova obala te istim utvrđenjima nije izvršeno dvostruko oporezivanje. Primjera radi, a obzirom da tužitelj spornim smatra utvrđenje prihoda ostvarenog od prodaje parkirnih karata na pomorskom dobru parkirališta Nova obala, ovo tijelo ističe da je tužitelj prilikom poreznog nadzora dostavio bruto bilancu društva iz koje je vidljivo da je navedeni prihod (u neto iznosu, dakle bez PDV-a) u cijelosti knjižen na kontu 7522 KOMUNALNI PRIHODI - PARKIRALIŠTE NOVA OBALA 02. Također, ističe da je promjenjivi dio naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 15.04.2024. do 30.06.2024. godine obračunat samo za prihod za koji je temeljem procjene utvrđeno da je ostvaren isključivo na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-grad koja je u tom razdoblju korištena bez koncesije (dakle samo za razmjerni iznos prihoda), budući da je za obavljanje djelatnosti na nekretnini k.č . 62/3, k. o. [katastarska općina]-grad tužitelj za razdoblje od 15.04.2024. do 30.06.2024. godine imao važeći pravni osnov - sklopljen Ugovor o koncesiji za pružanje usluga organizacije i naplate parkirališta od 15.04.2024. godine sa županijskom lučkom upravom [adresa]. Prema članku 4. stavak 1. Odluke o općim uvjetima na kojima se vrši naplata, načinu naplate parkiranja i visini naknade za parkiranje KLASA: 340-01/18-01/22, URBROJ: 2213/01-01-18-9 od 16. srpnja 2018. godine (Službene novine Primorsko-goranske županije, broj 23/18), određeno je da je javno parkiralište na kojem se vrši naplata naknade za parkiranje vozila od strane tužitelja, između ostalog, parkiralište »Nova Obala« (146PM od toga 7 IPK) - zatvoreno javno parkiralište, cjelogodišnja naplata, dok je također člankom 3. stavak 2. točka B) Općih uvjeta usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama od 22. srpnja 2022. godine (Službene novine Primorsko-goranske županije, broj 22/22) određeno da je zatvoreno parkiralište na području Grada, između ostalog, parkiralište „Nova Obala” zatvoreno javno parkiralište, cjelogodišnja naplata. Nije stoga jasno zbog čega tužitelj spori činjenicu da je za nadzirano razdoblje utvrđeno da se naplata parkiranja na parkiralištu koje je predmet nadzora obavljala od 01.04.2022. godine do 30[0] 6.2024. godine, obzirom da je nesporno da je navedeno parkiralište u tom razdoblju bilo zatvorenog tipa te naplatnog i cjelogodišnjeg karaktera, a potpuno je promašeno tražiti da se iz obračuna broja dana korištenja zauzetog pomorskog dobra izbace nedjelje i blagdani. Gospodarska djelatnost u vidu naplate parkinga na pomorskom dobru, prema načelu gospodarskog pristupa, predstavlja kontinuiranu djelatnost koja je u konkretnom slučaju propisana i citiranim Odlukama i Općim uvjetima prema kojima je tužitelj poslovao, a tužitelj je svjesno zauzimao predmetno pomorsko dobro za obavljanje iste djelatnosti u razdoblju za koje je izvršen obračun. Ovo d aje tijelo u predmetnom postupku postupalo pravilno te u skladu s važećim zakonskim propisima pri utvrđivanju svih bitnih činjenica koje su utjecale na utvrđivanje porezne obveze te niti u jednom dijelu nije postupilo na štetu tužitelja. Tako primjerice ovo tijelo tužitelju nije utvrdilo naknadu s obilježjem naknade za koncesiju za čitavu 2022. godinu, već mu je u obračun obuhvaćeno jedino razdoblje počevši od 01.04.2022. pa do 31.12.2022. godine, iako se, u skladu sa Zakonom o koncesijama, naknada za koncesiju utvrđuje u godišnjem iznosu. Glede primjene članka 58. stavak 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine”, broj 83/2023), ovo tijelo ističe da je visina naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje nakon 29.07.2023. godine utvrđena i obračunata u potpunost i u skladu sa zakonom, u iznosu dvostruke naknade za koncesiju postignute na natječaju za sličan predmet koncesije u razdoblju od pet godina od dana njezina određivanja, a prema Odluci o dodjeli koncesije za obavljanje djelatnosti organizacije parkirališta i naplate parkirnih mjesta uz korištenje i održavanje postojećih objekata lučke nadgradnje i podgradnje na pomorskom dobru - na dijelu lučkog područja luke Pula od 28.06.2021. godine, a koja Odluka zadovoljava sve tražene parametre iz navedene zakonske od redbe. Sukladno navedenom, obračun naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje nakon 29.07.2023. godine je u cijelosti izvršen na pravilan i zakonit način. Naime, iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju, sukladno članku 89. stavak 3. Zakona o koncesijama da se utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine naknade za koncesiju. Kogentnom da je normom članka 89. stavak 7. Zakona o koncesijama propisano da će se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzeti rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Stoga, glede tužiteljevog prigovora na način obračuna imovinske koristi u pobijanom rješenju, tuženik ističe da je, dakle, bio zakonski obvezan oduzeti imovinsku korist tužitelju u visini prihoda nezakonito ostvarenih na pomorskom dobru, koje je tužitelj nesporno nezakonito koristio bez sklopljenog ugovora o koncesiji, odnosno bez dane koncesije, bez umanjivanja tako obračunate imovinske koristi za bilo kakve izdatke (rashode) budući da su isti nedvojbeno uloženi u nezakonito obavljanje djelatnosti, kao što je jasno i precizno propisano odredbom prethodno citiranog članka 89. stavak 7. Zakona o koncesijama. Ne radi se, dakle, o pogrešnom ili nezakonitom postupanju tuženika, nego o tuženikovoj zakonskoj dužnosti da oduzme imovinsku korist na način kako je to i učinjeno, neovisno o bilo kakvim subjektivnim okolnostima. Uostalom, zakonitost i ispravnost navedenog načina oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi u okviru tuženikovog postupanja, iako gotovo uvijek osporavana od strane tužitelja u upravnim sporovima, redovito je potvrđivana od strane Suda, pa tako i u brojnim pravomoćnim presudama, kao što su: presuda i rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-38/20-2 od 22. siječnja 2020. godine kojima se potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: 8 Usl-786/2019-9 od 23. listopada 2019. godine; presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-1277/20-3 od 29.04.2021. godine kojom se potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: 5 Usl1225/2019-1 1 od 07.02.2020. godine; presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-2661/21-2 od 04.1 1.2021. godine kojom se potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj:

1 1 Usl-906/2019-6 od 30.04.2021. godine; presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-3883/21-2 od 17.11.2021. godine kojom se potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: 5 Usl1561/20-17 od 18.06.2021. godine; presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž- 3555/21-3 od 24.11.2021. godine kojom se potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: 5 Usl1608/19-16 od 14.05.2021. godine; presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-2452/22-2 od 06.10.2022. godine kojom se potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: Usl1563/21-9 od 15.04.2022. godine; presuda Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: Usl-139/2022-10 od 02.05.2022. godine. Zaključno, tuženik naglašava da u niti jednom segmentu svojeg postupanja prema tužitelju u konkretnom predmetu nije povrijedio bilo koje od načela poreznog, odnosno upravnog postupka. Naprotiv, tuženik je postupio zakonito, pravilno i lege artis u primjeni mjerodavnog prava, uzimajući u obzir ukupnost činjenica koje proizlaze iz postupka poreznog nadzora, pa tako i onih činjenica koje idu u prilog tužitelju. Pobijanim da je tuženikovim rješenjem tužitelju zakonito i pravilno utvrđena obveza naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 01.04.2022. godine do 30.06.2024. godine u iznosu od 47.034,42 EUR i obračunata zatezna kamata u ukupnom iznosu od 5.176,32 EUR, te utvrđena imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru za razdoblje od 01.04.2022. godine do 30.06.2024. godine u ukupnom iznosu od 150.868,65 EUR, kao i naložena uplata sveukupno utvrđene obveze u iznosu od 203.079,39 EUR u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Tuženik je, postupajući u konkretnom predmetu, u postupku inspekcijskog nadzora i upravnom postupku, zakonito i pravilno primijenio važeće zakonske propise i niti jednom svojom radnjom nije povrijedio zakonske odredbe na štetu tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik odbija navode i zahtjeve iz tužbe u cijelosti i traži od naslovnog Suda da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane i potvrdi predmetno rješenje tuženika.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu smatra da je pobijano rješenje tuženika pravilno i na zakonu osnovano te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. Zainteresirana osoba ističe da su k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - grad nasip, dakle pomorsko dobro ex lege. Naime, da se radi o nasipu da proizlazi iz uvida u digitalni ortofoto plan iz 1968. godine iz kojega da jasno proizlazi da se na mjestu današnjih nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad nalazilo more i jedan uski dio kopna koji u naravi predstavlja (stjenovitu) obalu. Nasipavanje obale na tom području izvršeno je sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća od kada pa sve do donošenja rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave pomorstva, Klasa: UP/I-342-22/24-01/203, Ur.broj: 530-032-1-24-4 od dana 27. studenog 2024. godine su nekretnine označene kao 62/2 i 62/3, k. o. [katastarska općina]- grad pomorsko dobro. Temeljem čl. 4. st. 1. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine" br. 19/74., 24/74., 39/74., 39/75., 17/77., 18/81., 31/86., 47/89., 26/93., 17/94., 29/94., 107/95., 108/95., 142/98.) koji je bio na snazi od nastanka predmetnog nasipa do 05. studenoga 1998. godine, svi nasipi su pomorsko dobro ex lege. Identično da je propisivao i Pomorski zakonik ("Narodne novine" br. 17/94., 74/94., 43/96., 158/03., 181/04.) u čl. 49. st. 2. Nadalje, iz odredbe čl. 3. Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (2003) ("Narodne novine" br. 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19., 83/23., dalje u tekstu ZPDML 2003. g.) također proizlazi da su nasipi po sili zakona pomorsko dobro. Ukoliko bi se tvrdilo da je prema odredbama ZPDML-a 2003. godine pomorsko dobro samo onaj dio nasipa koji je u funkcionalnoj vezi s morem (iako se nasipavalo samo more) zainteresirana osoba je mišljenja da je tu odredbu potrebno tumačiti na način da je zakonodavac takvom stipulacijom očito imao namjeru omogućiti da se ukine status pomorskog dobra dijelovima starih nasipa koji više nisu u funkcionalnoj vezi s morem, te umjesto da to pitanje razriješi u prijelaznim odredbama, to je učinio u općoj odredbi, što je ''popravio" novi zakon. Ne bi trebalo biti sporno da u vrijeme važenja ZPDML-a 2003. godine nije proveden postupak kojim bi se dio predmetnog nasipa (odnosno dio k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad ) koji eventualno više nije bio u funkcionalnoj vezi s morem izuzeo iz pomorskog dobra, odnosno nije utvrđena granica pomorskog dobra koja bi izuzela dio k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad iz pomorskog dobra. Dakle, za zaključiti je da su k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad kao nasip u razdoblju primjene ZPDML-a 2003. i dalje u cijelosti pomorsko dobro, a koji status da je stečen po sili zakona prema propisima važećim u trenutku nastanka tog nasipa, te koji status je zadržan prema kasnijim propisima na snazi. Postupak izuzimanja dijela nasipa (dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Lošinj- grad) da je proveden sukladno odredbama trenutno važećeg Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (2023) (NN 83/23, dalje u tekstu: ZPDML 2023.) koji u čl. 6. propisuje (između ostalog) da je nasip pomorsko dobro u cijelosti uz iznimku zatečenih nasipa čija se sudbina razrješava u prijelaznim i završnim odredbama toga zakona. Naime, odredbom čl. 210. ZPDML-a 2023. propisan je postupak izuzimanja dijela nasipa iz pomorskog dobra, pa tako, ako dio nasipa kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa, a izvorno je bio pomorsko dobro, više to stvarno po temeljnim obilježjima ne predstavlja, u postupku određivanja granice pomorskog dobra kao pomorsko dobro obuhvatit će se dio nasipa koji po svom izgledu, prirodi i namjeni predstavlja pomorsko dobro, a preostali dio nasipa, kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa, izuzet će se iz ovog pravnog režima, a od dijela nasipa i kopna iza nasipa koji je bio pomorsko dobro, a koji se izuzima, formirat će se posebna zemljišna čestica koja postaje vlasništvo Republike Hrvatske. Zainteresirana osoba je stajališta da je rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave pomorstva, Klasa: UP/I-342-22/24-01/203, Ur.broj: 530-032-124-4 od dana 27. studenog 2024. godine nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - grad u dijelu izuzeta iz pomorskog dobra te se tek od donošenja toga rješenja može tvrditi da je ista djelomično izuzeta iz pomorskog dobra. Da je tome tako proizlazi iz sadržaja samog rješenja gdje se u točki VI. izreke konstatira da dio k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-grad, koji se položajno nalazi izvan obuhvata granice pomorskog dobra određene tim rješenjem, gubi status pomorskog dobra sukladno čl. 25. st. 1. točki 6. ZPDML-a 2023. godine. Rješenje Ministarstva svakako ima konstitutivni i budući pravni učinak (ex nunc). Valja istaknuti da je pobijanim rješenje obuhvaćeno razdoblje zaključno s 30. lipnja 2024. godine dakle prije izuzimanja dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad iz pomorskog dobra, odnosno prije donošenja rješenja Ministarstva (27. studenog 2024. godine), stoga da je u pravu tuženik kada tvrdi da utvrđenje granice pomorskog dobra temeljem rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture s učinkom izuzimanja djela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad iz pomorskog dobra nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. U odnosu na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad, osim prethodno navedenog, valja dodatno istaknuti da je Odlukom o utvrđivanju lučkog područja u lukama otvorenim za javni promet županijskog i lokalnog značaja na području Primorsko-goranske Županije ( SN br. 40/20, 21/21, 33/22, 36/22, 42/23, 14724 i 19/24) ista ušla u pojas lučkog područja, a lučko područje da je svim prethodno citiranim zakonima definirano kao pomorsko dobro. Dakle, zainteresirana osoba je stajališta da su k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad u razdoblju koje je obuhvaćeno pobijanim rješenjem bile pomorsko dobro u cijelosti te da su prigovori tužitelja neosnovani. Zainteresirana osoba ima potrebu očitovati se na navode tužitelja u dijelu u kojem isti navodi da bi državno odvjetništvo (u konkretnom slučaju ODO Rijeka) bilo ''privilegirani predlagatelj'' prilikom podnošenja prijedloga za upis u zemljišne knjige jer su ti navodi pretenciozni i netočni s obzirom da zemljišnoknjižni odjeli sudova odluke donose sukladno zakonu, neovisno o tome tko je predlagatelj. Dakle, prijedlog za uknjižbu status pomorskog dobra za k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad da je usvojen jer je bio osnovan, a ne zato što je predlagatelj bio ODO Rijeka. Nadalje, pravilnost svih odluka suda može se preispitivati u postupku povodom pravnih lijekova, pa čak i u redovitom sudskom postupku (primjerice brisovna tužba) koji tužitelj nije pokrenuo. Pogrešni da su i navodi tužitelja da je Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci na zahtjev Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH u postupku utvrđivanja granice pomorskog doba dalo izričito očitovanje da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-grad nije pomorsko dobro, osim dijela nekretnine koji je pod koncesijom luke posebne namjene- Brodogradilišta Mali Lošinj, a čime da je prema tužitelju ODO Rijeka očito priznalo svoju grešku prilikom predlaganja upisa pomorskog dobra za k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad. Tužbi da nije priloženo takvo očitovanje ODO Rijeka, niti je pregledom evidencija utvrđeno da je takvo očitovanje zatraženo ili da postoji. Zainteresirana osoba pretpostavlja da je tužitelj izveo pogrešan zaključak iz obrazloženja rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave pomorstva, Klasa: UP/I-342-22/2401/203, Ur.broj: 530-032-1-24-4 od dana 27. studenog 2024. godine u kojem se na stranici 4 navodi: '' da je za k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]- grad tek nedavno ostvaren upis pomorskog dobra (ODO Rijeka) na osnovi kulture zemljišta navedene u službenim evidencijama, ali da konstatiraju da ona ne predstavlja pomorsko dobro osim u manjem dijelu koje se odnosi na područje na kojem je na snazi koncesija u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – Brodogradilište Mali Lošinj (N.N. 74/00)…''. Pojašnjenja radi ističe se da se ne radi o navodima ODO Rijeka danima na zahtjev Ministarstva već o navodu ovlaštenog predlagatelja prijedloga granice pomorskog dobra na predmetnom području , odnosno Povjerenstva za granice pomorskog dobra u PGŽ, a u čijem sastavu nema predstavnika državnog odvjetništva. Dakle, posljedično tome pogrešno je tvrditi da bi ODO Rijeka priznao grešku prilikom uknjižbe pomorskog dobra za predmetnu česticu kako to navodi tužitelj jer je iz prethodno obrazloženih razloga k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-grad u cijelosti bila pomorsko dobro do donošenja rješenja Ministarstva pa se i uknjižba statusa pomorskog dobra za istu nekretninu ukazuje kao ispravna. U pogledu prethodno citiranih navoda iz rješenja Ministarstva zainteresirana osoba smatra da se isti imaju tumačiti na način da dio k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-grad nije više u funkcionalnoj vezi s morem (pa time niti pomorsko dobro) stoga iz istog razloga ovlašteni predlagatelj predlaže izuzimanje toga dijela nekretnine iz pomorskog dobra, i to s budućim pravnim učinkom od donošenja odluke. U pogledu tužbenih navoda u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da tuženik nije ispravno obračunao visinu naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje poreznog nadzora i visinu imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti zainteresirana osoba se u cijelosti pridružuje navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Predlaže se sudu da nakon provedenog postupka odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Podneskom tužitelja od 4. lipnja 2026., isti dostavlja Stručno mišljenje ovlaštenog revizora AZ Control d. o. o., kojim je izvršena računovodstvena analiza provedenog upravnog postupka, da je utvrđeno da je isti suprotan zakonu. U odnosu na odgovor na tužbu zainteresirane osobe Republike Hrvatske, ističe kako je Republika Hrvatska tuženik u ovom postupku, a tek pobliža oznaka tuženika da je Ministarstvo financija koje je donijelo pobijano rješenje. Sporna površina koju je tužitelj koristio od svog nastanka da nije u funkciji mora i po samom zakonu da nije pomorsko dobro, a pogotovo da nije „stjenovita obala“.

6. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 8. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja, službene osobe tuženika i opunomoćenika zainteresirane osobe, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

7. Zamjenik opunomoćenika tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod podneska od 4. lipnja 2026. koji se daje tuženiku i zainteresiranoj osobi na uvid

8. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, te u odnosu na nalaz revizora nema ništa posebno za iskazati. Napominje da se cijelo taj prostor na kojem se obavljala gospodarska djelatnost nalazi na pomorskom dobru, a u odnosu na nalaz revizora ističe da su svi prihodi bili vidljivi iz poslovnih knjiga i da ne zna zbog čega revizor smatra bitnim iznijeti u svom zaključku odnosno pozivati se na primitke obzirom da se ovdje radi o d. o. o., a ne o obrtu, a svi utvrđeni prihodi da su utvrđeni u neto iznosu bez PDV-a.

9. Opunomoćenik zainteresirane osobe navodi kako ostaje pri svim navodima iz odgovora na tužbi, a u odnosu na točku 2. podneska od 4. lipnja 2026. ističe kako tuženik nije RH nego javnopravno tijelo, a pojam nasipa da je obrazložen u odgovoru na tužbu.

10. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud nije našao osnovanim da se provede dokaz knjigovodstvenim vještačenjem kraj činjenica koje su utvrđene u postupku, a što će u nastavku biti obrazloženo.

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Odredbom članka 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19, 83/23, dalje: ZPDML) propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

13. Odredbom članka 7. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

14. Odredbom članka 16. stavkom 1. ZPDML propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji (stavak 2.). Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona (stavak 3.).

15. Odredbom članka 25. stavkom 1. i 2. ZPDML-a propisano je da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji. Ugovorom o koncesiji u skladu s odlukom o koncesiji uređuje se bliža namjena za koju se daje koncesija, uvjeti koje u toku trajanja koncesije mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije.

16. Odredbom članka 28. stavkom 2. ZPDML-a propisano je da se naknada za koncesiju za gospodarsko korištenje pomorskog dobra sastoji od stalnog i promjenjivog dijela, a visina se određuje polazeći od gospodarske opravdanosti, odnosno profitabilnosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra koja se dokazuje studijom gospodarske opravdanosti, procijenjenom stupnju ugroženosti prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi te zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske

17. Odredbom članka 3. stavak 1. i 2. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj: 69/17 i 107/20, dalje: Zakon), propisano je da je koncesija pravo koje se stječe ugovorom. Vrste koncesija su: 1. koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, 2. koncesija za radove, 3. koncesija za usluge.

18. Odredbom članka 12. stavkom 1. Zakona, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

19. Odredbom članka 85. stavkom 1. točkom 3. ZK-a propisano je da inspekcijski nadzor osobito obuhvaća nadzor obavljanja djelatnosti, za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije.

20. Odredbom članka 89. stavkom 1. ZK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, da će inspektor donijeti rješenje kojim utvrđuje obvezu i nalaže uplatu iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknadu s obilježjem naknade za koncesiju).

21. Stavkom 2. propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz stavka 1. toga članka, dok je stavkom 7. propisano da će se, ako posebnim propisom nije drukčije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzet rješenjem iz stavka 1. toga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili ne može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procjeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

22. Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tuženik kod tužitelja proveo porezni nadzor izvršavanja obveza iz ugovora o koncesiji (što uključuje ugovore o podkoncesiji, podugovore i ugovore s takvim svojstvima sklopljenim s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji), obavljanja djelatnosti koncesije prekoračenjem opsega i sadržaja koji je određen ugovorom o koncesiji, te obavljanja djelatnosti za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije, a ista se obavlja bez koncesije, za obavljanje gospodarske djelatnosti naplate parkinga na pomorskom dobru – parkiralištu [adresa], za razdoblje kako je to navedeno u izreci pobijanog rješenja. O provedenom nadzoru sastavljen je Zapisnik KLASA: 471-01/24-07/88, URBROJ: 513- 02-6002/11-25-40 od 12. studenog 2025. (dalje: Zapisnik) protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor.

23. Nadzorom je utvrđeno da se na predmetnoj lokaciji neposredno uz morsku obalu nalazi uređeno parkiralište na kojem djelatnost naplate parkiranja vrši tužitelj, te da se na ulazu na parkiralište nalazi se ulazno - izlazna rampa, dok se naplata parkiranja vrši na naplatnoj postaji neposredno pored ulaza - izlaza na parkiralište u kojoj se u trenutku očevida nalazio naplatničar - djelatnik društva Lošinj usluge d. o. o. Samo parkiralište je ograđeno, a na samom ulazu na parkiralište istaknut je cjenik usluga i vrijeme naplate. Zapisniku o obavljenom očevidu je priložena fotodokumentacija područja i izdani računi za parkirnu naknadu.

24. Inspekcijskim je nadzorom također utvrđeno da su na dijelu lučkog područja luke otvorene za javni promet županijskog značaja - luke [adresa] i [adresa], pod upravljanjem Županijske lučke uprave Mali Lošinj, na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] – grad, parkirališna mjesta za parkiranje osobnih automobila označena horizontalnom signalizacijom plave boje sa ukupno 45 parkirnih mjesta, te da je na nespornom dijelu pomorskog dobra k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - grad (parkiralište Nova obala) uređeno parkiralište prekriveno asfaltnim slojem, na kojem je označen prostor za parkiranje osobnih automobila sa ukupno 96 parkirnih mjesta te postavljenim montažnim prijenosnim objektom (opremljen sustavom naplate) sa ulazno/izlaznom rampom koja se u trenutku nadzora sastoji samo od kućišta bez ugrađene ruke rampe. Tabla naplate parkinga koja bi sadržavala zonu, razdoblje parkinga i cijenu sata nije zatečena. Tužitelj je 15. travnja 2024. sklopio Ugovor o koncesiji za pružanje usluga organizacije i naplate parkirališta za česticu oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] - grad u površini 1212 m[2] .

25. Nije sporno da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost naplate parkiranja i to sukladno Odluci o uređenju prometa na području grada [adresa], ali je sporno da li se ta djelatnost obavlja na pomorskom dobru za čije obavljanje je bilo potrebno ishoditi koncesiju.

26. Izvršenim uvidom u povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Mali Lošinj za katastarsku općinu [katastarska općina] - Grad, broj ZK uloška: [broj ZK uloška], utvrđeno je da je izvršeno cijepanje nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] - stjenovita obala od 4192 m[2] , na nove tako da sada glase: k. č. br. [katastarska čestica] - Luka [adresa] i [adresa], luka od 4091 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica] - Lošinjskih brodograditelja, neplodno zemljište od 72 m[2] . Pod brojem Z-2635/12 upisuje se parcelacija nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] - pristanište i obala, na nove i to: k. č. br. [katastarska čestica] - stjenovita obala od 9453 m[2] i k. č. br. [katastarska čestica] - stjenovita obala od 4192 m na temelju prijavnog lista s kopijom katastarskog plana izrađenog od društva Geoprojekt d. d., potvrđenog od Državne geodetske uprave Područni ured za katastar Rijeka, Ispostava - katastar Mali Lošinj, KLASA: 932-06/06-02145, URBROJ: 541-14-3-06/2-07-3 od 2. ožujka 2007. i pravomoćnog rješenja Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Rijeka, Ispostava - Pododsjek za katastar nekretnina Mali Lošinj, KLASA: UP/l-932-07/12- 02/00034, URBROJ: 541-14-3-06/4-12-2 od 13. lipnja 2012.

27. Na predmetnim nekretninama k. č. [katastarska čestica], oznake zemljišta stjenovita obala, i k. č. [katastarska čestica], oznake zemljišta luka [adresa] i [adresa], sve k. o. [katastarska općina] - grad, pod vlastovnica je upisano pomorsko dobro 1/1 i zabilježba zahtjeva za utvrđivanje granice pomorskog dobra radi vođenja upravnog postupka na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica]. Bez obzira na navedenu zabilježbu to ne utječe na drugačije rješavanje ovog upravnog spora, obzirom da se upravnim sporom ocjenjuje zakonitost rješenja tuženika na temelju propisa koji su bili u primjeni prilikom donošenja rješenja. Također se napominje da pomorsko dobro podrazumijeva i plažu, luku, morsku obalu, nasipe i dr., a u konkretnom slučaju se radi o nasipu. Navedeno je utvrđeno uvidom u digitalni ortofoto plan iz 1968. iz kojega proizlazi da se na mjestu današnjih nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] – grad, nalazilo more i jedan uski dio kopna koji u naravi predstavlja stjenovitu obalu, dok je nasipavanje obale izvršeno sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do donošenja rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave pomorstva od 27. studenog 2024. Naime, predmetnim rješenjem nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] je djelomično izuzeta iz pomorskog dobra, što također ne utječe na drugačije odlučivanje, obzirom da je ovdje osporavanim rješenjem obuhvaćeno razdoblje do 30. lipnja 2024., prije izuzimanja dijela k. č. br. [katastarska čestica] iz pomorskog dobra.

28. Što se tiče k. č. br. [katastarska čestica], vrijedi sve naprijed rečeno, a Odlukom o utvrđivanju lučkog područja u lukama otvorenim za javni promet županijskog i lokalnog značaja na području Primorsko-goranske županije, ista je ušla u pojas lučkog područja koje je definirano kao pomorsko dobro.

29. Dakle, prema gore navedenim zakonskim odredbama izričito je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti bez dane koncesije te postoji zakonska osnova da se korisniku koji je pomorsko dobro koristio bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, obračuna predmetna naknada i utvrdi i oduzme imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije. Tužitelj je svoju gospodarsku djelatnost obavljao na temelju Odluke o uređenju prometa na području Grada [adresa] i Općih uvjeta pružanja komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama.

30. Stoga, imajući u vidu da je u predmetnom nadzoru nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj u promatranom razdoblju na pomorskom dobru obavljao gospodarsku djelatnost, a da za to nije imao koncesiju, s jedne strane, te ranije citirane zakonske odredbe iz kojih jasno i nedvosmisleno slijedi da je gospodarsko iskorištavanja pomorskog dobra moguće samo na temelju koncesije – koja se koja se daje u postupku i na način propisan odredbama ZPDML-a i odgovarajućeg podzakonskog propisa, s druge strane, to ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno u svojoj odluci tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju te na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti.

31. Što se tiče obračuna visine obračunate imovinske koristi, a polazeći prije svega od odredbe članka 89. stavak 7. ZK-a, valja zaključiti da se iznos imovinske koristi koji se ima oduzeti zbog obavljanja djelatnosti bez koncesije utvrđuje u visini ukupnih prihoda ostvarenih obavljanjem te djelatnosti, pa se stoga oduzeta imovinska korist ne umanjuje za iznos sredstava uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. To stoga što su svi prihodi koji su ostvareni nezakonitim obavljanjem djelatnosti ujedno i sami nezakoniti, neovisno o tome je li za njihovo ostvarenje bilo potrebno snositi određene troškove ili nije.

32. Slijedom svega navedenoga, javnopravno tijelo je pravilno i zakonito utvrdilo prihode koje je tužitelj ostvario na pomorskom dobru, što prozlazi iz bruto bilance tužitelja iz koje je vidljivo da je prihod u cijelosti knjižen na kontu 7522 Komunalni prihodi – parkiralište Nova obala 02. Promjenjivi dio naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 15. travnja 2024. do 30. lipnja 2024., obračunat je samo za prihod kojim je temeljem procjene utvrđeno da ostvaren isključivo na k. č. br. [katastarska čestica] koja je u tom razdoblju korištena bez koncesije.

33. Iako se naknada za koncesiju utvrđuje u godišnjem iznosu, te se nije išlo na štetu tužitelja obzirom da je tužitelju naknada za koncesiju utvrđena od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2022.

34. Tužitelj također neosnovano prigovora obračunu iznosa imovinske koristi, koji način utvrđivanja visine imovinske koristi, kao i naknade, detaljno je opisan i tablično prikazan u obrazloženju prvostupanjskog rješenja te u Zapisniku, iz kojeg slijedi da je visina imovinske koristi utvrđena sukladno odredbama članka 89. stavak 7. ZK-a. U pogledu utvrđivanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju i imovinsku korist ostvarenu nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorsko dobru, već postoji bogata sudska praksa, kako od strane ovog Suda tako i od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koju praksu je i tuženik naveo u odgovoru na tužbu.

35. Što se tiče prigovora tužitelja koji se odnose na Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci u pogledu očitovanja o predmetnim nekretninama i podnošenja prijedloga za upis u zemljišne knjige, ovaj Sud je u potpunosti suglasan za navodima zainteresirane osobe iz odgovora na tužbu.

36. Sagledavajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i spisu predmeta ovog spora te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih pravnih normi, Sud utvrđuje da se pobijano rješenje tuženika temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava.

37. Stoga, imajući u vidu citirane odredbe ZPDML-a i ZK-a, te da je u predmetnom nadzoru nedvojbeno utvrđeno da je u predmetnom razdoblju tužitelj na pomorskom dobru u [adresa] obavljao gospodarsku djelatnost, a da za to nije imao koncesiju, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno u svojoj odluci tužitelja obvezao na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju te na plaćanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, na način kako je to opisano u obrazloženju osporavanog rješenja.

38. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud nalazi da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu osnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Posljedično tome, Sud zaključuje da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

39. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove, slijedom čega je, s obzirom da je tužitelj izgubio spor, postavljeni zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora valjalo odbiti.

40. Odluka o troškovima spora zainteresirane osobe se temelji na odredbi članka 147. stavak 4. ZUS-a u svezi s Tbr. 27. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25, dalje: Tarifa). Kao radnje u odnosu na koje zainteresirana osoba može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura i pristup ročištu održanom 8. lipnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eura, što sveukupno iznosi 2.000,00 eura, dok je odbijena za preostali dio iznad dosuđenog iznos sukladno navedenoj Tarifi, pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Rijeci 15. lipnja 2026.

S u t k i n j a

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a)

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja iz Odvjetničkog društva Kojić & partneri d. o. o., sa sjedištem u [adresa]

- tuženiku Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Rijeka, Rijeka, Riva Boduli 9

- zainteresiranoj osobi Republici Hrvatskoj zastupanoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Erazma Barčića 5