Poslovni broj P.282/2021-40

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB [osobni identifikacijski broj], Kotar br.1. Komaji, koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP Banke d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, koju zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice, te u odsutnosti uredno pozvane tužene i punomoćnika tužene, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu br. 061023144294 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl.br.OU-1320/06 dana 25. listopada 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF.

II. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku koja se odnosi na ukupan preplaćeni iznos tečajnih razlika od 1.027,12 EUR-a skupa sa zateznim kamatama koje se obračunavaju u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,75 EUR sa zateznom kamatom od 18.3.2008.

- na iznos od 5,06 EUR sa zateznom kamatom od 19.3.2008.

- na iznos od 16,46 EUR sa zateznom kamatom od 15.11.2008.

- na iznos od 0,71 EUR sa zateznom kamatom od 19.12.2008.

- na iznos od 69,63 EUR sa zateznom kamatom od 15.1.2009.

- na iznos od 35,48 EUR sa zateznom kamatom od 15.2.2009.

- na iznos od 3,58 EUR sa zateznom kamatom od 23.2.2009.

- na iznos od 35,84 EUR sa zateznom kamatom od 24.2.2009.

- na iznos od 28,68 EUR sa zateznom kamatom od 15.3.2009.

- na iznos od 0,08 EUR sa zateznom kamatom od 19.3.2009.

- na iznos od 17,71 EUR sa zateznom kamatom od 30.3.2009.

- na iznos od 28,91 EUR sa zateznom kamatom od 15.4.2009.

- na iznos od 20,32 EUR sa zateznom kamatom od 8.5.2009.

- na iznos od 47,89 EUR sa zateznom kamatom od 15.5.2009.

- na iznos od 9,80 EUR sa zateznom kamatom od 16.7.2009.

- na iznos od 57,79 EUR sa zateznom kamatom od 27.7.2009.

- na iznos od 7,01 EUR sa zateznom kamatom od 3.8.2009.

- na iznos od 1,34 EUR sa zateznom kamatom od 15.8.2009.

- na iznos od 1,82 EUR sa zateznom kamatom od 10.9.2009.

- na iznos od 0,58 EUR sa zateznom kamatom od 15.9.2009.

- na iznos od 0,32 EUR sa zateznom kamatom od 5.10.2009.

- na iznos od 16,55 EUR sa zateznom kamatom od 14.10.2009.

- na iznos od 17,82 EUR sa zateznom kamatom od 13.11.2009.

- na iznos od 16,71 EUR sa zateznom kamatom od 15.12.2009.

- na iznos od 9,55 EUR sa zateznom kamatom od 16.12.2009.

- na iznos od 45,18 EUR sa zateznom kamatom od 15.1.2010.

- na iznos od 35,19 EUR sa zateznom kamatom od 12.2.2010.

- na iznos od 33,32 EUR sa zateznom kamatom od 11.3.2010.

- na iznos od 43,43 EUR sa zateznom kamatom od 14.4.2010.

- na iznos od 57,64 EUR sa zateznom kamatom od 7.5.2010.

- na iznos od 17,95 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2010.

- na iznos od 58,40 EUR sa zateznom kamatom od 15.6.2010.

- na iznos od 74,66 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2010.

- na iznos od 67,03 EUR sa zateznom kamatom od 12.8.2010.

- na iznos od 40,66 EUR sa zateznom kamatom od 9.9.2010.

- na iznos od 103,27 EUR sa zateznom kamatom od 15.9.2010.

III. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.027,12 EUR- a skupa sa zateznim kamatama tekućim od 23. rujna 2010. koje se obračunavaju u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako po lugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine .

IV. Prebijaju se tražbina tužitelja iz stavka II. izreke s tražbinom tuženika iz stavka III.

Izreke.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici ukupan preplaćeni iznos od 1.027,12 EUR skupa sa zateznim kamatama koje se obračunavaju u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,75 EUR sa zateznom kamatom od 18.3.2008.

- na iznos od 5,06 EUR sa zateznom kamatom od 19.3.2008.

- na iznos od 16,46 EUR sa zateznom kamatom od 15.11.2008.

- na iznos od 0,71 EUR sa zateznom kamatom od 19.12.2008.

- na iznos od 69,63 EUR sa zateznom kamatom od 15.1.2009.

- na iznos od 35,48 EUR sa zateznom kamatom od 15.2.2009.

- na iznos od 3,58 EUR sa zateznom kamatom od 23.2.2009.

- na iznos od 35,84 EUR sa zateznom kamatom od 24.2.2009.

- na iznos od 28,68 EUR sa zateznom kamatom od 15.3.2009.

- na iznos od 0,08 EUR sa zateznom kamatom od 19.3.2009.

- na iznos od 17,71 EUR sa zateznom kamatom od 30.3.2009.

- na iznos od 28,91 EUR sa zateznom kamatom od 15.4.2009.

- na iznos od 20,32 EUR sa zateznom kamatom od 8.5.2009.

- na iznos od 47,89 EUR sa zateznom kamatom od 15.5.2009.

- na iznos od 9,80 EUR sa zateznom kamatom od 16.7.2009.

- na iznos od 57,79 EUR sa zateznom kamatom od 27.7.2009.

- na iznos od 7,01 EUR sa zateznom kamatom od 3.8.2009.

- na iznos od 1,34 EUR sa zateznom kamatom od 15.8.2009.

- na iznos od 1,82 EUR sa zateznom kamatom od 10.9.2009.

- na iznos od 0,58 EUR sa zateznom kamatom od 15.9.2009.

- na iznos od 0,32 EUR sa zateznom kamatom od 5.10.2009.

- na iznos od 16,55 EUR sa zateznom kamatom od 14.10.2009.

- na iznos od 17,82 EUR sa zateznom kamatom od 13.11.2009.

- na iznos od 16,71 EUR sa zateznom kamatom od 15.12.2009.

- na iznos od 9,55 EUR sa zateznom kamatom od 16.12.2009.

- na iznos od 45,18 EUR sa zateznom kamatom od 15.1.2010.

- na iznos od 35,19 EUR sa zateznom kamatom od 12.2.2010.

- na iznos od 33,32 EUR sa zateznom kamatom od 11.3.2010.

- na iznos od 43,43 EUR sa zateznom kamatom od 14.4.2010.

- na iznos od 57,64 EUR sa zateznom kamatom od 7.5.2010.

- na iznos od 17,95 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2010.

- na iznos od 58,40 EUR sa zateznom kamatom od 15.6.2010.

- na iznos od 74,66 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2010.

- na iznos od 67,03 EUR sa zateznom kamatom od 12.8.2010.

- na iznos od 40,66 EUR sa zateznom kamatom od 9.9.2010.

- na iznos od 103,27 EUR sa zateznom kamatom od 15.9.2010.“

VI. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 687,00 EUR- a sa zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2026., a koja se obračunava po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se sa ostatkom zatraženog u iznosu od 751,52 EUR tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi od 22. ožujka 2021. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženom dana 25. listopada 2006. sklopila Ugovor o kreditu br.061023144294 potvrđen od strane javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU- 1320/06, temeljem kojeg joj je odobren iznos od 238.485,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju i adaptaciju stambenog prostora. U čl. 1. predmetnog ugovora parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa obračunali prema valuti CHF. Tužitelj ica se obvezala otplatiti kredit na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim ugovorom na rok od 25 godina. U predmetnom ugovoru tužena je koristila nepoštenu i ništetnu odredbu na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1) a da prije i za vrijeme zaključenja ugovora tužitelju kao potrošaču nije dao cjelovite informacije o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Sam ugovor ne sadrži sve potrebne parametre bitne za ugovaranje valutne klauzule u kojoj je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik koristeći takve ugovorne odredbe postupao jednostrano i nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

1.2. Navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014,g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je povrijeđen interes potrošača ugovaranjem odredbi kojima se glavnica i način otplate kredita vezuju uz CHF kao valutu bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno.

1.3. Stoga, a kako je pravomoćnom presudom u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača odlučeno da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31 prosinca 2008.g., u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmetom ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (uključujući tužiteljicu) sklapajući ugovore u kojima je koristio odredbe po kojima je redovna kamatna stopa za vrijeme trajanja odnosa promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. jednako postupao ugovara jući odredbe o valutnoj klauzuli po kojem je otplata glavnice vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo ni prije, ni u vrijeme ni u svezi sa zaključenjem ugovora o kreditu, kao što nije potrošača informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

1.4. Slijedom navedenog, zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, a kako je tuženica temeljem ništetnih odredbi ugovor o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule primila uplate po otplati kredita, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu preplaćenog iznosa po kreditu u ukupnom iznosu od 1.027,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana preplate pojedinog anuiteta, kako je iste izračunala sudska vještakinja, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

1.5. Kako je navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita od strane tuženika, sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, iste obvezuju i sud u ovom postupku glede utvrđenja odredbi ugovora ništetnima, te predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu od 6. svibnja 2021. tuženica ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da je zakonom propisana nadležnost suda prema sjedištu tuženika, time nadležnost Općinskog suda u Splitu, kao sjedišta banke , pa predlaže da se ovaj sud oglasni mjesno nenadležnim.

2.2. Uz navedeno smatra da je manifestacijski zahtjev koji je istakla tužiteljica neosnovan, a ističe i prigovor radi prebijanja. Osim navedenog ističe i da tužiteljica nije uredno vračala kredit i da joj je tužena dopisom od dana 15. rujna 2010. otkazala ugovor o kreditu sa danom 23. rujna 2010. pa stoga relevantno razdoblje glede valutnih promjena može biti samo ono do 23. rujna 2010., a u tom razdoblju nije moglo biti nikakvih promjena koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. U odnosu na tvrdnje tužitelja, tvrdi da je ugovorena valutna klauzula pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta Zakona o zaštiti potrošača, navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi ugovora, da mu pri tome nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF-u, dok ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Ukazuje da je u vrijeme ugovaranja kredita imao u ponudi i kredite vezane za valutu eura, američkih dolara, švicarskih franaka, a i bez valutne klauzule, dakle kunama, s tim da je tužitelj taj koji se odlučio za ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Smatra da je tužitelj taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, dok je ugovorna odredba kojom je ista ugovorena potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, da nigdje nema dodatnih uvjeta propisanih posebnim propisima napisanim malim slovima ili umetnutim u fusnote ugovora. Također navodi da je tužena, kao ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imat i po njena prava i obveze, a i od službenika tuženika mogla je u svakom trenutku zatražiti dodatne informacije.

2.3. Navodi da on nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, dapače, da je valuta CHF od 1999. do 2010. rasla i padala bez značajnih oscilacija, koje su počele tek 2010., time znatno nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jedan propis nije regulirao pravni okvir njegovog postupanja u smislu područja informiranja potrošača. Smatra da je rizik valutne klauzule postojao za obje strane ugovora, čime su imali jednake startne pozicije, dok kasnija promjena tečaja na štetu potrošača ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti banke. Smatra da je bitno utvrditi da li ja banka kao financijska ustanova znala ili mogla, odnosno morala znati kakav će u budućem ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja tečaja CHF-a., te da aprecijaciju CHF-a koja se dogodila nakon 2010.g., koja je bez presedana, i koja je posljedica ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa ni tuženik. Dalje ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao ni jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom, niti o obvezi informiranja potrošača prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga tužena prilikom sklapanja ugovora nije postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti je time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se ugovorna odredba mogla kvalificirati kao nepoštena takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Zato je odnos stranaka bitno promatrati sa razine nominalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF-a.

2.4. S obzirom da se tužitelj poziva na odredbe ZPP-a i pravomoćne presude VTS-a donesene u kolektivnom sporu po kojoj bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku ne treba dokazivati, tuženica ocjenjuje takav stav pravno neprihvatljivim i neodrživim. To je iz razloga jer donošenjem te presude nije otpala osnova stjecanja, jer je presudom potrošačima pružena apstraktna zaštita jer je tužbeni zahtjev bio usmjeren na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnog interesa pojedinačnog potrošača.

2.5. Navodi da ugovor koji su stranke u sporu sklopile nije bio tipski ugovor, da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljica bila upoznata sa tim odredbama i sa njima se usuglasila, te je među ugovornim stranama postignuta suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

2.6. Pored ostalog ističe da je tužiteljici sa danom 23. rujna 2010. otkazan ugovor o kreditu jer nije u skladu sa sklopljenim ugovorom uredno ispunjavala svoju obvezu vraćanja kredita pa je na dan 15. rujna 2010. dugovanje tužiteljice tuženoj iznosilo 73.354,12 EUR. Budući da je ugovor otkazan onda je odjednom dospio na naplatu ukupan dug tužiteljice prema tuženoj. Nakon otkaza ugovora na spomenuti iznos više ne teče redovna kamata nego zakonska zatezna kamata, pa ukupno dugovanje na dan 16. travnja 2021. iznosi 1.381.000,39 kuna po obračunu iz poslovnih knjiga tužene (426.178,42 kn glavnica, 68.504,61 kn na dospjele redovne kamate, 864.649,96 na dospjele zakonske zatezne kamate i 21.667,40 na troškove). Stoga tužena na odnosu na još uvijek neodređeni tužbeni zahtjev za isplatu ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu nepodmirenog dugovanja po otkazanom ugovoru .

3.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to vjenčani list (stranica 6 spisa), zamolba za dostavu dokumentacije (stranica 8 spisa), ugovor o kreditu (stranica 27-34 spisa), otkaz ugovora o kreditu (stranica 35-36 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (stranica 37 spisa), pregled uplata (stranica 55-60 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (stranica 61-62 spisa), promet po računu (stranica 63-140 spisa).

3.2. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlici (nalaz i mišljenje stranica 148-151 spisa, dopuna stranice 170-174 i 191- 192) i saslušao usmeno obrazloženje istog po vještakinji na ročištu dana 29. travnja 2026. (stranica 217 spisa). Na istom ročištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (stranica 217 spisa).

3.3. U svom iskazu tužiteljica navodi da se tuženoj banci obratila jer je i inače njihov klijent, na račun kod te banke su stizala njena primanja, i imala je povjerenja u njihovo poslovanje. Ovakav kredit joj je predstavljen kao najpovoljniji, druge opcije se nisu spominjale, ostala je u uvjerenju da su baš kod ovakvog kreditiranja uvjeti najpovoljniji. Na razgovoru u banci nitko nije spomenuo da bi se tečaj CHF-a mogao bitno mijenjati i na koji način će to utjecati na njene obveze. Prezentiran joj je otpla tni plan i ona je vjerovala da će joj rata kredita iznositi koliko je tamo navedeno, ne identično svaki mjesec, ali mislila je da bi razlika u odnosu na taj iznos bila relativno mala. U tom smislu valutna klauzula joj je bila prihvatljiva, pa je ugovor potpisala, a taj ugovor je banka unaprijed sastavila. Ona ga je pročitala i razumjela na opisani način. Da je znala stvarne učinke ove klauzule i da je da joj je bilo jasno na koji način mogu utjecati na njenu financijsku situaciju odbila bi sklapanje takvog ugovora. Ona je od 2008. godine u blokadi, financijska situacija joj se tada bitno pogoršala, te godine se i razvela što je bilo poprilično mučno, a nju i majku koja joj je bila sudužnik za kredit sve to je dovelo u vrlo nezavidnu poziciju. Rata kredita je na početku iznosila 3.500,00 kuna, a na vrhuncu 8.000,00 kuna. U kući koju je kreditom adaptirala se živi, nije nikada služila za nikakvu gospodarsku aktivnost. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika koji je ništa posebno nije upozorio niti joj objasnio. Da je znala ono što sada zna ne bi sklopila takav ugovor o kreditu.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev , na način kako je uređen podneskom od dana 21. listopada 2025. osnovan.

5. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Odredbom čl. 48. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP) doista je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, no i čl. 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz sadržaja ugovora o kreditu jasno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Dubrovniku, a kako tuženica niti ne tvrdi da je navedena poslovnica prestala postojati, niti isto proizlazi iz provedenih dokaza, ocjena je ovog suda da je nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari temeljem čl. 59. ZPP-a.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

6.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 061023144294 sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava od dana 25. listopada 2006. godine, temeljem kojeg je tužena tužiteljici isplatila ugovoreni iznos od 238.485,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da se Ugovorom o kreditu otplata kredita vezala uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 25 godina, da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja, te nije sporna izračunata visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Među strankama nije sporno, odnosno tužiteljica ne osporava da bi navedeni ugovor bio otkazan radi neispunjavanja obveza po istom dana 23. rujna 2010., te da bi toga dana na naplatu dospio cjelokupni iznos njenog duga prema tuženoj, sa visinom potraživanja kako je navedeno u odgovoru na tužbu. Tužiteljica se o prigovoru radi prebijanja tijekom postupka nije očitovala, odnosno isti nije osporavala (ni u smislu da bi isti bio neosnovan, niti u smislu osporavanja visine obračuna tražbine), u podnesku od 21. listopada 2025. referira se isključivo na eventualni prigovor radi prebijanja vezano za tzv. negativne razlike ako bi bio istaknut.

6.3. Sporna je primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli.

7. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502.c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

10. Tvrdnja tužene da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena, jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temel jem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Slijedom navedenog, sud smatra da tužiteljica, kao potrošač, u konkretnim okolnostima nije bila upoznata s načinom promjene tečaja i kamate te da bi se ponašala drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu , ovaj sud temeljem utvrđenja da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

16. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita. Na okolnost visine zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Jeleni Ćurlici, koja je izradila nalaz i mišljenje i dopunu istog, na koji tužiteljica nije imala prigovora, a tužena nije ima la prigovora na matematičku točnost izračuna koji je napravila vještakinja. Saslušana vještakinja ostala je u cijelosti kod danog nalaza i mišljenja. Stoga je utvrđeno da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a postoji tražbina tužiteljice prema tuženoj na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od ukupno 1.027,12 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO -a.

17.1. Dakle, nedvojbeno postoji tražbina tužitelja prema tuženiku po osnovi povrata iznosa od 1.027,12 EUR plaćenog temeljem ništetne valutne klauzule. Međutim, isto tako postoji tražbina tuženika prema tužitelju, koja je istaknuta u ovoj parnici radi prebijanja i čiji iznos premašuje iznos tražbine tužiteljice.

17.2. Pretpostavke prijeboja su uzajamnost tražbina, zamjenjivost tražbina (da obje glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kakvoće) i njihovo dospijeće (čl. 195. ZOO-a). Pretpostavke prijeboja se stječu u trenutku kada se međusobne tražbine ''sretnu'', odnosno kada obje dospiju (čl. 195. i čl. 196. st. 2. ZOO -a). Ovdje se radi o novčanim tražbinama, koje su obje dospjele i postoji njihova uzajamnost.

17.3. Procesnopravnim prigovorom radi prebijanja tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtjeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. To je nesamostalni, uvjetni prigovor, koji je ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer se o njemu odlučuje samo ako sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva. Isti mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe o tome da li je istaknut, a mora biti kvantitativno određen, te mora biti naznačena osnova tuženikove tražbine, u protivnom se po prigovoru ne može postupati.

17.4. Ovdje je tuženik svoj prigovor istaknuo pravovremeno, u odgovoru na tužbu (dakle prije zaključenja prethodnog postupka), naznačena je osnova njegovog potraživanja (dospjeli dug po otkazanom ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile) te visina tražbine (obračun tužitelja prema izvodu iz poslovnih knjiga o visini dospjelog duga). Kako je ranije obrazloženo tužiteljica se tijekom postupka o istaknutom prigovoru nije očitovala, niti ga u cijelosti ili u dijelu osporavala.

17.5. U slučajevima kada je tuženik prigovorom radi prebijanja istaknuo tražbinu koja je veća od tužiteljeve tražbine sud tada odlukom nije ovlašten utvrđivati postojanje tuženikove tražbine u iznosu većem od tužiteljeve utvrđene tražbine , pa tako je i u ovom konkretnom slučaju sud razmatrao samo da li postoji tražbina tuženika do onog iznosa za koji je u postupku utvrđena tražbina tužiteljice prema njemu, koja pretpostavka je ispunjena.

17.6. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja, koji je istaknut u ovoj parnici, dopušten i osnovan.

18. Stoga je valjalo utvrditi da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.027,12 s zateznim kamatama, te da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.027,12 EUR s zateznim kamatama, te je valjalo prebiti te dvije tražbine u cijelosti kao u toč. IV izreke, dok je u toč.V. valjalo u tom iznosu odbiti tužbeni zahtjev za povrat plaćenog po osnovi pozitivnih tečajnih razlika.

19.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19.2. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 13. rujna 2022., 18. prosinca 2024. i 29. travnja 2026. u iznosu od po 75 bodova (Tbr. 9.t.1.), za sastav podneska od 21. listopada 2025. u iznosu od po 75 bodova (Tbr. 8.t.1.), dakle ukupno 375 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 750,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 937,50 EUR-a. Tužiteljici je priznat i trošak od 400,00 EUR, koji je uplaćen kao predujam za trošak sudskog vještaka te zatraženi iznos od 36,49 EUR kao iznos pristojbe na tužbu. Tužiteljica je u svom zahtjevu vezano za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe uspjela u cijelosti, dok je zahtjev za isplatom odbijen radi prihvaćanja prigovora radi prebijanja, te sud smatra da joj pripada pravo na naknadu 50% zatraženih i priznatih troškova postupka, dok je sa ostatkom zahtjeva tužiteljicu trebalo odbiti.

19.3. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 687,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na tako utvrđeni iznos troška tuženiku su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 15. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika