Poslovni broj P.341/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja OT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] , koju zastupa Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika OTP Banke d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćniku Vedranu Aniću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužene, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 platiti tužiteljici OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svotu od 2.101,65 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 1,04 EUR od 10. svibnja 2006.

- na iznos od 0,16 EUR od 12. lipnja 2006.

- na iznos od 0,16 EUR od 10. srpnja 2006.

- na iznos od 0,75 EUR od 11. rujna 2006.

- na iznos od 0,14 EUR od 10. listopada 2006.

- na iznos od 0,41 EUR od 10. ožujka 2007.

- na iznos od 3,46 EUR od 10. studenog 2008.

- na iznos od 2,75 EUR od 10. prosinca 2008.

- na iznos od 11,13 EUR od 12. siječnja 2009.

- na iznos od 13,77 EUR od 10. veljače 2009.

- na iznos od 10,75 EUR od 10. ožujka 2009.

- na iznos od 9,52 EUR od 10. travnja 2009.

- na iznos od 6,73 EUR od 11. svibnja 2009.

- na iznos od 10,92 EUR od 10. lipnja 2009.

- na iznos od 10,92 EUR od 10. srpnja 2009.

- na iznos od 8,68 EUR od 10. kolovoza 2009.

- na iznos od 6,48 EUR od 10. rujna 2009.

- na iznos od 8,44 EUR od 11. listopada 2009.

- na iznos od 7,32 EUR od 10. studenog 2009.

- na iznos od 12,19 EUR od 10. prosinca 2009.

- na iznos od 15,16 EUR od 11. siječnja 2010.

- na iznos od 14,72 EUR od 10. veljače 2010.

- na iznos od 17,20 EUR od 10. ožujka 2010.

- na iznos od 24,27 EUR od 10. svibnja 2010.

- na iznos od 24,27 EUR od 10. lipnja 2010.

- na iznos od 25,35 EUR od 12. srpnja 2010.

- na iznos od 38,90 EUR od 10. kolovoza 2010.

- na iznos od 37,79 EUR od 10. rujna 2010.

- na iznos od 37,79 EUR od 11. listopada 2010.

- na iznos od 37,79 EUR od 10. studenog 2010.

- na iznos od 45,21 EUR od 10. prosinca 2010.

- na iznos od 45,21 EUR od 10. siječnja 2011.

- na iznos od 45,21 EUR od 10. veljače 2011.

- na iznos od 50,24 EUR od 10. ožujka 2011.

- na iznos od 48,32 EUR od 11. travnja 2011.

- na iznos od 55,35 EUR od 10. svibnja 2011.

- na iznos od 58,38 EUR od 10. lipnja 2011.

- na iznos od 84,01 EUR od 11. srpnja 2011.

- na iznos od 60,20 EUR od 10. kolovoza 2011.

- na iznos od 55,20 EUR od 12. rujna 2010.

- na iznos od 56,43 EUR od 10. listopada 2010.

- na iznos od 55,98 EUR od 10. studenog 2010.

- na iznos od 60,33 EUR od 12. prosinca 2010.

- na iznos od 63,38 EUR od 10. siječnja 2012.

- na iznos od 64,32 EUR od 10. veljače 2012.

- na iznos od 62,10 EUR od 12. ožujka 2012.

- na iznos od 63,28 EUR od 10. travnja 2012.

- na iznos od 64,50 EUR od 10. svibnja 2012.

- na iznos od 62,68 EUR od 11. lipnja 2012.

- na iznos od 62,51 EUR od 10. srpnja 2012.

- na iznos od 59,07 EUR od 10. kolovoza 2012.

- na iznos od 60,24 EUR od 10. rujna 2012.

- na iznos od 62,80 EUR od 10. listopada 2012.

- na iznos od 61,98 EUR od 12. studenog 2012.

- na iznos od 63,16 EUR od 10. prosinca 2012.

- na iznos od 63,63 EUR od 10. siječnja 2013.

- na iznos od 63,63 EUR od 11. veljače 2013.

- na iznos od 63,63 EUR od 10. ožujka 2013.

- na iznos od 63,63 EUR od 10. travnja 2013.

do isplate, i to računajući zateznu kamatu na svaki pojedini iznos u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015.g., od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2024.g. a a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.023,17 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od 10. siječnja 2025.g. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica u tužbi od 18. travnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s pravnim prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj ugovora 19670/06 od 12. travnja 2006. (dalje: ugovor). Predmetnim ugovornom tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala tuženoj vraćati iznos kredita od 17.250,00 CHF-a kroz 84 mjesečna anuiteta čiju visinu određuje tužena. Navedenim ugovorom ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u svicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita. Navedene odredbe predmetnog ugovora su ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.2. Navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014,g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informiral i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je povrijeđen interes potrošača ugovaranjem odredbi kojima se glavnica i način otplate kredita vezuju uz CHF kao valutu bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno.

1.3. Stoga, a kako je pravomoćnom presudom u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača odlučeno da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31 prosinca 2008.g., u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmetom ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (uključujući tužiteljicu) sklapajući ugovore u kojima je koristio odredbe po kojima je redovna kamatna stopa za vrijeme trajanja odnosa promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. jednako postupao ugovara jući odredbe o valutnoj klauzuli po kojem je otplata glavnice vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo ni prije, ni u vrijeme ni u svezi sa zaključenjem ugovora o kreditu, kao što nije potrošača informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

1.4. Dana 3. rujna 2019.g. Vrhovni sud RH donio je presudu i rješenje kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem CHF-a kao valute uz koju je vezana glavnica, sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača.

1.5. Kako je navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita od strane tuženika, sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, iste obvezuju i sud u ovom postupku glede utvrđenja odrebi ugovora ništetnima, što pretpostavlja tužiteljičnino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule tj. preplaćenih iznosa do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram CHF-a na dan isplate kredita. Smatra da je tuženik prilikom obračuna, a primjenom nezakonite i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje, a kako je presudom u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost čl.3. st.3. ugovora koji su stranke sklopile, te predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev.

2.1. U odgovoru na tužbu od 18. listopada 2023.g. tuženica ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da je zakonom propisana nadležnost suda prema sjedištu tuženika, time nadležnost Općinskog suda u Splitu, kao sjedišta banke , pa predlaže da se ovaj sud oglasni mjesno nenadležnim.

2.2. Uz navedeno smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnose među strankama prestao ispunjenjem, pošto je kredit u cijelosti isplaćen dana 17. siječnja 2013.g. U odnosu na tvrdnje tužitelja, tvrdi da je ugovorena valutna klauzula pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta Zakona o zaštiti potrošača, navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi ugovora, da mu pri tome nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF-u, dok ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Ukazuje da je u vrijeme ugovaranja kredita imao u ponudi i kredite vezane za valutu eura, američkih dolara, švicarskih franaka, a i bez valutne klauzule, dakle kunama, s tim da je tužitelj taj koji se odlučio za ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Smatra da je tužitelj taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, dok je ugovorna odredba kojom je ista ugovorena potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, da nigdje nema dodatnih uvjeta propisanih posebnim propisima napisanim malim slovima ili umetnutim u fusnote ugovora. Također navodi da je tužena, kao ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njena prava i obveze, a i od službenika tuženika mogla je u svakom trenutku zatražiti dodatne informacije.

2.3. Navodi da on nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, dapače, da je valuta CHF od 1999. do 2010. rasla i padala bez značajnih oscilacija, koje su počele tek 2010., time znatno nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu niti jedan propis nije regulirao pravni okvir njegovog postupanja u smislu područja informiranja potrošača. Smatra da je rizik valutne klauzule postojao za obje strane ugovora, čime su imali jednake startne pozicije, dok kasnija promjena tečaja na štetu potrošača ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti banke. Smatra da je bitno utvrditi da li ja banka kao financijska ustanova znala ili mogla, odnosno morala znati kakav će u budućem ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja tečaja CHF-a., te da aprecijaciju CHF-a koja se dogodila nakon 2010.g., koja je bez presedana, i koja je posljedica ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa ni tuženik. Dalje ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao ni jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora sa valutnom klauzulom, niti o obvezi informiranja potrošača prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga tužena prilikom sklapanja ugovora nije postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti je time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se ugovorna odredba mogla kvalificirati kao nepoštena takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Zato je odnos stranaka bitno promatrati sa razine nominalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF-a.

2.4. S obzirom da se tužitelj poziva na odredbe ZPP-a i pravomoćne presude VTS-a donesene u kolektivnom sporu po kojoj bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku ne treba dokazivati, tuženica ocjenjuje takav stav pravno neprihvatljivim i neodrživim. To je iz razloga jer donošenjem te presude nije otpala osnova stjecanja, jer je presudom potrošačima pružena apestraktna zaštita jer je tužbeni zahtjev bio usmjeren na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnog interesa pojedinačnog potrošača. Time za tužitelja nije osnovano neko subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo dokazivanja najprije postojanja osnove, a onda i visine tužbenog zahtjeva. Spori i visinu tužbenog zahtjeva naznačenu u tužbi.

3.1 U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu br. 19670/06 od 12. travnja 2006. (stranica 9-11 spisa) Izvod tečajnih razlika po kreditu sudskog vještaka Jurice Dobrinića (stranica 18-24 spisa), otplatni plan (stranica 25-29 spisa), promet po računu (stranica 30-41 spisa).

3.2. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlici (nalaz i mišljenje stranica 65-71 spisa, dopune stranica 81-87 i 116 spisa) i saslušao usmeno obrazloženje istog po vještakinji na ročištu dana 18. prosinca 2024. i 29. travnja 2026. (stranica 96 i 129 spisa). Na ročištu dana 18. prosinca 2024. proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke (stranica 96-97 spisa).

3.3. U svom iskazu tužiteljica navodi da joj je kredit bio potreban kako bi zatvorila obveze po ranijem kreditu i ostatak novaca upotrijebila za adaptaciju stana u kojem živi. Raspitivala se po bankama i savjetovala, i na kraju se odlučila za tadašnju Splitsku banku jer joj se njihova ponuda činila najpovoljnija. Ona je htjela kredit u kunama, međutim takav joj kredit nije ponuđen, možda je tužena, a i druge banke, u ponudi formalno imala kredite u kunama, ali svi su sugerirali ljudima kredite u CHF-u i tvrdili da je to najpovoljnija opcija. Ona je pitala za kunski kredit i rekli su joj da nema tu mogućnost, te da joj je ovo najpovoljnija opcija. Sam postupak sklapanja ugovora bio je brz, rečeno joj je što od dokumentacije treba prikupiti, što je ona učinila i predala je banci, gdje je dočekao spreman ugovor koji je trebala potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Kada je pitala je li moguće neke odredbe ugovora mijenjati rečeno joj je da je stav banke da su uvjeti kreditiranja takvi i da ima opciju uzeti ili ostaviti. Ovjerila je ugovor kod javnog bilježnika i novac joj je brzo isplaćen. Na početku bi se moglo reći da je bila zadovoljna, rata kredita joj je bila 700,00 kuna, a na kraju je iznosila više od 1.200,00 kuna. Ona je kredit otplatila u cijelosti. Nije dobila nikakvo pojašnjenje o valutnoj klauzuli, niti o rizicima koje ona donosi, ona kao prosječna osoba nije mogla predvidjeti što će se događati bez objašnjenja. Bilo joj je jasno da je iznos rate promjenjiv, ali nije bila svjesna koliko može rasti, te da je tečaj franka tada na povijesno niskoj razini i da se stvari za nju mogu mijenjati samo na gore, što se u konačnici i dogodilo. Javni bilježnik joj ništa posebno nije objašnjavao prilikom ovjere ugovora. Da je tada znala sve što sada zna o rizicima i učincima ugovora sa valutnom klauzulom, ne bi sklopila taj ugovor.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev , na način kako je uređen podneskom od dana 22. listopada 2025. osnovan. Ranije je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev podneskom od dana 16. svibnja 2024., nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještakinje. Tužena je svojim podnescima od dana 29. svibnja 2024. , 10. prosinca 2024. i 20. listopada 2025. prigovarala na nalaz i mišljenje vještakinje, te je vještakinja dopunila nalaz i mišljenje najprije 16. studenog 2023., očitovala se 6. lipnja 2024., te po nalogu suda od 15. travnja 2025. ponovno dopunila nalaz i mišljenje dana 5. listopada 2025. Tužena je u podnesku od 20. listopada 2025. ponovno prigovorila, smatrajući da vještakinja nije postupila po nalogu suda. U podnesku od 26. studenog 2025. tužena navodi da radi ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka odustaje od prigovora, no i dalje ističe prigovor u smislu uređenja tužbenog zahtjeva na način kako je to tužiteljica napravila, smatrajući da predmetom povrata može biti samo ono što je tužena eventualno neosnovano stekla, te da je trebalo uzeti u obzir i izračun tzv. „negativnih razlika“.

5. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Odredbom čl. 48. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP) doista je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, no i čl. 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz sadržaja ugovora o kreditu jasno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Dubrovniku, ocjena je ovog suda da je nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari temeljem čl. 59. ZPP-a.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

6.2. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj ugovora 19670/06 od 12. travnja 2006. (dalje: ugovor), da se predmetnim ugovornom tužiteljica kao korisnik kredita obvezala tuženoj vraćati iznos kredita od 17.250,00 CHF-a kroz 84 mjesečna anuiteta, da se Ugovorom o kreditu otplata kredita vezala uz tečaj CHF, da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja te nije sporna visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

6.3. Sporna je primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, te visina tužbenog zahtjeva u smislu da li je preplaćene iznose trebalo umanjiti za tzv. negativne razlike.

7. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502.c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

10.Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena, jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

13. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Slijedom navedenog, sud smatra da tužiteljica, kao potrošač, u konkretnim okolnostima nije bila upoznata s načinom promjene tečaja i kamate te da bi se ponašala drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu , ovaj sud temeljem utvrđenja da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste HNB važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

16.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlica sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u pojedinačnom i ukupnom iznosu,

16.2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Jelene Ćurlica proizlazi da je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 2.101,65 EUR.

16.3. Tužitelj je podneskom od 22. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Tuženik je prigovorio navedenom uređenju tužbenog zahtjeva navodeći da ne može preplata koju tužiteljica potražuje po pravilima instituta stjecanja bez osnove biti veća od iznosa koje je eventualno tužena neosnovano stekla. Stoga smatra da sud treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike, da bi u tom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti, ističući da tužena smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

17.1. U vezi navedenog prigovora tužene da se prilikom izračuna ukupne preplate treba uzeti u obzir i tzv. "negativne razlike" Vrhovni sud daje svoj stav u odluci posl.br.Rev.594/2023 u kojoj navodi da u ovim postupcima tužitelj postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita isplatio tuženici na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO) vezana za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora. Nije sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. VSRH smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Dalje ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Osim toga valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Obzirom na navedeno, zaključuje da kada tuženica samo općenito ( kao u ovom slučaju) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

17.2. Kao odgovor na postavljeno mu revizijsko pitanje Vrhovni sud u citiranoj odluci navodi "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je teča j HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

17.3. Tužena u gore citiranom podnesku od 26. studenog 2025. navodi da smatra da nije dužna podnijeti protutužbu, izjaviti prigovor radi prijeboja , prigovor radi prebijanja ili poduzeti bilo koju drugu procesnu radnju glede "negativnih razlika" te se poziva se na odluke VSRH Rev-1277/2022 i Revd- 4393/2021 smatrajući da je ovdje potrebno samo pravilno tumačiti zakonske odredbe.

17.4. Time tužena na jasan i određen način ne ističe prigovor prijeboja, kako je gore obrazloženo da je potrebno, nego ponovno samo osporava visinu tražbine tužiteljice, pa tako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

18. Stoga je utvrđeno da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od ukupno 2.101,65 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

19.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19.2. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 13. veljače 2024., 18. prosinca 2024. i 29. travnja 2026. iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), za sastav podnesaka od 16. svibnja 2024. i 22. listopada 2025. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), te za pristup na ročište za objavu presude dana 15. lipnja 2026. u iznosu od 50 bodova (Tbr.9. toč.3. OT) dakle ukupno 650 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.300,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.625,00 EUR-a. Tužiteljici je priznat i trošak od 398,17 EUR, koji je uplaćen kao predujam za trošak sudskog vještaka Stoga je tužiteljici ukupno priznat iznos od 2.023,17 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 15. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tužene