REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-245/2026-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 18. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 15. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012518586 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. svibnja 2007., u dijelu koji glasi: "…promjenjiva sukladno Odluci Banke…",

te u odredbi čl. 4.2. u dijelu koji glasi:

"Visinu kamatne stope Banka može promijeniti…propisane Odlukom Banke…",

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012518586, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. svibnja 2007., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to

u odredbi čl. 1. koja glasi:

"… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja...",

u odredbi čl. 5.2. u dijelu koji glasi:

"… obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…."

te u odredbi čl. 6.2. koja glasi:

"… obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.544,46 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 738,39 eura na ime zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015.

V Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 4.882,68 eura (na ime razlike u glavnici) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj u predmetu poslovni broj P-356/2019 podneskom od 22. svibnja 2019. povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope.

II Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 14. travnja 2025., ispravljenim podneskom od 21. travnja 2026.

III Utvrđuje se da je tužitelj podneskom od 21. travnja 2026. povukao tužbu u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zateznih kamata koje teku:

- na iznos od 19.427,14 eura za dan 30. rujna 2015.

- na iznos od 738,39 eura od 30. rujna 2015. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.279,36 eura, sa zateznim kamatama od 15. lipnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VI Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. rujna 2015. podnio tužbu (zavedena pod poslovnim brojem P- 2792/2015) radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke te radi isplate iznosa preplaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u ukupnom iznosu od 43.000,00 kuna (sada 5.707,08 eura) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od njihova dospijeća do isplate.

1.1. U tužbi u bitnom navodi da su 21. svibnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9012518586, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.000,00 CHF. Odredbom čl. 4. Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,25 % godišnje, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom o kreditu nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata mijenjala i to na način da se ista povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13. Navedena presuda, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom čl. 4.1. i čl. 4.2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj predlaže da se navedene odredbe utvrde ništetnima. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Uslijed ništetnosti načina promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu, u vremenskom razdoblju od 31. kolovoza 2007. (kada dolazi do prvog jednostranog povećanja kamatne stope) pa nadalje kod svake takve promjene nastala je razlika između kamatne stope koja je jedina izrijekom ugovorena i po tuženiku određene kamatne stope, a svaka takva razlika je na štetu tužitelja stečena bez osnove. Upravo na temelju ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, tuženik je od tužitelja neutemeljeno naplatio iznos od cca. 43.000 ,00 kuna / sada 5.707,08 eura. Na svaki pojedinačno utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada ju zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj se obvezuje urediti po primitku obračuna banke ili nakon provedenog vještačenja. Slijedom navedenog, predlaže da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev i nakon provedenog postupka utvrdi da su ništetne spomenute odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 43.000,00 kuna / sada 5.707,08 eura sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2007. do isplate, sve uvećano za parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kako po osnovu, tako i po visini. U bitnom navodi da pozivanje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 nije primjenjivo na konkretni ugovor, jer nije riječ o parnici za naknadu štete, slijedom čega postavljeni tužbeni zahtjev smatra neosnovanim i neurednim. Također, ukazuje da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sklapanje Ugovora o kreditu i njegova solemnizacija odraz su stvarne volje ugovornih strana, pa u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, već o javnobilježničkom aktu, slijedom čega zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora nije osnovan. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio nijedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, slijedom čega se može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, isti najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što proizlazi i iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

2.1. Nadalje, navodi da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg potrošača, pa ni tužitelja. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom. Sporni ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Osim toga, Zakon o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope , pa isto ne može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a promjene se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito da promjenjiva kamatna stopa nije niti može biti ništetna, tim više što nijedna od primijenjenih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Zaključno, ističe prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka, 10. prosinca 2015. među strankama je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, čime je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

3.1. Presudom poslovni broj P-1468/2016-18 od 30. siječnja 2017. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope kao i zahtjev za isplatu iznosa od 43.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Navedena je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-208/2017-2 od 22. svibnja 2019. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i zaveden pod poslovnim brojem P-1595/2019.

4. Tijekom ponovljenog postupka tužitelj je 10. svibnja 2019. protiv tuženika podnio novu tužbu, zavedenu pod poslovnim brojem P-356/2019, radi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9012518586 koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i radi isplate iznosa preplaćenih po osnovi navedenih ništetnih odredbi, koji iznos se obvezao urediti nakon provedenog vještačenja.

4.1. Podneskom od 22. svibnja 2019., prije dostave tužbe tuženiku, tužitelj je u predmetu poslovni broj P-356/2019 povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope, ostajući kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i zahtjeva za isplatu iznosa preplaćenog po osnovi valutne klauzule. Kako sud o povlačenju tužbe do sada nije odlučio, na temelju čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

4.2. Podneskom od 28. veljače 2020. tužitelj je, nakon zaprimanja dokumentacije od strane tuženika, u predmetu poslovni broj P-356/2019 uredio tužbeni zahtjev za isplatu, potražujući od tuženika, po osnovi valutne klauzule, isplatu iznosa od 98.560,48 kuna / sada 13.081,22 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate (list 29 – 32 u spojenom spisu poslovni broj P-356/2019).

5. U odgovoru na tužbu (u predmetu poslovni broj P-356/19) tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije upuštanja u raspravljanje prigovor neurednosti tužbe i prigovor dvostruke litispendencije, ukazujući na parnicu koja se vodi pod poslovnim brojem P-1595/2019.

5.1. Nadalje, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare, naglašavajući u bitnom istovjetne navode kao u odgovoru na tužbu u predmetu poslovni broj P-1595/2019. Ujedno napominje da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu te da pravno više nije na snazi, zbog čega tužitelj na temelju tog Ugovora nema osnova potraživati bilo što od tuženika. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po Ugovoru u CHF, smatra da on nema nikakvo potraživanje prema tuženiku, kao ni pravni interes za vođenje ovog postupka. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

6. Ovosudnim rješenjem poslovni broj P-1595/2019-30 od 14. rujna 2020. spojene su parnice poslovni broj P-1595/2019 i P-356/2019 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja. Sud je odluku o spajanju donio u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, uzimajući u obzir da se obje parnice vode između istih stranaka, radi utvrđenja ništetnosti odredaba istog ugovora o kreditu (s time da se u predmetu P-1595/2019 raspravlja o ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi, a u predmetu P-356/2019 o ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli), kao i iz razloga što je u obje parnice predloženo izvođenje istih dokaza.

7. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 14. travnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev u njegovom kondemnatornom dijelu, usklađujući ga s nalazom i mišljenjem vještaka, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 20.165,53 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate. Ovakvo uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, jer je tužbeni zahtjev povećan. Tuženik se preinaci nije usprotivio, a sud je preinaku dopustio smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Slijedom navedenog, na temelju čl. 190. st. 2. i 3. ZPP odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

7.1. U dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti, tužitelj je podneskom od 21. travnja 2026. (list 456-458 spisa) po pozivu suda (list 454 spisa) ispravio tužbu, pa je konačni zahtjev o kojem sud odlučuje upravo onaj istaknut u navedenom podnesku.

7.2. Istim podneskom (od 21. travnja 2026. - list 456-458 spisa) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev i u kondemnatornom dijelu na način da zahtijeva isplatu iznosa od 19.427,14 eura (na ime preplate po osnovi kamatne stope, valutne klauzule i razlike u glavnici) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate te iznosa od 738,39 eura na ime (obračunatih) zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja. Ovakvo uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe (samo u dijelu zateznih kamata) jer tužitelj na iznos od 738,39 eura više ne potražuje zatezne kamate (ranije ih je potraživao od 30. rujna 2015. do isplate), dok na iznos od 19.427,14 eura (koji iznos potražuje s osnova preplate i razlike u glavnici) sada potražuje kamate od 1. listopada 2015., a ne od 30. rujna 2015. Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe pa se smatra da je pristao na povlačenje. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke rješenja na temelju čl. 193. st. 2. ZPP.

8. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 9012518586 od 21. svibnja 2007., koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 20.165,53 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 19.427,14 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate. Predmetni iznos tužitelj potražuje na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 9012518586, i to odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Osim toga, navedeni iznos obuhvaća i razliku glavnice po izvršenoj konverziji, odnosno razliku između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu (početne kamatne stope i početnog tečaja).

10.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 10. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

11. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 21. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012518586 koji je potvrđen po javnoj bilježnici Alidi Crljenica pod brojem: OV-9647/07, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 109.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema čl. 2. toga Ugovora kredit je odobren za kupnju stambenog objekta. Tužitelj se obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 360 mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Također je među strankama ugovoreno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a da na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,25 %.

11.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,425341 kuna), kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

11.2. Također, nije sporno da je tijekom parničnog postupka na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012518586 od 10. prosinca 2015. (list 106 - 111 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice osnovnog Ugovora na dan 30. rujna 2015. iznosio je 57.215,03 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate do dana sklapanja Dodatka ugovoru iznosi 5.917,64 eura, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 5. Dodatka ugovoru o kreditu). U čl. 6. Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane suglasno su utvrdile da na dan sklapanja Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije, preostali neotplaćeni iznos glavnice iznosi 56.983,66 eura, koji iznos se korisnik obvezuje otplatiti u 258 mjesečnih anuiteta u iznosu od 375,75 eura.

12. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Aneks osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 4.882,68 eura na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.

13. Prije svega valja istaknuti da prigovor dvostruke litispendencije, istaknut u odgovoru na tužbu u predmetu poslovni broj P-356/2019, nije osnovan.

13.1. Kao što je ranije obrazloženo, tužitelj je tužbom od 8. rujna 2015. (P- 1595/2019, ranije P-2792/15 i P-1468/16) zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu iznosa preplaćenih po osnovu navedenih ugovornih odredaba, dok je tužbom od 10. svibnja 2019. (P - 356/2019) zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i isplatu iznosa preplaćenih po osnovu navedenih ugovornih odredaba. Iako je tužitelj u tužbi od 10. svibnja 2019. (P-356/2019) inicijalno zahtijevao i utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, u tom je dijelu povukao tužbu prije dostave tužbe tuženiku i prije upuštanja tuženika u raspravljanje. Stoga, kako u navedenim (sada spojenim) parnicama nema objektivnog identiteta spora, prigovor litispendencije u smislu čl. 194. st. 3. ZPP nije osnovan.

14. Nadalje, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

15. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

15.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

15.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

15.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

15.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP /14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16.1. Upravo na te okolnosti je, po prijedlogu tuženika, izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

16.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2007. u tuženoj banci s namjenom kupnje stana. Bankarica koja ga je primila ponudila mu je kredit u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, navodeći da je takav kredit za njega najpovoljniji i da je riječ o stabilnoj valuti. U banci nije dobio nikakva posebna objašnjenja o načinu i parametrima promjenjivosti kamatne stope, niti je od strane banke ili javnog bilježnika upozoren na rizike sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Visina rate i rok otplate bili su mu prihvatljivi, ali nije upozoren na mogućnost znatnog porasta kamate i tečaja te njihov utjecaj na visinu anuiteta. Početna rata kredita iznosila je 2.400,00 kuna, a nastavno je rata porasla čak do 4.200,00 kuna. Ubrzo nakon što je rata počela rasti obratio se banci, a bankar mu je odgovorio da ne brine, da stanje nije alarmantno, da rata neće dalje rasti, već da je moguće da čak i padne. Međutim, u konačnici nije bilo tako. Vezano za Ugovor o konverziji, prihvatio je ponudu banke jer je to za njega značilo određenu stabilnost i nižu ratu, međutim nije smatrao da je time obeštećen niti je takvo nešto potpisao. Tekst oba Ugovora sastavila je banka, a on nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe niti tražiti da se iste izmjene. Kredit je ishodio radi kupnje stana u koji je nastavno uselio, taj stan nikad nije iznajmljivao niti koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

16.3. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, a ni tuženik njegov iskaz nije osporio. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima promjenjivosti te da mu je upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

16.4. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

17. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

17.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

17.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

17.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,75 postotnih poena (6,00 % u odnosu na početnih 4,25 %), ili za više od 40 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pritom, nije odlučna okolnost (koju ističe tuženik) da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

17.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

17.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

17.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

17.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

19. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužitelja da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

19.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

19.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.

19.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – AI protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

19.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužitelja i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19.5. Slijedom navedenog, tužitelju, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

20. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, ali i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.

20.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt].

20.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 109.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,25 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,425341 kuna. Primjenom navedenih parametara vještak je izračunao da je tužitelj, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do 30. rujna 2015. (do konverzije) preplatio iznos od 6.471,44 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 342-343 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 8.073,02 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 6 Nalaza i mišljenja – list 344-345 spisa).

20.3. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da, prema obračunu banke, iznos nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2005. (naveden u Dodatku ugovoru o kreditu) iznosi 57.215,03 eura. Razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.882,68 eura na dan 30. rujna 2015., koji iznos predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (prikazano u Tablici 8 Nalaza i mišljenja – list 347 spisa).

20.4. Nadalje, tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 5.916,71 eura, koja je korištena za namirenje budućih anuiteta po konvertiranom kreditu.

20.5. Također, vještak je u nalazu i mišljenju, prema uputi suda, obračunao zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015., koje ukupno iznose 6.655,10 eura. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa potom pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO/05), pa kada se iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (6.655,10 eura), umanji za pretplatu iz konverzije (5.916,71 eura), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 738,39 eura.

20.6. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosilo 20.165,53 eura, koji iznos obuhvaća:

- 6.471,44 eura s osnova razlike preplaćenih kamata do 30. rujna 2015.,

- 8.073,02 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.,

- 738,39 eura s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (nakon umanjenja s preplatom priznatom u konverziji) te

- 4.882,68 eura s osnova razlike u glavnici.

20.7. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužitelja s položajem u kojem bi bio da je digao kredit denominiran u valuti euro. U odnosu na izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj nije konverzijom stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

21. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja uredio tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 20.165,53 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 19.427,14 eura teku od

1. listopada 2015. do isplate.

21.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužitelj nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje izuzev onog koji mu je priznat sporazumom o konverziji. U podnesku od 23. travnja 2025., na izričit upit suda, tuženik je naveo da ne osporava matematički obračun vještaka, već smatra da je isti bespredmetan i nepotreban, jer tužitelju ne pripada pravo na dodatno obeštećenje.

21.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 15. do 20. obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.

22. Na temelju izvedenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 5.916,71 eura, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 14.544,46 eura (6.471,44 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i 8.073,02 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.) uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22.1. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 14.544,46 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 18.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 738,39 eura. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (6.655,10 eura) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (5.916,71 eura) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

23. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupni iznos od 15.282,85 eura, koji iznos obuhvaća preplatu po osnovi kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 14.544,46 eura te 738,39 eura na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđeni iznos od 14.544,46 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 738,39 eura) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO/05).

23.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III i IV izreke presude.

24. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 4.882,68 eura. U tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.

24.1. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, uz napomenu da je vještačenjem utvrđeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

24.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužitelja ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 4.882,68 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

24.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V izreke presude.

25. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

25.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (8. rujna 2015. u odnosu na kamatnu stopu i 10. svibnja 2019. u odnosu na valutnu klauzulu) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga , nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je uspio u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 76 %, pa njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 88 %, dok uspjeh tuženika iznosi 12 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 76 %.

26.1. Tužitelju pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 11. ožujka 2020., 30. lipnja 2021., 16. srpnja 2024., 9. srpnja 2025. i 18. svibnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 28. veljače 2020., 15. travnja 2025. i 21. travnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), po 25 bodova za sastav podnesaka od 22. svibnja 2019. i 20. travnja 2020. (Tbr. 8.3. Tarife) te 125 bodova za zastupanje na ročištu 10. rujna 2020. (Tbr. 8.2. Tarife), ukupno 2.425 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 4.850,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.212,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 6.062,50 eura. Također, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 103,52 eura (ranije 780,00 kuna – u predmetu P-2792/15) i 180,50 eura (ranije 1.360,00 kuna – u predmetu P-356/19), kao i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura, pa ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 6.946,52 eura.

26.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan. Naime, tužitelj je dva puta tražio trošak sastava podneska od 28. veljače 2020. (priznat mu je jedan podnesak). Nadalje, sud nije tužitelju priznao trošak sastava podnesaka od 19. srpnja 2019. i 12. ožujka 2020. jer u istima dostavlja punomoć odnosno zamjeničku punomoć za zastupanje pa je sud ocijenio da navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Iz istog razloga tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 1. ožujka 2023. (požurnica) i 25. travnja 2024. (uplatnica).

26.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 6.946,52 eura, a tuženik je dužan tužitelju naknaditi 76 % toga iznosa, što iznosi 5.279,36 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

26.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

U Puli 15. lipnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima