Poslovni broj: P-1084/2022-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Nives Grubišić Đogić u pravnoj stvari tužitelja CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženice TD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom i II. tuženika SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi utvrđenja, 15. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Tužba podnesena ovom sudu 8. prosinca 2022. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi namirenja potraživanja iz založene stvari, zahtijevajući da se tuženicima naloži trpljenje namirenja njegove tražbine sudskom prodajom založene nekretnine, i to na temelju Ugovora o zajmu broj 120502MNP od 2. svibnja 2012., sklopljenog između zajmodavca CDK i tuženika, te Ugovora o ustupu tražbine od 13. lipnja 2016. Navodi da je temeljem Ugovora o zajmu u korist zajmodavca bila upisana hipoteka na nekretnini tuženika, a da je temeljem Ugovora o ustupu tražbine predmetna tražbina, zajedno sa sporednim pravima i založnim pravom, prenesena na tužitelja. Nadalje navodi da tužen ici nisu uredno ispunjavali preuzete obveze te da je tražbina dospjela u cijelosti. Kao razlog postojanja pravnog interesa za podnošenje ove tužbe tužitelj ističe da ne raspolaže izvornikom Ugovora o zajmu, odnosno ovršnom ispravom s potvrdom ovršnosti, zbog čega, prema njegovim navodima, ne može s uspjehom pokrenuti ovršni postupak. Tužitelj ujedno tvrdi da prilikom sklapanja Ugovora o zajmu zajmodavcu nije predano više primjeraka izvornika Ugovora, odnosno da je primjerak kojim je zajmodavac raspolagao predan zemljišnoknjižnom sudu radi upisa hipoteke. Osim toga, tužitelj tvrdi da nije stranka postupka solemnizacije pa da stoga ne može od javnog bilježnika tražiti izdavanje otpravka, odnosno potvrđivanje takve isprave.

2. I. tuženica se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu te je, između ostalog, istaknula da je o istovrsnom zahtjevu između istih stranaka već vođen postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-689/17, u kojem je tužba odbačena zbog nedostatka pravnog interesa, a takvo rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3297/2019, dok je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-250/2021.

3. Sud je pročitao Ugovor o zajmu (list 6-12), Ugovor o ustupu tražbine (list 13-19), zemljišnoknjižni izvadak (list 20-27), rješenje ovog suda poslovni broj Z-27847/2016 od 15. prosinca 2016. (list 28-29), kalkulator zateznih kamata (list 30-65) te je putem e-spisa izvršen uvid u spis ovog suda P-689/2017.

4. Tužba je nedopuštena.

5. Pravni interes je procesna pretpostavka za dopuštenost traženja sudske zaštite. Iako se kod kondemnatornih tužbi pravni interes u pravilu presumira, on može izostati ako tužitelj već raspolaže pravnim instrumentom kojim može ostvariti isti pravnozaštitni rezultat koji traži u parnici. U takvim slučajevima vođenje parničnog postupka ne bi tužitelju pružilo drukčiju, potpuniju ili povoljniju pravnu korist od one koju već može ostvariti na temelju postojeće ovršne isprave.

6. U konkretnom slučaju tužitelj traži donošenje presude kojom bi se tuženicima naložilo trpljenje namirenja tražbine tužitelja iz vrijednosti založene nekretnine. Međutim, iz sadržaja spisa proizlazi da je Ugovor o zajmu broj 120502MNP od 2. svibnja 2012. potvrđena privatna isprava koja ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, odnosno ovršne isprave, te da sadrži izjavu tuženika kao obveznika i založnih dužnika da vjerovnik može, nakon dospjelosti tražbine, neposredno tražiti prisilnu ovrhu radi naplate osigurane tražbine, i to na založenim nekretninama, odnosno cjelokupnoj imovini, sukladno sadržaju te isprave.

7. Takva isprava, ako sadrži određenu obvezu na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i izjavu obveznika da se na temelju nje može neposredno provesti prisilna ovrha nakon dospjelosti obveze, predstavlja ovršnu ispravu u smislu Ovršnog zakona Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24- dalje: OZ) i Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22). Stoga tužitelj pravnu korist koju traži ovom parnicom može ostvariti izravno u ovršnom postupku.

8. Nije osnovan navod tužitelja da pravni interes proizlazi iz činjenice da tužitelj u ovršnoj ispravi nije označen kao izvorni vjerovnik. Naime, člankom 32. stavkom 1. OZ-a propisano je da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Tek ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.

9. Iz navedenog proizlazi da sama činjenica da tužitelj nije označen kao vjerovnik u Ugovoru o zajmu ne znači da ne može tražiti ovrhu. Upravo suprotno, Ovršni zakon izričito uređuje mogućnost da ovrhu zatraži osoba na koju je tražbina prenesena, ako prijenos dokaže odgovarajućom javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom. Tužitelj se poziva na Ugovor o ustupu tražbine od 13. lipnja 2016., a iz njegovih vlastitih navoda proizlazi da je temeljem tog ugovora tražbina, zajedno sa sporednim pravima i hipotekom, prenesena na njega. Slijedom toga, tužitelj ne dokazuje postojanje pravnog interesa za vođenje ove parnice, nego upravo postojanje isprava koje mu omogućuju ostvarenje prava u ovršnom postupku.

10. Nisu osnovani ni navodi tužitelja da ne može pribaviti otpravak odnosno odgovarajuću ispravu jer nije stranka solemnizacije. Člankom 1.a Zakona o javnom bilježništvu propisano je da je stranka svaka osoba koja od javnog bilježnika zahtijeva, među ostalim, poduzimanje bilo koje radnje iz nadležnosti javnog bilježnika utvrđene tim ili drugim zakonom. Nadalje, člankom 50. stavkom 1. istoga Zakona propisano je da javnobilježničke isprave čuva javni bilježnik koji ih je sastavio, dok se strankama izdaju otpravci, ako tim Zakonom nije što drugo određeno.

11. U okolnostima konkretnog slučaja tužitelj kao cesionar koji tvrdi da je na njega prenesena tražbina iz ovršne isprave i sporedna prava, ne može samo paušalnom tvrdnjom da nije sudjelovao u solemnizaciji otkloniti primjenu članka 32. OZ-a, niti na toj osnovi stvoriti pravni interes za parnicu. Prijelaz tražbine na osobu koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik upravo je situacija koju OZ posebno uređuje, dopuštajući ostvarenje prisilnog namirenja u ovršnom postupku pod pretpostavkom dokazivanja prijenosa tražbine propisanom ispravom.

12. Sud pritom nije prihvatio pozivanje tužitelja na iskaz javnog bilježnika dan u drugom sudskom postupku 2016. godine, kao ni na očitovanje Hrvatske javnobilježničke komore iz istog razdoblja, kao odlučno za zaključak da tužitelj danas ne može ostvariti izdavanje pisanog otpravka odnosno odgovarajuće javnobilježničke isprave potrebne za pokretanje ovršnog postupka. Navedeni iskaz i očitovanje odnose se na tadašnje konkretne okolnosti i praksu, a ne predstavljaju obvezujuće pravno shvaćanje koje bi sud vez ivalo u ovom postupku. Osim toga, od davanja navedenog iskaza i očitovanja protekao je znatan vremenski period, tijekom kojega su se mijenjali zakonski propisi, sudska praksa, javnobilježnička praksa i općenito način poslovanja, osobito imajući u vidu sve učestalije prijenose tražbina cesijom i potrebu da pravni promet osigura učinkovito ostvarivanje prava novog vjerovnika. Upravo je odredbom članka 32. stavka 1. OZ-a izričito predviđena mogućnost da se ovrha odredi u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla.

13. Stoga bi, prema ocjeni ovoga suda, bilo preformalistično prihvatiti stav da javni bilježnik novom vjerovniku ne bi mogao izdati pisani otpravak Ugovora o zajmu, odnosno drugu odgovarajuću javnobilježničku ispravu, ako novi vjerovnik javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na njega prenesena s osobe koja je u ovršnoj ispravi označena kao vjerovnik. Suprotno shvaćanje dovelo bi do toga da se, unatoč izričitom uređenju prijelaza tražbine u članku 32. Ovršnog zakona, novi vjerovnik nepotrebno upućuje na parnični postupak radi ostvarenja pravne zaštite koju već može ostvariti u ovršnom postupku.

14. Pritom tužitelj ničime ne dokazuje da je javnom bilježniku uopće podnio zahtjev za izdavanje otpravka Ugovora o zajmu, odnosno zahtjev za izdavanje potvrde ili poduzimanje druge odgovarajuće javnobilježničke radnje radi pribavljanja isprave podobne za pokretanje ovršnog postupka. Isto tako, tužitelj nije dostavio dokaz da bi javni bilježnik takav zahtjev odbio uz obrazloženje da tužitelj nije stranka solemnizacije, niti da bi mu na toj osnovi bilo onemogućeno pribavljanje otpravka ili odgovarajuće potvrde. Stoga se navodi tužitelja da ne može pribaviti otpravak Ugovora o zajmu, odnosno da ne može tražiti potvrđivanje takve isprave jer nije stranka solemnizacije, svode na nedokazanu pretpostavku. Takva pretpostavka sama po sebi ne može utemeljiti pravni interes za vođenje parničnog postupka, osobito kada tužitelj istodobno raspolaže Ugovorom o ustupu tražbine kao ispravom kojom dokazuje prijenos tražbine te kada članak 32. Ovršnog zakona izričito predviđa ostvarenje ovrhe u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik.

15. Slijedom navedenog, pozivanje tužitelja na raniji iskaz javnog bilježnika i očitovanje Hrvatske javnobilježničke komore ne dovodi u pitanje zaključak da tužitelj ima na raspolaganju pravni put ostvarenja tražbine u ovršnom postupku te da u ovoj parnici ne može ostvariti drukčiju, potpuniju ili povoljniju pravnu korist od one koju već može ostvariti na temelju ovršne isprave i isprave o prijenosu tražbine.

16. Osim toga, tužitelj nije dokazao tvrdnju da je zajmodavcu izdan samo jedan primjerak Ugovora o zajmu. Naprotiv, iz sadržaja predmetnog Ugovora o zajmu proizlazi da je ugovor sastavljen i izdan u više primjeraka, pri čemu se šest primjeraka izdaje zajmodavcu. Stoga je tvrdnja tužitelja da je zajmodavac raspolagao samo jednim primjerkom, koji je potom predan zemljišnoknjižnom sudu, ostala nedokazana i protivna sadržaju same isprave na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

17. Sud je imao u vidu i odluke donesene u ranijem postupku između istih stranaka povodom istovrsnog zahtjeva. Nije riječ o presuđenoj stvari u smislu zapreke za ponovno suđenje o već meritorno odlučenoj stvari, budući da ranijom odlukom nije odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nego je tužba odbačena zbog nedostatka pravnog interesa kao procesne pretpostavke. Međutim, činjenica da su u ranijem postupku sudovi već zauzeli pravno shvaćanje o dopuštenosti tužbe u bitno istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije bez značaja. U predmetu ovog suda P-689/17 tužba je odbačena upravo iz razloga što je ocijenjeno da tužitelj nema pravni interes za vođenje parnice jer raspolaže ovršnom ispravom temeljem koje može ostvariti namirenje u ovršnom postupku. Navedena odluka potvrđena je odlukom Županijskog suda u Zagrebu, a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je prijedlog za dopuštenje revizije, ocjenjujući da je pobijana odluka o odbačaju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa u skladu s već izraženim pravnim shvaćanjem revizijskog suda. Stoga, iako ranija odluka ne predstavlja presuđenu stvar u smislu negativne procesne pretpostavke res iudicata, ovaj sud je prilikom odlučivanja vodio računa o tome da su sudovi u bitno istom pravnom odnosu već zauzeli stav o nedopuštenosti takve tužbe zbog nedostatka pravnog interesa. Drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, bez postojanja novih odlučnih činjenica ili promijenjenog pravnog okvira, bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti, predvidljivosti sudskih od luka i jednakosti stranaka pred zakonom.

18. Tužitelj se poziva i na pojedine odluke županijskih sudova u kojima je zauzeto drukčije stajalište u predmetima u kojima je bilo sporno može li tužitelj, koji ne raspolaže izvornikom solemniziranog ugovora i nije sudjelovao u postupku solemnizacije, ostvariti zaštitu u ovršnom postupku. Međutim, te odluke nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, niti mogu dovesti do drukčijeg zaključka u ovom predmetu, osobito imajući u vidu sadržaj predmetnog Ugovora o zajmu, postojanje ovršne isprave, ugovoreni broj primjeraka izdanih zajmodavcu, postojanje Ugovora o ustupu tražbine i izričitu odredbu članka 32. Ovršnog zakona.

19. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj u ovom postupku ne može ostvariti drukčiju ili povoljniju pravnu korist od one koju već može ostvariti na temelju postojeće ovršne isprave i isprave o prijenosu tražbine. Budući da nedostaje pravni interes kao procesna pretpostavka za vođenje parnice, tužbu je valjalo odbaciti.

U Zagrebu, 15. lipnja 2026.

S u d a c:

Nives Grubišić Đogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave ovog rješenja . Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. I. tuženice

- II. tuženiku