Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-355/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Ivani Božić Pišćak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Hrvoju Šutalu i Miri Glavaš odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo, u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima, odvj. iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 14.svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika tužitelja Miru Glavaš, odvj. iz ZOU Glavaš i Šutalo u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 15.lipnja 2026. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 15.lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 27000049331/2005, od 14.09.2005.g., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretninama u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužiteljice SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 49.200,00 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan korištenja i tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29), te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. istog Ugovora o kreditu broj 5140030242-27000049331/2005, od 14.09.2005.g., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretninama kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretninama broj 5140030242-27000049331/2005, od 14.09.2005.g.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 27000049331/2005, od 14.09.2005.g., sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretninama, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 24. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 27000049331/2005, od 14.09.2005.g. , sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretninama, koja glasi: „ Potpisom ovog Ugovora i potvrdom kod javnog bilježnika, stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita – Založni dužnik, Sudužnik i Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune“ …

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, ( pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29), da tužiteljici SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčane tražbine u iznosu od 2.614,68 EUR, (slovima: dvijetisućešestočetrnaest eura i šezdesetosam centi) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za slijedeće iznose:

12,85 € počevši od 1.listopad 2007. do isplate

12,89 € počevši od 1.studeni 2007. do isplate

12,97 € počevši od 1.prosinac 2007. do isplate

13,02 € počevši od 1.siječanj 2008. do isplate

13,27 € počevši od 1.veljača 2008. do isplate

13,46 € počevši od 1.ožujak 2008. do isplate

13,63 € počevši od 1.travanj 2008. do isplate

13,24 € počevši od 1.svibanj 2008. do isplate

13,18 € počevši od 1.lipanj 2008. do isplate

13,68 € počevši od 1.srpanj 2008. do isplate

13,01 € počevši od 1.kolovoz 2008. do isplate

13,09 € počevši od 1.rujan 2008. do isplate

13,23 € počevši od 1.listopad 2008. do isplate

14,38 € počevši od 1.studeni 2008. do isplate

13,73 € počevši od 1.prosinac 2008. do isplate

31,53 € počevši od 1.siječanj 2009. do isplate

31,87 € počevši od 1.veljača 2009. do isplate

32,06 € počevši od 1.ožujak 2009. do isplate

31,62 € počevši od 1.travan 2009. do isplate

31,55 € počevši od 1.svibanj 2009. do isplate

52,41 € počevši od 1.lipanj 2009. do isplate

51,51 € počevši od 1.srpanj 2009. do isplate

51,82 € počevši od 1.kolovoz 2009. do isplate

52,31 € počevši od 1.rujan 2009. do isplate

51,96 € počevši od 1.listopad 2009. do isplate

51,80 € počevši od 1.studeni 2009. do isplate

52,42 € počevši od 1.prosinac 2009. do isplate

53,12 € počevši od 1.siječanj 2010. do isplate

53,58 € počevši od 1.veljača 2010. do isplate

53,61 € počevši od 1.ožujak 2010. do isplate

54,98 € počevši od 1.travanj 2010. do isplate

54,57 € počevši od 1.svibanj 2010. do isplate

55,14 € počevši od 1.lipanj 2010. do isplate

58,64 € počevši od 1.srpanj 2010. do isplate

57,24 € počevši od 1.kolovoz 2010. do isplate

60,69 € počevši od 1.rujan 2010. do isplate

59,18 € počevši od 1.listopad 2010. do isplate

57,71 € počevši od 1.studeni 2010. do isplate

61,61 € počevši od 1.prosinac 2010. do isplate

55,55 € počevši od 1.siječanj 2011. do isplate

54,13 € počevši od 1.veljača 2011. do isplate

54,31 € počevši od 1.ožujak 2011. do isplate

53,56 € počevši od 1.travanj 2011. do isplate

53,77 € počevši od 1.svibanj 2011.do isplate

57,09 € počevši od 1.lipanj 2011. do isplate

57,55 € počevši od 1.srpanj 2011. do isplate

62,79 € počevši od 1.kolovoz 2011. do isplate

60,22 € počevši od 1.rujan 2011. do isplate

57,82 € počevši od 1.listopad 2011. do isplate

23,66 € počevši od 1.studeni 2011.do isplate

23,57 € počevši od 1.prosinac 2011. do isplate

23,85 € počevši od 1.siječanj 2012. do isplate

24,23 € počevši od 1.veljača 2012 do isplate

24,24 € počevši od 1.ožujak 2012. do isplate

24,04 € počevši od 1. travanj 2012. do isplate

24,11 € počevši od 1.svibanj 2012. do isplate

24,24 € počevši od 1.lipanj 2012. do isplate

24,13 € počevši od 1.srpanj 2012. do isplate

24,11 € počevši od 1.kolovoz 2012. do isplate

23,98 € počevši od 1. rujan 2012. do isplate

23,72 € počevši od 1 listopad 2012. do isplate

24,02 € počevši od 1.studeni 2012 do isplate

24,14 € počevši od 1.prosinac 2012. do isplate

24,10 € počevši od 1.siječanj 2013. do isplate

23,65 € počevši od 1. veljača 2013.do isplate

23,95 € počevši od 1.ožujak 2013. do isplate

24,07 € počevši od 1.travanj 2013. do isplate

23,90 € počevši od 1.svibanj 2013. do isplate

23,51 € počevši od 1.lipanj 2013. do isplate

23,29 € počevši od 1.srpan j2013. do isplate

23,48 € počevši od 1.kolovoz 2013.do isplate

23,67 € počevši od 1.rujan 2013. do isplate

24,01 € počevši od 1.listopad 2013. do isplate

23,80 € počevši od 1.studeni 2013. do isplate

23,89 € počevši od 1.prosinac 2013. do isplate

23,97 € počevši od 1.siječanj 2014. do isplate,

sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos do 31.12.2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29), da tužiteljici SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčane tražbine u iznosu od 5.223,55 EUR (slovima: pettisućadvjestodvadesettri eura i pedesetpet centi), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za slijedeće iznose:

5,72 € počevši od 1.studeni 2008.

7,82 € počevši od 1.siječanj 2009.

11,14 € počevši od 1.veljača 2009.

12,98 € počevši od 1.ožujak 2009.

8,71 € počevši od 1.travanj 2009.

8,00 € počevši od 1.svibanj 2009.

3,94 € počevši od 1.lipanj 2009.

0,55 € počevši od 1.kolovoz 2009.

3,35 € počevši od 1.rujan 2009.

1,35 € počevši od 1.listopad 2009.

0,43 € počevši od 1.studeni 2009.

4,00 € počevši od 1.prosinac 2009.

8,00 € počevši od 1.siječanj 2010.

10,59 € počevši od 1.veljača 2010.

10,78 € počevši od 1.ožujak 2010.

18,59 € počevši od 1.travanj 2010.

16,25 € počevši od 1.svibanj 2010.

19,52 € počevši od 1.lipanj 2010.

39,53 € počevši od 1.srpanj 2010.

31,52 € počevši od 1.kolovoz 2010.

51,23 € počevši od 1.rujan 2010.

42,61 € počevši od 1.listopad 2010.

34,23 € počevši od 1.studeni 2010.

56,47 € počevši od 1.prosinac 2010.

68,59 € počevši od 1.siječanj 2011.

59,23 € počevši od 1.veljača 2011.

60,47 € počevši od 1.ožujak 2011.

55,54 € počevši od 1.travanj 2011.

56,90 € počevši od 1.svibanj 2011.

78,63 € počevši od 1.lipanj 2011.

81,74 € počevši od 1.srpanj 2011.

116,03 € počevši od 1.kolovoz 2011.

99,15 € počevši od 1.rujan 2011.

83,48 € počevši od 1.listopad 2011.

83,12 € počevši od 1.studeni 2011.

81,60 € počevši od 1.prosinac 2011.

86,10 € počevši od 1.siječanj 2012.

92,15 € počevši od 1.veljača 2012.

92,32 € počevši od 1.ožujak 2012.

89,10 € počevši od 1.travanj 2012.

90,25 € počevši od 1.svibanj 2012.

92,33 € počevši od 1.lipanj 2012.

90,54 € počevši od 1.srpanj 2012.

90,28 € počevši od 1.kolovoz 2012.

88,22 € počevši od 1.rujan 2012.

84,09 € počevši od 1.listopad 2012.

88,87 € počevši od 1.studeni 2012.

90,75 € počevši od 1.prosinac 2012.

90,07 € počevši od 1.siječanj 2013.

83,10 € počevši od 1.veljača 2013.

87,80 € počevši od 1.ožujak 2013.

89,60 € počevši od 1.travanj 2013.

86,95 € počevši od 1.svibanj 2013.

80,70 € počevši od 1.lipanj 2013.

77,13 € počevši od 1.srpanj 2013.

80,25 € počevši od 1.kolovoz 2013.

83,29 € počevši od 1.rujan 2013.

88,69 € počevši od 1.listopad 2013.

85,35 € počevši od 1.studeni 2013.

86,83 € počevši od 1.prosinac 2013.

88,07 € počevši od 1.siječanj 2014.

81,53 € počevši od 1.veljača 2014.

83,57 € počevši od 1.ožujak 2014.

82,60 € počevši od 1.travanj 2014.

80,23 € počevši od 1.svibanj 2014.

78,78 € počevši od 1.lipanj 2014.

79,84 € počevši od 1.srpanj 2014.

82,61 € počevši od 1.kolovoz 2014.

84,63 € počevši od 1.rujan 2014.

85,18 € počevši od 1.listopad 2014.

86,60 € počevši od 1.studeni 2014.

88,27 € počevši od 1.prosinac 2014.

87,81 € počevši od 1.siječanj 2015.

88,41 € počevši od 1.veljača 2015.

88,41 € počevši od 1.ožujak 2015.

88,41 € počevši od 1.travanj 2015.

88,41 € počevši od 1.svibanj 2015.

88,41 € počevši od 1.lipanj 2015.

88,41 € počevši od 1.srpanj 2015.

88,41 € počevši od 1.kolovoz 2015.

88,41 € počevši od 1.rujan 2015.,

sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos u visini eskontne stope HNB -a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, (pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek, Osijek, Kapucinska 29), da tužiteljici SJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.562,50 eura (slovima: dvijetisućepetstošezdesetidva eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.lipnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 05. lipnja 2019.g. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, sada Addiko Banka d.d. Zagreb, kao kreditorom, dana, 14.09.2005. g. sklopio Ugovor o kreditu broj 51400302- 27000049331 / 2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 80.000,00 CHF koji će isplatiti u protuvrijednosti u kn po srednjem deviznom tečaju HNB-a, na dan korištenja kredita, na rok otplate od 25 godina odnosno 300 mjeseci, u 300 jednakih mjesečnih anuiteta.

1.1. Nadalje navodi, da je predmetnim Ugovorom (čl. 4.) ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija — Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna- izračuna kamatne stope, niti joj je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita.

1.2. Tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka je značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, a niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene povećanja kamatne stope. Naprotiv, tužitelju je slana samo jednostrana obavijest tužene Banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko joj zbog toga iznosi nova — veća visina anuiteta otplate kredita. Zbog naprijed navedenoga, tužitelj smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena odnosno. neodrediva te kao takova ništetna i nema pravni učinak na obvezno — pravni odnos stranaka.

1.3. Predmetnim Ugovorom o kreditu (čl. 3.) otplata kredita ugovorena je u 240 jednakih mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora (CHF) prema srednjem tečaju Banke (kreditora) za devize na dan dospijeća. Dospijeće rate ugovoreno je u pravilu svakog prvog dana u mjesecu. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuite ta nominalno iskazano u HRK. Naprijed navedene ugovorne odredbe (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o tzv. „valutnoj klauzuli” ) su ništetne budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova tako i suda Europske unije.

1.4. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. 06.2014. godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude; a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018.g. Tužitelj se poziva i na, sada već brojniju, pravnu stečevinu Europske unije i to praksu suda Europske unije koja je i za sudove u Republici Hrvatskoj pravno obvezujuća. Presuda suda EU u predmetu broj: C-186/16 (S i drugi) od 20. rujna 2017., prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik - kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Tužitelj ukazuje da nacionalni sud ima obvezu tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom EU tj. interpretativna obveza sudova država članica ima svoju osnovu u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj unije (UEU) tj. načelu lojalne suradnje. Naime, sud ima obvezu tumačiti nacionalno pravo sukladno cilju Direktive 93/13 0 nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima od 5.4.1993.g. (Sl. list EZ 1993. L95/29) a koja Direktiva je inače implementirana u domaćem pravu kroz Zakon o zaštiti potrošača. U protivnom sud krši obvezu iz čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) kojom je propisano da je Direktiva obvezujuća za svaku državu članicu u pogledu rezultata (cilja) koji je njime potrebno postići. Treba naglasiti i kako je RH još 29.10.2001.g. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (stupio na snagu 1.2.2005.g.), da je 9.12.2011.g., i to ratifikacijom Ugovora o pristupanju EU, RH prihvatila ukupnu pravnu stečevinu EU, te je dana 1.7.2013.g. postala članica EU.

1.5. Nadalje, čl. 8. Ugovora o kreditu (Prijevremena otplata kredita) ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu, djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, te da mu se u tom slučaju zaračunava naknada prema Tarifi Banke (Odluci o naknadama kredita). Takva odredba Ugovora je suprotna odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05 kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti, dakle radi se o kogentnoj zakonskoj odredbi, a svaka ugovorna odredba u smislu čl. 322. St. 1. ZOO/05 suprotna prisilnim propisima je ništetna, budući je suprotna kako čl. 1024, st. 4. ZOO/05 tako i čl. 6. ZOO/05 odnosno načelu zabrane zlouporabe prava.

1.6. Sukladno navedenom, tužitelj traži zbog ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te povećanja tečaja temeljem tzv. „valutne klauzule”, uvećane za pripadajuće zatezne kamate. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenljivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj banka mora vratiti temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i tzv. „valutnoj klauzuli", ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge „Potrošača, ali tu dokumentaciju tužena nije željela dostaviti tužitelju, unatoč zahtjevu tužitelja. Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali ih ne želi dati. Stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti i visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitel ju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenog zahtjevu . Tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku, navodi ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 5140030242-27000049331/2005 sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku , odnosno sklopile su Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-27000049331/2005 pa se time već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.

2.1. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tužitelj je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK.

2.2. Nadalje ističe, kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.

2.3. Ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi.

2.4. Tuženik ističe kako je kreditni referent prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

2.5. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima.

2.6. Nadalje navodi, da naknada za prijevremenu djelomičnu, a niti konačnu, otplatu kredita nije naplaćena tužitelju od strane tuženika. Tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o naknadi za prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita sadržana u utuženom Ugovoru o kreditu bila ništetna, a sve iz razloga što nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a što je nužna pretpostavka da bi odredba bila ništetna sukladno članku 103. Zakona o obveznim odnosima. Jasno je da je volja stranaka bila ugovoriti pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, koja predstavlja unaprijed određeni iznos naknade štete i troškova koje tuženik trpi zbog prijevremene otplate ugovora o kreditu. Odredba kojom su stranke ugovorile obvezu korisnika kredita da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita isplati tuženiku naknadu je u cijelosti u skladu s načelom slobode ugovaranja, temeljnim načelom obveznopravnog uređenja. U članku 1024. ZOO-a niti u jednom dijelu nije zabranjeno da se ugovori takva obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate. Završno ističe prigovor zastare. Slijedom navedenoga, predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor (list 7-14, 43-51 spisa), zahtjev (list 15-16 spisa), aneks (list 52-56 spisa), specifikaciju uplata (list 64- 67 spisa), dokumentaciju (list 68-90, 93-279 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 14.veljače 2026. (list 443-455 spisa), otplatni plan (list 459-465) spisa, te je pročitan iskaz tužiteljice sa ročišta održanog dana 14.svibnja 2026.g.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) dana 14.09.2005. godine sklopio ugovor o stambenom kreditu broj 5140030242-27000049331/2005 u iznosu od 80.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d, s tim da je otplata kredita vezana za promjenjivu kamatnu stopu i određenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, te da je čl. 8 Ugovora ugovorena naknada za prijevremenu otplatu (čl. 8. Ugovora o kreditu). Nije sporno ni to da su stranke dana 26.02.2016.g. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR.

5.1. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

5.2. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

5.3. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, da li tužitelj ima pravni interes voditi ovaj postupak, te da li ima pravo na dodatnu isplatu, budući je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15, da li tužitelj ima pravo na isplatu temeljem ništetne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

7. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je Ugovor o kreditu sklopila 2005. godine. Kredit je bio namjenski za adaptaciju kuće u kojoj stanuje sa obitelji. Kredit u CHF podigla je iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, odnosno u banci joj je tako ponuđeno, a tužena banka u to doba nije bila njena banka. Nitko joj nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, niti joj je itko objašnjavao odredbe ugovora, njoj su bile najbitnije odredbe vezano za visinu rate i rok otplate. Ona je ugovor pročitala, međutim nije ga u potpunosti razumjela, a ovaj kredit joj je ponuđen kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, niti na njih imala utjecaj. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u gruntovnici, Zemljišno knjižnom odjelu. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt niti bila član trg.društva. Nadalje navodi da je iznos početne rate kredita bio oko 2200 kuna, a kasnije rate su bile preko 3000 kuna, anuitete je plaćala redovno, osobno, a kredit se otplaćuje. Ističe da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog. Završno ističe da je ovaj kredit konvertiran u kredit sa valutnom klauzulom u euru a ne sjeća se jeli joj nešto priznato na ime pretplate u konverziji. Ona je naime sklopila ovaj dodatak ugovoru zbog enormnog rasta pojedinih anuiteta, iz banke su je zvali da dođe sklopiti aneks o konverziji jer je to, kako su joj iz banke rekli za nju najbolje rješenje. Nije u potpunosti znala što znači termin konverzija. Ističe da smatra da nije obeštećena prilikom konverzije.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za adaptaciju kuće.

7.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7.3. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 TJ i DJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

8.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu AJ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Kako je u konkretnom postupku već pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,00 %, kao i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF, te odredbe o prijevremenoj otplati kredita.

8.2. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

8.3. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima).

8.4. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

8.5. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

8.6. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. Zakona o obveznim odnosima. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

8.7. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14). Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

8.8. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

8.9. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

8.10. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu T protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

8.11. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

8.12. Vezano za odredbu o prijevremenoj otplati kredita, valja reći da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 96/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano kako ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.13. Iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom prednika tuženika. Sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je stoga ova odredba ništavna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope kako to navodi u odgovoru na tužbu te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio.

8.14. Člankom 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju , propuštanju ili trpljenju , činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Člankom 270. st. 1. ZOO -a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Člankom 322. spomenutog zakona propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. st. 1. istog zakona propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

8.15. Utvrđujući nepoštenost gore navedene odredbe sud je imao u vidu i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U- III-2521/15 od 13. prosinca 2016. (N. N. br. 123/16) i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine u dijelu kojim su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kako to tvrd i tužitelj, je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ista odredba ugovora bila bi ništetna i u skladu s čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 41/14 i 110/15). U vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.16. Stoga je sud temeljem citiranih zakonskih propisa utvrdio ništetnom ugovornu odredbu čl. 8. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu, djelomičnu ili konačnu otplatu kredita, te da mu se u tom slučaju zaračunava naknada prema Tarifi Banke (Odluci o naknadama kredita).

9. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu i mišljenju od 14. veljače 2026.g.navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena poslovna banka tada pod nazivom Slavonska banka dd Osijek dana 14.09.2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030242 - 27000049331/2005, kojim se korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 80.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita. Kredit je odobren kao stambeni kredit za adaptaciju kuće, s rokom otplate od 25 godina. Člankom 3. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,90 % godišnje, promjenjiva, sve kako je navedeno istim člankom i u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Stranke su sklopile i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-27000049331/2005, zaključen 26.02.2016. godine koji je sklopljen rad provođenja postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015).

9.1. Člankom 2 ugovorne strane utvrdile su da nakon konverzije kredita glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 40.243,96 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Hypo Alpe Adria bank dd, koja se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa na kredit u EUR utvrđena je člankom 3, promjenjiva, s pojašnjenjem od čega se sastoji kamatna stopa (fiksni i varijabilni dio), te načina na koji će se mijenjati kamatna stopa tijekom trajanja buduće otplate kredita. Ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije utvrđen je u iznosu od 1.985,75 EUR, protuvrijednosti 15.168,81 kn, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

9.2. U nalazu i mišljenju od 14.02.2026.g vještak dalje navodi kako je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po kreditu broj 5140030242-27000049331/2005 utvrđen u visini od 2.614,68 eura. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate 16.09.2005. za 1 CHF = 4,798048 kn, utvrđen je u visini od 5.223,55 eura. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate 16.09.2005. za 1 CHF = 4,798048 kn utvrđen je u visini od – 531,62 eura. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 5140030242- 27000049331/2005 utvrđen je u visini od 4.691,93 eura. Ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br, 102/2015) utvrđen je u iznosu od 1.985,75 EUR, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti.

10. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka, te svoj tužbeni zahtjev konačno uredio u pismenom podnesku od 06. ožujka 2026.g. i uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik imao primjedbe pravne naravi.

10.1. Što se tiče navoda tuženika da bi da vještak u nalazu nije iskazao i tzv. negativne razlike, odnosno i one anuitete kod kojih su kamatna stopa i tečaj bili manji od početnih, tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

10.2. Tuženik se u podnesku od 01. travnja 2026. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare na preinačeni iznos.

10.3. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 06. ožujka 2026. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Tomislava Borković iz Vinkovaca, od 14. veljače 2026.g. Tužitelj je u konkretnom slučaju postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP -a, uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni iznos, što je i učinio podneskom od 06. ožujka 2026. Važno je naglasiti da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Ovakvom tužbom se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima . Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 5.223,55 eura, a na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 2.614,68 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 06. ožujka 2026 g., to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa , zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vri jednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. Zakona o obveznim odnosima, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (5 godina).

13. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

13.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 10. lipnja 2019 g. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS, i važećoj Odvjetničkoj tarifi, tužitelju je za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.562,50 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na tri ročišta kod suda svako po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav četiri podneska u iznosu od 100 bodova svaki (Tbr.8 toč. 1 OT), te sastav podneska od 09.03.2026.g. u iznosu od 25 bodova (Tbr.8 toč. 4 OT), koje radnje ukupno nose 825 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.650,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 412,50 eura, te uz odobren trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.562,50 eura.

15.1. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 236,65 eura, budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 9 kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužitelj je odbijen sa dijelom troška sastava podneska od 09.03.2026 g, budući se ne radi o obrazloženom podnesku, a i dosuđen mu je trošak sastava četiri podneska u punom iznosu Tbr. 8 toč. 1 Tarife, pa je zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 09.03.2026. godine osnovan u dijelu kojim isti potražuje 25 bodova sukladno Tbr. 8 toč. 4 Tarife. (Županijski sud u Šibeniku, Gž R-54/2022-2 od 11. rujna 2023. godine).

15.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 15.lipnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćnicima, odvj. iz ZOU Glavaš i Šutalo u Vinkovcima

2. tuženik po punomoćnicima, odvj. iz OD Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu