Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-544/2019-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 7. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te z. punomoćnika tuženika BZ, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, 15. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, da tužitelju HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 8.092,40 EUR (slovima: osamtisućadevedesetdvaeura i četrdesetcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od
73,64 EUR od 1. ožujak 2009.
62,79 EUR od 1. travanj 2009.
64,32 EUR od 1. svibanj 2009.
60,37 EUR od 1. lipanj 2009.
60,56 EUR od 1. srpanj 2009.
74,51 EUR od 1. kolovoz 2009.
78,54 EUR od 1. rujan 2009.
74,06 EUR od 1. listopad 2009.
76,96 EUR od 1. studeni 2009.
76,49 EUR od 1. prosinac 2009
84,30 EUR od 1. siječanj 2010.
89,31 EUR od 1. veljača 2010.
88,22 EUR od 1. ožujak 2010.
93,20 EUR od 1. travanj 2010.
102,32 EUR od 1. svibanj 2010.
95,19 EUR od 1. lipanj 2010.
105,66 EUR od 1. srpanj 2010.
105,30 EUR od 1. kolovoz 2010.
126,99 EUR od 1. rujan 2010.
114,36 EUR od 1. listopad 2010.
117,28 EUR od 1. studeni 2010.
109,76 EUR od 1. prosinac 2010.
110,92 EUR od 1. siječanj 2011.
106,29 EUR od 1. veljača 2011.
109,09 EUR od 1. ožujak 2011.
109,24 EUR od 1. travanj 2011.
117,78 EUR od 1. svibanj 2011.
135,93 EUR od 1. lipanj 2011.
156,58 EUR od 1. srpanj 2011.
168,13 EUR od 1. kolovoz 2011.
133,41 EUR od 1. rujan 2011.
121,72 EUR od 1. listopad 2011.
122,50 EUR od 1. studeni 2011.
124,12 EUR od 1. prosinac 2011.
134,20 EUR od 1. siječanj 2012.
137,23 EUR od 1. veljača 2012.
133,93 EUR od 1. ožujak 2012.
133,43 EUR od 1. travanj 2012.
135,10 EUR od 1. svibanj 2012.
138,01 EUR od 1. lipanj 2012.
134,38 EUR od 1. srpanj 2012.
133,38 EUR od 1. kolovoz 2012.
124,48 EUR od 1. rujan 2012.
132,15 EUR od 1. listopad 2012.
135,72 EUR od 1. studeni 2012.
133,35 EUR od 1. prosinac 2012.
130,50 EUR od 1. siječanj 2013.
129,52 EUR od 1. veljača 2013.
128,51 EUR od 1. ožujak 2013.
135,59 EUR od 1. travanj 2013.
125,17 EUR od 1. svibanj 2013.
123,47 EUR od 1. lipanj 2013.
124,48 EUR od 1. srpanj 2013.
123,41 EUR od 1. kolovoz 2013.
125,92 EUR od 1. rujan 2013.
129,70 EUR od 1. listopad 2013.
130,90 EUR od 1. studeni 2013.
135,20 EUR od 1. prosinac 2013.
130,86 EUR od 1. siječanj 2014.
64,21 EUR od 1. veljača 2014.
66,42 EUR od 1. ožujak 2014.
64,49 EUR od 1. travanj 2014.
61,74 EUR od 1. svibanj 2014.
62,33 EUR od 1. lipanj 2014.
64,30 EUR od 1. srpanj 2014.
65,87 EUR od 1. kolovoz 2014.
66,27 EUR od 1. rujan 2014.
67,96 EUR od 1. listopad 2014.
70,37 EUR od 1. studeni 2014.
70,83 EUR od 1. prosinac 2014.
71,18 EUR od 1. siječanj 2015.
71,00 EUR od 1. veljača 2015.
71,00 EUR od 1. ožujak 2015.
71,00 EUR od 1. travanj 2015.
71,00 EUR od 1. svibanj 2015.
71,00 EUR od 1. lipanj 2015.
71,00 EUR od 1. srpanj 2015.
71,00 EUR od 1. kolovoz 2015.
71,00 EUR od 1. rujan 2015.
do isplate i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.833,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 5. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 7.985,45 EUR, navodeći da su stranke 30. listopada 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207764173 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Rankice Benc iz [adresa] pod brojem OU-792/2006 i kojim Ugovorom je tuženik stavio tužitelju na raspo laganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.243,71 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Potom da su stranke 1. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice te je postignut Sporazum o raspolaganju preplatom od 8.610,82 HRK. Tužitelj da ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i to članka 2 koji regulira redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i koju je tuženik u više navrata jednostrano povećavao. Također, za utvrđenje ništetnosti članka 7. st. 2. Ugovora kojim se omogućuje promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 2. Ugovora, a u čl. 7. da je sadržana odredba o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Tuženik da ni u jednom trenutku nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara o bilo kojoj odredbi, pri čemu se poziva na pravna utvrđenja sadržana u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a za koja pravna utvrđenja da je vezan i naslovni sud temeljem čl. 118. ZZP -a/07 i čl. 502c Zakona o parničnom postupku. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je preinačio tužbu na način da sada potražuje isplatu iznosa od 8.092,40 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare tražbine smatrajući da se primjenjuje zastarni rok od 3 godine od pojedinih plaćanja. Odlučno drži činjenicu da su stranke 1. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim Dodatkom su stranke izmijenjale osnovni Ugovor o kreditu konverzijom u kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR čime je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tim Dodatkom promijenjena je dogovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, pri čemu je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Slijedom navedenog, smatra da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati obeštećenje s te osnove.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 30.10.2006., Dodatak Ugovoru o kreditu od 1.2.2016., otplatni plan, promete po kreditu/specifikaciju uplata, obavijest o izračunu efekata konverzije, nalaz vještaka Vlaste Santo-Olđa, saslušan je tužitelj, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz vještaka Natalije Jambrečić iz Čakovca, pročitan je izračun konverzije na dan 30.9.2015., Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. i prijedlog izmjene Ugovora o kreditu.
4. Nije sporno između stranaka da su 30. listopada 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, da je solemniziran kod javnog bilježnika, da je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 88.243,71 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da su 1. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su obveze izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice i kojim je postignut sporazum raspolaganju preplatom u iznosu od 8.610,82 HRK.
5. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine, da li se presude na koje se poziva tužitelj mogu primijeniti na konkretni predmet, da li tužitelj ima svojstvo potrošača, da li je provedenom konverzijom tužitelj izgubio pravo tražiti puno obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,5% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa po provedenoj konverziji u iznosu od 8.610,82 HRK. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu iz članka 2 (promjenjiva kamatna stopa) i članka 7 (valutna klauzula).
6. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, za navesti je da prema citiranoj odredbi, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Točna je tvrdnja tuženika da se svojstvo potrošača ne presumira, međutim utvrđeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača jer je u stranačkom iskazu naveo da je sredstva kredita utrošio za kupnju stana koji je služio isključivo za stanovanje njegove obitelji u kojem i danas živi njegova supruga sa zajedničkim djetetom, a tuženik ne dokazuje suprotno, time da je teret tog dokaza na tuženiku, a ne tužitelju.
7. Tužitelj je istaknuo da ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnosti pregovaranja, već mu je ostavljeno na odluku prihvatiti ugovor ili ne , ugovor da je unaprijed pripremljen prije solemnizacije. Prema tome, utvrđeno je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga su ovakve ugovorne odredbe protivne odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, a posljedice nepoštenosti tih odredaba propisane su odredbom članka 87. st. 1 ZZP/03. Na temelju logičnog i životnog iskaza tužitelja ocijenjeno je da predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti predstavlja tipski ugovor.
8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
9. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
10. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio saslušanje ni jednog svjedoka. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz spisu priloženih isprava od strane tuženika.
12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
13. U vrijeme podnošenja ove tužbe 3.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
14. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
15. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
16. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
17. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
18. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 1.2.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplaćenom iznosu od 8.610,82 HRK, a utvrdile su i preostalu neotplaćenu glavnicu nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 48.131,62 EUR (članak 8).
19. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
20. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
21. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
22. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
23. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 H protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
26. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da mu je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu otpočetka bio sklopljen u valuti EUR.
27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 8.656,64 EUR, a umanjujući taj iznos za priznatu preplatu od 1.142,85 EUR (8.610,82 HRK), proizlazi preostala razlika više plaćenog iznosa od 8.092,40 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate koji je utuženi iznos tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
29. Slijedom iznijetog, sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka.
30. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 3.6.2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe. Neovisno od toga što je tužitelj u podnesku od 5. ožujka 2025. iz iste činjenične osnove preinačio tužbu, ni u tom slučaju, nije došlo do zastare tražbine jer je ona prekinuta podnošenjem tužbe, a u konkretnom slučaju radi se o tzv. nepravoj preinaci, obzirom da tužitelj nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev prije provođenja financijskog vještačenja. Naime, neprava preinaka je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, koja je moguća i dopuštena prema člancima 190. i 191. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – nastavno: ZPP), pri čemu zastara zahtjeva za naknadu štete po toj osnovi se prekida već podnošenjem tužbe u postupku, a ne u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH zauzeto na sjednici 27.5.2024.).
31. U odnosu na tvrdnju tuženika da je vještak prilikom izračuna preplaćenog iznosa trebao uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od inicijalno uplaćivanih, treba reći da je vezano uz navedeno Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.
32. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
33. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je kao potreban za vođenje ovog postupka priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na raspravama 18.5.2021., 28.9.2023., 19.12.2023., 7.5.2026. , sastav podnesaka 5.7.2023., 5.3.2025., 9.3.2026. i 25.3.2026. sve u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanja na ročištu za objavu presude 100,00 EUR, a sve navedeno uvećano za PDV od 475,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 126,25 EUR ili ukupno 2.833,05 EUR. Naprotiv, tužitelju nije priznat trošak predujma za preliminarni nalaz vještaka Vlaste Santo -Olđa jer je tijekom ovog postupka bilo nužno provesti financijsko vještačenje, a tuženik nije bio suglasan sa nalazom pribavljenim od tužitelja prije pokretanja parničnog postupka.
Varaždin, 15. lipnja 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnik tužitelja – Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, Stanka Vraza 15 2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
