REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-324/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Margita Kiš Kapetanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja, zz punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. stavku 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208337076/07 od dana 30. siječnja 2007. godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.331,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208337076/07 dana 30. siječnja 2007. na iznos od 121.400,00 CHF, potvrđen kod javnog bilježnika Gordane Frković-Ljubice Jožinec pod brojem OU- 131/2007 dana 31. siječnja 2007. kao javnobilježnički akt. Navodi da je čl. 1. Ugovora o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 121.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Navodi da su ugovorne strane ugovorile sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 759,65 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. U trenutku isplate kredita 31. siječnja 2007. tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na HRK iznosio je 4,54139 HRK za 1 CHF. Navodi da je tuženik u Ugovoru u članku 2. stavku 4. odredio da je tužitelj dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Ističe da je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Navodi da Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Smatra da je iz navedenoga jasno da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Ponovno ističe da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Ponavlja da je predmetni Ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti Ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Navodi da je odredba čl. 2. stavka 4. Ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova, kao i ostale ugovorne odredbe, ali ista nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, međutim ne navodi se na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom Ugovoru. Ističe da ništetnost spornih odredaba članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 2. stavka 4. Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a. Poziva se na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV– 308/2020, toč. 8. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u članku 2. stavku 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208337076/07 od 30. siječnja 2007. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva. Smatra da je ovakva tužba usmjerena isključivo na nepotrebno generiranje troškova parničnog postupka. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. 588/1998 od 13. svibnja 1998. i posl. br. Revt 81/2005-2 od 6. rujna 2005. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača koji su stupili na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora. Ističe da je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene, te se poziva na Direktivu 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. i Direktivu 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008., koje važe tek nakon sklapanja predmetnog Ugovora. Navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Poziva se i na Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17 od 12. listopada 2017.) koji je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora. Navodi da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a koja odredba je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa smatra da nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Navodi da je odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Ističe da je Odluka o Tarifi naknada za usluge u svako doba, pa i danas, dostupna u poslovnicama Banke. Navodi da je banka tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade, odnosno tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Navodi da je obveza plaćanja naknade također propisana i Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Poziva se na presude Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021., posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022., te na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-829/2022-2 od 27. listopada 2022. i Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022. Navodi da je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te smatra da je netočno da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, sama po sebi ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Poziva se na presude Suda Europske unije posl. br. C-415/11 i posl. br. C-621/17 od 3. listopada 2019. Ističe da su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškova rada–troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativni troškovi i amortizacija-materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba i troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te da tužitelj nadoknadi tuženiku trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Tužitelj tijekom postupka u cijelosti osporava sve navode tuženika iz odgovora na tužbu. Poriče navode tuženika da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena, a smatra neosnovanim pozivanje tuženika na zakonske propise koji nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopljen 2007. Navodi da je izostalo informiranje potrošača o navedenoj ugovornoj odredbi. Ističe da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, te nisu utvrđeni točni iznosi i nije određeno kako se došlo do tih iznosa, te tužitelju nije prezentirano što se navedenim podmiruje. Kako je visina naknada naplaćena sukladno Odluci tuženika, a koja Odluka tužitelju nije prezentirana, niti je isti informiran od strane tuženika za postojanje navedene Odluke, već je tuženik uvjetovao isplatu kredita plaćanjem navedene naknade. Iznos ulazne naknade određen je Odlukom tuženika, a u kojem dijelu tužitelj na niti jedan način nije mogao sudjelovati niti utjecati na sadržaj istog. Smatra da predmetna odredba nije bila lako razumljiva, niti lako uočljiva, a niti jasna, odnosno navodi da iako je odredba čl. 2. točka 4. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ista nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu i troškove, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tom naknadom pokriva te ostali parametri temeljem kojih bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade i troškova nije naznačen u samom ugovoru. Ponavlja navode iz tužbe. Ističe da osobni bankar nije izvijestio tužitelja o obvezi plaćanja naknade. Navodi da Opći uvjeti tuženika iz 1999. nikada nisu prezentirani tužitelju do predmetnog odgovora na tužbu, te navodi da tuženik nikada nije prezentirao tužitelju koji su troškovi banci nastali u pripremama za sklapanje ugovora. Osporava navode tuženika da navedena ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Poziva se na odluku Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-253/23 od 25. ožujka 2024., te na ranije istaknute navode.

5. Tužitelj tijekom postupka se poziva na ranije istaknute navode te se poziva na presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-215/2025 od 1. travnja 2025. godine i posl. br. Gž-1185/2024 od 28. kolovoza 2025., Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-335/2025 od 29. rujna 2025., Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1012/2025 od 15. travnja 2025. i posl. br. Gž-495/2025 od 2. rujna 2025. i Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1943/2024 od 13. ožujka 2025.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208337076/07 od 30. siječnja 2007. (list 7-13), dopis tuženika od 12. studenoga 2015. uz informativni sažetak izračuna konverzije i pregled otvorenih stavki, te prijedlog izmjena Ugovora o kreditu (list 14-17), prometi po kreditu/specifikacija uplata (list 18- 25), Opće uvjete poslovanja tuženika od 6. srpnja 1999. (list 49-53), uputa za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa tuženika od svibnja 2006. (list 54-61), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu, te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

7. Članak 187. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) propisuje da tužitelj za podnošenje deklaratorne tužbe mora imati pravni interes. Prema ocjeni ovog suda tužitelj ima taj pravni interes jer na temelju utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, što tužitelj potražuje svojim tužbenim zahtjevom, on u skladu s čl. 323 st. 1 ZOO-a ima pravo na povrat onoga što je platio drugoj strani na temelju takve ništetne odredbe, a njegov je izbor hoće li to svoje pravo na povrat plaćenog ostvarivati u istoj parnici u kojoj traži utvrđenje ništetnosti ili u posebnoj parnici. Stoga okolnost da tužitelj u ovom predmetu postavlja samo deklaratorni tužbeni zahtjev ne dovodi do gubitka njegovog pravnog interesa za podnošenje takve tužbe. Također, jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju naplaćena na temelju čl. 2. st. 4. predmetnog ugovora prema kojem se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

8. Stoga temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208337076/07 dana 30. siječnja 2007. (list 7-13) u koji je sud izvršio uvid.

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 30. siječnja 2007. Ugovor je sklopljen na iznos od 121.400,00 CHF i ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i u trenutku ugovaranja iznosi od 4,30 % godišnje. Namjena kredita je kupnja stana. Sporna odredba sadržana je u čl. 2. st. 4. Ugovora i glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

11. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da je stan za koji je podizao predmetni kredit kupio za vlastite potrebe odnosno za stanovanje obitelji zajedno sa suprugom, te djecom koja su kasnije došla. Navodi da je to stan u kojem sada živi sa svojom obitelji i u istome nije nikada obavljao nikakvu poslovnu niti komercijalnu djelatnost, odnosno nikome ga nije iznajmljivao. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu pročitao je Ugovor i sve što je pisalo u njemu. Međutim nije mogao utjecati na nikakve odredbe navedenog Ugovora o kreditu. Navodi da je sadržaj Ugovora o kreditu sastavila banka i bilo je uzmi ili ostavi, a sjeća se da je referent bila gospođa H. Vidio je da je u Ugovoru o kreditu navedeno da je obvezan platiti sve naknade i troškove kredita, odnosno Ugovora, te je pitao kakve su to naknade koje mora platiti, međutim navedena službenica banke mu je rekla da to mora platiti, ako misli realizirati Ugovor o kreditu. Ista mu je također rekla da je kredit u valuti CHF najbolja opcija za njega zbog njegove kreditne sposobnosti. Navedena naknada mu je naplaćena odmah po realizaciji kredita, a misli da se radi o iznosu od nekih 500,00 do 600,00 EUR. Navodi da kada je pitao vezano za tu naknadu koja mu je naplaćena da mu službenica banke ništa nije objasnila na što se ti troškovi odnose i kako se do njih dolazi, a također mu nije prezentirana nikakva dokumentacija kako se dolazi do tih troškova. Navodi da na adresi predmetnoga stana nije registrirano nikakvo trgovačko društvo ili obrt. Ponavlja da kada je pitao zašto mora platiti navedenu naknadu službenica banke mu je jednostavno rekla da to mora platiti, kao što je morao platiti i za osiguranje stana, te mu je rečeno da su to uvjeti da bi mogao realizirati kredit. Nekakav drugi prigovor on nije mogao staviti.

12. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača čl. 3. (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je predmetnim namjenskim kreditom kupio stan u kojem i sada živi. Između stranaka nije niti sporno da je tužitelj potrošač.

13. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

14. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

15. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

16. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

17. Kako je već rečeno, među strankama nije sporno da je čl. 2. st. 4. Ugovora ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“. Dakle, u tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove rada–troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativne troškove i amortizaciju-materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškove provizije i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba i troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Sama činjenica da u Ugovoru nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi kao doprinosi, porezi, prirezi i sl., te administrativni troškovi i amortizacija odnosno materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge kao režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd. i amortizacija materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizije i naknada, odnosno nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba i troškovi poreza i drugi administrativnih davanja, porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi , nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada, odnosno plaća djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje koliko bi ti troškovi iznosili u konkretnom slučaju pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva bez navođenja bilo kakvog konkretnog iznosa nije ni transparentno ni jasno.

18. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

19. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

20. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da su osobni bankari imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita, ničime ne dokazuje. Točno je da je tužitelj naveo da mu je rečeno da mora platiti predmetnu naknadu, međutim naveo je da mu službenica banke nije objasnila na što se ti troškovi odnose i kako se do njih dolazi, a niti mu je prezentirana nikakva druga dokumentacija. Uvidom u Opće uvjete poslovanja tuženika od 6. srpnja 1999., koji su stupili na snagu 1. listopada 1999. (list 49-53) utvrđeno je da je u točki 5.1. navedeno da je klijent dužan snositi troškove koje banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka. Međutim, tuženik Odluku o tarifi naknada za usluge nije dostavio u spis. Također tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je prema njegovom navodu pregovarao s tužiteljem i nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalih troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Također, uputa za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa tuženika od svibnja 2006. (list 54-61), u koju je sud izvršio uvid, predstavlja interni dokument tuženika koji tužitelj nije imao na uvid. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03 pa je zato ništetna.

21. Stoga je sud u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 2. st. 4. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

22. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.331,55 EUR.

23. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 30. rujna 2025. i 8. prosinca 2025., te pristup na ročišta od 17. studenoga 2025. i 13. svibnja 2026. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 500 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 250,00 EUR ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, sukladno plaćanju i trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje u tekstu: ZSP) priznata u iznosu od 55,00 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužitelju kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.

24. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.

U Sesvetama 15. lipnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.