Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  P-741/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ŽS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Aniti Vrkić i Ivi Vrkić, odvjetnicama u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, zastupanog po Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnice tužitelja, US, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306-434/2007 sklopljenog 31. kolovoza 2007.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) te ŽS kao Korisnika kredita i SS kao

Fiducijarnog dužnika sadržane:

- u članku 5. Ugovora pod Naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita te u dijelu kako se Korisnik kredita obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog;

- u članku 13. Ugovora pod Naslovom OBVEZE KORISNIKA KREDITA kojim je ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od:

- 457,65 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 6. rujna 2007.g. pa do isplate;

- 776,79 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 6. rujna 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.136,55 eura, s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenju je referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (15. lipnja 2026.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 1.136,55 eura, a do zatraženih 1.414,05 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 803,09 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 24. travnja 2025., u bitnom, navodi da je 31. kolovoza 2007. sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 306-434/2007 s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke, OV – 21548/2007, da je visina odobrenog kredita iznosila 51.798,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg da mu je tuženik isplatio u visini od 229.879,52 kuna, da se radi o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate na 7 godina, da je tuženik u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita kao i da se Korisnik kredita obavezuje snositi sve ostale troškove vezane za zaključenje Ugovora i naplatu tražbine iz istog. Uz to, da je Člankom 13. predmetnog Ugovora pod Naslovom: „Obveze korisnika kredita“ ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Tvrdi da je, između ostalog, riječ o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost. Iznosi navode iz obrazloženja te presude citirajući je parcijalno. Nadalje, u tužbi ističe da je ta ugovorena naknada, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Citira članak 81. ZZP. Smatra da članak 5. i 13. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj on da nije mogao utjecati, pa tako niti na sporne odredbe kojom se on, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje, da je evidentno kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, njemu kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu, dakle da je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača, da navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja, da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu on n ije mogla utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja, da se radilo o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi, da je odredba netransparentna, da nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu nje kao potrošača, da činjenica što ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Također, da je naknada nepoštena i iz razloga što ju banka ne može naplaćivati radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Poziva se na presude Europskog suda C-224/19 i C-259/19, C84/19, C,222/19 i C252/19, C-620/17, C-26/13 citirajući ih u dijelovima. Nadalje, tvrdi da zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena, da su ulazna naknada i naknada za osiguranje ugovorene suprotno odredbama ZOO- a, da su ništetne i na temelju čl. 270. ZOO budući da su ugovorene naknade neodredive i neodređene obzirom da on nije upoznat s parametrima temeljem kojih će mu se takva naknada zaračunati niti se na njega smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata, da činjenica što je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da ga je pritom prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu, da je modus operandi načina tuženikova izračuna ulazne naknade da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 5. rujna 2005., dakle 229.879,52 kuna (što da je utvrđeno u Nalazu i mišljenju vještakinje Šmer Maraš, u parnici između istih stranaka pod posl.br. P - 551/2019) obračunao postotak od 1,50 %, slijedom čega se dolazi do iznosa od 3.448,19 kuna, odnosno 457,65 EURA preračunavajući po fiksnom tečaju za valutu euro, da je iz Otplatnog plana razvidno proizlazi kako ga je tuženik teretio za iznos od 776,97 CHF. Uzimajući u obzir tečaj CHF/HRK koji je bio na snazi na dan isplate kredita (4,4380) da se dolazi do protuvrijednosti od 3.448,19 HRK, odnosno 457,65 EUR, da je isto razvidno i iz pregleda prometa za klijenta, a iz koje isprave proizlazi da mu je tuženik naplatio u odnosu na naknadu za osiguranje iznos u visini od 5.852,69 kn / 776,79 € 05. rujna 2007. Predlaže donošenje presude kao u točkama I, II izreke presude. Potražuje parnični trošak sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu od 17. srpnja 2025. (str. 72 i dr.) tuženik, u bitnom, u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne spori da je 31. kolovoza 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 306-434/2007 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.500,00 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora, da glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 1.234,44 EUR što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. Nadalje, ističe kako test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) u ovom predmetu nije potrebno provoditi, da ZZP u čl. 85. propisuje obvezu transparentnosti, koja u ovom slučaju da nije upitna dok čl. 84. isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni, da je ovdje riječ o naknadi koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a, da naknada za obradu kredita čini cijenu tog kredita, koja da je tužitelju bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita ali i kroz institut efektivne kamatne stope (EKS) čime da je tužitelj primio potpunu i transparentnu informaciju o cijeni kredita. Potom navodi da način na koji je predmetna odredba napisana da nesporno daje mogućnost tužitelju sagledati sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu (ugovorna transparentnost), da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja mu omogućuje da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. da ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. ZZP/03, da predmetna odredba ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 % (ugovorna transparentnost). Tvrdi da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), da ima pravo naplatiti usluge koje pruža, da kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene da se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, da su troškovi obrade kredita jasno definirani, da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između njegovih različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu, da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba, da je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji, da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, da tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, da je Ugovorom odobren i isplaćen iznos od 51.798,00 CHF, a sporna naknada da je naplaćena u iznosu od 1,50 %, pa ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu, da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena, da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Dalje, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Citira čl. ZOO-a. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.3.2004. Ističe prigovor zastare, da se u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa da je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje spornih naknada predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti tih odredbi. U odnosu na obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja u odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tvrdi da je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu, da temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao, da je tužitelj platio predmetnu naknadu, da je bio upoznat s njom i pristao na istu. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Traži trošak postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu (sve isprave su pročitane). Na ročištu 27. ožujka 2026. saslušan je tužitelj (str. 237 i 238 spisa).

4. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim članka 5. Ugovora o kreditu u svezi plaćanje naknade za obradu kredita, zaključenje ugovora i naplatu tražbine - «troškovi obrade», kao i dijela članka 13. u vezi s plaćanjem premije osiguranja kredita (deklaratorni dio), te zahtjev za povrat plaćenih iznosa po navedenim osnovama (kondemnatorni dio).

6. Prije svega, već je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi, te da je u odnosu na premiju osiguranja tužitelj platio i tu naknadu. Prema tome, navedene činjenice koje se odnosi na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva među strankama nisu sporne, pa stoga u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud nije provodio dokaze (financijsko vještačenje).

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: br. 306-434/2007 (stranice od 10 do 15 spisa) utvrđeno je da su ga tužitelj i prednik tuženika (koje predništvo, odnosno univerzalnu sukcesiju nitko nije osporavao) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Rijeka, sklopili 31.8.2007. Istim je tužitelju kao korisniku kredita (Članak 2.) odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.798,00 CHF. Člankom 5. Ugovora ugovoreno je kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Korisnik kredita se obvezuje da će snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Korisnik kredita se obvezuje da će snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Člankom 13. st.1. Ugovora stipulirano je da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

8. Iz sadržaja Ugovora slijedi kako se kredit odobrava za kupovinu novog motornog vozila (Članak 2.). U stranačkom iskazu tužitelj je jasno istaknuo (time i potvrdio sadržaj Ugovora) da je predmetni ugovor zaključen radi kupnje motornog vozila isključivo za osobne potrebe. Prema tome, tužitelj je potrošač i to u smislu odredbe članka 3. stavka 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 79/07; nadalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi 31. kolovoza 2007., dakle u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Tuženik se u postupku poziva na Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), dakle na propis koji se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje (čl. 155. ZZP). U smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima koji su obuhvaćeni Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća, profesije, a iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je kredit odobren za kupnju motornog vozila za privatne svrhe.

9. Nadalje, tužitelj je u iskazu pred sudom, osim u pogledu svrhe podizanja kredita, istaknuo da nije pregovarao s predstavnikom banke niti u pogledu plaćanja jednokratnog troška obrade, a niti u pogledu plaćanja premije osiguranja kredita, da je cjelokupni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke i sve mu je bilo predano isključivo na potpis, da mu nitko ništa u banci nije govorio vezano uz pojam jednokratnog troška obrade kredita niti na što se taj trošak točno odnosi i od kojih elemenata se sastoj i, da niti u odnosu na plaćanje premije osiguranja nitko od predstavnika banke mu nije ništa niti spominjao, niti objašnjavao, da nije od banke dobio specifikaciju troškova na ime naknade za obradu kredita i naknade na ime premije osiguranja, da mu od strane banke nije prezentirano koliko su u novcu iznosili naznačeni postoci naknade i premije.

10. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. normirano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 97. stavkom 1. alineja 10. ZPP-a određeno je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

11. Nadalje, odredbama članka 100. i članka 101. stavka 1. ZZP-a regulirano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Člankom 102. st.1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz spisa predmeta, odnosno rezultata dokaznog postupka, proizlazi da banka (tuženikov prednik) s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o spornim odredbama Ugovora, niti obrnuto, već je tužitelj isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane banke u formi ugovora koji je unaprijed bio i sastavljen od banke pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita. Što se tiče tvrdnji da je tužitelj primio potpunu i transparentnu informaciju o naknadi za obradu kredita, tuženik iste nije ničim dokazao. Ti navodi su zapravo u izravnoj suprotnosti sa tužiteljevim iskazom, čijem sadržaju se tuženik nije protivio.

14. Sud pojašnjava da dokazivanje tereti tužitelja, ali ako tuženik pobija navode i dokaze tužitelja, a to je slučaj kada se tuženik brani isticanjem različitih tvrdnji, na njemu je, a ne na tužitelju, teret dokaza da su takve tvrdnje osnovane, ili da su njegovi prigovori pravno utemeljeni. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-71/18 od 12. 3. 2019.).

15. U odnosu na predmetnu ugovoru odredbu o tzv. ulaznoj naknadi temeljem analize dokazne građe sud je utvrdio da ju je tužitelj ispoštovao, dakle istu je platio.

16. U odnosu na tuženikove navode da je sporna ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, nužno je ukazati da sama činjenica što je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

17. Sukladno odredbi članka 96. stavka 4. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije isplate kredita platiti banci troškove obrade kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci banke u visini od 1,50% iznosa kredita), te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a to znači da je ova odredba nepoštena, te ništetna u smislu odredbi članaka 96., u vezi s člankom 97. stavkom 1. alineja 10. i čl. 102. ZZP-a.

18. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja od općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda Europske Unije od 30. travnja 2014., u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. U smislu prethodno navedenog, tužitelju je trebalo temeljem jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj ravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Međutim, tuženik (čiji je pravni prednik) nesporno sastavio predmetnu odredbu (Članak 5.), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nužno je istaknuti kako se pitanje znatnije neravnoteže na može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe, s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Pri tome je važno naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

« 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. «

22. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023- 2 od 13. veljače 2024. zauzeo stav o nepoštenosti i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u okolnostima kada se o toj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije po jedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

23. Kanalizirajući navedeno u prethodnim točkama 21. i 22. obrazloženja u okvire ove parnice u kojoj tuženik nije dokazao koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa tzv. ulazne naknade – troška obrade, te nije ni dokazao da je upravo to bilo tužitelju razjašnjeno prije zaključenja Ugovora (isto se odnosi u tom članku 5. Ugovora i na «sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog»), pa se zato radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj jer je bio dužan platiti naknadu (te je preuzeo tu obvezu i spram svih drugih na tom mjestu napisanih troškova) za koje nije znao na koji način će se formirati visina i koja je podložna jednokratnom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on nije mogao utjecati. Zato je ova odredba ništetna pozivom na odredbu članka 102. stavka 1. ZZP-a.

24. U odnosu na premiju osiguranja primarno je tuženik istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije uz tvrdnju da je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu te da temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao.

25. Sud nije prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, sporna odredba dijela članka 13. o tužiteljevoj obvezi plaćanja premije osiguranja sadržana je u predmetnom ugovoru o kreditu kojeg su sklopili upravo tužitelj i tuženik, pa se pravni učinci eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe prosuđuju isključivo u odnosu između ugovornih strana. Iz sadržaja Ugovora ne proizlazi da bi određeno osiguravajuće društvo uopće bilo ugovorna strana ili primatelj predmetne činidbe, niti je u ugovoru naznačen identitet osiguravatelja kojem bi tužitelj bio dužan izvršiti plaćanje. Stoga tuženikova tvrdnja da je novčani iznos iz te osnove navodno proslijeđen osiguravajućem društvu ne može sama po sebi isključiti njegovu legitimaciju za zahtjev usmjeren na restituciju (vraćanje onog što je primljeno). Pritom se ukazuje da se tuženik nije pozvao, niti je dostavio ikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je predmetni iznos doista isplaćen na određeni račun određenom osiguravajućem društvu, određenog dana (dokaz o transakciji). Prema tome, kako je upravo tuženik u tipizirani ugovor uključio obvezu na strani tužitelja plaćanja predmetne premije osiguranja kao njegov sastavni dio, te nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale njegovu pasivnu leg itimaciju, taj njegov prigovor nije osnovan.

26. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da stranke nisu pregovarale niti o dijelu članka 13. Ugovora koji se odnosi na plaćanje premije osiguranja kredita. Prvostupanjski sud smatra i ovu odredbu nepoštenom, a time i ništetnom, u bitnom, iz istih razloga kao što je to navedeno i u pogledu naknade - jednokratni troškovi obrade. To iz razloga što se radi o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed po tuženiku formuliranog Ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Također, i ova odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na tužiteljevu štetu tužitelja kao potrošača budući mu je ustegnuta od ukupno ugovorenog iznosa kredita prilikom njegove isplate. Navedeno je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a spomenuta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita. Pri tome svakako treba uzeti u obzir da je predmetnim Ugovorom (Članci 9. i 10.) ugovoren i čitav niz drugih instrumenata osiguranja naplate kredita, pa tako korisnik kredita se konkretno obvezuje kreditoru dostaviti izvornik knjižice vozila i ona ostaje kod kreditora do otplate kredita, te da se radi osiguranja novčane tražbine prenosi i vlasništvo vozila na banku. Kao instrument osiguranja ugovorena je tužiteljeva zadužnica sukladno odredbama Ovršnog zakona s potpisom ovjerenim po javnom bilježniku, te je tužitelj bio u obvezi ugovoriti i policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Temeljem prezentiranog, zaključak je suda kako, uz sve navedene instrumente osiguranja, i daljnje ugovaranje osiguranja kredita pri čemu puni trošak snosi tužitelj kao potrošač, predstavlja pretjerani teret potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa je osim iz svih drugih razloga i zbog navedenog, odredba članka 13. u tom dijelu ništetna.

27. Slijedom svega navedenog proizlazi zaključak da su predmetne odredbe sadržana u članku 5. i dijelu članka 13. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne (što je utvrđeno točkom I dispozitiva presude), te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznose od 457,65 € eura i 776,79 eura, dakle ukupno 1.244,44 eura sa zateznom kamatom koja teče od 6. rujna 2007. do isplate (članak 322. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. ZOO-a - «Narodne novine» broj 35/05; nadalje u tekstu: ZOO). Napominje se da je uvidom u nalaz i mišljenje vještakinje Šmer Maraš od 19.11.2021. (str. 33 spisa) koji nalaza je izrađen u parnici pod posl.br. P-551/2019 koja se vodila između istih stranaka u odnosu na isti Ugovor o kreditu, utvrđeno je kako je predmetni kredit tužitelju isplaćen 5. rujna 2007.

28. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

29. Odluka o pravu tužitelja na zateznu kamatu na iznos glavnice u skladu je s odredbom članka 1115. ZOO-a, i to od prvog dana nakon stjecanja (6. rujna 2007.) jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa primljenog temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

30. Pitanje dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Budući kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije u zastari, tužitelj je, protivno stavu tuženika, imao pravni interes utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kako je to postavio u deklaratornom smislu, obzirom oba tužbena zahtjeva predstavljaju sadržajnu cjelinu.

32. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. ZOO-a.

33. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.500,00 eura, u bitnom ističući da stvarni imovinski interes tužitelja predstavlja ukupno 1.234,44 eura, te da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova kondemnatornog zahtjeva.

34. Predmet spora u svakoj parnici uvijek je zahtjev (jedan ili njih više). Ako ih je više, onda i pravno i logički svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva ima određenu vrijednost bez obzira radi li se, osim kondemnatornog, i o deklaratornom i / ili konstitutivnom zahtjevu. Ovo osobito stoga što nijednom normom pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske nije regulirano da postoje i takve vrste (tužbenih) zahtjeva koji postavljeni (samostalno ili vezano s drugim zahtjevima) kao predmet nekog spora ne bi imali nikakvu vrijednost. U predmetnoj tužbi, vrstom pravne zaštite koja se traži, postavljena su dva različita tužbena zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti dvije ugovorne odredbe i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.234,44 eura. Članak 40. stavak 2. ZPP-a određuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. U okolnostima predmetne parnice upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu, obzirom je u konkretnom slučaju riječ o ugovornim odredbama čija ništetnost već nije prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Ž je, vrijednost predmeta spora u izravnoj je korelaciji s priznavanjem troškova postupka, pa priznavanjem troškova postupka stranci koja je uspjela u parnici samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva (uzimajući kao da je deklaratorni zahtjev bez ikakve vrijednosti u kontekstu v.p.s.-a) bilo bi povrijeđeno i pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine – Međunarodni ugovori» broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99-ispr. 14/02 i 1/06). Dodatno, činjenica da odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu pretpostavlja prethodnu ocjenu osnovanosti deklaratornog zahtjeva ne znači da deklaratorni zahtjev gubi samostalni procesni identitet, te da bi njegova vrijednost u kontekstu i za potrebe određivanja vrijednosti predmeta spora bila jednaka nuli. Takav zaključak ne slijedi ni iz jedne odredbe ZPP-a budući taj propis polazi od toga da se vrijednost predmeta spora određuje prema pravnom i ekonomskom interesu koji se ostvaruje tužbenim zahtjevima, uključujući i nenovčane zahtjeve kod kojih se vrijednost nužno procjenjuje. Upravo kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pravni interes tužitelja nije imaginaran, već se očituje u potrebi da sud zasebno odluči o ništenosti ugovora ili ugovorne odredbe (jedne ili njih više), čime se trajno uklanja pravna nesigurnost u pravnom odnosu stranaka, dok se kondemnatornim zahtjevom ostvaruje zaštita u vidu dosude određene novčane tražbine. Osim toga, ne može se prihvatiti tuženikova teza da deklaratorni zahtjev predstavlja tek pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva bez ikakvog samostalnog značenja. Naime, iako se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, između tih zahtjeva ne postoji potpuna podudarnost, niti takva povezanost da bi odluka o jednom nužno određivala i odluku o drugom. Naime, moguće su situacije u kojima bi sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a istovremeno odbio zahtjev za isplatu, primjerice zbog osnovanosti tuženikovog prigovora zastare novčane tražbine. Iz toga proizlazi da se radi o dva samostalna tužbena zahtjeva različitog predmeta odlučivanja i različitog pravnog učinka, pri čemu deklaratorni zahtjev i odluka o njemu proizvodi učinke pa time i zaštitu u sferi pravne sigurnosti i utvrđenja pravnog odnosa, dok kondemnatorni zahtjev proizvodi pravne učinke u području obveznopravne činidbe. Slijedom navedenog, tužitelj je pravilno odredio vrijednost predmeta spora tako što je svakom zahtjevu pridružio njegovu procesnu i ekonomsku vrijednost, i to deklaratornom zahtjevu iznos od 265,56 eura, a kondemnatornom zahtjevu iznos od 1.234,44, eura, pa ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 1.500,00 eura. Ovaj sud pritom ne nalazi da je u svoti od 1.500,00 eura vrijednost predmeta spora naznačena očito suviše visoko, niti da je proizvoljna, budući odražava tužiteljev stvarni pravni interes u ovoj parnici, koji se ne iscrpljuje isključivo u novčanoj tražbini, nego i u utvrđenju ništetnosti spornih ugovornih odredbi kao samostalnog predmeta sudske zaštite. Stoga je odlučeno sadržajem točke I dispozitiva rješenja budući svota od 1.500,00 eura ne predstavlja iznos koji bi se u okolnostima ove parnice imao supsumirati pod normativnu sintagmu iz članka 40. stavka 3. ZPP-a o «očito suviše visoko» naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

35. Odluka o trošku (točka II izreke rješenja) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (1.500,00 eura), ostvareni potpuni uspjeh tužitelja te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa). Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnicama odvjetnicama prema troškovniku od 27.3.2026. (str. 241 spisa) i to za; sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 30.9.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 31.10.2025. i 27.3.2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno četiri (4) radnji po 200,00 eura, dakle 800,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46. Tarife), te po osnovi plaćene sudske pristojbe za tužbu - 26,55 eura i za presudu 110,00 eura (Tar.br.1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 50/2026), dakle sveukupno 1.136,55 eura. U preostalom dijelu zatraženi trošak nije osnovan, pa tako niti u odnosu na sastav podneska od 25.4.2025. (zatraženo 50,00 eura s PDV-om) kojim tužitelj obavještava sud da je platio sudsku pristojbu za tužbu jer sastav tog troška nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155.st.1. ZPP-a).

36. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatražena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

37. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

38. Budući je tuženik spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke rješenja.

U Rijeci 15. lipnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom