REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-721/2024-73

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 16. travnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 15. lipnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, odnosno povećanjem postojećeg novčanog zahtjeva, prema podnesku tužitelja od 02. siječnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u točkama 2., 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103246989 sklopljenog dana 10. studenog 2006. godine, između tužitelja PR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], P

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, na iznos 48.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, da isplati tužitelju PR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], P [adresa], iznos od 4.740,77 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 4.033,00 Eura, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio glavnog zahtjeva tužitelja u vezi zatražene isplate iznosa od 2.205,29 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, ali i u vezi preostalog sporednog zahtjeva tužitelja, istaknutog u vezi zatezne kamate preko dosuđene zatezne kamate na iznos od 4.033,00 Eura, tekuće od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, do zatražene na pojedine mjesečne iznose preplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov uvjetni prigovor istaknut samo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, odnosno prijedlog da se utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužitelju u iznosu od 95,26 Eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućim na pojedine novčane iznose, sukladno podnesku tuženika od 02. veljače 2026. godine, zbroj kojih pojedinih iznosa daje svotu od 95,26 Eura, te da se novčana potraživanja stranaka prebiju.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov uvjetni prigovor istaknut samo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, odnosno prijedlog da se utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.170,22 Eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućim na pojedine novčane iznose, sukladno podnesku tuženika od 02. veljače 2026. godine, zbroj kojih pojedinih iznosa daje svotu od 1.170,22 Eura, te da se novčana potraživanja stranaka prebiju.

VI. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u ukupnom iznosu od 2.094,80 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 15. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zhatjev tužitelja u vezi nakande troška preko dosuđenog razmjernog dijela troška u iznosu od 2.094,80 Eura, do zatraženog iznosa od 3.067,10 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 972,30 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 15. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 12. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i isplate iznosa od 23.390,55 kuna, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

2. U historijatu tužbe je istakao da su stranke dana 10. studenog 2006. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103246989 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim se tužena obvezala tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje novčani iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, a što je na dan isplate kredita 27. studenog 2006. godine, iznosilo 222.038,40 kuna. Tužitelj tvrdi da je taj kredit bio odobren i iskorišten za kupnju nekretnine, te da je otplata kredita bila ugovorena u 300 mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,39% godišnje.

3. Tužitelj ističe kako je tuženik u navedeni Ugovor, uvrstio odredbe o kamatnoj stopi koja je tijekom otpplate kredita promjenjiva sukladno s važećim odlukama Banke

– tuženika, odnosno temeljem jednostrane odluke tuženika, te da se prilikom sklapanja Ugovora o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralom, niti je tužitelj imao mogućnost na takvu odredbu utjecati. Navedena odredba imala je za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, budući da cijena (kamate) kredita, kao bitan sastojak Ugovora, za tužitelja nije bila precizno određena, niti odrediva, zbog nedostataka egzaktnih parametara za njezino određivanje. Stoga je po tužitelju, navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, bila nepoštena, a time ujedno i ništetna u smislu čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03-u daljnjem tekstu: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora. Ujedno je dodao, kako je ta ništetnost, utvrđena pravomoćnim presudama, povodom tužbe podnesene za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa dakle o osnovanosti predmetne tužbe tužitelja, postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

4. Nadalje, tužitelj je u historijatu tužbe naveo, kako ga je tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, svjesno propustio u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, utemeljenim na potpunoj obavijesti, te nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, tužitelj tvrdi da se ni o toj odredbi Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo, prilikom sklapanja

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

Ugovora, već je tuženik unaprijed tu odredbu formulirao, a tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu.

5. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača, zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Tužitelj u tom smislu ističe, kako je ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, potvrđena pravomoćnim presudama, donesenim povodom tužbe podnesene za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti predmetne tužbe tužitelja, postoji pravomoćna presuda TSZ i to broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom VTS broj Rev-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.

6. Osim toga, tužitelj je naveo da je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu od dana 21. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Aneks), navedeni kredit s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u Eurima, no unatoč tome, tužitelju niti nakon provedbe konverzije kredita nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, preplatio tuženiku, te stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Tužitelj vrdi, kako je sklapanjem navedenog Aneksa, tužiteljeva jedina namjera bila da prekine daljnji rizik rasta već prevelikih anuiteta prema osnovnom Ugovoru, te da je navedeni Aneks, kao i osnovni Ugovor, tuženik jednostarano pripremio, kao tipski i adhezijski ugovor bez prethodnog pregovaranja o njegovom sadržaju i mogućim posljedicama ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Tužitelj tvrdi, da je kako i prije, tako i nakon navedene konverzije kredita, redovito izvršavao svoje obveze iz Ugovora, prema zahtjevima tuženika uz primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a s obzirom da nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, nisu valjani elementi izračuna tužiteljeve obveze, tužitelj smatra da je njegovu obvezu prema Ugovoru, potrebno obračunati primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita uz primjenu prve, ugovorene kamatne stope Takvim pristupom, kako to proizlazi iz nalaza financijskog vještaka, tužitelj je do dana konverzije na ime glavnice Ugovora, tuženiku preplatio iznos od 11.621,94 kuna, dok je na ime kamata u navedenom razdoblju preplatio iznos od 12.768,61 kuna, što upućuje na činjenicu da je ukupno tužitelj preplatio tuženiku iznos od 24.390,55 kuna, a koju svotu podnesenom tužbom tužitelj od tuženika potražuje. Ukoliko tuženik ospori osim pravne osnove i visinu potraživanja tužitelja, tužitelj si je pridržao pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi, nakon izvođenja dokaza financisjkim vještačenjem u ovoj parnici.

8. Tužbenim zahtjevom istaknutim u podnesenoj tužbi je tužitelj predložio da se utvrde ništetnim neke točno navedene odredbe Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ali i da se tuženiku naloži isplata iznosa od 24.390,55 kuna, sa zateznom kamatom na taj iznos.

9. Podneskom od 03. listopada 2019. godine, tužitelj se očitovao o navodima tuženika iz odgovora na tužbu, osporivši sve razloge zbog kojih je tuženik prigovorio

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva i ujedno je osporio tuženikov prigovor koji je bio istaknut radi prijeboja, te je na pripremnom ročištu održanom dana 02. listopada 2024. godine, odvjetnik tužitelja naveo kako tužitelj smatra da mu je u konverziji pogrešno utvrđena previsoka neotplaćena glavnica kredita, zbog čega uz već navedene osnove potraživanja, potražuje i navedenu razliku glavnice, a u vezi koje osnove će precizirati novčani zahtjev nakon izračuna financijskog vještaka. Napokon, podneskom od 02. siječnja 2026. godine, tužitelj je visinu svog konačnog novčanog zahtjeva, uskladio samo sa jednim dijelom matematičkog izračuna predmetnog financijskog vještaka, potražujući isplatu iznosa od 225,15 Eura, sa zateznom kamatom, ali i isplatu iznosa od 6.013,14 Eura, sa zateznom kamatom.

10. U pisanom odgovoru na tužbu, koji se sastojao od punih 18 stranica formata A4, tuženik je pored neosnovanog osporavanja mjesne nadležnosti ovoga suda za suđenje, iz više razloga osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, predloživši da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti.

11. Naime, tuženik je (ukoliko se u bitnome valja skoncentrirati na razloge zbog kojih je osporen tužbeni zahtjev tužitelja, na cca 15-ak stranica teksta, a koji razlozi su obrazloženi u tuženikovom opsežnom odgovoru na tužbu) osporio tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga:

- jer smatra novčanu tražbinu tužitelja, zastarjelom,

- jer su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značaja obnove, a kako je tužitelj svojevoljno, slobodnom voljom, prihvatio izračun konverzije kredita (prilikom kojeg matematičkog izračuna je tuženik uzeo u obzir cjelokupno uplaćeni iznos po kreditu od strane tužitelja) i sklopio sa tuženikom Aneks (tako da se treba smatrati korisnikom kredita u Eurima, od početka), tuženik smatra da tužitelj ne može potraživati nikakvu isplatu temeljem Ugovora,

- da za ovu parnicu nisu primjenjivi zaključci iz predmeta TSZ broj P-1401/2012, ali i kasnijih drugostupanjskih odluka VTS, donesenih u vezi tog predmeta, te da je odluka VTS iz predmeta broj Pž-6632/2017 (protiv koje je tuženik podnio reviziju, a o kojoj će biti donesena odluka pred VSRH, pod brojem Rev-2221/2018), nepravilna i nezakonita iz više razloga (koje razloge je tuženik iznio u odgovoru na tužbu, a koje je sada nebitno navoditi u kontekstu činjenice da tuženik nije uspio sa podnesenom revizijom pred VSRH u predmetu broj Rev-2221/2018 – opaska suca)

- da je tužitelj bio informiran od strane tužene banke (bilo posredstvom zaposlenika banke, ali i promotivnih materijala banke – letaka, određenih brošura i obrazaca u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečaja) u fazi pregovaranja, prije sklapanja Ugovora, na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak,

- da u konkretnom slučaju nije postojao i ne postoji "ekstra profit" tužene banke, vezano za tečajne razlike,

- da je tuženik sve promjene kamatne stope tijekom otplate kredita po Ugovoru, izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije nepoštena,

- da na strani tužitelja nije niti nastupila nekakva šteta, odnosno da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio tužitelju, nekakvu konkretnu štetu.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

12. Tuženik je također u odgovoru na tužbu, pored navedenog, istakao samo uvjetni prigovor, radi prijeboja, navevši da samo u slučaju ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti vlautne klauzule i novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, osnovanost kojeg tužitelj inače osporava, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 947,77 kuna, zajedno sa zateznim kamatama na način specificiran, na 16 -toj stranici navedenog odgovora na tužbu, odnosno predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika, sa tražbinom tužitelja. Također u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev u u vezi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove plaćanja kamate u vrijeme kada je ista bila manja (3,23 % godišnje) od početno ugovorene i to u ukupnom iznosu od 1.779,07 CHF, zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano na 17-toj i 18-toj stranici, tuženikovog podneska od 18. rujna 2019. godine. Također, tuženik je i u ovom slučaju predložio da se konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika, sa tražbinom tužitelja.

13. Podneskom od 07. prosinca 2020. godine, tuženik je posredstvom sada novog punomoćnika u osobi sasvim drugog odvjetnika u odnosu na onog koji je pisao odgovor na tužbu, u bitnome ponovio svoje tvrdnje istaknute u odgovoru na tužbu o pravnim posljedicama sklapanja navedenog Aneksa, te se na pune dvije i pol stranice formata A4, očitovao o sadržaju oglednog postupka vođenog pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH), pod brojem Gos 1/2019, pa potom i o odluci Suda EU u predmetu broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, ponovo istaknuvši kako smatra da je tražbina tužitelja zastarjela (pozivajući se pri tome na neka stajališta „pravne teorije“ u vidu članaka mr.sc. Andrije Erakovića, suca VSRH u mirovini, prof. dr.sc. BR i doc. Dr.sc. ŽR s Pravnog fakulteta u Zagrebu), ali i da tužitelj neosnovano potražuje svojim tužbenim zahtjevom, zateznu kamatu od plaćanja svakog anuiteta, a ne od slijedećeg dana u odnosu na dan pravomoćnosti presuda, donesenih 14. lipnja 2014. godine i 15. lipnja 2018. godine, kojima je pružena kolektivna zaštita. Također tim podneskom je tuženik dodatno obrazložio svoje uvjetno istaknute prigovore, radi prebijanja, predloživši da se u slučaju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, vještaku kao predmet vještačenja odredi i utvrđivanje opravdanosti istaknute tuženikove novčane tražbine u pogledu visine. Također, tim podneskom je tuženik istakao i jednu novu novčanu tražbinu prema tužitelju, naravno samo kao uvjetnu u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a radi se o tražbini u iznosu od 5.932,03 kuna sa zateznom kamatom, koja se odnosi na novčani iznos koji je utvrđen kao preplata, koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji kredita, odnosno navedenim Aneksom jer bi usvajanje tužbenog zahtjeva na način na koji je isti istaknut dovelo do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja jer tužitelj svoje potraživanje nije umanjio za navedeni iznos koji je utvrđen, kao preplata u konverziji kredita.

14. Tuženik je novim podneskom od 01. lipnja 2022. godine, a to je bilo u fazi kada je parnični postupak bio prekinut, očitujući se na dosadašnji tijek postupka, ponovo našao potrebnim elaborirati o navedenom oglednom postupku VSRH, ali i rješenju VSRH broj Rev 1014/2018, te o nekim odlukama Suda EU i to C-567/20, pa C-118/17 (JR), kao i o učincima konverzije kredita prema ZIDZPK/15, na temeljni Ugovor.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

Nakon nastavka, prekinutog postupka, tuženik je podneskom od 13. veljače 2023. godine, pored opetovanog očitovanja u vezi istaknutog oglednog postupka VSRH pod brojem Gos 1/2019, odnosno pozivanja na neka stajališta VSRH u tom predmetu, ukazao i na rješenje VSRH broj Revd 2021/2020-6 od 01. lipnja 2022. godine, pa na odluku tog suda iz predmeta Rev 1014/18, Suda EU u predmetu C-567/20 i C-452/18, zaključivši kako tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi Ugovora, te zahtjevati bilo kakavu isplatu s te osnove. Napokon, tuženik je tim podneskom istakao i sasvim jedan novi prigovor u vezi pravne osnove tužbenog zahtjeva, obzirom na primjenu ZZP/03, koji se odnosi na tvrdnu tuženika da je tužitelj u ovoj parnici dužan dokazati svoj status potrošača u konkretnom slučaju.

15. Podneskom od 25. listopada 2024. godine, tuženik se očitovao o novo istaknutom potraživanju tužitelja u vezi „razlike glavnice“, prigovorivši pravnoj osnovi te tražbine, a ujedno istaknuvši i prigovor zastare u vezi te tražbine, time da je tuženik tim podneskom ujedno odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka koje je sam predložio, ŠR i OR.

16. Podneskom od 02. veljače 2026. godine, nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, tuženik se usprotiv preinaci tužbe tužitelja, prigovorio je matematičkom izračunu vještaka, vezanom za izračun tzv. „razlike glavnice“, te je svoj navedeni predmetni samo uvjetni prigovor radi prijeboja, uskladio sa vještačkim matematičkim izračunom, potražujući isplatu iznosa od 95,26 Eura, sa zateznom kamatom, 1.170,22 Eura, sa zateznom kamatom, te tim podneskom nije spominjao navedeni ranije istaknuti prigovor radi prijeboja u vezi novčane tražbine od 5.932,03 kuna, vezano za preplatu utvrđenu konverzijom, pri čemu je tuženik očito odustao od te tražbine, obzirom da je na zadnjem održanom ročištu dana 16. travnja 2026. godine, zamjenica punomoćnika tužitelja navela kako tuženik u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, ostaje kod svog istaknutog novčanog prigovora, radi prijeboja iz podneska datiranog sa 02. veljače 2026. godine.

17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, odnosno sudsku praksu koju su stranke dostavile (a zbog dostave koje mnogobrojne i raznovrsne sudske prekse, spis praktički sadrži čak 661 stranicu), te saslušanjem tužitelja (list 555-557) u svojstvu stranke, a također je izveden dokaz financijskim vještačenjem, odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 15.09.2025.g. (list 570-587), te u pisano dopunsko financijsko vještaka od 25.11.2025.g. (list 609-624).

18. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

19. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen samo djelomično osnovanim.

20. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši namjenski Ugovor, za kupovinu nekretnine, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 48.000,00 CHF u (ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan „puštanja kredita u tečaj“, uz rok otplate od 300 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 5,39%, te uz mjesečni iznos anuiteta za otplatu kredita od 291,62 CHF,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke sukladno ZIDZPK/15, zaključile navedeni Aneks dana 21. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura (stranke su izričito naglasile u točci 2., Aneksa da se radi o istom ugovorno -pravnom odnosu, bez obzira na promjenu kreditne partije, a ne o novom ugovorno-pravnom odnosu, te da izmjene ugovornih obveza nemaju značaj obnove – novacije), te kojim Aneksom je utvrđen na dan 30. rujna 2015. godine, iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 37.332,18 CHF (točka 4. Aneksa), ali i kojim je do dana 30. rujna 2015. godine, točkom 5.3. Aneksa, utvrđena preplata u iznosu od 5.932,03 kuna, pri čemu su stranke Aneksa ujedno postigle Sporazum u točci 7. Aneksa o načinu korištenja navedenog iznosa preplate u smislu podmirenaj budućih dospijevajućih anuiteta iz te svote , te kojim su ugovorili način otplate ukupno utvrđenog duga u iznosu od 24.599,15 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, odnosno mjesečnu otplatu duga u iznosima od po 199,96 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, sukladno otplatnom planu,

- da je tužitelj smatra kako zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i neosnovanog uvećanja glavnice, odnosno pogrešnog izračuna efekta konverzije kredita, konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen, pa je potraživao isplatu i u vezi preplate tečaja i u vezi preplate kamate, kao i pogrešno utvrđene neplaćene glavnice, konverzijom kredita, uz zateznu kamatu na sve te preplaćene iznose.

21. Kako je isticanjem svog konačnog novčanog zahtjeva, podneskom od 02. siječnja 2026. godine, tužitelj povisio početno istaknuti zahtjev, iako se tuženik usprotivio preinaci tužbe, valjalo je donijeti procesnu odluku o toj preinaci tužbe tužitelja, cijeneći okolnost da o takvoj preinaci tužbe nije bila donesena procesna odluka u fazi raspravljanja.

22. Ta preinaka tužbe tužitelja, povećanjem postojećeg zahtjeva je dopuštena u smislu čl. 190.st.3. ZPP, te je odlučeno rješenjem o tome u izreci ove odluke jer je to bilo svrsishodno za za konačno rješenje odnosa među strankama, tim više što je i VSRH ukazao u više sudskih odluka, ali i svojim pravnim mišljenjem da se nakon financijskog vještačenja može u fazi glavne rasprave povisiti tužbeni zahtjev u smislu da se isti uskladi sa vještačkim matematičkim izračunom, ukoliko se, kao u ovom slučaju, radi o istvovrsnom potraživanju, odnosno potraživanju po istoj pravnoj osnovi, a ovaj sud je već na pripremnom ročištu održanom dana 02. listopada 2024. godine, dopustio preinaku tužbe tužitelja povećanjem postojećeg zahtjeva, istaknutim u formi

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

stupnjevite tužbe vezanog za tzv. „razliku glavnice“, odnosno isticanjem novog zahtjeva, pored konkretiziranog u novčanom smislu u podnesenoj tužbi, također u smislu čl. 190.st..1 i 3. ZPP. Pri tome je ovaj sud imao u vidu kako iz tužbi priloženog preliminarnog matematičkog izračuna izvjesne MR (list 41 -43 spisa), prozlazi da se osnovno potraživanje tužitelja iz tužbe u iznosu od 11.621,94 kuna, odnosilo zapravo na tečajne razlike, odnosno na tražbinu istaknutu zbog ništetne valutne klauzule, a ne na novčanu tražbinu u vezi tzv. „razlike glavnice“, kakvu tražbinu u vezi „razlike glavnice“ je tužitelj posredstvom odvjetnika tek naknadno artikulirao u daljnjem tijeku ove parnice, a ne u tužbi i to u fazi prethodnog postupka . Naime, da je tome tako jasno proizlazi iz tabelarnog navoda istaknute MR, da iznos od 11.621,94 kuna, predstavlja „Razliku veće glavnice zbog primjene valutne klauzule“, a iako to nije bilo baš na konkretan način pokjašnjeno u historijatu tužbe, kada se usporedi historijat tužbe, sa tabelarnim matematičkim izračunima navedene MR, sasvim je jasno da je tužitelj podnesenom tužbom potraživao isplatu iznosa od 12.768,61 kuna po osnovi preplaćene kamate, a isplatu iznosa od 11.621,94 kuna, po osnovi preplate tečajnih razlika, tako da je neodređeno novčano potraživanje koje je tužitelj, posredstvom svog odvjetnika, našao smislenim, artikulirati na pripremnom ročištu odražnom dana 02. listopada 2024. godine, svakako predstavljalo novi istaknuti zahtjev tužitelja u odnosu na onaj istaknut u tužbi.

23. Da se u slučaju navedenog podneska tužitelja, radilo o preinaci povećanjem postojećeg zahtjeva, ukazuje činjenica da se početni zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 24.390,55 kuna u vezi preplate kamate i tečajnih razlika, odnosio na isplatu svote od 3.237,18 Eura u sada važećoj valuti, dok je ovaj povišeni zahtjev tužitelj iz podneska od 02. siječnja 2026. godine, istakao u iznosu od 4.033,00 Eura, po tim tužbom utuženim dvaju osnovama, cijeneći okolnost da se dio tog konačnog novčanog zahtjeva tužitelja i to u iznosu od 2.205,29 Eura, odnosio na isplatu po osnovi tzv. „razlike glavnice“. Naravno, bez obzira što je sud s pravnog aspekta ocijenio ovaj zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 2.205,29 Eura, po osnovi tzv. „razlike glavnice“, neosnovanim, kao što je neosnovanim ocijenio i dio drugog preostalog novčanog zahtjeva tužitelja, na način na koji je isti bio istaknut idejom odvjetnika tužitelja, preko dosuđenog iznosa, ta odluka o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva tužitelja seže u domenu meritornog odlučivanja i nije od značaja za procesno dopuštanje preinake tužbe u ovome slučaju.

24. Dakle, nakon što je apsolvirana i obrazložena tema u vezi preinake tužbe tužitelja, valjalo je donijeti meritornu odluku u predmetnom deklaratornom i kondemnatornom zahtjevu tužitelja.

25. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su kreditnu obvezu tužitelja iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim, te da li je tužitelj bio informiran od strane nekog zaposlenika tužene banke o svim potencijalnim rizicima sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

stopom na način na koji je ista ugovorena Ugovorom. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja, da li je cjelokupna novčana tražbina tužitelja zastarjela, odnosno da li je tužitelj uopće pretrpio ikakvu štetu.

26. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće potrošač i da li je ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, odnosno da li sama činjenica što je navedeni Aneks sklopljen dovodi do toga da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe ili da nema više što potraživati u novčanom smislu temeljem Ugovora.

27. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

28. Tuženik tijekom ove parnice nije uopće predložio ili barem ustrajao na predloženom (još u odgovoru na tužbu) saslušanju nekih službenika banke u svojstvu svjedoka, koji su u kritičnom razdoblju razgovarali ili pregovarali sa tužiteljem, oko sklapanja Ugovora (očito smatrajući tako nešto nepotrebnim ili suvišnim), da bi se eventualno na temelju iskaza tog ili takvih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja. Shodno tome, odlučujući po pravilima o teretu dokazivanja na koja upućuje ZPP, tuženik nije dokazao u ovoj parnici svoje iznesene tvrdnje, istaknute u odgovoru na tužbu, o tome da je tužitelj u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovra, bio dovoljno informiran o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, te je ta tvrdnja tuženika ostala samo puka tvrdnja ili samo nedokazana tvrdnja tuženika u ovoj parnici, a sasvim suprotno toj tvrdnji tuženika proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, saslušanog u ovome predmetu.

29. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda posredstvom predmetnog suca (jer je u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“ presmjelo pozivati se na pravno stajalište cijeloga suda, bez obzira o kojem sudu se radi na nivou Republike Hrvatske, kada objektivno dosta sudaca imaju različita pravna stajališta o ovakvim predmetima – opaska suca), trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju suprotno, tj. da

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije (odnosno, potpuno nerealno ili neargumentirano neke od njih, čak nepravilne ili nezakonite), koja konverzija je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom i uspostavila ravnotežu, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

30. Također, za osnovanost deklaratornog zahtjeva tužitelja, ali i dijela predmetnog kondemnatornog zahtjeva tužitelja koji je bio utemeljen na ništetnosti pojedninih odredaba Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 21. siječnja 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi ili suci tih sudova u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu, posredstvom predmetnog suca, sasvim dobro poznato, a poznato je to inače baš svakome sucu u Republici Hrvatskoj, koji je, između ostalih predmeta, zadužen za rješavanje i ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući prvenstveno u vidu (a što je izuzetno važno za donošenje ove odluke) slijedeće činjenice utvrđene tijekom ove parnice:

- da navedeni Aneks proizvodi određene pravne učinke između stranaka isključivo i samo za ubuduće, dakle nakon sklapanja Aneksa, te da isti uz Ugovor (koji se primjenjivao do sklapanja Aneksa punih 9 godina, između stranaka), predstavlja isti ili jedan jedini ugovorno – pravni odnos između stranaka (to su uostalom stranke izričito ugovorile), a ne predstavlja novaciju ili obnovu Ugovora i da odredbe Aneksa nisu bile predmetom ove parnice u smislu utvrđivanja eventualne ništetnosti, bilo koje od tih odredaba,

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja (tko tvrdi suprotno, potpuno nerazumno, mimo izvedenih dokaza u ovoj parnici, očito ne prihvaća ili ne želi prihvatiti nalaz stručne osobe – financijskog vještaka iz ove parnice, a za neprihvaćanje kojeg nalaza financijskog vještaka je izuzetno dubiozno smije li ga i treba li ga, bilo koja osoba pravne struke, ne prihvatiti), uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je bez ikakve dileme zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora, tužitelju tuženik nanio imovinsku štetu, odnosno da je tuženik stekao novčani iznos koji je vještak matematički utvrdio u ovoj parnici (odgovarajući na predmet vještačenja), na temelju pravne osnove koja je otpala jer su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, utvrđene ništetnima,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri iz ZIDZPK/15, za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, ali i predmetnog vještaka, izvršena u skladu sa donesenim ZIDZPK/15, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti, između ostalog i stoga što u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač i u svojstvu tužitelja imaju pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj PR, konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule (već mu i u vezi preplate kamate, nije izvršeno potpuno obeštećenje), te da po stalnom sudskom vještaku financijske struke, utvrđeni iznos ukupne preplate nije zanemariv, već se radi o ozbiljnoj novčanoj svoti za koju je tužitelj oštećen u ovom slučaju.

31. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije bilo od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, između ostalih sudskih odluka, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine.

32. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 30., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna jer se radi o potpuno suprotnom pravnom stajalištu, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, imajući u vidu da se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne višegodišnje sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno, trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, (ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

33. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu načina ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (zbog toga tuženik sasvim nepotrebno u odgovoru na tužbu relativizira ta pravomoćna sudska utvrđenja), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali i u izreci te odluke, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, odnosno odvjetnik tuženika, kao fizička osoba, smatra nepravilnom i nezakonitom sudsku odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Aneks ugovora dana 21. siječnja 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Aneks, da je tužitelj morao prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije na neki konkretan način uopće odrekao svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora). Uostalom, da je revizija tužene banke, podnesena protiv drugostupanjske odluke VTS broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesene povodom predmeta TSZ, broj P- 1401/2012 (a kojom revizijom je upravo tužena banka iz ove parnice pokušala bezuspješno dokazati u tom predmetu TSZ, da je prvostupanjska presuda, ali i drugostupanjska odluka, nepravilna i nezakonita u dijelu u kojem se odnosila na utvrđenu ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka u razdoblju navedenom u toj odluci sa valutom CHF), bila potpuno promašena, jasno dokazuje i sadržaj odluke VSRH, donesene u predmetu pod brojem Rev - 2221/2018.

34. Iz iskaza tužitelja, koji je po zanimanju ekonomist, proizlazi da je kredit realizirao kako bi od ujaka otkupio njegov suvlasnički dio na nekretnini – kući u kojoj je živio sa majkom u [adresa] u [adresa], te da je to dao do znanja zaposlenici banke, da mu za tu svrhu treba kredit u iznosu od 25.000,00 Eura, no da mu je dotična ponudila kredit u valuti CHF, kao najpovoljniji, rekavši mu pri tome koliko bi mu iznosila mjesečna rata za otplatu kredita. Obzirom da mu je bila prihvatljiva ta mjesečna rata, pristao je sklopiti Ugovor, premda se ne sjeća da bi mu ta zaposlenica banke išta govorila u vezi potencijalnih rizika sklapanja ugovora u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te tvrdi da nije mogao utjecati na nijedno odredbu Ugovora jer je banka pripremila sadržaj Ugovora, kojeg je potpisao. Tužitelj tvrdi da je cijeli iznos kredita potrošio upravo za otkup ujakovog suvlasničkog dijela na navedenoj nekretnini u kući u kojoj i sada tužitelj živi, dok mu majka živi na drugoj adresi u Sredicama.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

Tužitelj je aveo kako je u vrijeme realizacije kredita imao srednju ekonomsku školu i da je radio kao terenski komercijalist u društvu Obala promet, te ne može reći da je uopće shvaćao pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je naveo da je Aneks sklopio jer je smatrao da će mu mjesečne rate za otplatu kredita iznositi manje od onih koje su bile vezane za valutu CHF, a koje su stalno rasle,te da će mjesečne rate vezane za valutu Eura, biti stabilnije o čemu je informacije doznao preko medija. Naveo je i da je tijekom 2023. godine, otplatio taj kredit na način da je gotovinskim iznosom zatvorio preostali iznos duga.

35. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, kao osobi sa završenom srednjom školom u kritično vrijeme, bili uručeni od strane zaposlenice banke koja je s njim razgovarala oko sklapanja Ugovora, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja, posredstvom zaposlenice banke, na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti uopće kao osoba sa završenom samo srednjom školom, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužitelja se ne može zaključiti da bi mu zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

36. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj uostalom i utemeljio svoj predmetni deklaratorni, ali i konačni novčani zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu ZZP/03. Ta utvrđenja se trebaju prihvatiti i u slučaju da tužitelj nije istakao predmetni formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne kalauzule i promjenjive kamatne stope, nego samo kondemnatorni zahtjev, ali i u ovom slučaju, kada je istaknut formalni deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih odredaba Ugovora .

38. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ, pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra i dalje da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu na način na koji je ista bila ugovorena ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz financijskog vještaka iz ove parnice, kojeg sud inače nije angažirao u ovome postupku da se bavi nekakvom pravnom filozofijom, nego da na matematički način, sukladno pravilima svoje struke, izvrši izračun preplate, odnosno utvrdi za koji je to točno novčani iznos tužitelj oštećen u ovom slučaju, uslijed ništetnih odredaba Ugovora, cijeneći pri tom matematičkom izračunu, sve ono što je tužena banka utvrdila prilikom izračuna konverzije) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

39. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP, ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud, zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe – pravne struke, koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne u ovom slučaju i to samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

40. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 21. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su stranke ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu , sukladno Zakonu o obveznim

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Aneksa (a kojim Aneksom, uostalom, nije niti nastala novacija ugovora ili sasvim drugi ugovorni odnos, već je između stranaka ugovoreno da se radi o istom ugovorno – pravnom odnosu), a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj punih 9 godina i izvršavao svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Aneksa.

41. Nadalje, iz sadržaja Aneksa, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika navedenog kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, izričito ili na bilo koji drugi način uopće odrekao, prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti, obzirom da sasvim jasno niti njemu nije moglo biti poznato na dan sklapanja Aneksa, hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

42. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF (a ne primjerice da obešteti oštećenog tužitelja u svojstvu potrošača u smislu postizanja ravnoteže između ugovornih stranaka), pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon, naime, nije niti mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno financijsko obeštećenje zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute CHF ili promjenjive kamate na način na koji je ugovorena ta odredba u Ugovoru, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetom spora, kao u ovom slučaju, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka).

43. Valja naglasiti da je kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15. Međutim, kroz konverziju kredita izvršenu na način propisan ZIDZPK/15, tužitelj nije bio obeštećen, niti je uopće objektivno mogao biti obeštećen i to zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je po uvjerenju ovoga suda od bitnoga značaja za donošenje ove odluke.

44. Kako je bitan predmet rasprave u ovom slučaju bio da se raspravi je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja, koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine tužitelja, sam čin sklapanja navedenog Aneksa i da li je uopće od utjecaja sklapanje Aneksa u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja, potrebno je istaći kako ovaj sud posredstvom predmetnog suca, (ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 43., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), izgubio pravo potraživati od tuženika stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji , odnosno do dana matematičkog izračuna konverzije kredita jer su sklapanjem navedenog Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Aneks broj 1 Ugovora o kreditu", ali i druga rečenica točke 2. Aneksa (točka 2.2.), odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca, potpuno neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora, te da tužitelj uopće nema pravni interes za ovu parnicu. Kada u ovakvim predmetima tužitelj ne bi imao pravni interes za novčanu tražbinu kakvu je istakao, tada bi svi ovakvi postupci završavali odbacivanjem tužbe ili barem odbijanjem tužbenih zahtjeva, a tužbe se u ovakvim postupcima ne odbacuju, niti se donose jednosmjerne odluke o odbijanju tužbenih zahtjeva u ovakvim slučajevima.

45. U ovom dijelu obrazloženja ove odluke je potrebno istaći kako sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kred itu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. Stoga, nisu prihvatljiva ovom sudu posredstvom predmetnog suca, suprotna pravna stajališta.

46. Prema tome, sklapanjem Aneksa, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju predmetnog suca) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF – tužitelja u smislu potpunog financijskog obeštećenja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, dakle za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište, također upućuje da je tuženik u zabludi kada tvrdi da tužitelj nema pravni interes za ovu parnicu.

47. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta ovoga suda, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače (ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno , za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

48. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji Sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači više od godinu i pol, prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.alineja1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

49. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 JR, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje, kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon (ZIDZPK/2015) i sam efekt konverzije, nije omogućio tužitelju, bez svake dileme, povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

50. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZIDZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Aneksa, nije omogućio tužitelju potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužitelja, na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora (druga stvar je, a što nije predmet rasprave u ovome slučaju, što taj

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

ZIDZPK/15, nije objektivno niti mogao tužitelju omogućiti potpuno obeštećenje, za sve ono za što je financijski oštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora).

51. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (međutim, jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Aneksa - 21. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka VTS u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba u vezi valutne klauzule, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle tek po proteku razdoblja dužeg od pune dvije godine nakon sklapanja Aneksa). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja drugostupanjska odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te tužitelj, kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogao, zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu JR, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

52. Napokon, u jednoj od bitnih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu B, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava (dakle, ne samo Sud EU), jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu, ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Aneksa u ovom slučaju (ili drugih aneksa ili dodataka u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

53. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Aneksa, za opstojnost prava tužitelja, kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

54. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

55. Ignorirajući navedeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik iz ove parnice posredstvom svog odvjetnika, prvenstvo u odnosu na pravno shvaćanje VSRH, daje tzv. pravnim stručnjacima, koji o raznoraznim temama pišu stručne članke, za koju objavu stručnih članaka su ujedno plaćeni, odnosno primaju novčanu naknadu, a takvi nazovi stručni članci imaju samo minoran značaj, a ne značaj bilo kakve primjenjive sudske prakse ili obvezatne primjene u sudskim odlukama, za razliku od pravnih stajališta revizijskog, VSRH.

56. U odnosu na navedeno pitanje (predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara), VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci, koji pišu stručne radove za novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim revizijskim odlukama, a u vezi parnica na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. godine (jer je prethodnog dana inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013- 4, isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

57. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svom punomoćniku, poslao preporučenom pošiljkom posredstvom pošte, Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 13. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz spisa, na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 14. lipnja 2014. godine, te je do 14. lipnja 2019. godine, tužitelj opravdano mogao, a što je i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

58. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što ponekad tuženici u ovakvim parnicama, neopravdano pokušavaju sugerirati još u odgovoru na tužbu, kao i tuženik iz ove parnice na listu 5 svog odgovora na tužbu) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po posebnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

59. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme) , a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

60. Kako je tužitelj direktno, istaknutim formalnim deklaratornim zahtjevom, predložio utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaći da je predmetna tužba tužitelja bila utemeljena

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

na čl. 502.c. ZPP, te čl.81. i čl. 87. ZZP/03, ali i čl. 323. ZOO, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

61. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne navedene odredbe iz točaka 2., 7. i 8. Ugovora o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i deklaratorni dio tužiteljevog zahtjeva u tom smislu, a sud je praktički odluku o osnovanosti dijela predmetnog novčanog potraživanja tužitelja, koje potraživanje predstavlja u usvojenom dijelu restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 10. studenog 2006. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 81. i 87. ZZP/03, ali i čl. 323. ZOO.

62. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

63. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke pojasnila i objasnila tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom. Ovjereni po javnom bilježnicu pisani iskaz izvjesne FR (koji je tuženik dostavio u spis) u kojem ona očito po nahođenju nekakvog pravnika tužene banke ili čak nahođenju nekog odvjetnika tužene banke, dakle mimo ovog sudskog postupka koji funkcionira na načelu neposrednosti, daje neke konkretne informacije vezano za uobičajene odnose potrošača i korisnika kredita, vezane za sklapanje potrošačkih ugovora, nema u ovome slučaju baš nikakavu dokaznu snagu i tuženik u ovome predmetu pogrešno smatra da je iskaz te osobe, ovjeren po javnom bilježniku, iole bitan za ovu parnicu.

64. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz navedene parnice vođene pred TSZ, za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

65. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je : "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

ugovore o kreditima ,koristeći u istima , ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača , pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

66. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09), te čl. 106.st.1., kao i čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženik banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

67. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (poseb ice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

68. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, vezano za formalni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule i ugovornih odredaba u promjenjivoj kamatnoj stopi iz točaka 2., 7. i 8. Ugovora, valjalo je u pogledu pravne osnove, ocijeniti opravdanim i predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja u vezi isplate određenog novčanog iznosa, koji je tužitelju dosuđen ovom presudom. Naime, iako tužitelj u ovom slučaju nije niti bio dužan u svojoj tužbi, isticati formalne deklaratorne zahtjeve u vezi ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što je već potvrdila sudska praksa, već je mogao samo pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, podnijeti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa za koji je bio oštećen, a prilikom raspravljanja o kojem kondemnatornom zahtjevu bi sud bio dužan raspraviti o prejudicijelnom pitanju, da li se pravommoćna pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, mogu primijeniti i na Ugovor, dakle i na ovu pojedinačnu parnicu, kako je tužitelj istakao formalni deklaratorni zahtjev, koji je sud usvojio, osnovan je bio u pravnom smislu i kondemnatorni zahtjev tužiterlja u dijelu u kojem je isti bioo istaknut u vezi isplate preplaćene kamate i na ime tečajnih razlika .

69. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako osnovanost tog formalnog prejudicijelnog zahtjeva tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, ali i osnovanost formalnog prejudicijenog zahtjeva u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope, na način na koji je ugovorena u Ugovoru, direktno upućuje na osnovanost dijela restitucijskog zahtjeva vezanog za preplatu kamate i tečajnih razlika, ali i na zateznu kamatu u vezi tih pravnih osnova, cijeneći sadržaj prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz ove parnice.

70. Obzirom da je sud procijenio da Ugovor može opstati unatoč ništetnosti navedenih odredaba, te da je bilo potrebno, kod matematičkog utvrđivanja visine novčanog iznosa preplate, primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 11. lipnja 2025. godine (list 562-564), bio određen detaljni predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada, zbog ništetne valutne klauzule i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije (a jasno je da je jedno od tih bitnih utvrđenja bio i novčani iznos preplate utvrđen konverzijom kredita u smislu ZIDZPK/15).

71. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 15. rujna 2025. godine, na temelju materijalnih dokaza koje prileže u spisu u bitnome naveo da postoji preplata izvršena od strane tužitelja zbog ništetne valutne klauzule i

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

ništetne promjenjive kamatne stope iz Ugovora, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.000,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 5,39%, bila ugovorene u jednakim mjesečn im anuitetima, tijekom 300 mjeseci.

72. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 21. siječnja 2016. godine, Aneks na temelju ZIDZPK/2015, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, svotu od 24,599,15 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužitelj uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 5.490,36 kuna.

73. Pored toga je vještak utvrdio kada je sve, od kojeg anuiteta i u kojem točno iznosu tuženik u 3 navrata povećavao godišnju ugovorenu kamatnu stopu (na 5,55%, 5,90% i 5,65%), sve do anuiteta s dospijećem od 01. lipnja 2011. godine, kada je kamatna stopa određena na manju od početno ugovorene (5,35%).

74. Vještak je za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja tabelarno u svom osnovnom nalazu prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, 15. studenog 2006. godine, do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015. godine), ali i usporedni plan isplate po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, međutim kako taj matematički izračun vještaka nije sadržavao i izračun po osnovi tzv. „razlike glavnice“, vještak je po nalogu suda, a na prijedlog tužitelja, dostavio dopunski matematički izračun u podnesku od 25. studenog 2025. godine, kojim je matematički utvrdio preplatu i u vezi kamate i u vezi tečajnih razlika, te je prikazao tzv. „razliku glavnice“, na prijedlog tužitelja.

75. Prema tom dopunskom, matematičkom izračunu (list 609-624), a imajući u vidu utvrđenja i izračun iz osnovnog vještačkog nalaza, polazeći od već navedenih parametara u vezi usporednog plana sa slijedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 48.000,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 5,39% godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz otplatnog plana koji je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015. godine), kao i usporednog plana, iskazao tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate,

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita,

- potom je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

- a s obzirom da je po predmetnom kreditu bila provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta , kao i na razlike po osnovi promjene tečaja do dana 30. rujna 2015. godine.

76. Prema tome, iz zaključnog dopunskog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom (list 623-624 spisa), proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 369,83 CHF, odnosno 225,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1a nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu „p“ Tabele 1a nalaza (u valuti Eura) (samo pozitivni iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja, pa sve do 30. rujna 2015. godine, iznose 161,01 EUR,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.807,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1a, iz nalaza (samo pozitivni iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja, pa sve do 30. rujna 2015. godine, iznose 1.275,46 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (iznos preplate utvrđene konverzijom – opaska suca), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 4.740,77 EUR, od čega se 4.033,00 EUR odnosi na glavnicu, a 707,77 EUR, na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 142,49 CHF, odnosno 86,91 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1a nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu „p“ Tabele 1a nalaza (u valuti Eura) (svi iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja, pa sve do 30. rujna 2015. godine, iznose 114,75 EUR,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. siječnja 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.712,59 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s''

Tabele 1a, iz nalaza (svi iznosi),

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja, pa sve do 30. rujna 2015. godine, iznose 1.179,92 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (iznos preplate utvrđene konverzijom – opaska suca), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 4.365,47 EUR, od čega se 3.799,50 EUR odnosi na glavnicu, a 565,97 EUR, na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

c) da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015. godine) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine, odnosno do dana izračuna konverzije, primjenjivala kamatna stopa od 5,39%, te da se otpočetka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 2.205,29 EUR (konvertirani iznos),

d) da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

e) da su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

76. Na ovaj dopunski vještački nalaz, tužitelj nije imao primjedbi, te je podneskom od 02. siječnja 2026. godine, visinu svog novčanog potraživanja konačno uskladio samo sa dijelom matematičkog izračuna vještaka iz tog dopunskog nalaza potražujući isplatu iznosa od 225,15 Eura sa zateznom kamatom, ali i iznosa od 6.013,14 Eura, sa zateznom kamatom, ne akceptirajući pri tome (očito idejom odvjetnika koji zastupa tužitelja u ovoj parnici), niti iznos kapitalizirane kamate koju je vještak utvrdio kao dio tužiteljevog potraživanja, obračunate do dana 30. rujna 2015. godine, kako bi ju prebio sa preplatom utvrđenom konverzijom ugovora, dakle, ne akceptirajući niti pravne učinke konverzije kredita (jer je tužitelj potraživao isplatu i na ime tzv. razlike glavnice, ali i isključivu isplatu preplaćene kamate i tečajnih razlika, neovisno o tome što mu je Aneksom, priznata preplata i za taj iznos su bile praktički umanjene buduće obveze tužitelja, temeljem Aneksa), ignorirajući prilikom svog novčanog zahtjeva, novčanu svotu koja je utvrđena kao tužiteljeva preplata Aneksom u smislu ZIDZPK/15 (kao da ista nije niti utvrđena, niti priznata tužitelju od starne tuženika, te kao da tužitelju za taj iznos preplate, tuženik nije umanjio buduće anuitete sukladno Aneksu – konverziji kredita u valutu Eura). Taj nerealan i djelomično neosnovan novčani zahtjev tužitelja, istaknut u formi konačnog novčanog potraživanja je ovaj sud korigirao prilikom donošenja odluke o samo djelomičnoj osnovanosti novčanog zahtjeva tužitelja, a o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.

77. Podneskom od 02. veljače 2026. godine, tuženik je imao primjedbu u vezi matematičkog izračuna vještaka iz navedenog dopunskog nalaza koja se odnosila

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

isključivo na točnost vještačkog izračuna „razlike glavnice“, no kako je sud inače ovom presudom odbio u cijelosti taj dio novčane tražbine tužitelja, kao neosnovan, potpuno je bio nebitan sadržaj navedene primjedbe tuženika u vezi točnosti vještačkog izračuna u pogledu te tražbine tužitelja u iznosu od 2.205,29 Eura.

78. Imajući u vidu da tuženik nije prigovorao ostalom dijelu matematičkog izračuna vještaka u smislu točnosti, a istome nije prigovarao niti tužitelj, sud je u potpunosti prihvatio matematički izračun vještaka iz dopunskog nalaza kao točan, nalazeći nebitnom navedenu primjedbu tuženika u vezi izračuna po osnovi navedene „razlike glavnice“ u iznosu od 2.205,29 Eura jer je taj dio zahtjeva tužitelja, inače bio odbijen.

79. Vodeći računa o činjenici da je vještak, čiji je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćen od strane ovoga suda, između ostalog, opisao u svom pisanom nalazu i mišljenju, zbog čega je prilikom vršenja matematičkog izračuna ukupne visine preplaćenih iznosa tuženiku od strane tužitelja, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, trebao kapital izirati potraživanje tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na sve preplaćene iznose u vezi obje osnove do dana 30. rujna 2015. godine (odnosno do dana kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita), a radilo se jednostavno o tome da je to bilo nužno i potrebno radi poštivanja "reda uračunavanja i ispunjenja" u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (jer uostalom Aneks koji su stranke sklopile je proizvodio pravne učinke između stranaka, a tužitelj nije podnesenom tužbom uopće predlagao da se utvrde ništetnim neke odredbe Aneksa), sasvim je jasno da nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se ne prihvati kao točan matematički izračun vještaka, tim više što niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi na sadržaj tog dijela, matematičkog izračuna vještaka.

80. Ovdje valja ponovo naglasiti, obzirom da se tuženik tijekom cijele ove parnice uzastopno poziva na nekakvu sudsku praksu, koja njemu ide u prilog, da je ovom sudu dobro poznata sudska praksa VSRH iz odluka donesenih u predmetima broj Rev- 586/2019 i Rev-1359/2019 i nekih drugih na koje je tuženik ukazao u ovome predmetu , odnosno da su doista pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine, ali i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine (te nekih drugih odluka), ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine i pravna shvaćanja nekih drugih drugostupanjskih sudova iz odluka na koje je ukazao tuženik u ovoj parnici, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Aneksa, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja, isključivo temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka sudova) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022- 2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio dio pravnog stajališta VSRH iz (ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u istaknutim u ovom obrazloženju odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, a na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove. Ovaj sud je bez dvojbe, morao detaljno obrazložiti prilikom donošenja ovakve odluke koju je donio i pojasniti zbog čega ne prihvaća suprotna pravna stajališta.

81. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (kada predmetni sudac ovoga suda, upravo u obrazloženjima svojih odluka koje donosi u istovrsnim predmetima, iznosi upravo te iste činjenice, pojedini drugostupanjski suci, prilikom donošenja odluka o podnesenim žalbama protiv prvostupanjske presude, sebi uzimaju za pravo da dijele nepotrebne "lekcije" predmetnom sucu u vezi tih istih tvrdnji, za koje oni smatraju da nisu potreban dio obrazloženja sudske odluke, no sasvim je jasno da je to samo njihovo skromno mišljenje i da svaki sudac ima pravo da obrazloži svoje stavove, ali i da se prilikom takvog obrazloženja osvrne i na cjelokupnu pravnu situaciju u ovakvim predmetima na nivou Republike Hrvatske, koja je više od zabrinjavajuće, a na što jasno upućuje i sadržaj obrazloženje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 – opaska suca). Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju zbog čega postoje i objektivni i subjektivni razlozi za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud u ovoj, ali i svim istovrsnim pravnim situacijama, posredstvom predmetnog suca – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci u kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati (s obzirom na navedeno postavljeno revizijsko pitanje) o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja u ovoj parnici – opaska suca), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.". Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

81. a) Ovaj, upravo citirani pravni stav u zadnje dvije rečenice, a na koji direktno upućuje i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-1359/2019, nije ovome sudu

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se uopće ne raspravlja o ništetnosti Aneksa i tužitelj uopće ne tvrdi da Aneks ne proizvodi ili da nije proizveo određene pravne učinke u smislu ZIDZPK/2015, a financijski vještak je uostalom i utvrdio, između ostalog, svojim pisanim nalazom i miljenjem , kao i dopunskim nalazom, da je konverzija kredita u cijelosti izvršena u skladu sa ZIDZPK/2015, time da je u ovom obrazloženju već navedeno da je ta konverzija (odnosno navedeni ZIDZPK/2015) prošla na nivou sudskih odluka (USRH i VSRH), ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Prema tome, kako i ovaj sud smatra da je Aneks sklopljen u skladu sa navedenim ZIDZPK/2015, te da je taj Zakon prošao uspješno kontrolu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega nema nikakve dileme da Aneks predstavlja u cijelosti valjani pravni posao i da proizvodi pravne učinke , valjalo je ponovo naglasiti da je predmet ove parnice utvrđivanje novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio tuženiku, zbog ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, vodeći računa o financijskim efektima konverzije kredita, prilikom takvog matematičkog izračuna, a o čemu je sve vještak vodio računa i što je vještak matematički izračunao i utvrdio.

81. b) Navedenim Aneksom su samo regulirane odredbe ranijeg stranačkog Ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura , za ubuduće, a koji stranački ugovor se punih 9 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF, a nema govora o tome da bi se sklapanjem tog Aneksa stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" i ne postoji opravdan razlog za takav zaključak (ovaj sud dakle smatra da je sasvim pogrešan pravni stav o tom "nazovi prešutnom odricanju" u odlukama VSRH u predmetima vođenim pod brojem Rev-1359/2019 i Rev-925/23), tim više što na sasvim suprotne pravne stavove, koje prihvaća ovaj sud posredstvom predmetnog suca, upućuju neke odluke Suda EU, ali i neke odluke VSRH ili Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se uostalom ovaj sud već pozvao u ovom obrazloženju.

81. c) Uostalom, tako nešto (odricanje od novčanih potraživanja temeljem Ugovora) nije ugovoreno u pisanoj formi - Aneksom, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila i volja stranaka, pogotovo želja tužitelja iz ove parnice ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao Zakonom, na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji po uvjerenju ovoga suda, baš nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023 (ali i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-586/2019 – opaska suca), da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", ne samo da je na potpuno "klimavim nogama", nego jednostavno ne

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

81. d) Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima, takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome i da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, ali i da tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu u ovome predmetu (kao i ostali korisnici kredita povodom svojih pojedinačnih zahtjeva u drugim sudskim postupcima), no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetnog tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle potpuno stručan način (koji je ponekad sucima koji su pravne struke, teško dokučiti), izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uglavnom tuženici ne prigovaraju. Za primijetiti je da niti tuženik iz ove parnice nije prigovorio točnosti vještačkog matematičkog izračuna u tom dijelu, pa je potpuno nerealno tvrditi u tim opisanim okolnostima, da je konverzijom kredita u valutu Eura u ovom ili u svim drugim u pravnom smislu sličnim slučajevima, postignuta nekakva ravnoteža između stranaka Ugovora.

81. e) U tom kontekstu, po uvjerenju predmetnog suca, je krajnje dubiozno i neadekvatno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojim zaključcima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta nekakva ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama, odnosno utvrđenjima financijskih vještaka koji su i angažirani u ovakvim predmetima od strane suda, da utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita došlo do potpunog novčanog obeštećenja oštećenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate, a od kojeg odgovora na pitanje u vezi potpunog obeštećenja, ovisi i odgovor na pitanje je li konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka), sukladno

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

pravilima svoje struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac, koji je završio samo pravni fakultet, ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.

81. f) Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem nekakvog aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema baš nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u raznim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno od strane banaka, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje ovlaštenih zaposlenika pojedinih banaka o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

82. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Aneksa u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, te da je tužitelj za znatan novčani iznos ostao oštećen, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu pravomoćna, tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju predmetnog tužitelja), ali i da je prihvatio dio pravnog stajališta istaknutog u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

83. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, bez ikakve dileme, zbog svoje opsežnosti, izuzetno detaljnog obrazloženja, odnosno sadržaja iste, svakako jedna od značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je uostalom izazvala i značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u gore navedenim točkama obrazloženja, s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih drugih navedenih europskih odluka, sadržaji kojih odluka su prihvatljivi ovome sudu, posredstvom predmetnog suca.

84. Obzirom na navedenu odluku VSRH, broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može ponovo naglasiti da je Aneks, kao takav, samo regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) uspostavljanja ravnoteže u smislu naknade štete tužitelju ili saniranja baš svih štetnih posljedica ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odnosno restitucije tužitelju do tada preplaćenih novčanih iznosa tuženiku, temeljem ništetnih odredaba Ugovora s osnova valute i kamate, te je nesporna činjenica da je tek znatno nakon sklapanja Dodatka, postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne klauzule, koje potrošačke ugovore su sklapale razne banke u razdoblju navedenom u toj prvostupanjskoj odluci, pri čemu se tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, sklapanjem Aneksa, nije odrekao bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora . Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u točno određenim novčanim iznosima, na temelju svojih matematičkih izračuna i to sukladno pravilima financijske struke (koja pravila vrlo često suci koji su pravne struke, ne mogu niti razumjeti, niti dokučiti), a ne na temelju nekakve ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, koje preplate uostalom ne bi bilo moguće niti utvrđivati da je primjerice postignuta ravnoteža ili kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima (pa tako niti u ovome predmetu, tuženik) ne prigovaraju u sudskim postupcima, vještačkim matematičkim izračunima.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

85. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse u pravnom sustavu Republike Hrvatske, koju bi baš svaki sud morao cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (vodeći računa i o tome da Aneks – kojeg tužitelj ni ne pokušava utvrditi ništetnim u ovoj parnici - ne predstavlja novaciju početnog Ugovora, već predstavlja samo isti ugovorni odnos stranaka, pri čemu je Aneks sastavljen u smislu ZIDZPK/15, ali ujedno nije uopće obeštetio tužitelja za sve novčane iznose koje je tuženik stekao na temelju pravne osnove, koja je otpala), te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon (ZIDZPK/15) koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužitelja u novčanom smislu, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks, kao u ovom slučaju tužitelj ili neki dodatak ugovora o kreditu, kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura, upravo stoga što tom konverzijom, oštećeni potrošač, nije u potpunosti bio obeštećen u novčanom smislu.

86. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je, kako je to već bilo istaknuto, prihvaćen kao stručan i točan, jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza.

87. Međutim, činjenica o prihvaćanju kao točnog cijelog matematičkog izračuna vještaka u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, dovodi samo do zaključka da je trebalo usvojiti dio novčane tražbine tužitelja, na način kako ju je vještak utvrdio, točnim matematičkim izračunom (a ne na način kako je novčanu tražbinu istakao tužitelj, idejom svog odvjetnika) jer se u tom dijelu radilo o preplati do dana matematičkog izračuna konverzije kredita, a koja konverzija kredita u valutu Eura je sama za sebe proizvodila pravne učinke u vezi daljnjeg obvezno-pravnog odnosa između stranaka, zbog čega je sud morao imati u vidu i akceptirati pravne učinke konverzije kredita, na opravdanu visinu novčanog potraživanja tužitelja.

88. Naime, kako je vještak dopunskim vještačenjem utvrdio visinu preplate ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio i to nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi kamate i tečajnih razlika, od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine, kao i nakon uračunavanja efekta konverzije, sa iznosom od 4.740,77 Eura, od čega 4.033,00 Eura, predstavlja glavnicu, a preostali iznos od 707,77 Eura, kapitaliziranu zateznu kamatu, ali i visinu „razlike glavnice“ na dan izračuna konverzije od 2.205,29 Eura, koju je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se otpočetka otplate kredita, primjenjivala kamatna stopa od 5,39%, sve do anuiteta sa dospjećem na adan 01. siječnja 2014. godine, a od anuiteta s dospjećema na dan 01.veljače 2014. godine, do 30. rujna 2015.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

godine, zakonski propisana kamata od 3,23%, te da se od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije, primjenjivao ugoreni tečaj CHF, prema HRK na dan isplate kredita, sud je prihvatio kao osnovano novčana potraživanja tužitelja u ukupnom iznosu od 4.740,77 Eura (jer se prema prihvaćenom izračunu financijskog vještaka, radilo o preplaćenim iznosima tuženiku na temelju ništetnih odredbi Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope), sa zateznom kamatom na iznos od 4.033,00 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, dok je preostali novčani zahtjev tužitelja, odbio kao neosnovan.

89. Tužitelju nije dosuđena zatezna kamata na iznos od 707,77 Eura, obzirom da se ta svota odnosi na obračunatu do dana 30. rujna 2015. godine i nepodmirenu kapitaliziranu kamatu, a na takvu novčanu svotu tužitelj ne može s uspjehom potraživati novu zateznu kamatu, sve dok mu nije podmiren glavni dug.

90. Kako je to već naglašeno u ovoj presudi, Aneks koji su stranke sklopile, bez ikakve dvojbe proizvodi pravne učinke i predmet vještačenja je bio da se utvrde svi preplaćeni iznosi tuženiku od strane tužitelja, temeljem ništetnih odredba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi do dana 30. rujna 2015. godine, što je vještak i utvrdio kako po osnovi tečajnih razlika, tako i u vezi preplaćene kamate (glavno potraživanje), time da je vještak utvrdio i kapitalizirani iznos zatezne kamate obračunat od dospijeća (prvog slijdećeg dana u odnosu na dan plaćanja preplaćenih iznosa), pa sve do 30. rujna 2015. godine, kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita tužitelja (dio sporednog potraživanja tužitelja, do dana 30. rujna 2015. godine) jer je zbog preplate utvrđene Aneksom ugovora, sud svakako trebao uvažiti pravne efekte ili učinke konverzije kredita (Aneksa koji je nastavio proizvoditi pravne učinke) i umanjiti od tražbine tužitelja, taj utvrđeni preplaćeni iznos, sukladno zakonskom redoslijedu umanjenja potraživanja na koje je i vještak ukazao u svom nalazu (jer ne može tužitelj izvući u dva navrata korist od te svote preplate u situaciji kada je Aneks nastavio proizvoditi pravne učinke – prvi put kada je Aneksom ta navedena preplata utvrđena i iskorištena u konačnici za podmirenje budućih anuiteta tužitelja, za otplatu kredita, a sada drugi put kod utvrđivanja ukupno preplaćenog novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, bez umanjenja te ukupno preplaćene novčane svote, za iznos preplate utvrđene Aneksom), a sukladno tom matematičkom izračunu vještaka kojeg je sud prihvatio kao točan je tužitelju i dosuđen navedeni novčani iznos od 4.740,77 Eura ukupno, sa zateznom kamatom na iznos od 4.033,00 Eura, počevši od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, dok je preko tog iznosa do zatraženog iznosa odbijen, kao neosnovan, preostali tužbeni zahtjev tužitelja.

91. Vodeći računa o tome da je tužitelj svojim konačnim tužbenim zahtjevom u vezi isplate iznosa od 225,15 Eura (po osnovi preplaćene kamate), ali i u vezi isplate iznosa od 3.807,85 Eura (po osnovi preplaćenih tečejnih razlika), potraživao i zateznu kamatu na sve mjesečne preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan preplate, te se taj dio tražbine tužitelju nije mogao dosuditi (jer bi se na taj način direktno zanemario legitimni i ZIDZPK/15, dopušteni učinak konverzije kredita na ukupnu tražbinu tužitelja u vezi preplate novčanog iznosa), bez da se ukalkulira na to sporedno potraživanje tužitelja po osnovi kapitalizirane zatezne kamate (na način na koji je to učinio financijski vještak), taj izvršeni efekt ili učinak konverzije kredita jer se jedino tako može i dobiti

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

točan novčani iznos preplate, do dana kada je izvršen izračun konverzije, odnosno od kada Aneks zapravo i proizvodi pravne učinke.

92. Imajući u vidu navedene činjenice iznesene o tome zbog čega je vještak kapitalizirao potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate do dana izračuna konverzije kredita u valutu Eura, konačno dosuđeni novčani iznos od 707,77 Eura, po osnovi kapitalizirane, dospjele i nepodmirene zatezne kamate koja je obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, nikako ne predstavlja odlučivanje preko granica istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja, nego baš odlučivanje unutar istaknutog zahtjeva jer je ovom presudom tužitelju dosuđeno praktički manje od onoga što je potraživao svojim konačnim zahtjevom u vezi preplate kamate i tečajnih razlika, odnosno zatezne kamate na sve preplaćene iznose.

93. Naime u zakonodavstvu Republike Hrvatske je propisana zabrana anatocizma, te se ne može niti potraživati s uspjehom zatezna kamata, na dospjeli novčani iznos koji predstavlja svotu neplaćene i kapitalizirane zatezne kamate u slučaju dok glavni dug (u ovom slučaju je glavni dug svota od 4.033,00 Eura) i dalje nije podmiren, a to proizlazi iz članka 31.st.1. Zakona o obveznim odnosima jer dok glavni dug ne bude ispunjen ili plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i zapravo predstavljaju cjelinu sa glavnim dugom od ukupno neplaćenih 4.740,77 Eura u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva.

94. Ideja tužitelja, posredstvom odvjetnika, vezana za tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.205,29 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, po osnovi tzv. „razlike glavnice“ je potpuno neosnovana i taj zahtjev je stoga odbijen jer valja ponovo naglasiti da Aneks, kao takav sa svim svojim odredbama proizvodi pravne učinke, a jedna od tih odredaba je bila u točci 5.2. Aneksa, vezana za utvrđenje visine nepodmirenog glavnog duga po Ugovoru i to u iznosu od 24.599,15 Eura, time da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje ništetnim bilo koje odredbe Aneksa, pa je potpuno neosnovano potraživanje tužitelja u vezi tzv. „razlike glavnice“ u iznosu od 2.205,29 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine.

95. Sud smatra da navedeno predmetno potraživanje tužitelja po osnovi tzv. „razlike glavnice“, bez ikakve dvojbe zadire u točnost ukupne visine glavnog duga utvrđene Aneksom, pa kako Aneks nije utvrđen ništetnim, niti djelomično, nije osnovano u ovom slučaju potraživati po uvjerenju ovoga suda 2.205,29 Eura sa zateznom kamatom na taj iznos, bez obzira na matematički izračun vještaka, po osnovi nekakve razlike glavnice duga na dan 30. rujna 2015. godine po Ugovoru, obzirom da je Aneksom, koji proizvodi pravne učinke, utvrđena visina duga po Ugovoru u iznosu od 24.599,15 Eura i to ne prozvoljno, nego u cijelosti na način propisan ZIDZPK/15, a na što je i financijski vještak uputio ovaj sud, odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja.

96. Naime, tuženik je u konkretnom slučaju izvršio svoju zakonsku obvezu u smislu ZIDZPK/15, ponudivši tužitelju sklapanje navedenog Aneksa, a matematički izračun konverzije kredita je sačinio u cijelosti sa tim Zakonom, što je potvrdio i financijski vještak u ovoj parnici, pa nema govora o tome da bi tuženik prilikom konverzije kredita tužitelja, pogrešno utvrdio previsoku neotplaćenu glavnicu kredita, kako se to usudio

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

artikulirati odvjetnik tužitelja na pripremnom ročuištu, održanom u ovoj parnici dana 02. listopada 2024. godine, a osim toga, tužitelj je potpisom Aneksa, pristao u cijelosti na sve odredbe tog pravnog posla, a kako Aneks nije nikada utvrđen ništetnim, tužitelj nema pravnu osnovu da potražuje bilo kakvu isplatu po osnovi tzv. „razlike glavnice“, na način obrazložen na navedenom pripremnom ročištu u ovome predmetu, te je tuženikov priogovor u pogledu neosnovanosti tog novčanog potraživanja tužitelja, potpuno osnovan. Ovaj sud utvrđuje kako novčani iznos koji tužitelj zahtjeva po osnovi tzv. „razlike glavnice“, ne predstavlja novčani iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita, više platio s osnove povećanja tečaja ili preplate kamate po predmetnom Ugovoru, već je taj iznos direktna posljedica sklapanja navedenog Aneksa, kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa ZIDZPK/15, a koji Aneks je proizvodio pravne učinke između stranaka, nakon sklapanja, te koji Aneks nije nikada proglašen ništetnim, pa je zbog toga neosnovan navedeni novčani zahtjev tužitelja po toj osnovi.

97. Kako je financijski vještak, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, morao utvrditi preplatu ili novčanu svotu za koju je tužitelj oštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora do dana konverzije kredita u valutu Eura, vještačenjem je trebalo utvrditi postoji li novčana tražbina tužitelja, nakon akceptiranja efekta konverzije kredita u valutu Eura (nakon prihvaćanja ekonomskih učinaka konverzije kredita tužitelja, koja konverzija je u cijelosti izvršena u smislu ZIDZPK/2015, zbog čega Aneks proizvodi pravne učinke), a što je vještak i učinio na stručan način, ne može tužitelj s uspjehom potraživati u ovoj parnici i zateznu kamatu na sve pojedine mjesečne novčane iznose koji predstavljaju preplatu, računajući od dana dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, do dana 30. rujna 2015. godine jer je financijski vještak već utvrdio i obračunao (dakle, kapitalizirao) taj novčani iznos zatezne kamate , niti tužitelj može s uspjehom potraživati svotu od 2.205,29 Eura, po osnovi razlike glavnice, kada navedeni Aneks, nije utvrđen ništetnim, a temel jem istog je tužitelj plaćao i nastavio otplaćivati svoje obveze iz početnog Ugovora, sada vezane za valutu Eura.

98. Obzirom na opisane okolnosti slučaja i opisani način na koji je financijski vještak u ovome predmetu utvrdio točan novčani iznos za koji je tužitelj oštećen u okolnostima slučaja, odnosno novčani iznos koji je tužena banka stekla nakon što je otpala pravna osnova stjecanja (nakon što su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule CHF i ugovorene promjenjive kamatne stope), a vodeći računa o tome da je vještak taj novčani iznos od 4.740,77 Eura, utvrdio u granicama određenog mu predmeta vještačenja, tužitelju je jedino bilo moguće u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, dosuditi ukupan iznos od 4.740,77 Eura, sa zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 4.033,00 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine (jer je do 30. rujna 2015. godine, već bila obračunata i kap italizirana tražbina tužitelja u vezi zatezne kamate), pa sve do isplate, pri čemu tužitelju ne pripada posebna zatezna kamata na dosuđeni iznos od 707,77 Eura (u okviru ukupno dosuđene svote od 4.740,77 Eura) jer se ne radi o samostalnoj novčanoj tražbini, te je ista utvrđena isključivo na temelju obračuna vještaka koji je morao biti izvršen na način na koji je izvršen, zbog poštivanja redoslijeda uračunavanja u smislu ZOO, da se ukalkulira efekt konverzije kredita u točnu visinu novčanog potraživanja tužitelja, koji ukupan iznos je tužena banka stekla nakon otpadanja pravne osnove stjecanja.

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

99. Zbog toga je valjalo odbiti kao neosnovan navedeni zatraženi dio sporedne novčane tražbine tužitelja, koji se odnosio na potraživanje zatezne kamate preko one dosuđene točkom II. izreke ove presude jer se radilo o neosnovanom dijelu sporednog zahtjeva tužitelja, a odbijen je i onaj preostali dio glavnog zahtjeva tužitelja, preko dosuđenog iznosa od 4.740,77 Eura.

100. Sud prilikom donošenja odluke o konačnom novčanom zahtjevu tužitelja, ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati utvrđenja ili matematički izračun financijskog vještaka, pa je cijeneći okolnost da su bile sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su sada predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu (što je vještak naveo u svom pisanom mišljenju, no ta činjenica o tome da su „i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu“, ujedno ne znači da je ovom presudom dosuđeni iznos ukupne preplate pogrešno utvrđen jer je vještak imao sasvim određen i jasan zadatak, određen predmetom vještačenja, da utvrdi upravo točan novčani iznos preplate , na temelju ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, vodeći računa o efektu konverzije kredita), da bi se dobio konačni novčani iznos koji je tužena banka utvrdila kao neotplaćen iznos prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura u smislu ZIDZPK/15, a da bi se dobio iznos preplate temeljem Ugovora vezano za predmetni tužbeni zahtjev tužitelja, morao se do dana izračuna konverzije kredita u valutu Eura, utvrditi i točan iznos kapitalizirane zatezne kamate na visinu svih preplaćenih iznosa od dana isplate svih tih novčanih iznosa tuženiku koje je vještak tabelarno specificirano prikazao u svom pisanom nalazu, do dana 30. rujna 2015. godine, a koji iznos ukupne kapitalizirane zatezne kamate je vještak utvrdio na trećoj stranici svog dopunskog nalaza, odnosno u iznosima od 161,01 Eura i 1.275,46 Eura.

101. Kada je riječ o pravnoj osnovanosti sporednog potraživanja tužitelja, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

102. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i ništetnost odredbi o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i već ranije navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, jer se tužitelj na njih pozvao u ovoj parnici, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te se dakle radilo u pravnom smislu o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužitelju vratiti, odnosno isplatiti, svu onu novčanu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

103. Zahtjev tužitelja u vezi dosuđene zatezne kamate je isključivo u pogledu pravne osnove bio ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabeli financijskog vještaka (a koje dane i koje iznose je sudski vještak utvrdio u ovoj parnici, na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom i utvrđenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužitelju i obračunata i dosuđena kapitalizirana zatezna kamata na pojedine iznose, sve do 30. rujna 2015. godine), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika , na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio. Shodno tome, neosnovano tuženik smatra da tužitelju na preplaćene iznose, pripada samo zatezna kamata od dana isticanja predmetnog zahtjeva.

104. Tužitelji iz ove parnice je po uvjerenju ovoga suda, svakako bio potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora (kao i u vrijeme sklapanja Aneksa, a s takvim svojstvom potrošača ga je uostalom, tuženik i tretirao u ta dva pravna posla) te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, a na što uostalom upućuje i činjenica da je napravljen Aneks tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Aneksa, tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Aneks, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužitelj je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita", a to je bilo: "kupovina nekretnine“, te o kojoj namjeni kredita je tužitelj, ustalom, bio i saslušan u svojstvu stranke i o njoj je kazivao navodeći da je od sredstava kredita otkupio suvlasnički dio svog rođaka na nekretnini – kući u kojoj je tada živio, ali i u kojoj sada živi. Iskaz tužitelja vezano za povod realizacije kredita, ali i za činjenicu na što je potrošio sredstva od odobrenog mu kredita, sukladno Ugovoru je prihvaćen kao istiniti jer ne postoji valjani razlog, ali niti dokaz, za neko suprotno utvrđenje.

105. U ovom postupku je utvrđeno i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe kakvu je podnio i da je tužitelju nastala imovinska šteta u ukupno dosuđenom novčanom iznosu, koju štetu mu je nanio upravo tuženik, zbog čega je tuženik i obvezan nadoknaditi tužitelju dosuđeni novčani iznos, no kako sudska praksa varira ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog sudovanja u ovakvim predmetima, već i na nivou sudovanja na području različitih vijeća najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, dakle VSRH (koji sud još uvijek nije javno objavio svoju odluku koju je donio tijekom mjeseca svibnja 2026. godine, na proširenoj sjednici vijeća u predmetima „švicarci sa konverzijom“ – opaska suca), treba sačekati prvo pravomoćnost ove sudske odluke, odnosno donošenje potencijalne revizijske odluke od strane VSRH, vezano za reviziju koju će vrlo vjerojatno podnijeti ona stranka koja ne bude zadovoljna ishodom dvostupanjskog predmetnog postupka, a ukoliko niti tada (ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

„ne bude mira na nivou predmetnih stranaka“, vezanog za prihvaćanje pravnog stajališta VSRH u pogledu predmetne pravomoćne odluke, jasno je da će u konačnici ona stranka koja se smatra oštećenom u ovoj parnici, moći i na druge pravne načine pokušati zaštititi svoja prava i interese, pa bilo to makar u konačnici i izvan granica Republike Hrvatske.

106. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 02. veljače 2026. godine, koji se odnosio na svotu konačnog potraživanja, a koji prigovor je bio istaknut nakon što je tužitelj istakao konačnu visinu tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je tužitelj još u podnesenoj tužbi ukazao na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, da se konačna tražbina tužitelja istaknuta u podnesku od 02. siječnja 2026. godine, smatra generički istovrsnom sa tražbinom navedenom u tužbi, odnosno tijekom prethodnog postupka, a konačnim zahtjevom je tužitelj samo uskladio visinu svoje tražbine sa dijelom matematičkog izračuna vještaka u situaciji kada je tuženik osporavao preliminarni izračun i visinu početno utužene tražbine, te je upravo zbog toga, bilo nužno izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine duga, pa se ne radi o zastarjelom novčanom potraživanju tužitelja.

107. Dakle, ovaj sud nije ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare niti u vezi početno zatražene novčane tražbine tužitelja iz već ranije navedenih razloga, ali niti u vezi ove tražbine istaknute konačnim zahtjevom. Valja naglasiti da na takav pravni stav u vezi neosnovanosti prigovora zastare u ovakvoj pravnoj situaciji na jasan i određen način upućuje pravno stajalište VSRH sa druge sjednice Građanskog odjela VSRH, održane dana 27. svibnja 2024. godine, koje je istaknuto u zapisniku s te sjednice, označenim brojem Su-IV-123/2024-5 i javno objavljeno na službenim stranicama tog suda.

108. Kako je banka – tuženik, posredstvom za to zaduženih zaposlenika – službenika banke, pravna osoba koja je sastavila Ugovor, dakle direktno utjecaja svojim radnjama, uz propuste zbog kojih je donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ broj P-1401/2012, na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, njoj kao stranci ove parnice ne pogoduju pravna utvrđenja navedene presude i banka se ne može s uspjehom u ovome postupku pozivati, po uvjerenju ovoga suda posredstvom predmetnog suca, na nekakva svoja novčana potraživanja spram tužitelja, koje datiraju od početka 2007. godine, pa sve do listopada 2008. godine (vezano za tzv. negativne tečajne razlike) ili koje datira od 2011. godine, pa do rujna 2015. godine (kako je to učinio tuženik u ovoj parnici sa svojim prigovorom radi prijeboja u vezi tražbine po osnovi plaćanja potplaćenih i povlaštenih anuiteta kamate) u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika i razlike kamate, dakle u smislu da sud posebnom deklaratornom odlukom utvrdi osnovanom postojanje te novčane tražbine tuženika u konačno istaknutim iznosima od 95,26 Eura i 1.170,22 Eura (istaknutom prema matematičkom izračunu vještaka – opaska suca), nakon čega bi sud na prijedlog tuženika tu tražbinu tuženika trebao prebiti sa predmetnom tražbinom tužitelja. Naime, predmetni Ugovor nije u potpunosti proglašen ništetnim niti u ovome postupku, niti u nekom drugom, da bi svaka stranka inače trebala drugoj vraćati po pravilima na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima, niti sve što je primila temeljem tog Ugovora, niti bi tužitelj u ovom slučaju uopće bio dužan tuženiku platiti svotu koja predstavlja tzv. negativne tečajne

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

razlike ili razliku kamate, pa tužitelj nema pravnu osnovu za isticanje takvog zahtjeva jer nije radnjama tužitelja došlo do sastavljanja pojedinih ništetnih odredaba Ugovora, temeljem kojih tužitelj osnovano potražuje da se udovolji njegovom tužbenom zaht jevu. U drugu ruku, dok je tečaj nacionalne valute u odnosu na švicarski franak išao u korist tužitelja, odnosno bio povoljniji za tužitelja u odnosu na taj tečaj na dan isplate kredita, tužitelj je sukladno svojoj obvezi platio tuženiku svotu koju je bio dužna temeljem Ugovora.

109. Premda je tužitelj posredstvom odvjetnika u očitovanju na tuženikov odgovor na tužbu, istakao kako je svojim početnim novčanim zahtjevom, umanjio od visine svoje tražbine i tzv. negativne tečajne razlike, sasvim je jasno da tako nešto nije učinio isticanjem konačnog novčanog zahtjeva, no ta činjenica nije uopće od značaja za utvrđenje da je neosnovano novčano potraživanje tuženika.

110. Pored toga, potpuno je nedopušteno u pravnom smilsu isticati "uvjetni zahtjev radi prebijanja novčane tražbine", kakav je tuženik istakao u ovome predmetu, a koji zahtjev egzistira samo ukoliko sud tužbeni zahtjev tužitelja, kojeg inače tuženik osporava, usvoji jer se prigovor radi prebijanja može istaći samo u slučaju da nije sporna osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja između stranaka, no tužitelj smatra da ima novčanu tražbinu prema tužitelju i predloži da se utvrdi postojanje te tražbine i da se međusobna novčana potraživanja stranaka, prebiju, a o tom pravnom shvaćanju već postoji sudska praksa, pa je i zbog toga neosnovano potraživanje tuženika u vezi tražbine u iznosu od 95,26 Eura i 1.170,22 Eura, sa zateznom kamatom.

111. Shodno tome, valjalo je utvrditi da je navedena tražbina tuženika u iznosima od 317,64 Eura i 381,80 Eura, istaknuta radi prijeboja neosnovana.

112. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP jer je tužitelj samo djelomično uspio u ovoj parnici, a što upućuje na zaključak da je i tuženikov uspjeh u ovoj parnici bio djelomičan.

113. Kada se ima u vidu da je podneskom od 02. siječnja 2026. godine, tužitelj tražio isplatu iznosa od 6.238,29 Eura u vezi glavnog duga, odnosno da je ovom presudom u okviru ukupno dosuđenog iznosa od 4.033,00 Eura, tužitelju dosuđen samo dio utuženog novčanog iznosa, odnosno cca 64,64% od ukupno zatražene svote, sud utvrđuje da je tužitelj u pogledu visine potraživanja uspio u ovoj parnici sa omjerom od cca 64,64%, dok je analogno tome, tuženikov uspjeh u parnici u pogledu visine potraživanja cca 35,36%.

114. Međutim, kako prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici sud ne smije i ne može ne cijeniti uspjeh stranaka u pogledu pravne osnove, a tuženik je inače u ovoj parnici u cijelosti osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i u vezi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredba Ugovora i u vezi isplate utuženog novčanog iznosa, sud smatra da je tužitelj u potpunosti uspio sa svojim zahtjevom u pogledu pravne osnove (pri čemu je potpuno nebitno, što je tuženikov zahtjev u vezi „razlike glavnice“, bio neosnovan jer je u vezi tog potraživanja tužitelja u iznosu od 2.205,29 Eura, tuženik honoriran kroz uspjeh u ovoj parnici u pogledu visine zahtjeva sa

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

omjerom od 35,36%), pa je matematički valjalo utvrditi koliki razmjeran dio parničnih troškova, tuženik treba nadoknaditi tužitelju.

115. Kada se navedeni uspjesi stranaka međusobno zbroje , odnosno oduzmu ili prebiju sud utvrđuje da je ukupan uspjeh tužitelja 82,32% (64,64 + 100,00 = 164,64 : 2 = 82,32 %), dok je analogno tome ukupan uspjeh tuženika 17,68% (35,36 + 0 = 35,36 : 2 = 17,68 %), ali i da je tuženik dužan tužitelju u smislu čl. 154.st.2. ZPP, nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 64,64 % (82,32 – 17,68 = 64,64%).

116. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, a na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 658 spisa) i koji je datiran sa 16. travnjem 2026. godine, primjenom važeće Odvjetničke tarife.

117. Shodno tome, tužitelju je za:

- sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 03. listopada 2019. godine (kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu), priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podnesaka od 14. prosinca 2020. godine, priznat iznos od 50,00 Eura, primjenom Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife,

- sastav obrazloženog podneska od 30. siječnja 2023. godine, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav obrazloženog podneska od 24. rujna 2024. godine, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 14. listopada 2025. godine (kojim se tužitelj očitovao na vještački nalaz), priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav obrazloženog podneska od 02. siječnja 2026. godine, priznat iznos od 200,00 Eura,

- za zastupanje tužitelja po punomoćniku na ročištima održanim dana 02. listopada i 06. prosinca 2024. godine, ali i 16. travnja 2026. godine u ukupnom iznosu od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

118. Kako je na ove opravdane parnične troškove tužitelja u ukupnom iznosu od 1.850,00 Eura, tužitelju priznat iznos od 462,50 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, utvrđen je u ovom dijelu ukupan opravdan trošak tužitelja u iznosu od 2.312,50 Eura, od koje svote 64,64%, predstavlja iznos od 1.494,80 Eura.

119. Vodeći računa da se tom iznosu od 1.494,80 Eura, svakako trebalo pribrojiti svotu od 600,00 Eura, neovisno o uspjehu u ovoj parnici jer se radi o potrebnom i nužnom trošku u vezi predmetnog financijskog vještačenja, koji trošak je u cijelosti tužitelj financirao, valjalo je tužitelju dosuditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.094,80 Eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke, koja kamata je osnovano zatražena, te je preko dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja, do zatraženog iznosa.

120. Ovom odlukom inače još, za sada, nije niti odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadom troška za zastupanje tužitelja posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, niti o zahtjevu

(ranije spis broj P-45/2023 i P-1042/2019)

koji se odnosi na pripadajući porez na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna činjenica hoće li se uopće punomoćnik tužitelja odazvati na ročište na kojem će predmetna presuda biti objavljena. Naime, tek će se nakon održavanja tog ročišta, ukoliko na isto pristupi punomoćnik tužitelja, posebnim rješenjem odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja u vezi naknade troškova.

U Bjelovaru, 15. lipnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 16. lipnja 2026. godine, a putem ovoga suda.