REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-243/2025-44

(ranije spis broj P-598/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicime – odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 13. travnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 15. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu broj 3205028407, partija kredita:7102776899 sklopljenog dana 21. ožujka 2006. godine, između tužiteljice PC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, na iznos od 59.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužiteljici PC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 4.878,49 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 4.654,95 Eura, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

(ranije spis broj P-598/2023)

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, preko dosuđenog do zatraženog iznosa.

IV. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u ukupnom iznosu od 1.183,75 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 15. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zhatjev tužiteljice u vezi naknade troška preko dosuđenog razmjernog dijela troška u iznosu od 1.183,75 Eura, do zatraženog iznosa od 2.050,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 866,25 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 15. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 09. lipnja 2023. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule, ali i isplate iznosa od 7.787,74 Eura / 58.676,22 kuna, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

2. U historijatu tužbe je istakla da su stranke dana 21. ožujka 2006. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 3205028407 (kreditna partija 7102776899), na iznos od 59.800,00 CHF (u daljnjem tekstu: Ugovor) u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita (valutna klauzula u CHF), te da je kredit bio odobren i iskorišten za kupnju kuće koja je korištena isključivo za osobne potrebe tužiteljice, pri čemu je otplata kredita, bila ugovorena na 300 mjeseci, nakon prijenosa kredita u otplatu, uz ugovorenu redovnu godišnju kamatu od 4,50%.

3. Tužiteljica tvrdi da je Ugovorom bila predviđena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize, na dan plaćanja, te da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik svjesno propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, utemeljene na potpunoj obavijesti.

4. Tužiteljica tvrdi da ju tuženik nije upoznao sa općim rizikom vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Također, tužiteljica ističe kako prilikom sklapanja Ugovora, sa valutnom klauzulom u CHF, nije pojedinačno pregovarala s tuženikom već je tuženik tu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, unaprijed formulirao u tipski i adhezijski Ugovor, a tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na tu odredbu. (ranije spis broj P-598/2023)

5. Takvim postupanjem, po tužiteljici, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao potrošača, zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu CHF nepoštena, a time i ništetna.

6. Ništetnost navedene odredbe u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, utvrđena je pravomoćnom presudom donesenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.

7. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koje je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala tuženiku, uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kao i nepoštenoj i ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo na temelju odluke tuženika) apsolutno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da je cjelokupan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužiteljicu, koji se očitovao kroz izuzetno visok porast anuiteta.

8. Tužiteljica je navela i da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od dana 19. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak), predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužiteljici niti provedbom konverzije kredita, nije bio nadoknađen iznos koji je primjenom nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, preplatila tuženiku te stoga ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, sklapanjem Dodatka, tužiteljičina jedina namjera je bila prekinuti daljnji nekontrolirani rast anuiteta, po kreditu koji je zbog ništetnih odredbi Ugovora, bila primorana plaćati tuženiku. Dodatak je, jednako kao i osnovni Ugovor, tuženik jednostrano pripremio, te kao tipski i adhezijski ugovor bez mogućnosti pregovaranja o njegovom sadržaju, tužiteljici ponudio sklapanje tog Dodatka. Dodatak je tužiteljica bila primorana prihvatiti, samo kako bi prekinula daljnji rast anuiteta, te prilikom konverzije kredita niti jedna ugovorna strana nije smatrala da daje (tužen ik), odnosno prima (tužiteljica) novčano obeštećenje, zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je konverziju bio dužan ponuditi tužiteljici, radi ispunjenja zakonske obaveze, dok je tužiteljica zbog neizvjesnosti i opasnosti od daljnjeg rasta anuiteta , istu bila primorana prihvatiti.

9. Prije konverzije kredita, isto kao i nakon konverzije, tužiteljica je redovito ispunjavala svoje obaveze iz Ugovora, prema zahtjevima tuženika uz primjenu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. S obzirom da nepoštene i ništetne odredbe nisu valjani element izračuna tužiteljičine ugovorne obveze, tužiteljica smatra da je njezinu obvezu potrebno izračunati primjenom tečaja valute CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita. Kako proizlazi iz nalaza knjigovodstveno-financijskog vještaka, koji je tužiteljica dostavila sudu u prilogu svoje tužbe, uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljica je do dana konverzije tuženiku preplatila iznos od 35.079,55 kn, odnosno 4.658,25 EUR, a koji iznos ovom tužbom potražuje.

(ranije spis broj P-598/2023)

10. Isto tako, tužiteljica smatra da ju je tuženik, prilikom izračuna konverzije, neosnovano teretio za veću glavnicu, od glavnice koja je tužiteljici odobrena i isplaćena sukladno osnovnom Ugovoru. Točnije, tuženik je tužiteljici u konverziji utvrdio glavnicu u kunskoj protuvrijednosti od 229.977,18 kn, dok je sukladno početnom otplatnom planu (uz primjenu kamatne stope od 3,23%, za razdoblje od 01.01.2014. godine, pa nadalje) glavnica na dan konverzije u kunskoj protuvrijednosti iznosila 206.380,01 kn. Dakle, plaćanjem neosnovano uvećane glavnice u konverziji, tužiteljica je tuženiku preplatila dodatnih 23.597,17 kn, odnosno 3.131,18 EUR, koje ovom tužbom, također, potražuje zajedno s pojedinačno preplaćenim iznosima, uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Dakle, ukupno tužiteljica od tuženika potražuje isplatu iznosa od 58.676,72 kn, odnosno 7.787,74 EUR.

11. Na okolnost točnosti matematičkog izračuna preplaćenog iznosa tužiteljica je dostavlja, uz tužbu, kao prilog, nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio navedenu preplatu prema metodologiji koju je tužiteljica objasnila. Ukoliko tuženik, osim osnove, osporava i visinu potraživanja iz priloženog izračuna i zatraži drugi način izračuna razlike preplaćenih iznosa prema podacima i ispravama koje će dostaviti, a koji upravo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stanaka , tužiteljici nisu poznati, tužiteljica pridržava pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ovom postupku, te stoga smatra da se u takvoj situaciji opravdano ovu tužbu ima smatrati tužbom podnesenom sukladno čl. 186.b ZPP-a.

12. Nakon dostave tuženikovog odgovora na tužbu, tužitel jica se podneskom od 12. listopada 2023. godine, očitovala o tuženikovom odgovoru, osporivši ga u dijelu u kojem je tuženik iznio razloge zbog kojih je osporavao tužbeni zahtjev, a podneskom od 10. travnja 2026. godine, tužiteljica je istakla konačni novčani zahtjev, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 6.862,07 Eura, sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno preplaćei iznos od slijedećeg dana u odnosu na dan isplate, time da je od te ukupne svote od 6.862,07 Eura, za novčanu tražbinu u vezi tzv. „razlike glavnice“, potraživala isplatu iznosa od 2.207,12 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine.

13. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu postavljenih tužbenih zahtjeva tužiteljice i to iz više razloga.

14. Naime, tuženik je istakao kako tužiteljica, nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik je nadalje, istakao i prigovor zastare, iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice, po Ugovoru u zastari. Pri tome, tuženik tvrdi da se u odnosu na zahtjev tužiteljice, za isplatu, treba primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO.

15. Nadalje, tuženik je tužbeni zahtjev tužiteljice, osporio i stoga što su stranke sklopile navedeni Dodatak, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, a kako je tužitelj ica svojevoljno, slobodnom voljom, prihvatila izračun konverzije kredita (prilikom kojeg matematičkog izračuna je tuženik uzeo u obzir cjelokupno uplaćeni iznos po kreditu od strane tužiteljice) i sklopila sa tuženikom Dodatak (tako da se treba smatrati korisnicom kredita u Eurima, od početka), tuženik smatra da tužiteljica ne može potraživati nikakvu (ranije spis broj P-598/2023)

isplatu temeljem Ugovora, te da nema pravni interes zahtjevati utvrđenje ništetnim odredbe osnovnog Ugovora. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na određena pravna stajališta pojedinih drugostupanjskih sudova u RH, Vrhovnog suda Republike (u daljnjem tekstu: VSRH) i Suda EU iz nekih odluka.

16. Nadalje, tuženik je također osporio sporednu tražbinu tužiteljice, kojom se potražuje zatezna kamata od dana izvršene preplate, navevši da bi čak u slučaju kada bi sud utvrdio i ništetnim pobijane odredbe Ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine novčane tražbine, a što tuženik osporava, tužiteljica mogla potraživati samo zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva, a ne ovakvu kakvu je potraživala.

17. Tražbinu tužiteljice u vezi navodne razlike glavnice, tuženik također osporava tvrdeći da iznos koji tužiteljica potražuje po tom osnovu od 3.131,88 Eura, ne predstavlja iznos koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita, platila više s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru, već je taj iznos posljedica sklapanja Dodatka, kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem navedenog Dodatka, valjanost kojih odredbi tužiteljica uostalom predmetnim zahtjevom ne osporava, promijenjeni su iznos i valuta kredita, te je tako utvrđen iznos kredita u valuti Eura, a na što je tužiteljica pristala, pri čemu je Dodatak sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika, a po strankama su sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine, pa nadalje. Radi navedenog tužiteljica, po tuženiku, nema pravo od tuženika, zahtjevati isplatu iznosa od 3.131,88 Eura.

18. Podneskom od 11. siječnja 2024. godine, tuženik je ukazao da tužiteljica nema pravnu osnovu u ovoj pravnoj stvari za isticanje zahtjeva, kakvog je istakla jer se radi o konvertiranom kreditu.

19. Nakon konačnog isticanja visine tužbenog zahtjeva od strane tužiteljice, podneskom od 10. travnja 2026. godine, kojim je tužba tužiteljice bila djelomično povučena u vezi početno istaknute visine novčanog potraživanja, zamjenik punomoćnika tuženika se na zadnjoj održanoj raspravi, usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužiteljice.

20. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, odnosno sudsku praksu koju su stranke dostavile, te saslušanjem tužiteljice (list 326-328) u svojstvu stranke, a također je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 331-333, odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 12.09.2025.g. (list 339-351), te dopunsko očitovanje vještaka od 06.02.2026.g. (list 536).

21. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

22. Na zadnjoj održanoj raspravi sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice da vještak na drugačiji način, na temelju metodologije predložene po tužiteljici, utvrđuje visinu duga tuženika ili visinu tražbine tužiteljice po osnovi tzv. „razlike glavnice“, na način na koji je to predložila tužizeljica podneskom od 21. listopada 2025. godine. Naime, taj zahtjev tužiteljice u vezi isplate određene novčane svote po osnovi tzv. „razlike glavnice“, bio je pravno neosnovan, pa nije uopće bilo potrebe da vještak financijske struke, bilo što dodatno izračunava ili obračunava na (ranije spis broj P-598/2023)

prijedlog tužiteljice ili njezinog odvjetnika, nakon što je odgovorio na zadani mu predmet vještačenja.

23. Tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen samo djelomično osnovanim.

24. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši namjenski Ugovor, za kupovinu kuće, kojom prilikom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 59.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan „puštanja kredita u tečaj“, uz rok otplate od 300 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50%,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu (premda preplata kamate nije predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice), a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke sukladno ZIDZPK/15, zaključile navedeni Dodatak, dana 19. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura (stranke su izričito naglasile u točci 2., Dodatka da je istim postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ali i da korisnik kredita potpisom Dodatka, potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje Dodatka dostavljen izračun konverzije kredita, te da je suglasan sa izračunom konverzije koji mu je kreditor dostavio u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - N.N.br. 102/15 i da je suglasan da se konverzija kredita provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije, koji je sastavni dio ovog Dodatka), te da je Dodatkom, sastavljenim u skladu sa navedenim Zakonom, utvrđena preplata od strane tužiteljice u iznosu od 9.624,20 kuna, ali i neotplaćena glavnica kredita od 45.629,51 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 318.529,21 kuna, a da na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica kredita u valuti Eura, iznosi 30.132,97 Eura,

- da je tužiteljica smatra kako zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i neosnovanog uvećanja glavnice, odnosno pogrešnog izračuna efekta konverzije kredita, konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena, pa je potraživala isplatu i u vezi preplate tečaja, kao i u vezi pogrešno utvrđene neplaćene glavnice, konverzijom kredita, uz zateznu kamatu na sve te preplaćene iznose.

25. Kako je isticanjem svog konačnog novčanog zahtjeva, podneskom od 10. travnja 2026. godine, tužiteljica smanjila svoj početno istaknuti zahtjev po obje osnove, a tuženik se posredstvom zamjenika punomoćnika, na zadnjoj održanoj raspravi usprotivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, na što je ovlašten u smislu čl. 193.st.2. ZPP, nije bilo moguće procesnom odlukom utvrditi da je tužba tužitelja djelomično povučena, već je presudom valjalo odlučiti u granicama istaknutog osnovnog zahtjeva tužitelja jer bi samo u slučaju tuženikovog pristanka na djelomično povlačenje tužbe tužitelje, kako to nalaže čl. 193.st.2. ZPP, prema podnesku tužiteljice (ranije spis broj P-598/2023)

od 10. travnja 2026. godine, sud trebao utvrditi da je tužba tužiteljice djelomično povučena do konačno zatražene isplate iznosa od 6.862,07 Eura (odnosno tužiteljičinog konačnog potraživanja iznosa od 2.207,12 Eura, po osnovi tzv. „razlike glavnice“, a preostalog iznosa po osnovi tečajnih razlika). Pri tome je bilo neodlučno što je idejom odvjetnika tužiteljice u historijatu tužbe, potpuno neosnovano bilo predloženo da se u slučaju tuženikovog osporavanja visine tužbenog zahtjeva, treba smatrati da je predmetna tužba podnesena kao stupnjevita tužba jer se tako nešto ne treba i ne može smatrati u kontekstu činjenice da je tužiteljica posredstvom svog odvjetnika, artikulirala u tužbi na jasan i određen način visinu svog novčanog zahtjeva. Nadalje, tužiteljica je po uvjerenju suda da je to htjela, mogla podnijeti stupnjevitu tužbu u okolnostima slučaja, no kako to nije učinila, činjenica da je zbog takvog aktikuliranja svoje novčane tražbine u iznosu od čak 7.787,74 Eura, tuženik obvezan ovom presudom, nadoknaditi tužiteljici samo razmjeran dio parničnih troškova, se može pripisati isključivo pogrešci tužiteljice u pogledu pravnog pristupa ovoj parnici, te nikome drugome.

26. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP u vezi ništetne valutne klauzule, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Dodatak, kojim su kreditnu obvezu tužiteljice iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim, te da li je tužiteljica bila informirana od strane nekog zaposlenika tužene banke o svim potencijalnim rizicima sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF, na način na koji je ista ugovorena Ugovorom. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužiteljice, da li je cjelokupna novčana tražbina tužiteljice zastarjela.

27. Nadalje, sporno je bilo da li je tužiteljica uopće potrošač i da li je ovlaštena s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, bilo u vezi tzv. „razlike glavnice“, bilo u vezi tečajnih razlika, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužiteljice temeljem Ugovora (dakle, kada je njezina obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, odnosno da li sama činjenica što je navedeni Dodatak sklopljen dovodi do toga da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe ili da nema više što potraživati u novčanom smislu temeljem Ugovora.

28. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

29. Tuženik tijekom ove parnice nije uopće predložio saslušanje nekih službenika banke u svojstvu svjedoka, koji su u kritičnom razdoblju razgovarali ili pregovarali sa tužiteljicom, oko sklapanja Ugovora (očito smatrajući tako nešto nepotrebnim ili suvišnim), da bi se eventualno na temelju iskaza tog ili takvih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili dokazati da je tuženik upozoravao tužiteljicu na sve potencijalne rizike sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na (ranije spis broj P-598/2023)

štetu tužiteljice. Shodno tome, odlučujući po pravilima o teretu dokazivanja na koja upućuje ZPP, tuženik nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, bila dovoljno informirana o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora u valuti CHF, a sasvim suprotno toj tvrdnji tuženika proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice, saslušane u ovome predmetu.

30. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda posredstvom predmetnog suca (jer je u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“ presmjelo pozivati se na pravno stajalište cijeloga suda, bez obzira o kojem sudu se radi na nivou Republike Hrvatske, kada objektivno već godinama, dosta sudaca pojedinih sudova u Republici Hrvatskoj, imaju različita pravna stajališta o ovakvim predmetima – opaska suca), trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine vezano za ništetnu valutnu klauzulu, odnosno drugostupanjske odluka kojom su potvrđena ta pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju suprotno, tj. da smatraju navedene pravomoćne sudske odluke neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije, koja konverzija je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom i uspostavila ravnotežu, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

31. Također, za osnovanost deklaratornog zahtjeva tužiteljice, ali i dijela predmetnog kondemnatornog zahtjeva tužiteljice koji je bio utemeljen na ništetnosti pojedninih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 19. siječnja 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi ili suci tih sudova u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu, posredstvom predmetnog suca, sasvim dobro poznato, a poznato je to inače baš svakome sucu u Republici Hrvatskoj, koji je, između ostalih predmeta, zadužen za rješavanje i ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući prvenstveno u vidu (a što je izuzetno važno za donošenje ove odluke) slijedeće činjenice utvrđene tijekom ove parnice:

- da navedeni Dodatak proizvodi određene pravne učinke, između stranaka, isključivo i samo za ubuduće, dakle nakon sklapanja Dodatka, te da isti uz Ugovor (koji se primjenjivao do sklapanja Dodatka, gotovo punih 10 godina, između stranaka), predstavlja isti ili jedan jedini ugovorno – pravni odnos između stranaka, a ne predstavlja novaciju ili obnovu Ugovora i da odredbe Dodatka nisu bile predmetom ove parnice u smislu utvrđivanja eventualne ništetnosti, bilo koje od tih odredaba,

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog novčanog obeštećenja tužiteljice (tko tvrdi suprotno, potpuno nerazumno, mimo izvedenih dokaza u ovoj parnici, očito ne prihvaća ili ne želi prihvatiti nalaz stručne osobe – financijskog vještaka iz ove parnice, a za neprihvaćanje kojeg nalaza financijskog vještaka je izuzetno dubiozno smije li ga i treba li ga, bilo koja osoba pravne struke, ne prihvatiti), uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli,

- da je bez ikakve dileme zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora, tužiteljici, tuženik nanio imovinsku štetu, odnosno da je tuženik stekao novčani iznos koji je (ranije spis broj P-598/2023)

vještak matematički utvrdio u ovoj parnici (odgovarajući na predmet vještačenja), na temelju pravne osnove koja je otpala jer su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, utvrđene ništetnima,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, ali i predmetnog vještaka, izvršena u skladu sa donesenim ZIDZPK/15, nije dovela do potpunog obeštećenja tužiteljice, niti je uostalom i mogla dovesti, između ostalog i stoga što u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač i u svojstvu tužitelja imaju pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule (i promjenjive kamatne stope – što nije predmet ove parnice), a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužiteljica PC, konverzijom kredita nije u potpunosti bila obeštećena, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, te da po stalnom sudskom vještaku financijske struke, utvrđeni iznos ukupne preplate nije zanemariv, već se radi o ozbiljnoj novčanoj svoti za koju je tužiteljica oštećena u ovom slučaju.

32. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodatka, nije bilo od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, između ostalih sudskih odluka, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine.

33. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 31., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna jer se (ranije spis broj P-598/2023)

radi o potpuno suprotnom pravnom stajalištu, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, imajući u vidu da se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne višegodišnje sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno, trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

34. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, ali i u izreci te odluke, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 19. siječnja 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužiteljica morala prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije na neki konkretan način uopće odrekla svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora). Uostalom, da je revizija tužene banke, podnesena protiv drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesene povodom predmeta TSZ, broj P-1401/2012 (a kojom revizijom je upravo tužena banka iz ove parnice pokušala bezuspješno dokazati u tom predmetu TSZ, da je prvostupanjska presuda, ali i drugostupanjska odluka, nepravilna i nezakonita u dijelu u kojem se odnosila na utvrđenu ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka u razdoblju navedenom u toj odluci sa valutom CHF), bila potpuno promašena, jasno dokazuje i sadržaj odluke VSRH, donesene u predmetu pod brojem Rev-2221/2018.

35. Iz iskaza tužiteljice, koja je po zanimanju kuhar – slastičar sa samo tri završena razreda srednje škole u vrijeme realizacije kredita, proizlazi da je kredit realizirala kako bi u vrijeme dok je s mužem već par godina živjela, kao podstanar u Ždralovima, kupila kuću za stanovanje svoje obitelji, a to je bilo u vrijeme kada nije niti imala u svom vlasništvu neku kuću ili stan. Kako je zajedno s mužem pronašla u Bjelovaru, na adres i na kojoj sada živi, kuću koja je bila na prodaju za 42.000,00 Eura, otišla je do bjelovarske poslovnice tuženika, kod koje banke je imala otvoren tekući račun, zaposlenica banke joj je dala do znanja da je njoj isključivo moguće realizirati kredit u valuti CHF, a rečeno joj je također da svi drugi u to vrijeme realiziraju kredit upravo u toj valuti, ali i da je to inače najpovoljnije, pa nije niti mogla birati između realizacije kredita u više valuta. Zaposlenica banke joj je rekla da bi joj mjesečna rata za otplatu kredita iznosila oko 1.200,00 kuna, do 1.300,00 kuna, što joj je u to vrijeme bilo prihvatljivo, te nije tužiteljicu upozoravala prilikom razgovora oko realizacije kredita o nekakvom potencijalnom riziku sklapanja ugovora sa tom valutom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je istakla i da nije bila u mogućnosti pregovarati sa (ranije spis broj P-598/2023)

zaposlenicom banke o nekim ugovornim odredbama, već je od strane banke sastavljen ugovor, nakon čega je bila pozvana da ga ovjeri i potpiše, što je i učinila. Novac od kredita je bio isplaćen direktno na račun prodavatelja kuće u kojoj tužiteljica i sada živi u [adresa] sa mužem i dvoje djece. Međutim, iako su rate za otplatu u početku iznosile kako joj je bilo i rečeno, tijekom otplate su u više navrata periodično rasle, sve do nekih 2.800,00 kuna – 2.900,00 kuna, a nakon što joj je banka tijekom 2016. godine, ponudila da sklopi Dodatak, kojim bi svoju obvezu otplate kredita vezala za valutu Eura, pristala je jer se bojala od daljnjeg rasta tečaja CHF, te je imala strah da joj mjesečne rate još više ne porastu, ako ostane vezana za otplatu kredita u valuti CHF. Navela je dana 06. lipnja 2025. godine, kada je saslušana u svojstvu stranke da još treba plaćati taj kredit 6 godina, te da je pravovremeno plaćala do sada sve dospijevajuće anuitete.

36. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici, kao osobi sa završena samo 3 razreda srednje škole u kritično vrijeme, bili uručeni od strane zaposlenice banke koja je s njom razgovarala oko sklapanja Ugovora, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu, posredstvom zaposlenice banke, na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti uopće, kao osoba sa završena 3 razreda srednje škole, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.

37. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, time da je na navedenoj prvostupanjskoj i drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, tužiteljica uostalom i utemeljila svoj predmetni deklaratorni, ali i konačni novčani zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF.

38. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu ZZP/03. Ta utvrđenja se trebaju prihvatiti i u slučaju da tužiteljica nije istakla predmetni formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, nego samo kondemnatorni zahtjev, ali i u ovom slučaju, kada je istaknut formalni deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih odredaba Ugovora.

39. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ, pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji (ranije spis broj P-598/2023)

i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra i dalje da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz financijskog vještaka iz ove parnice, kojeg sud inače nije angažirao u ovome postupku da se bavi nekakvom pravnom filozofijom, nego da na matematički način, sukladno pravilima svoje struke, izvrši izračun preplate, odnosno utvrdi za koji je to točno novčani iznos tužiteljica oštećena u ovom slučaju, uslijed ništetnih odredaba Ugovora, cijeneći pri tom matematičkom izračunu, sve ono što je tužena banka utvrdila prilikom izračuna konverzije) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule.

40. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP, ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud, zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe – pravne struke, koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke donesene u vezi predmeta TSZ pod brojem P-1401/2012, nepravilne (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama , a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne u ovom slučaju i to samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

41. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 19. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužiteljice, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su stranke ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15, ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu , sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužiteljice, do dana sklapanja tog Dodatka (a kojim Dodatkom, uostalom, nije niti nastala novacija ugovora ili sasvim drugi ugovorni odnos), a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica gotovo punih 10 godina i izvršavala svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Dodatka.

(ranije spis broj P-598/2023)

42. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ali i iz iskaza tužiteljice saslušane u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnice navedenog kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, izričito ili na bilo koji drugi način uopće odrekla, prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla učiniti, obzirom da sasvim jasno niti njoj nije moglo biti poznato na dan sklapanja Dodatka, hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P -1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

43. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF (a ne primjerice da obešteti oštećenu tužiteljicu u svojstvu potrošača u smislu postizanja ravnoteže između ugovornih stranaka), pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno „moraju“ ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači „mogu“ prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon, naime, nije niti mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno financijsko obeštećenje zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute CHF, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetom spora, kao u ovom slučaju, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka).

44. Valja naglasiti da je kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15. Međutim, kroz konverziju kredita izvršenu na način propisan ZIDZPK/15, tužiteljica nije bila obeštećena, niti je uopće objektivno mogla biti obeštećena i to zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, a što je po uvjerenju ovoga suda, baš od bitnoga značaja za donošenje ove odluke.

45. Kako je bitan predmet rasprave u ovom slučaju bio da se raspravi je li unatoč provedenoj konverziji tužiteljica potpuno obeštećena ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužiteljice, koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine tužiteljice, sam čin sklapanja navedenog Dodatka i da li je uopće od utjecaja sklapanje Dodatka u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužiteljice, potrebno je istaći kako ovaj sud posredstvom predmetnog suca, smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 44., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetna tužiteljica), izgubila pravo potraživati od tuženika stečeno bez osnove po osnovi tečajnih razlika, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji, odnosno do dana matematičkog izračuna konverzije kredita jer su sklapanjem navedenog Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak Ugovora o kreditu", ali i čl. 2. Dodatka, odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca, potpuno neprihvatljivo pravno stajalište (koje (ranije spis broj P-598/2023)

tuženik pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužiteljica nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora, te da tužiteljica uopće nema pravni interes za ovu parnicu.

46. Naime, kada u ovakvim istovrsnim predmetima tužitelji ne bi imali pravni interes za novčanu tražbinu kakvu je istakla tužiteljica u vezi tečajnih razlika, tada bi svi ovakvi postupci završavali odbacivanjem tužbe ili barem odbijanjem tužbenih zahtjeva, a tužbe se u ovakvim postupcima ne odbacuju, niti se donose jednosmjerne odluke o odbijanju tužbenih zahtjeva u ovakvim slučajevima.

47. U ovom dijelu obrazloženja ove odluke je potrebno istaći kako sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kred itu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. Stoga, nisu prihvatljiva ovom sudu posredstvom predmetnog suca, suprotna pravna stajališta.

48. Prema tome, sklapanjem Dodatka, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju predmetnog suca) regulirale prava korisnice kredita u valuti CHF – tužiteljice u smislu potpunog financijskog obeštećenja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, dakle za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište, također upućuje da je tuženik u zabludi kada tvrdi da tužitelj ica nema pravni interes za ovu parnicu.

49. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta ovoga suda, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno , za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

50. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji Sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači više od godinu dana, prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.alineja1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. (ranije spis broj P-598/2023)

51. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ŠC, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje, kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon (ZIDZPK/2015) i sam efekt konverzije, nije omogućio tužiteljici, bez svake dileme, povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

52. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZIDZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po n jemu kada je ponudio tužiteljici sklapanje Dodatka, nije omogućio tužiteljici potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužiteljice, na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora (druga stvar je, a što nije predmet rasprave u ovome slučaju, što taj ZIDZPK/15, nije objektivno niti mogao tužiteljici omogućiti potpuno obeštećenje, za sve ono za što je financijski oštećena, uslijed ništetnih odredaba Ugovora).

53. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (međutim, jasno je da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka - 19. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka VTS u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba u vezi valutne klauzule, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih (ranije spis broj P-598/2023)

potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle tek po proteku razdoblja dužeg od pune dvije godine nakon sklapanja Dodatka). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja drugostupanjska odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te tužiteljica, kao potrošač i korisnica kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogla, zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu ŠC, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužiteljici iz ove parnice.

54. Napokon, u jednoj od bitnih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu P, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava (dakle, ne samo Sud EU), jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu, ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Dodatka u ovom slučaju (ili drugih aneksa ili dodataka u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužiteljice, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećena i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

55. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužiteljice, kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli, potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

(ranije spis broj P-598/2023)

56. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

57. U odnosu na navedeno pitanje (predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara), VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci, koji pišu stručne radove za novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim revizijskim odlukama, a u vezi parnica na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaš titu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. godine (jer je prethodnog dana inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013- 4, isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

58. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužiteljica, po svom punomoćniku, podnijela Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 12. lipnja 2023. godine (što je vidljivo iz Obavijesti o primitku elektroničkog podneska, datiranog sa 09. lipnjem 2023. godine), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju.

59. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužiteljice, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što ponekad tuženici u ovakvim parnicama, neopravdano pokušavaju sugerirati još u odgovoru na tužbu, kao i tuženik iz ove parnice na listu 2 svog odgovora na tužbu) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po posebnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala (ranije spis broj P-598/2023)

utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

60. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme) , a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

61. Kako je tužiteljica direktno, istaknutim formalnim deklaratornim zahtjevom, predložila utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP, te čl.81. i čl. 87. ZZP/03, ali i čl. 323. ZOO, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U - III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

62. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice o tome da su ništetne navedene odredbe iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o valutnoj klauzuli, pa tako i taj deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, a sud je praktički odluku o osnovanosti dijela predmetnog novčanog potraživanja tužiteljice, koje potraživanje predstavlja u usvojenom dijelu restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine vezano za ništetnu valutnu klauzulu, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena ta pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz svih sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 21. ožujka 2006. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 81. i 87. ZZP/03, ali i čl. 323. ZOO.

63. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedene drugostupanjske odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojom su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi (ranije spis broj P-598/2023)

povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskoj odluci VSRH, kojom je potvrđena navedene drugostupanjska odluka VTS.

64. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF (sa promjenjivom kamatnom stopom), ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je bila uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

65. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz navedene parnice vođene pred TSZ, za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

66. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je:

"...Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg (ranije spis broj P-598/2023)

Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima...“.

67. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice u vezi potraživanja koje se odnosi na tečajne razlike, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09), te čl. 106.st.1., kao i čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženih banaka od strane VSRH, podnesenih protiv te drugostupanjske odluke. Međutim, tužiteljičino potraživanje u vezi isplate, po osnovi tzv. „tečajnih razlika“, bilo je neosnovano.

68. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

69. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, vezano za formalni deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule iz čl.1. i čl. 7. Ugovora, valjalo je u pogledu pravne osnove, ocijeniti opravdanim i predmetni kondemnatorni zahtjev tužiteljice u vezi isplate određenog novčanog iznosa po osnovi tečajnih razlika, koji je tužiteljici dosuđen ovom presudom. Naime, iako tužiteljica u ovom slučaju nije niti bila dužna u svojoj tužbi, isticati formalne deklaratorne zahtjeve u vezi ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, a što je već potvrdila sudska praksa, već je mogla samo pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, podnijeti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa za koji je bio oštećena po osnovi tečajnih razlika, a prilikom raspravljanja o kojem kondemnatornom zahtjevu bi sud bio dužan raspraviti o prejudicijelnom pitanju, da li se pravommoćna pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ, mogu primijeniti i na Ugovor, dakle i na ovu pojedinačnu parnicu, kako je tužiteljica istakla formalni deklaratorni zahtjev, koji je sud usvojio, osnovan je bio u pravnom smislu i kondemnatorni zahtjev tužiteljice po osnovi tečajnih razlika.

70. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenoj drugostupanjskoj odluci, pa čak i revizijskoj odluci – (ranije spis broj P-598/2023)

opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako osnovanost tog formalnog prejudicijelnog zahtjeva tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, direktno upućuje na osnovanost dijela restitucijskog zahtjeva vezanog za preplatu tečajnih razlika, ali i na zateznu kamatu u vezi te pravne osnove, cijeneći sadržaj prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz ove parnice.

71. Obzirom da je sud procijenio da Ugovor može opstati unatoč ništetnosti navedenih odredaba, te da je bilo potrebno, kod matematičkog utvrđivanja visine novčanog iznosa preplate, primijeniti početni tečaj hrvatske kune u odnosu na CHF, koji je bio na snazi na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 12. lipnja 2025. godine (list 331-334), bio određen detaljni predmet vještačenja.

72. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 12. rujna 2025. godine, na temelju materijalnih dokaza koje prileže u spisu u bitnome naveo da postoji preplata izvršena od strane tužiteljice, zbog ništetne valutne klauzule iz Ugovora, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 59.800,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,50%, koja je bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima, tijekom 300 mjeseci.

73. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 19. siječnja 2016. godine, Dodatak na temelju

ZIDZPK/2015, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, svotu od 30.132,97 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 9.624,20 kuna.

74. Pored toga je vještak utvrdio kada je sve, od kojeg anuiteta i u kojem točno iznosu tuženik u 4 navrata povećavao godišnju ugovorenu kamatnu stopu (na 5,15%, 5,80%, 6,30% i 6,05%), sve do anuiteta s dospijećem od 01. veljače 2014. godine, od kada je kamatna stopa zakonski bila određena na manju od početno ugovorene (3,23%).

75. Vještak je za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja tabelarno u svom osnovnom nalazu prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, 07. travnja 2006. godine, do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015. godine), te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja, odnosno isključivo više plaćene iznose, ali uz više plaćene iznose i manje plaćene iznose, kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima.

76. Obzirom da je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, vještak je obračunao i iskazao zatezne kamate na sve razlike u visini anuiteta, kao i na razlike po osnovi promjene tečaja do dana 30. rujna 2015. godine, nakon čega je taj dobiveni iznos kapitalizirane kamate, prebio ili umanjio za svotu koja je utvrđena kao preplata prilikom konverzije kredita u sm islu ZIDZPK/15, (ranije spis broj P-598/2023)

odnosno,Dodatkom.

77. Stoga je odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja, polazeći od već navedenih parametara, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.654,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "l'' Tabele 1, iz nalaza (samo pozitivni iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja, pa sve do 30. rujna 2015. godine, iznose 1.500,89 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (iznos preplate utvrđene konverzijom – opaska suca), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 4.878,49 EUR, od čega se 4.654,95 EUR odnosi na glavnicu, a 223,54 EUR, na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. svibnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.443,11 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "l''

Tabele 1, iz nalaza (svi iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja, pa sve do 30. rujna 2015. godine, iznose 1.286,23 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (iznos preplate utvrđene konverzijom – opaska suca), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 4.452,00 EUR, od čega se 4.443,11 EUR odnosi na glavnicu, a 8,89 EUR, na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

c) da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015. godine) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine, odnosno do dana izračuna konverzije, primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 2.207,12 EUR (konvertirani iznos),

d) da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, (ranije spis broj P-598/2023)

e) da su sve uplate tužiteljice, do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

78. Na ovaj dopunski vještački nalaz, tuženik nije imao nikakavih primjedbi u vezi samog matematičlkog izračuna vještaka, na što je ukazao podneskom od 30. rujna 2025. godine, našavši ujedno posredstvom svog odvjetnika potrebu da ponovo u tom podnesku, kojim se trebao očitovati samo o vještačkom nalazu, iznosi u fazi glavne rasprave, već iznesene razloge zbog kojih je već osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, na preko deset stranica formata A4 (uz preko 150 listova formata A4, priloga tom podnesku), sugerirajući, između ostalog, da bi sud u slučaju da nađe osnovanim tužbeni zahtjev, bio dužan u obzir uzeti i tzv. negativne tečajne razlike.

79. Tužiteljica je pak, vezano za pisani nalaz i navedeno mišljenje vještaka, podneskom od 21. listopada 2025. godine, navela kako nema primjedbi u vezi izračuna koji se odnosi na tečajne razlike, međutim, prigovorila je točnosti izračuna u dijelu u kojem se isti odnosi na izračunatu „razliku glavnice“. Naime, tužiteljica, očito idejom svog odvjetnika, jer tužiteljici kao fizičkoj osobi sa tri završena razreda srednje škole, po uvjerenju suda, sigurno nije došlo na pamet da osporava sama nalaz financijskog vještaka, tvrdi da izračun razlike glavnice vještak pogrešno bazira na iznosu neotplaćene glavnice naznačene u čl. 4. Dodatka (zaboravljajući pri tome što je točno u čl. 2.st.2., 3. i 4. Dodatka, tužiteljica potvrdila svojim potpisom Dodatka , a koji Dodatak inače proizvodi pravne učinke od dana sklapanja, te koji Dodatak ujedno nikada nije bio proglašen ništetnim niti djelomično, a niti predmetnom tužbom tužiteljica predlaže da se bar jedan dio Dodatka utvrdi ništenim – opaska suca) jer je takva glavnica neosnovano veća od stvarne glavnice zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je potrebno utvrditi koliko neotplaćena glavnica stvarno iznosi kada se u računanju izuzme efekt primjene ništetnih ugovornih odredbi tijekom otplate kredita, a u kojem slučaju je glavnica kredita nesporno manja (dakle, idejom odvjetnika tužiteljice, tužiteljica bi pokušala u vezi tog novčanog potraživanja po osnovi tzv. „razlike glavnice“, uprihoditi u ovoj parnici neki novčani iznos, bez obzira na sadržaj Dodatka koj i je nastavio proizvoditi pravne učinke nakon sklapanja, na temelju ništetnih odredaba Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, iako preostalo novčano potraživanje tužiteljice nije bilo utemeljeno na ništetnim odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iako bi da je kojim slučajem bilo utemeljeno na ništetnim odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, takav novčani zahtjev tužiteljice bio u zastari jer je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela tijekom 2023. godine, a navedena presuda TSZ kojom je utvrđena ništetnost svih odredaba potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka sa promjenjivom kamatnom stopom, na način na koji je bila ugovorena ta odredba je postala pravomoćna još 2014. godine – opaska suca).

80. Kako je sud dužan prigovor stranke dostaviti vještaku na očitovanje, neovisno o tome radi li se o nesuvislom prigovoru ili suvislom, vještak je pozvan da se očituje o navedenom prigovoru tužiteljice, nakon čega je vještak podneskom od 06. veljače 2026. godine, vezano za prijedlog tužiteljice o tome da se prihvati preliminarni izračun dostavljen u prilogu tužbe ili da se vještak očituje o pravilnosti takvog izračuna, naveo na sebi prihvatljiv način: „kako je među strankama nesporno da je ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u zastari, stoga tužiteljica za taj dio nije niti pokretala (ranije spis broj P-598/2023)

sudski postupak“ (vještak je naime, očito u pravnom smislu, htio reći da je bilo kakvo novčano potraživanje tužiteljice, temeljem ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastarjelo, a ne da je između stranaka nesporno da je ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u zastari – opaska suca). Ujedno je vještak uputio na točan dio predmeta vještačenja, određenog od strane suda u kojem je sud konstatirao u rješenju na listu 332 spisa: „...jer je novčana tražbina tužiteljice.... u vezi promjenjive kamate zastarjela...“. Stoga je vještak u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, ne mijenjajući ga ni djelomično.

81. Bez obzira što je tužiteljica, ponovo posredstvom odvjetnika, podneskom od 04. ožujka 2026. godine, osporila očitovanje vještaka iz podneska od 06. veljače 2026. godine, navevši da se vještak bavi tumačenjem pravnih pitanja spora za koja evidentno nije stručan i kompetentan, ne primjećujući ujedno, pri toj tvrdnji, da je vještak pravilno konstatirao iz predmetnog rješenja kojim je određen predmet vještačenja od strane predmetnog suca, pravno stajalište ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, o tome da je novčana tražbina tužiteljice u vezi ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope, zastarjela, te ne akceptirajući činjenicu da vještak nije niti dužan da se očituje o svakakvom fantaziranju stranke ili o nekim nerealnim i neosnovanim zahtjevima, već je samo dužan da odgovori na predmet vještačenja koji mu je sud odredio, te bez obzira što je tužiteljica posredstvom odvjetnika tvrdoglavo ustrajala i na zadnjoj raspravi održanoj dana 13. travnja 2026. godine, na prijedlogu da se od financijskog vještaka zatraži novi matematički izračun „razlike glavnice“ po metodologiji koju predlaže tužiteljica u ovom predmetu, taj prijedlog je sud odbio na toj raspravi, kao nepotreban za razrješenje predmeta spora, tim više što je bilo posve neosnovano potraživanje tužiteljice u vezi isplate novčanog iznosa po osnovi tzv. „razlike glavnice“.

82. Tužiteljica je podneskom od 10. travnja 2026. godine, kako je to već navedeno u uvodnom dijelu ovoga obrazloženja, svoju novčanu tražbinu po osnovi „razlike glavnice“ djelomično smanjila, istaknuvši konačni zahtjev na isplatu iznosa od 2.207,12 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, ali i na isplatu iznosa od 4.654,95 Eura, po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, sa zatraženom zateznom kamatom na svoji pojedini mjesečni iznos preplate, od slijedećeg dana u odnosu na dan preplate, kako je to navedeno u podnesku tužiteljice s lista 560 -562 spisa, dakle potpuno ignorirajući iznos preplate utvrđen klonverzijom kredita, odnosno Dodatkom, bez kapitaliziranja potraživanja po osnovi zatezne kamate, da se takva tražbina sučeli sa navedenom preplatom utvrđenom konverzijom kredita, odnosno umanji za tu preplatu utvrđenu Dodatkom, po principu, možda prođe.

83. Međutim, takve ideje odvjetnika tužiteljice, koji obavlja u ovoj parnici pravne radnje za svoju stranku, kod predmetnog suca ne mogu proći i nikada uostalom nisu niti prolazile, a što je dobro poznato punomoćniku tužiteljice, kao što bi mu odavno trebalo biti poznato da se za bilo kakva potraživanja temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi (sklopljenog u valuti CHF), ne može realizirati sudkom presudom bilo kakva isplata na temelju pravomoćnih utvrđenja iz presude TSZ, donesene u prdmetu broj P-1401/12 (makar pod krinkom nazvanom „razlika glavnice“), ako se tužba podnese tijekom 2023. godine, obzirom da se radi o zastarjelom potraživanju u situaciji kada tuženik u svakom ovakvom istovrsnom predmetu odmah u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, kao što je taj prigovor bio istaknut i u predmetnom odgovoru na tužbu.

(ranije spis broj P-598/2023)

84. Naime, nalaz i mišljenje vještaka je prihvaćen, kao stručan i objektivan, odnosno izračunat u skladu sa pravilima struke, kako u pogledu osnovanog zahtjeva tužiteljice koji se odnosio na tečajne razlike, tako i u pogledu, neosnovanog zahtjeva, koj i se odnosio na tzv. „razliku glavnice“. Vještak je opisao u svom pisanom nalazu i mišljenju, zbog čega je prilikom vršenja matematičkog izračuna ukupne visine preplaćenih iznosa tuženiku od strane tužiteljice, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, trebao kapitalizirati potraživanje tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na sve preplaćene iznose do dana 30. rujna 2015. godine (odnosno do dana kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita), a radilo se jednostavno o tome da je to bilo nužno i potrebno radi poštivanja "reda uračunavanja i ispunjenja" u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (jer uostalom Dodatak, koji su stranke sklopile je proizvodio pravne učinke između stranaka, a tužiteljica nije podnesenom tužbom uopće predlagala da se utvrde ništetnim neke odredbe Dodatka), pa je bilo sasvim jasno, kako nije bilo opravdanog razloga, da se ne prihvati kao točan matematički izračun vještaka.

85. Ovdje valja ponovo naglasiti, obzirom da se tuženik tijekom cijele ove parnice poziva na nekakvu sudsku praksu, koja njemu ide u prilog, pa tako čak i tijekom glavne rasprave, dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka u ovome predmetu, da je ovom sudu dobro poznata sudska praksa VSRH iz odluka donesenih u predmetima broj Rev-586/2019 i Rev-1359/2019 i nekih drugih na koje je tuženik ukazao u ovome predmetu, odnosno da su doista pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019- 8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine, ali i broj Rev- 586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (te nekih drugih odluka), ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine (a na koje pravno shvaćanje se tuženik posredstvom odvjetnika sjetio ukazati – list 376 spisa - uz podnesak od 30. rujna 2025. godine, kojim se trebao samo očitovati o vještačkom nalkazu) i pravna shvaćanja nekih drugih drugostupanjskih sudova iz odluka na koje je ukazao tuženik u ovoj parnici, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice, isključivo temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i u ovom smilsu značajnije odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka sudova) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio dio pravnog stajališta VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u istaknutim u ovom obrazloženju odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, a na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u pogledu pravne osnove. Ovaj sud je bez dvojbe, morao detaljno obrazložiti prilikom donošenja ovakve odluke koju je donio i pojasniti zbog čega ne prihvaća suprotna pravna stajališta.

(ranije spis broj P-598/2023)

86. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (kada predmetni sudac ovoga suda, upravo u obrazloženjima svojih odluka koje donosi u istovrsnim predmetima, iznosi upravo te iste činjenice, pojedini drugostupanjski suci sebi uzimaju za pravo da dijele nepotrebne "lekcije" predmetnom sucu u vezi tih istih tvrdnji, za koje oni smatraju da nisu potreban dio obrazloženja sudske odluke, no sasvim je jasno da je to samo njihovo skromno mišljenje i da svaki sudac ima pravo da obrazloži svoje stavove, ali i da se prilikom takvog obrazloženja osvrne i na cjelokupnu pravnu situaciju u ovakvim predmetima na nivou Republike Hrvatske, koja je više od zabrinjavajuće, a na što jasno upućuje i sadržaj obrazloženje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 – opaska suca). Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju zbog čega postoje i objektivni i subjektivni razlozi za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud u ovoj, ali i svim istovrsnim pravnim situacijama, posredstvom predmetnog suca – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava , a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. (ranije spis broj P-598/2023)

prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci u kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati (s obzirom na navedeno postavljeno revizijsko pitanje) o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se inače raspravlja u ovoj parnici – opaska suca), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.". Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19 .c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

86. a) Ovaj, upravo citirani pravni stav VSRH u navedene zadnje dvije rečenice, a na koji direktno upućuje i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev -1359/2019, nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se uopće ne raspravlja o ništetnosti Dodatka (ili aneksa o konverziji) i tužiteljica uopće ne tvrdi da Dodatak, ne proizvodi ili da nije proizveo određene pravne učinke u smislu ZIDZPK/2015, a financijski vještak je uostalom i utvrdio, između ostalog, svojim pisanim nalazom i mišljenjem, da je konverzija kredita u cijelosti izvršena u skladu sa ZIDZPK/2015, time da je u ovom obrazloženju već navedeno da je ta konverzija (odnosno navedeni ZIDZPK/2015) prošla na nivou sudskih odluka (USRH i VSRH), ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Prema tome, kako i ovaj sud smatra da je navedeni Dodatak, sklopljen u skladu sa navedenim ZIDZPK/2015, te da je taj Zakon prošao uspješno kontrolu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega nema nikakve dileme da Dodatak predstavlja u cijelosti valjani pravni posao i da proizvodi pravne učinke, valjalo je ponovo naglasiti da je predmet ove parnice utvrđivanje (ranije spis broj P-598/2023)

novčanog iznosa koji je tužiteljica preplatila tuženiku, zbog ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, vodeći računa ujedno o financijskim efektima konverzije kredita, prilikom takvog matematičkog izračuna, a o čemu je sve vještak vodio računa i što je vještak matematički izračunao i utvrdio, odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja u ovome postupku.

86. b) Navedenim Dodatkom su samo regulirane odredbe ranijeg stranačkog Ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura , za ubuduće, a koji stranački ugovor se gotovo punih 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužiteljice bila vezana za valutu CHF, a nema govora o tome da bi se sklapanjem tog Dodatka stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" i ne postoji opravdan razlog za takav zaključak (ovaj sud dakle smatra da je sasvim pogrešan pravni stav o tom "nazovi prešutnom odricanju" u odlukama VSRH u predmetima vođenim pod brojem Rev -1359/2019 i Rev-925/23), tim više što na sasvim suprotne pravne stavove, koje prihvaća ovaj sud posredstvom predmetnog suca, upućuju neke odluke Suda EU, ali i neke odluke VSRH ili Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se uostalom ovaj sud već pozvao u ovom obrazloženju.

86. c) Uostalom, tako nešto (odricanje od novčanih potraživanja temeljem Ugovora) nije ugovoreno u pisanoj formi - Dodatkom, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila i volja stranaka, pogotovo želja tužitelja iz ove parnice ili da je tako nešto čak zakonodavac uopće propisao Zakonom – a što inače nije propisao - na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji po uvjerenju ovoga suda, baš nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetne tužiteljice ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev- 925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura) . Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023 (ali i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-586/2019 – opaska suca), da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", ne samo da je na potpuno "klimavim nogama", nego jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

86. d) Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima, takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli (i primjerice o promjenjivoj kamatnoj stopi – što inače nema veze sa ovim predmetom spora), imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem (ranije spis broj P-598/2023)

navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome i da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, ali i da tužiteljica ne bi imala što potraživati u novčanom smislu u ovome predmetu (kao i ostali korisnici kredita povodom svojih pojedinačnih zahtjeva u drugim sudskim postupcima), no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetne tužiteljice iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle potpuno stručan način (koji je ponekad sucima koji su pravne struke, teško dokučiti), izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uglavnom tuženici ne prigovaraju. Za primijetiti je da niti tuženik iz ove parnice nije prigovorio točnosti vještačkog matematičkog izračuna u tom dijelu, pa je potpuno nerealno tvrditi u tim opisanim okolnostima, da je konverzijom kredita u valutu Eura u ovom ili u svim drugim u pravnom smislu sličnim slučajevima, postignuta nekakva ravnoteža između stranaka Ugovora.

86. e) U tom kontekstu, po uvjerenju predmetnog suca, je krajnje dubiozno i neadekvatno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojim zaključcima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta nekakva ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama, odnosno utvrđenjima financijskih vještaka koji su i angažirani u ovakvim predmetima od strane sudova, da utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita došlo do potpunog novčanog obeštećenja oštećenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate, a od kojeg odgovora na pitanje u vezi potpunog obeštećenja, ovisi i odgovor na pitanje je li konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka), sukladno pravilima svoje struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac, koji je završio samo pravni fakultet, ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.

86. f) Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem nekakvog aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema baš nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u raznim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem (ranije spis broj P-598/2023)

Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno od strane banaka, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje ovlaštenih zaposlenika pojedinih banaka o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

87. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužiteljice iz ove parnice u dijelu u kojem se isto odnosi na potraživanje po osnovi tečajnih razlika, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužiteljicu, te da je tužiteljica za znatan novčani iznos ostala oštećena, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna, vezano za ništetnost valutne klauzule), a što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu, vezanom za valutnu klauzulu, pravomoćna, tek nakon sklapanja Dodatka u slučaju predmetne tužiteljice, ali i da je prihvatio dio pravnog stajališta istaknutog u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

88. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, bez ikakve dileme, zbog svoje opsežnosti, izuzetno detaljnog obrazloženja, odnosno sadržaja iste, svakako jedna od značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je uostalom izazvala i značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u gore navedenim točkama obrazloženja, s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka VSRH se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih drugih (ranije spis broj P-598/2023)

navedenih europskih odluka, sadržaji kojih odluka su prihvatljivi ovome sudu, posredstvom predmetnog suca.

89. Obzirom na navedenu odluku VSRH, broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može ponovo naglasiti da je Dodatak, kao takav, samo regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao) uspostavljanja ravnoteže u smislu naknade štete tužiteljici ili saniranja baš svih štetnih posljedica ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, odnosno restitucije tužiteljici do tada preplaćenih novčanih iznosa tuženiku, temeljem ništetnih odredaba Ugovora s osnova valute, te je nesporna činjenica da je tek znatno nakon sklapanja Dodatka, postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne klauzule, koje potrošačke ugovore su sklapale razne banke u razdoblju navedenom u toj prvostupanjskoj odluci, pri čemu se tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda, sklapanjem Dodatka, nije odrekla bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule (i promjenjive kamatne stope), dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali i po osnovi preplaćene kamate (kada se o tome raspravlja u nekim slučajevima), utvrđuju preplate u točno određenim novčanim iznosima, na temelju svojih matematičkih izračuna i to sukladno pravilima financijske struke (koja pravila vrlo često suci koji su pravne struke, ne mogu niti razumjeti , niti dokučiti), a ne na temelju nekakve ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, koje preplate uostalom ne bi bilo moguće niti utvrđivati da je primjerice postignuta ravnoteža ili kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima (pa tako niti u ovome predmetu, tuženik) ne prigovaraju u sudskim postupcima, vještačkim matematičkim izračunima.

90. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, vezanog za isplatu tečajnih razlika), a koje su inače sastavni dio sudske prakse u pravnom sustavu Republike Hrvatske, koju bi baš svaki sud morao cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (vodeći računa i o tome da Dodatak – kojeg tužiteljica ni ne pokušava utvrditi ništetnim u ovoj parnici - ne predstavlja novaciju početnog Ugovora, već predstavlja samo isti ugovorni odnos stranaka, pri čemu je Dodatak bio sastavljen u smislu ZIDZPK/15, ali ujedno nije uopće obeštetio tužiteljicu za sve novčane iznose koje je tuženik stekao na temelju pravne osnove, koja je otpala), te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon (ZIDZPK/15) koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužiteljici i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužitelja u novčanom smislu, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks ili dodatak, (ranije spis broj P-598/2023)

kao u ovom slučaju tužiteljica, kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura, upravo stoga što tom konverzijom, oštećeni potrošač, nije u potpunosti bio obeštećen u novčanom smislu.

91. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka vezano za tečajne razlike, vještački matematički izračun je, kako je to već bilo istaknuto, prihvaćen kao stručan i točan, jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza.

92. Međutim, činjenica o prihvaćanju kao točnog cijelog matematičkog izračuna vještaka u vezi novčane tražbine tužiteljice, dovodi samo do zaključka da je trebalo usvojiti dio novčane tražbine tužiteljice i to upravo na način kako ju je vještak utvrdio, točnim matematičkim izračunom (a ne na način kako je tu novčanu tražbinu istakla tužiteljica, neosnovanom idejom svog odvjetnika) jer se upravo u tom dijelu utvrđenom po vještaku, radilo o preplati do dana matematičkog izračuna konverzije kredita, a koja konverzija kredita u valutu Eura je sama za sebe proizvodila pravne učinke u vezi daljnjeg obvezno-pravnog odnosa između stranaka, zbog čega je sud morao imati u vidu i akceptirati pravne učinke konverzije kredita, na opravdanu visinu novčanog potraživanja tužiteljice.

93. Naime, kako je vještak svojim nalazom utvrdio visinu preplate ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila i to nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan plaćanja preplaćenih iznosa tuženiku, pa sve do 30. rujna 2015. godine, kao i nakon uračunavanja efekta konverzije, sa iznosom od 4.878,49 Eura, od čega 4.654,95 Eura, predstavlja glavnicu, a preostali iznos od 223,54 Eura, dospjeli i nepodmireni dio kapitalizirane zatezne kamate, sud je prihvatio kao osnovano novčana potraživanja tužiteljice u ukupnom iznosu od 4.878,49 Eura (jer se prema prihvaćenom izračunu financijskog vještaka, radilo o preplaćenim iznosima tuženiku na temelju ništetnih odredbi Ugovora u vezi valutne klauzule), sa zateznom kamatom na iznos od 4.654,95 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine na taj iznos, pa sve do isplate, dok je preostali novčani zahtjev tužiteljice, odbijen, kao neosnovan. Na ovaj način sud nije prekoračio tužbeni zahtjev jer je prije svega odlučio u granicama istaknutog zahtjeva tužiteljice, koji zahtjev tužiteljice je bio veći od dosuđenog iznosa, pa je douđen manji ukupan novčani iznos od zatraženog, prihvaćajući kao točan matematički vještački izračun, pa je u ostalom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

94. Tužiteljici nije dosuđena zatezna kamata na iznos od 223,54 Eura, obzirom da se ta svota odnosi na dio obračunate do dana 30. rujna 2015. godine i nepodmirene kapitalizirane zatezne kamate na sve preplaćene iznose po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, a na takvu novčanu svotu tužiteljica i ne može s uspjehom potraživati novu zateznu kamatu, sve dok joj nije podmiren glavni dug.

95. Kako je to već naglašeno u ovoj presudi, Dodatak koji su stranke sklopile, bez ikakve dvojbe proizvodi pravne učinke i predmet vještačenja je bio da se utvrde svi preplaćeni iznosi tuženiku od strane tužiteljice, temeljem ništetnih odredba Ugovora o valutnoj klauzuli do dana 30. rujna 2015. godine, što je vještak i utvrdio kako po osnovi tečajnih razlika (glavno potraživanje), tako i po osnovi zatezne kamate, time da je vještak utvrdio i kapitalizirani iznos zatezne kamate obračunat od dospijeća (prvog (ranije spis broj P-598/2023)

slijedećeg dana u odnosu na dan plaćanja preplaćenih iznosa), pa sve do 30. rujna 2015. godine, kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita tužiteljice (dio sporednog potraživanja tužiteljice koji se odnosi na zateznu kamatu, do dana 30. rujna 2015. godine) jer je zbog preplate utvrđene Dodatkom, sud svakako trebao uvažiti pravne efekte ili učinke konverzije kredita (Dodatka, koji je nastavio proizvoditi pravne učinke) i umanjiti od tražbine tužiteljice, taj utvrđeni preplaćeni iznos, sukladno zakonskom redoslijedu umanjenja potraživanja na koje je i vještak ukazao u svom nalazu (jer ne može tužiteljica izvući u dva navrata korist od te svote preplate u situaciji kada je Dodatak nastavio proizvoditi pravne učinke – prvi put kada je Dodatkom ta navedena preplata utvrđena i iskorištena u konačnici za podmirenje budućih anuiteta tužiteljice na temelju sporazuma o korištenju preplate, za otplatu kredita, a sada drugi put kod utvrđivanja ukupno preplaćenog novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, po osnovi valutne klauzule do dana konverzije kredita u valutu Eura, bez umanjenja te ukupno preplaćene novčane svote, za iznos preplate utvrđene Dodatkom), a sukladno tom matematičkom izračunu vještaka kojeg je sud prihvatio kao točan je tužiteljici i dosuđen navedeni novčani iznos od 4.878,49 Eura ukupno, sa zateznom kamatom na iznos od 4.654,95 Eura, počevši od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, dok je preko tog iznosa do zatraženog iznosa odbijen, kao neosnovan, preostali tužbeni zahtjev tužiteljice.

96. Vodeći računa o tome da je tužiteljica svojim početnim novčanim zahtjevom (u obrazloženju ove odluke je već navedeno zbog čega sud nije mogao utvrditi da je tužba tužiteljice djelomično povučena u fazi glavne rasprave jer se tuženik protivio takvom povlačenju tužbe u ovoj parnici) potraživala i zateznu kamatu na sve mjesečne preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan preplate, taj dio tražbine tužiteljici se nije mogao dosuditi (jer bi se na taj način direktno zanemario legitimni ZIDZPK/15, dopušteni učinak konverzije kredita na ukupnu tražbinu tužiteljice u vezi preplate novčanog iznosa), bez da se ukalkulira na sporedno potraživanje tužiteljice po osnovi kapitalizirane zatezne kamate (na način na koji je to učinio financijski vještak), taj izvršeni efekt ili učinak konverzije kredita jer se jedino tako može i dobiti točan novčani iznos preplate, do dana kada je izvršen izračun konverzije, odnosno od kada Dodatak zapravo i proizvodi pravne učinke.

97. Imajući u vidu navedene činjenice iznesene o tome zbog čega je vještak kapitalizirao potraživanje tužiteljice u vezi zatezne kamate do dana izračuna konverzije kredita u valutu Eura, konačno dosuđeni novčani iznos od 223,54 Eura, po osnovi kapitalizirane, dospjele i nepodmirene zatezne kamate koja je obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, nikako ne predstavlja odlučivanje preko granica istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice, nego baš odlučivanje unutar istaknutog zahtjeva jer je ovom presudom tužiteljici dosuđeno praktički manje od onoga što je potraživala svojim početnim zahtjevom iz tužbe u vezi preplate po osnovi tečajnih razlika, odnosno u vezi zatražene zatezne kamate na sve mjesečne preplaćene iznose.

98. Naime u zakonodavstvu Republike Hrvatske je propisana zabrana anatocizma, te se ne može niti potraživati s uspjehom zatezna kamata, na dospjeli novčani iznos koji predstavlja svotu neplaćene i kapitalizirane zatezne kamate u slučaju dok glavni dug (u ovom slučaju je glavni dug svota od 4.654,95 Eura) i dalje nije podmiren, a to proizlazi iz članka 31.st.1. Zakona o obveznim odnosima jer dok glavni dug ne bude ispunjen ili plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i (ranije spis broj P-598/2023)

zapravo predstavljaju cjelinu sa glavnim dugom od ukupno neplaćenih 4.878,49 Eura u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva.

99. Ideja tužiteljice, posredstvom odvjetnika, vezana za tužbeni zahtjev iz podneska od 10. travnja 2026. godine, odnosno za početni zahtjev iz tužbe, koji se odnosio na isplatu iznosa od 3.131,18 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, po osnovi tzv. „razlike glavnice“ je potpuno neosnovana i taj zahtjev je stoga odbijen jer valja ponovo naglasiti da Dodatak, kao takav sa svim svojim odredbama proizvodi pravne učinke, a samo jedna od tih odredaba je bila u čl. 8. Dodatka, vezana za utvrđenje visine nepodmirenog glavnog duga po Ugovoru i to u iznosu od 30.132,97 Eura, time da tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom nije tražila utvrđenje ništetnim bilo koje odredbe Aneksa, pa je bilo potpuno neosnovano potraživanje tužiteljice po osnovi tzv. „razlike glavnice“ u iznosu od 3.131,18 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, uz obrazloženje istaknuto u tužbi, da je tuženik:“...prilikom izračuna konverzije tužiteljicu neosnovano teretio za veću glavnicu od glavnice koja je tužiteljici odobrena i isplaćena sukladno osnovnom Ugovoru“.

100. Naime, tuženik je izvršio svoju zakonsku obvezu u smislu ZIDZPK/15, ponudivši tužiteljici sklapanje Dodatka, a matematički izračun konverzije kredita je sačinio u cijelosti sa tim Zakonom, što je potvrdio i financijski vještak u ovoj parnici, pa nema govora o tome da bi tuženik nešto „neosnovano teretio tužiteljicu za veću glavnicu“, a osim toga, tužiteljica je potpisom Dodatka, pristala na sve odredbe tog pravnog posla, pa tako i na one propisane čl. 2. Dodatka, a kako Dodatak nije nikada utvrđen ništetnim, tužiteljica nema pravnu osnovu da potražuje bilo kakvu isplatu po osnovi tzv. „razlike glavnice“, na način obrazložen u historijatu tužbe, te je tuženikov priogovor u pogledu neosnovanosti tog novčanog potraživanja tužiteljice, potpuno osnovan. Tuženik, dakle, potpuno točno i ispravno navodi u odgovoru na tužbu u vezi tog neosnovanog tužbenog zahtjeva tužiteljice, da novčani iznos koji tužiteljica zahtjeva po osnovi tzv. „razlike glavnice“, ne predstavlja iznos koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita, više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru, već je taj iznos direktna posljedica sklapanja Dodatka, kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa ZIDZPK/15, a koji Dodatak i sada proizvodi pravne učinke, te ih je počeo proizvoditi od sklapanja, te koji Dodatak nije nikada proglašen ništetnim, pa je zbog toga neosnovan takav zahtjev tužiteljice po toj osnovi.

101. Dakle, sud smatra da navedeno predmetno potraživanje tužiteljice po osnovi tzv. „razlike glavnice“, bez ikakve dvojbe zadire u točnost ukupne visine glavnog duga utvrđene Dodatkom, pa kako Dodatak, nije utvrđen ništetnim, niti djelomično, nije osnovano u ovom slučaju potraživati, po uvjerenju ovoga suda, bilo što u vezi tzv. „razlike glavnice“, bez obzira na navedeni matematički izračun vještaka, po osnovi nekakve razlike glavnice duga na dan 30. rujna 2015. godine po Ugovoru, obzirom da je Dodatkom, koji proizvodi pravne učinke, utvrđena visina duga po Ugovoru u iznosu od 30.132,97 Eura i to ne prozvoljno, nego u cijelosti na način propisan ZIDZPK/15, a na što je i financijski vještak uputio ovaj sud, odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja.

102. Kako je financijski vještak, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, morao utvrditi preplatu ili novčanu svotu za koju je tužiteljica oštećena uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora do dana konverzije kredita u valutu Eura, (ranije spis broj P-598/2023)

vještačenjem je trebalo utvrditi postoji li novčana tražbina tužiteljice, nakon akceptiranja efekta konverzije kredita u valutu Eura (nakon prihvaćanja ekonomskih učinaka konverzije kredita tužiteljice, koja konverzija je u cijelosti izvršena u smislu ZIDZPK/2015, zbog čega Dodatak, uostalom i proizvodi pravne učinke), a što je vještak i učinio na stručan način, ne može tužiteljica s uspjehom potraživati u ovoj parnici i zateznu kamatu na sve pojedine mjesečne novčane iznose koji predstavljaju preplatu, računajući od dana dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, do dana 30. rujna 2015. godine jer je financijski vještak već utvrdio i obračunao (dakle, kapitalizirao) taj novčani iznos zatezne kamate, niti tužiteljica može s uspjehom potraživati svotu od 3.131,18 Eura, po osnovi razlike glavnice, kada navedeni Dodatak, nije utvrđen ništetnim, a temeljem istog je tužiteljica plaćala i nastavila otplaćivati svoje obveze iz početnog Ugovora, sada vezane za valutu Eura, što i sada čini.

103. Obzirom na opisane okolnosti slučaja i opisani način na koji je financijski vještak u ovome predmetu utvrdio točan novčani iznos za koji je tužiteljica oštećena u okolnostima slučaja, odnosno novčani iznos koji je tužena banka stekla nakon što je otpala pravna osnova stjecanja (nakon što su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule CHF), a vodeći računa o tome da je vještak taj novčani iznos od 4.878,49 Eura, utvrdio u granicama određenog mu predmeta vještačenja, tužiteljici je jedino bilo moguće u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužiteljice, dosuditi ukupan iznos od 4.878,49 Eura, sa zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 4.654,95 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine (jer je do 30. rujna 2015. godine, već bila obračunata i kapitalizirana tražbina tužiteljice u vezi zatezne kamate), pa sve do isplate, pri čemu tužiteljici ne pripada posebna zatezna kamata na dosuđeni iznos od 223,54 Eura (u okviru ukupno dosuđene svote od 4.878,49 Eura) jer se ne radi o samostalnoj novčanoj tražbini, te je ista utvrđena isključivo na temelju obračuna vještaka koji je morao biti izvršen na način na koji je izvršen, zbog poštivanja redoslijeda uračunavanja u smislu ZOO, da se ukalkulira efekt konverzije kredita u točnu visinu novčanog potraživanja tužiteljice, koji ukupan iznos je tužena banka stekla nakon otpadanja pravne osnove stjecanja.

104. Zbog toga je valjalo odbiti kao neosnovan, navedeni početnim zahtjevom tužiteljice zatraženi dio sporedne novčane tražbine tužiteljice, koji se odnosio na potraživanje zatezne kamate preko one dosuđene točkom I I. izreke ove presude u okviru ukupno dosuđenog iznosa jer se radilo o neosnovanom dijelu sporednog zahtjeva tužiteljice, a odbijen je i onaj preostali dio glavnog zahtjeva tužiteljice, preko ukupno dosuđenog iznosa od 4.878,49 Eura, do ukupno zatraženog.

105. Sud prilikom donošenja odluke o konačnom novčanom zahtjevu tužiteljice, ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati utvrđenja ili matematički izračun financijskog vještaka (bez obzira što odvjetnici oštečenih potrošača, često u ovakvim predmetima imaju neke svoje ideje o tome koji bi se novčani iznos trebao isplatiti tužitelju, kojeg zastupaju), pa je cijeneći okolnost da su bile sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su sada predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu (što je vještak naveo u svom pisanom mišljenju, no ta činjenica o tome da su „i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu“, ujedno ne znači da je ovom presudom dosuđeni iznos ukupne preplate pogrešno utvrđen jer je vještak imao sasvim određen i jasan zadatak, određen predmetom vještačenja, da utvrdi upravo točan novčani iznos preplate , na temelju (ranije spis broj P-598/2023)

ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, vodeći računa o efektu konverzije kredita), da bi se dobio konačni novčani iznos koji je tužena banka utvrdila kao neotplaćen iznos prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura u smislu ZIDZPK/15, a da bi se dobio iznos preplate temeljem Ugovora vezano za predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice, morao se do dana izračuna konverzije kredita u valutu Eura, utvrditi i točan iznos kapitalizirane zatezne kamate na visinu svih preplaćenih iznosa od dana isplate svih tih novčanih iznosa tuženiku, koje je vještak tabelarno i specificirano za svaki mjesec prikazao u utuženom razdoblju u svom pisanom nalazu, do dana 30. rujna 2015. godine, a koji iznos ukupne kapitalizirane zatezne kamate je vještak utvrdio u iznosu od 1.500,89 Eura.

106. Kada je riječ o pravnoj osnovanosti sporednog potraživanja tužiteljice, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

107. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i već ranije navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača , jer se tužiteljica na njih pozvala u ovoj parnici, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule, te se dakle radi lo u pravnom smislu o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica isplatila prema ugovorenoj valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti, odnosno isplatiti, svu onu novčanu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

108. Zahtjev tužiteljice u vezi dosuđene zatezne kamate je isključivo u pogledu pravne osnove bio ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabeli financijskog vještaka (a koje dane i koje iznose je sudski vještak utvrdio u ovoj parnici, na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom i utvrđenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužiteljici i obračunata i dosuđena kapitalizirana zatezna kamata na pojedine iznose, sve do 30. rujna 2015. godine), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika , na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio. Zbog toga tuženik, sasvim neosnovano smatra tijekom ove parnice da tužiteljici pripada zatezna kamata na preplaćene iznose od dana utuženja.

(ranije spis broj P-598/2023)

109. Tužiteljica iz ove parnice je po uvjerenju ovoga suda, svakako bila potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, a na što uostalom upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Dodatka, tretirao tužiteljicu kao potrošača (kako ju je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Dodatak, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužiteljica je nedvojbeno fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita", a to je bila: "kupnja kuće“, te o kojoj namjeni kredita je tužiteljica, ustalom, bio i saslušana u svojstvu stranke i o njoj je kazivala navodeći da je od sredstava kredita kupila kuću u [adresa] u [adresa], a u kojoj kući i sada živi sa svojim suprugom i dvoje djece. Iskaz tužiteljice vezano za povod realizacije kredita, ali i za činjenicu na što je potrošila sredstva od odobrenog joj kredita, sukladno Ugovoru je prihvaćen kao istiniti jer ne postoji valjani razlog, ali niti dokaz, za neko suprotno utvrđenje.

110. U ovom postupku je utvrđeno i da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe kakvu je podnijela i da je tužiteljici nastala imovinska šteta u ukupno dosuđenom novčanom iznosu, koju štetu joj je nanio upravo tuženik, zbog čega je tuženik i obvezan nadoknaditi tužiteljici dosuđeni novčani iznos po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, no kako sudska praksa varira ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog sudovanja u ovakvim predmetima, već još uvijek i na nivou sudovanja na području različitih vijeća najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (barem dok se javno ne objavi od strane VSRH, pravno stajalište koje je tijekom mjeseca svibnja 2026. godine, zauzeto na općoj sjednici toga suda u vezi predmeta sa zajedničkim nazivnikom „švicarsci sa konverzijom“), treba sačekati prvo pravomoćnost ove sudske odluke, odnosno donošenje potencijalne revizijske odluke od strane VSRH, vezano za reviziju koju će vrlo vjerojatno podnijeti ona stranka koja ne bude zadovoljna ishodom dvostupanjskog predmetnog postupka, a ukoliko niti tada „ne bude mira na nivou predmetnih stranaka“, vezanog za prihvaćanje pravnog stajališta VSRH u pogledu predmetne pravomoćne odluke, jasno je da će u konačnici ona stranka koja se smatra oštećenom u ovoj parnici, moći i na druge pravne načine pokušati zaštititi svoja prava i interese, pa bilo to makar u konačnici i izvan granica Republike Hrvatske.

111. Kako je banka – tuženik, posredstvom za to zaduženih zaposlenika – službenika banke, pravna osoba koja je sastavila Ugovor, dakle direktno utjecaja svojim radnjama, uz propuste zbog kojih je donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ broj P-1401/2012, na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, njoj kao stranci ove parnice ne pogoduju pravna utvrđenja navedene presude i banka se ne može s uspjehom u ovome postupku pozivati, po uvjerenju ovoga suda , na negativne tečajne razlike. Naime, predmetni Ugovor nije u potpunosti proglašen ništetnim niti u ovome postupku, niti u nekom drugom, da bi svaka stranka inače trebala drugoj vraćati po pravilima na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima, niti sve što je primila temeljem tog Ugovora, niti bi tužiteljica u ovom slučaju uopće bila dužna tuženiku platiti svotu koja predstavljaju tzv. „negativne tečajne razlike“(a nije dužna, niti umanjiti svoje predmetno potraživanje u vezi pozitivnih tečajnih razlika, sa nekakavom tražbinom tuženika u vezi negativnih tečajnih razlika), pa tuženik nema pravnu osnovu za isticanje takvog novčanog zahtjeva u ovoj parnici, niti u formi protutužbe, niti u formi prigovora radi prebijanja, a niti bi ovaj sud nešto trebao imati u vidu za donošenje meritorne odluke o novčanoj tražbini tužiteljice, da je tijekom otplate kreidta vezanog za valutu (ranije spis broj P-598/2023)

CHF, bilo pojedinih razdoblja tijekom kojih je tužiteljica plaćala anuitete po tečaju manjem od početnog jer je tužiteljica plaćala iznose koje je tuženik od nje tražio u tom razdoblju, neovisno o tome što joj je to tada išlo u korist. Zbog toga, tuženik neosnovano smatra u ovome slučaju, pozivajući se na nekakvu potpuno neprimjerenu i u pravnom smislu potpuno zastarjelu praksu pojedinih drugostupanjskih sudova, da bi se kod dosude preplaćenih iznosa tužiteljici, trebali cijeniti svi iznosi (i pozitivni i negativni), koje je financijski vještak obračunao prijebojem pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.

112. U ovom slučaju, ovaj sud smatra potrebnim napomenuti da je na temelju pravnog stajališta VSRH, svaki drugostupanjski sud u Republici Hrvatskoj, koji je svojevremeno došao na ideju, koju je proklamirao u svojim drugostupanjskim odlukama u pravno identičnoj ili barem sličnoj situaciji, da treba u ovakvim parnicama, ali i parnicama sa zajedničkim nazivnikom „švicarci bez konverzije“, voditi računa o Ugovoru u cjelini i prebijati pozitivne sa negativnim tečajnim razlikama, dakle „po službenoj dužnosti“, čak neovisno o zahtjevima tužitelja (ili neovisno o tome, da li je tuženik u pojedinoj parnici istakao u tom smilsu prigovore radi prebijanja ili protutužbene zahtjeve), odustao od tog krajnje površnog i neosnovanog, svakako samo privremenog pravnog stajališta, nakon čega je sasvim jasno da odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva svakog tužitelja, treba dosuditi tužiteljici, kao oštečenom potrošaču, isključivo pozitivne tečajne razlike.

113. Shodno tome, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

114. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP jer je tužiteljica samo djelomično uspjela u ovoj parnici, a što upućuje na zaključak da je i tuženikov uspjeh u ovoj parnici bio djelomičan.

115. Kada se ima u vidu da je tužbom iz podneska od 09. lipnja 2023. godine, tužiteljica tražila isplatu iznosa od 7.787,74 Eura (već je navedeno u obrazloženju ove odluke da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe od strane tužiteljice u fazi glavne rasprave u ovoj parnici u pogledu visine potraživanja, zbog čega ovaj sud nije niti mogao raspravljati u granicama navedenog novčanog zahtjeva tužiteljice iz podneska od 10. travnja 2026. godine), u vezi glavnog novčanog zahtjeva, ne računajući sporedne zahtjeve, odnosno da je ovom presudom u okviru ukupno dosuđenog iznosa od 4.878,49 Eura, tužiteljici dosuđen samo dio glavnog zahtjeva u iznosu od 4.654,95 Eura (preostali iznos od 223,54 Eura, se odnosio na dio kapitalizirane i nepodmirene zatezne kamate, koja je obračunata do 31. rujna 2015. godine), dosuđeni iznos od 4.654,95 Eura, predstavlja samo 59,77 %, od svote zatražene početnim zahtjevom u iznosu od 7.787,74 Eura, pa taj postotak od 59,77%, predstavlja sasvim logično, ujedno i uspjeh tužiteljice u pogledu visine istaknutog glavnog novčanog zahtjeva. Analogno tome, tuženikov uspjeh u ovoj parnici u pogledu visine potraživanja, iznosi 40,23%.

116. Međutim, kako prilikom utvrđivanja ukupnog uspjeha stranaka u parnici sud ne smije i ne može ne cijeniti uspjeh stranaka u pogledu pravne osnove, a tuženik je inače u ovoj parnici u cijelosti osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i u vezi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredba Ugovora vezano za valutnu klauzulu, ali i u vezi isplate utuženog novčanog iznosa, sud smatra da je tužitelj u potpunosti uspio sa svojim zahtjevom u pogledu pravne osnove (pri čemu je potpuno nebitno, što je (ranije spis broj P-598/2023)

tuženikov zahtjev u vezi „razlike glavnice“, bio neosnovan u pogledu pravne osnove jer je u vezi tog početnog potraživanja tužiteljice u iznosu od 3.131,18 Eura, tuženik bez daljnjega bio honoriran kroz utvrđeni uspjeh u ovoj parnici u pogledu visine zahtjeva sa ukupnim omjerom od 40,23%), pa je matematički valjalo utvrditi koliki razmjeran dio parničnih troškova, tuženik treba nadoknaditi tužiteljici.

117. Kada se navedeni uspjesi stranaka međusobno zbroje , odnosno oduzmu ili prebiju sud utvrđuje da je ukupan uspjeh tužiteljice cca 79,88% (59,77 + 100,00 = 159,77 : 2 = 79,88%), dok je analogno tome ukupan uspjeh tuženika cca 20,12% (40,23 + 0 = 40,23 : 2 = 20,12%), ali i da je tuženik dužan tužiteljici u smislu čl. 154.st.2. ZPP, nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 59,76 % (79,88 – 20,12 = 59,76%).

118. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, a na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice od 13. travnja 2026. godine, koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 566 spisa), primjenom važeće Odvjetničke tarife.

119. Shodno tome, tužiteljici je za:

- sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 12. listopada 2023. godine (kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu), priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podnesaka od 21. listopada 2025. godine (kojim se očitovala na vještački nalaz), priznat iznos od 200,00 Eura,

- sastav podneska od 04. ožujka 2026. godine, priznat iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife,

- za zastupanje tužiteljice po punomoćniku na ročištima održanim dana 15. siječnja 2024. godine, 06. lipnja 2025. godine, te 13. travnja 2026. godine u ukupnom iznosu od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

120. Kako je na ove opravdane parnične troškove tužiteljice u ukupnom iznosu od 1.250,00 Eura, tužiteljici priznat iznos od 312,50 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, utvrđen je u ovom dijelu ukupan opravdan trošak tužiteljice u iznosu od 1.562,50 Eura, od koje svote 59,76%, predstavlja iznos od 933,75 Eura.

121. Vodeći računa o činjenici da je svaka stranka na zahtjev suda platila predujam od po 300,00 Eura, na ime sufinanciranja financijskoig vještačenja, od čega je potrošen iznos od ukupno 500,00 Eura, za tu svrhu, te da svakoj stranci sud stoga treba, još vratiti po 50,00 Eura, kada obje stranke dostave sudu podatke o brojevima svojih računa (nakon objave predmetne presude u što kraćem roku) kod neke banke, na koji žele da im se vrate sredstva neutrošenog predujma od po 50,00 Eura, ali i da je tužiteljičin dio od 250,00 Eura (s kojim je sufinacirala troškove vještačenje), tuženik dužan također nadoknaditi tužiteljici, kao opravdan parnični trošak, bez kojeg ne bi bilo moguće donijeti ovu odluku, neovisno o uspjehu u ovoj parnici, sukladno sudskoj praksi, taj iznos od 250,00 Eura je valjalo pribrojti navedenoj svoti od 933,75 Eura.

122. Kako je za sada, matematički utvrđen ukupan opravdan parnični trošak tužiteljice u iznosu od 1.183,75 Eura, sukladno razmjernom uspjehu tužiteljice u parnici, koji joj tuženik treba nadoknaditi, tuženik je obvezan tu svotu isplatiti tužiteljici, sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2026. godine, sukladno čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

(ranije spis broj P-598/2023)

123. U prethodnoj točci su navedene riječi „za sada“ jer ovom odlukom inače još, nije niti odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadom troška za zastupanje tužiteljice posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, niti o zahtjevu koji se odnosi na pripadajući porez na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna činjenica hoće li se uopće punomoćnik tužiteljice, odazvati na ročište na kojem će predmetna presuda biti objavljena. Naime, tek će se nakon održavanja tog ročišta, ukoliko na isto pristupi punomoćnik tužiteljice, posebnim rješenjem odlučiti i o tom zahtjevu tužiteljice u vezi naknade troškova.

U Bjelovaru, 15. lipnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 16. lipnja 2026. godine, a putem ovoga suda.