REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3918/2025-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NČ iz [adresa], 65. bataljuna ZNG br. 60, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Gorana Srebačića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 13. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 016-556/2007 od 28. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja NČ, kao korisnika kredita, i Hypo-Alpe-Adria bank d.d., kao kreditora i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita i u dijelu u kojem se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita uvećanog za kamate iz prva četiri anuiteta.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju NČ isplati iznos od 465,02 eur zajedno sa zateznom kamatom od 30. svibnja 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 465,02 eur počev od 28. svibnja 2007. do 29. svibnja 2007.

r i j e š i o  j e

I. Tužba je povučena za isplatu iznosa od 10,57 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju NČ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.632,72 eur zajedno sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 28.5.2007. s prednikom tuženika Hypo-Alpe- Adria bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-556/2007 koji u čl. 5. st. 2. sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, dok je u čl. 13. st. 1. tužitelj obvezan platiti premiju osiguranja kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita uvećanog za kamate iz prva četiri anuiteta pa kako mu niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužitelja, kao potrošača, čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima pri čemu sporne odredbe u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača jer se radi o odredbama koje su unaprijed formulirane u tipskom obrascu ugovora, unaprijed pripremljenom od strane prednika tuženika, kao jače ugovorne strane čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora odnosno o kojemu se nije pojedinačno pregovaralo, to tužitelj predlaže navedene ugovorne odredbe utvrditi ništetnima kao pod točkom I. izreke presude te potražuje povrat isplaćenog iznosa od ukupno 475,59 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28.5.2007. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eur jer tužitelj potražuje samo isplatu iznosa od 475,59 eur. Nadalje, osporava činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe prigovor zastare zato što je tužba podnesena 6.6.2025. pa je protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove, slijedom čega osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada 30.5.2007. u iznosu od 230,53 eur pri čemu ukazuje da tužitelj nije razgraničio koji iznos potražuje s osnova tzv. ulazne naknade, a koji s osnove naplaćene premije osiguranja pri čemu u odnosu na ugovorenu obvezu plaćanja premije osiguranja ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer je ista isplaćena osiguravajućem društvu pa tuženik temeljem predmetne ugovorne odredbe nije ništa stekao, a opreza radi ističe da tužitelj ni sa čime ne obrazlaže zašto bi ova ugovorna odredba bila nepoštena i ništetna ukazujući da se premije osiguranja redovito ugovaraju kao jedan od uobičajenih instrumenata osiguranja tražbine u slučaju da tužitelj ne bude u mogućnosti otplaćivati novčane iznose za vrijeme trajanja ugovora. Nadalje, smatra da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu pa se ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Međutim, u svakom slučaju tvrdi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama te da je sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih strana s time da je sporna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi jasna, lako uočljiva i razumljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost, a da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi potrebno je da se kumulativno ostvare dva uvjeta: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa kako je ova ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita dopuštena jer je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno njeno ugovaranje, to sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a kako se ovdje radi o javnobilježničkom aktu koji ima snagu javne isprave, to sadržaj istoga predstavlja pravu volju tužitelja sve dok ne dokaže neistinitost ove javne isprave. Tuženik nadalje prigovara da bi tužitelj imao status potrošača dok to ne dokaže u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te smatra da se ništetnost više ne može isticati temeljem odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima jer je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. Osporava i zatraženi tijek zateznih kamata, osobito onih prije podnošenja tužbe te slijedom navedenoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška s time da je u podnesku od 3.2.2026. (stranica 134) ponovio kako je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 230,53 eur tako da mu je s osnova tzv. ulazne naknade te s osnova premije osiguranja naplaćen ukupan iznos od 465,02 eur i to sve dana 30.5.2007.

3. Sukladno navodima tuženika iz podneska od 3.2.2026. tužitelj je u podnesku od 6.2.2026. (stranica 137 i 138) snizio tužbeni zahtjev tako da s osnova tzv. ulazne naknade te s osnova premije osiguranja potražuje ukupan iznos od 465,02 eur na koji iznos i nadalje potražuje zatezne kamate već od 28.5.2007. do isplate pa kako je time tužba djelomično povučena za iznos od 10,57 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, a čemu se tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

4. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom u tužbi potražuje samo iznos od 475,59 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a na pripremnom ročištu održanom dana 15.1.2026. rješenjem (stranica 122) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.803,59 eur imajući u vidu da je tužitelj u tužbi pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dvije ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 eur nije naznačena suviše visoko imajući u vidu da je odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23) propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eur.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 14) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 49), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 141 i 142).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Hypo- Alpe-Adria bank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 016-556/2007 od 28.5.2007. (stranica 6-9, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 26.197,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria bank d.d. na dan korištenja kredita kojeg je tužitelj u cijelosti otplatio, a da je u čl. 5. st. 2. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, dok je u čl. 13. st. 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita uvećanog za kamate iz prva četiri anuiteta. Nije sporno niti to da je tužitelju naplaćen ukupan iznos od 465,02 eur temeljem ove obje ugovorne odredbe.

8. Sporno je jesu li navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetne odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara. Također je sporno ima li tužitelj status potrošača te može li se isticati ništetnost temeljem odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima s obzirom na to da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a sporno je i to je li tuženik pasivno legitimiran u odnosu na isticanje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 13. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu te posljedično u odnosu na isplatu temeljem te ugovorne odredbe s obzirom na tvrdnju tuženika da je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu.

9. Tužitelj u svom iskazu (stranica 141 i 142) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe te da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva pa kada je u autokući odabrao vozilo i rekao da bi ga kupio na kredit, upućen je u predmetnu banku, a kada je došao u poslovnicu iste, predočen mu je već pripremljen ugovor o kreditu tako da o pojedinim ugovornim odredbama nije pregovarao niti je to mogao. Kako je ovaj Ugovor o kreditu pročitao, to je vidio da se je u čl. 5. obvezao na plaćanje troškova obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a također je vidio da se je u čl. 13. obvezao platiti premiju osiguranja kredita. Međutim, niti o tim odredbama nije mogao pregovarati jer su jednostavno bili takvi uvjeti za odobravanje kredita s time da mu nije ništa pojašnjeno zbog čega mora platiti ove troškove obrade te ovu premiju osiguranja kredita niti mu je pojašnjeno zbog čega sve to mora platiti u tom postotku te na što se točno odnose ovi troškovi obrade. U svakom slučaju tvrdi da mu je naplaćena i naknada za obradu kredita i navedena premija osiguranja kredita.

10. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da su bile uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ovih troškova ili ih eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se odnosi naknada za troškove obrade kredita i zašto mora platiti premiju osiguranja kredita, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

11. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6-9) kao i u dokument dostavljen uz odgovor na tužbu pod nazivom "Naknade za usluge Banke u kreditiranju građana (stranica 49) utvrđeno je da niti u toj dokumentaciji nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada za obradu i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni, a isto tako nije navedeno zašto je tužitelj, kao korisnik kredita, obvezan platiti premiju osiguranja kredita i to upravo u iznosu od 1,50% od iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta, pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud, slijedom svega navedenoga, sporne odredbe iz čl. 5. st. 2. te iz čl. 13. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnima pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude, dok je pod točkom II. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 465,02 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 30.5.2007. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

12. Naime, tuženik je u podnesku od 3.2.2026. (stranica 134) naveo kako je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 230,53 eur tako da mu je s osnova tzv. ulazne naknade te s osnova premije osiguranja naplaćen ukupan iznos od 465,02 eur i to sve dana 30.5.2007. pa je slijedom toga valjalo pod točkom III. izreke presude odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 465,02 eur počev od 28.5.2007. do 29.5.2007.

13. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

14. Nadalje, nije prihvaćen niti navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača smatrajući da je na njemu teret dokaza o tome. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio za kupnju vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe te da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 6-9) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

15. Nije prihvaćen niti tuženikov prigovor da tužitelj uopće ne može isticati ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 326. st. 2. ZOO- a jer da je isti u cijelosti ispunjen, a da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi ni o kakvoj zabrani manjeg značaja kao uzroku utvrđene ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu pa sama činjenica što je isti doista u cijelosti ispunjen ne može biti razlogom koji bi tužitelju onemogućio isticanje ništetnosti istih.

16. Konačno, nije prihvaćen niti tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na ugovorenu obvezu plaćanja premije osiguranja koji prigovor tuženik obrazlaže time što je ova premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu pa da on temeljem predmetne ugovorne odredbe nije ništa stekao. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu naplaćene premije osiguranja zbog ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, dok ovo osiguravajuće društvo nije ugovorna strana iz toga Ugovora o kreditu radi čega je pasivno legitimiran upravo tuženik jer je njegov pravni prednik formulirao spornu ugovornu odredbu.

17. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a imajući u vidu da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svoga zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 4.9.2025., 29.1.2026. i 6.2.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 15.1.2026. i 11.5.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 1.200,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 300,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 66,36 eur koliko iznosi i zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu pa to onda sveukupno iznosi 1.632,72 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke rješenja i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 15.6.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

18. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 15. lipnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnicima tuženika