Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-19/2024-29

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 28. svibnja 2026., održane u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika FĐ, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 15. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 8.339,60 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 207,91 EUR tekućim od 16. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,72 EUR tekućim od 15. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 14. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 16. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 15. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 17. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 18. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,18 EUR tekućim od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 43,98 EUR tekućim od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 43,98 EUR tekućim od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,38 EUR tekućim od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,50 EUR tekućim od 02. studenoga 2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,56 EUR tekućim od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,62 EUR tekućim od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,93 EUR tekućim od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 99,79 EUR tekućim od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 43,98 EUR tekućim od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,41 EUR tekućim od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,97 EUR tekućim od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 67,28 EUR tekućim od 05. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,69 EUR tekućim od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 79,88 EUR tekućim od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 84,74 EUR tekućim od 16. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 96,56 EUR tekućim od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 108,15 EUR tekućim od 02. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 98,63 EUR tekućim od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 101,57 EUR tekućim od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,41 EUR tekućim od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 94,48 EUR tekućim od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 125,81 EUR tekućim od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 123,34 EUR tekućim od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 150,43 EUR tekućim od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 146,41 EUR tekućim od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 124,15 EUR tekućim od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,47 EUR tekućim od 02. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 124,10 EUR tekućim od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 126,76 EUR tekućim od 02. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 131,92 EUR tekućim od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 134,09 EUR tekućim od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 135,02 EUR tekućim od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,84 EUR tekućim od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 140,05 EUR tekućim od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 136,15 EUR tekućim od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 130,47 EUR tekućim od 11. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 127,17 EUR tekućim od 02. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 123,08 EUR tekućim od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 129,93 EUR tekućim od 16. studenoga 2012. godine do isplate,

- na iznos od 128,44 EUR tekućim od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 126,41 EUR tekućim od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 124,81 EUR tekućim od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 123,43 EUR tekućim od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 130,74 EUR tekućim od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 119,13 EUR tekućim od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 118,48 EUR tekućim od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 118,11 EUR tekućim od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 119,29 EUR tekućim od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 121,97 EUR tekućim od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 124,55 EUR tekućim od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 125,93 EUR tekućim od 16. studenoga 2013. godine do isplate,

- na iznos od 130,19 EUR tekućim od 17. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 126,02 EUR tekućim od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 121,93 EUR tekućim od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 123,99 EUR tekućim od 02. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 121,96 EUR tekućim od 02. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 119,38 EUR tekućim od 02. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 118,22 EUR tekućim od 02. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 118,73 EUR tekućim od 02. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 121,97 EUR tekućim od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 125,28 EUR tekućim od 02. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 125,28 EUR tekućim od 04. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 127,15 EUR tekućim od 06. studenoga 2014. godine do isplate,

- na iznos od 128,54 EUR tekućim od 06. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 128,09 EUR tekućim od 06. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 06. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 06. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,42 EUR tekućim od 04. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 06. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 04. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 07. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR tekućim od 05. rujna 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1.752,41 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

II. Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 1. listopada 2007. sklopila Ugovor o kreditu br. 51400607-5103689503, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 66.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. i pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/12 od 04.07.2013., kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, pod brojem: P- 1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 09.04.2015. te presudom Ustavnog suda RH, oznake: U-III-2521/2015 od 13.12.2016. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod brojem: Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem: Rev-2221/18 od 03.09.2019. Prema odredbi čl. 142. st. 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom st. 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi važe ove posljednje. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi čl. 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva načela savjesnosti i poštenja. 49. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni tužitelja, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se, naime, usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrijebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednosti činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07, i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani po principu uzmi ili ostavi. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C- 186/16 H i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i naslovni sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07 i 79/09, dalje ZZP/07) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača … obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženikom zaključio i Aneks uz ugovor o kreditu, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim, tužitelj potpisom tog ugovora te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime, cilj ZIDZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015.g. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada s pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi". Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos. Tužitelj nije imao bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostao bez provedbe konverzije koju je morao prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZIDZPK. 72. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo je da se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZIDZPK /15 u čl. 19.e, gdje je bankama bilo zabranjeno da u dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava. Tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Tužitelj ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule. Slijedom svega navedenog, s obzirom da je valutna klauzula pravomoćno utvrđena nezakonitom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a ista potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019., te da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO, tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 8.347,76 EUR/ 62.896,17 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), dok s osnove razlike glavnice iznos od 1.725,40 EUR /13.000,00 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate do isplate.

1.1. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 30. ožujka 2026. (list 664 -668) specificirala tužbeni zahtjev, na način da temeljem iste činjenične i pravne osnove sada potražuje iznos od 8.339,60 EUR temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli, dok s osnove razlike glavnice iznos od 1.752,41 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog mjesečni iznosa preplate do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja o raspravljane o glavnoj stvari tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, pozivajući se na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103689503 od 1. listopada 2007., kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Ovosudnim rješenjem, posl. br. P-19/2024-3 od 25. lipnja 2024., prigovor mjesne nenadležnosti je odbijen, koje rešenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br.Gž- 2839/2024-2 od 21. studenoga 2024. Tuženik je istaknuo da tužiteljica nema status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, dalje ZZP) te je tužiteljica dužna dokazati da ima status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, obzirom je predmetnim kreditom kupljena nekretnina koja nije služila za stanovanje tužiteljice. Nadalje, stranke su dana 16. prosinca 2015. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje Aneks), kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju br. Revd-2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN-102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak , postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 i rješenje posl. br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak). VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju, ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VS RH, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl. br. Rev 1014/18, kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te Direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva, tj. neoboriva zakonska presumpcija da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19. c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: - tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom - provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

- navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; - pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; - tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 1.725,40 EUR / 13.000,00 kuna s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom. U odnosu na tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je 16. prosinca 2015., a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225.ZOO-a. Obzirom da je od 16. prosinca 2015., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. O aneksu ugovora o kreditu Sklapanjem Aneksa broj 1. od 16. prosinca 2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 1. utvrđen iznos kredita 23.590,41 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.725,40 EUR / 13.000,00 kuna, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike potvrđeno je i u presudi Županijskog suda u Puli posl. broj Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. godine u kojoj se navodi: "23. Konačno, tužitelj i tuženik su sporazumno sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 1031262160/51400607- 5103257059 od 28. veljače 2012., u tom ugovoru su u čl. 3. istoga ugovorili visinu duga po tom Aneksu, taj ugovor, u tom dijelu, nije na neki valjani način "stavljen izvan snage" (nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim), da je zahtjev tužitelja, u tom dijelu, bio osnovan, tada bi bio osnovan i tuženikov prigovor zastare (Aneks br. 1 je sklopljen 22. kolovoza 2012., a tužbeni zahtjev u tom dijelu, za isplatu je postavljen 30. rujna 2021.

– str. 438.- 443.), a pravna praksa na koju se "poziva" tužitelj nije primjenjiva u konkretnom slučaju, pa je prvostupanjski sud valjano u tom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a žalba tužitelja u tom dijelu, glede točke VII. izreke je, onda, neosnovana, pa je i u tom dijelu valjalo odlučiti kao u izreci.". Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20. Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 8.347,76 EUR / 62.896,17 kn s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatom ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 26. svibnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik je istaknuo da je 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za 13 vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS i VSRH. Naime, odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022., u predmetima broj U III-4372/2021 i U-III-5458/2021, utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Predmetni ugovor o kreditu sadrži posebnu odredbu u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine, u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako nije ostvari, niti može ostvariti, ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Banka nije imala, niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. gdje je navedeno: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim. Tuženik ustraje u navodima da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe prigovor prijeboja, navodeći da se ne može zanemariti činjenica da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 16. prosinca 2015. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od 40.035,59 kn, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Dakle, nesporno je da je tuženik tužiteljici priznao preplatu po konverziji u iznosu od 40.035,59 kn i da bi stoga sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim, tužiteljici dosudio i iznos za koji je tuženik već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva, kako ga je postavio tužiteljica, dovelo bi do ne pripadajuće imovinske koristi za tužiteljicu, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužiteljici kao preplata već priznat konverzijom. Tuženik je istaknuo uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 40.035,59 kn /5.313,64 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 38.228,70 kn /5.073,82 EUR od 01.10.2015. do isplate, te na iznos od 1.806,89 kn/ 239,82 EUR od 17.12.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu troškova vještačenja u iznosu od 1.000,00 kn, čije je provođenje samostalno ugovorio neovisno od tijeka ovog postupka, tuženik ističe da isto nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, a osobito jer tužitelj dodatno predlaže u postupku provesti financijsko vještačenje. Sukladno odredbi članka 152., 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. Obzirom vještačenje nije bilo određeno u tijeku postupka rješenjem od strane suda, da glede istoga tuženiku nije omogućeno predložiti zadatak vještaku te isti vještak neće iskazivati na ročištu, a tužitelj dodatno predlaže provođenje neovisnog vještačenja u postupku, razvidno je da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice, pa tužitelj isti neosnovano potražuje od tuženika. S obzirom na sve navedeno, tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. U postupku je sud izveo dokaze čitanjem Obavijesti banke o usklađivanju kamatne stope dostavljene tužiteljici, Obavijesti o izračunu konverzije kredita dostavljena tužiteljici, preslike Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103689503 od 1. listopada 2007., preslike Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103689503 od 16. prosinca 2015., otplatnog plana za otplatu kredita, knjigovodstveno

- financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji, te saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

4. Nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103689503 od 1. listopada 2007. na iznos kredita od 66.000,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 180 mjeseci, a povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na kašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke (čl. 7. Ugovora). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke, s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 5,39 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze ugovorena kao promjenjiva prema odlukama Banke i obračunava se primjenom direktne metode (čl. 8. Ugovora).

5. Nadalje, nije sporno da je između tužiteljice i tuženika zaključen Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103689503 od 16. prosinca 2015., (dalje Aneks ugovoru, list 84-89), kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način da je u čl. 5.3. Aneksa ugovoru utvrđeno da preplata kredita na dan 30. rujna 2015., prema Izračunu konverzije sačinjenog od strane Banke, iznosi 40.035,35 kn, čije korištenje će se regulirati Sporazumom stranaka iz čl. 7. Aneksa, na način da će se navedeni iznos utvrđenje preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše, kako je to ugovoreno u čl. 7.2. Aneksa ugovoru, do 50 % dospjelog anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi u cijelosti.

6. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, da li je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti utuženi novčani iznos specificiran u podnesku tužiteljice od 21. studenoga 2025., sporan je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja, osnovanost tuženikovog prigovora prijeboja, da li tužiteljica ima status potrošača, da li je konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ugovorena Aneksom ugovoru, provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15), odnosno da li je konverzija u konkretnom slučaju provedena na način da je položaj tužiteljice, kao potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednačen s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je koristila kredit denominiran u EUR, koji bi po iznosu, namjeni, vrsti i razdoblju primjene bio jednak kreditima koje je tuženik u to isto vrijeme odobravao istovrsnim skupinama potrošača kao što je tužiteljica.

7. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Ovo stoga što je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu posl. broj P-1401/12, došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

7.1. Ovakav pravni stav sukladan je pravnom stavu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

7.2. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.3. S obzirom da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, i to od trenutka pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Kako je navedena presuda, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena navedena prvostupanjska presuda, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, budući da od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu pa do dana podnošenja tužbe 26. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

8. Prigovor tuženika da tužiteljica nema status potrošača sud smatra neosnovanim. Naime, prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje NN-ZZP/07), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren stambeni kredit (čl. 3. Ugovora), a ne u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice, utvrđeno je da tužiteljica ima status potrošača u smislu citirane odredbe ZZP/07, slijedom čega je tužiteljica aktivno legitimirana pozvati se na odredbe navedenog Zakona radi zaštite svojih pravnih interesa.

9. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103689503 od 1. listopada 2007., u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula. Radi se konkretno o odredbi čl. 7. Ugovora, u dijelu gdje ugovoreno " ... povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na kašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.".

9.1. Naime, unatoč tome što je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti, te iako je rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno da je citirana zakonska odredba čl. 22. st. 1. ZOO suglasna sa Ustavom RH, te da je prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, izražen u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., citirana zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima, u konkretnom slučaju ima se primijeniti ZZP/07, kao lex specialis, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

9.2. Primjenom odredaba ZZP/07 i temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da je citirana odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštena, a time i ništetna. Naime, tužiteljica je iskazala da je s tuženikom 2007. godine zaključila Ugovor o kreditu, namjena kojeg kredita je bila kupnja stana i kreditna sredstva je u cijelosti utrošila za tu svrhu. Kredit joj je odobren u iznosu od 66.000,00 CHF, a isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema tečaju CHF u odnosu na kune na dan isplate kredita. Prilikom razgovora u svezi ostvarenja ovog kredita s ovlaštenim djelatnikom banke nije imala mogućnosti razgovarati o osnovnim uvjetima kreditiranja, odnosno konkretno o ugovornim odredbama u kojima je ugovorena devizna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, naime, ugovor je bio unaprijed pripremljen i dan joj na potpisivanje, bez mogućnosti da o uvjetima kreditiranja o kojima govorila pregovara. U ugovoru su utvrđeni rok otplate kredita, kao i početni mjesečni anuiteti, odnosno prema tečaju CHF u odnosu na kune na dan plaćanja kredita. Ove odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu joj bile potpuno jasne jer je po struci liječnica a ne ekonomistica. Mjesečni anuiteti su se s vremenom tijekom otplate kredita povećavali i to znatno, tako da je te mjesečne anuitete jedva mogla otplaćivati od plaće koju je kao liječnica ostvarivala. Upravo je zbog toga pristala na konverziju ovog kredita u kredit denominiran u valutu EUR, nakon konverzije kredita mjesečni anuiteti su bili nešto niži. Kredit nakon konverzije i dalje otplaćuje prema tim uvjetima koji su konverzijom ugovoreni. Nadalje upitana iskazuje da u vrijeme kada je imala namjeru podići kredit za kupnju stana da je odlučila kredit podići upravo kod tuženika, s obzirom da je svoju plaću primala preko računa koji su svi djelatnici imali otvoren kod banke, jer je dakle bila klijent ove banke, a u banci su joj naglasili da je ovakav kredit sa valutom CHF i promjenjivom kamatnom stopom povoljan kredit.

9.3. Iz ovako danog iskaza tužiteljice proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije informirao tužiteljicu o potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF, slijedom čega tužiteljica nije mogla raspolagati potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, što spornu ugovornu odredbu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čini nepoštenom, a time i ništetnom. Naime, citiranim zakonskim odredbama propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.4. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09).

9.5. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za sud je obvezujuća. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, u smislu povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.6. Identično pravno stajalište zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem „… u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.“. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u odluci posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem „ … u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.“.

10. U vještačkom nalazu i mišljenju od 23. veljače 2026. knjigovodstvena vještakinja navela je da je 1. listopada 2007. tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj 51400607-51036889503, temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolagane tužiteljici kredit u iznosu od 66.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Rok otplate kredita je 180 mjeseci, a izračunata visina anuiteta (čl. 7. Ugovora) je 535,43 CHF. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,39 % godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Dana 16. prosinca 2015. zaključen je Aneks Ugovora o kreditu broj 5103689503, gdje je u čl. 5.2 utvrđena visina nedospjele glavnice u iznosu od 23.590,41 EUR, u čl. 5.3. utvrđena je visina više plaćenog iznosa od 40.035,59 kn / 5.313,64 EUR. Samo pozitivna razlika nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 255,86 EUR, dok negativna razlika nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi -660,60 EUR, dakle manje plaćeno je 660,60 EUR temeljem promjene visine kamatne stope. Samo pozitivna tečajna razlika iznosi 8.339,60 EUR, a samo negativna tečajna razlika iznosi -6,68 EUR. Zaključenim Aneksom priznata je preplata u postupku konverzije u iznosu od 5.313,64 EUR. Prema Prvom otplatnom planu nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. je iznosila 37.395,95 CHF x tečaj 4,3999 kn = 164.538,44 kn / 21.838,00 EUR prema tečaju konverzije 7,53450, dok je u čl. 5.2 Aneksa utvrđena visina nedospjele glavnice u iznosu od 23.590,41 EUR. Razlika nedospjele glavnice utvrđena konverzijom i nedospjele glavnice prema Prvom otplatnom planu iznosi 1.752,41 EUR (23.590,41 - 21.838,00 EUR).

11. Unatoč utvrđenju da je citirana odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, te unatoč činjenici da je provedenim knjigovodstveno - financijskog vještačenjem utvrđeno da pozitivna tečajna razlika iznosi 8.339,60 EUR, do koje je došlo zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a da razlika između nedospjele glavnice utvrđene konverzijom i nedospjele glavnice prema Prvom otplatnom planu iznosi 1.752,41 EUR, sud je tužbeni zahtjev za isplatom u cijelosti odbio kao neosnovan.

11.1. Naime, u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, navodi slijedeće: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak, ili aneks, ugovora kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15, imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

11.2. Sukladno odredbama čl. 19.c i čl. 19.d ZIDZPK/15 banke su za potrebe provjere izračuna konverzije bile dužne izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije (utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15) te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, te da su prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici banke bile dužne pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZIDZPK/15 i takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZIDZPK/15. Prema odredbi čl. 19. e ZIDZPK/15, kojom je propisano da je banka kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZIDZPK/15 preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita - potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZIDZPK/15, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu; da je zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015., preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, te da je izračun trebao sadržavati jasan pregled svih promjena iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK/15 te iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZIDZPK/15, a da je potrošač o prihvatu izračuna konverzije bio dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19.e ZID ZPK/15), a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15 da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

12. Primjenom citiranih odredaba ZIDZPK/15 banke, kao vjerovnici, bile su dužne prilikom izračuna obveze potrošača uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR. Potrošači su mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF i denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Sklapanjem navedenog Aneksa ugovoru izmijenjen je osnovni Ugovor o kreditu, među ostalim i u pogledu promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u skladu s odredbama ZIDZPK/15, čime je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli, a time i pravni učinci ništetnih odredbi. Aneks ugovoru kojim je provedena konverzija predstavlja pravnu osnovu sukladno zakonskim uvjetima koji sadrže opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja između ostalih i iznosa obračunatih na temelju devizne klauzule sadržane u anuitetima, radi čega Aneks sada predstavlja novu pravnu osnovu temeljem koje tuženik ima pravo zadržati primljene anuitete na ime ispunjenja obveze ugovorene Aneksom ugovoru, slijedom čega tužbeni zahtjev za isplatom temeljem stjecanja bez osnove u ovom slučaju ne može biti osnovan. Naime, zaključenjem Aneksa ugovoru više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su ugovorne strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva, odnosno ništetnost ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli. U suprotnom bi tužiteljica imala pravo i na konverziju i na povrat preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, dok bi tuženiku neosnovano bila nametnuta dvostruka obveza.

12.1. Naime, konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR ostvareno je načelo iz odredbe čl. 19.b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Tužiteljica ne tvrdi da konverzija nije izvršena sukladno odredbama ZIDZPK/15, niti tvrdi da Aneks ugovoru nije zaključila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Odredbe Aneksa ugovoru odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK/15, a kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, odredbe Aneksa ugovoru obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti. Primjena ZIDZPK/15, kao posebnog propisa, derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Tužiteljica je imala mogućnost ili sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF i denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, čime bi se otplata kredita nastavila prema do tada važećim ugovorenim uvjetima. Aneks ugovoru ne djeluje samo pro futuro već ima i retroaktivni učinak te su stranke prihvaćanjem konverzije iznova, počevši od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze te su u skladu s odredbama ZIDZPK/15 obveze s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu restituirane, i to na način da su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR, kao i time što je sve do tada plaćeno iskorišteno u korist tužiteljice na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom ugovoru te se stoga utuženi iznos više ne nalazi u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove. Učinak konverzije koja je provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 djeluje ex tunc, što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave novog činjeničnog i pravnog okvira sama po sebi ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. S obzirom da je tužiteljica pristala sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju, time je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO, jer preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

12.2. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. te presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Naime, u presudi i rješenju br. Rev-586/2019 od 16. studenoga 2022. Vrhovni sud navodi „ … primjena propisa (ZIDZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15“, te „…tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZIDZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.“. U presudi i rješenju br. Rev-925/2023 od 8. travnja 2025. Vrhovni sud RH navodi: "U odredbama članaka 19.d. i 19.e ZIDZPK/15 je propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe . Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZIDZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca“, te „ … zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZIDZPK/15) uspostavljena je ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštita legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15. Revizijski sud ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, a koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZIDZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZIDZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).".

13. S obzirom na sve navedeno, cijeneći da je zaključenjem Aneksa ugovoru konverzija predmetnog Ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR provedena u skladu sa odredbom čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15, kojom je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju cjelokupne uplate radi namirenja utvrđenih obroka u CHF te se pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, da je tuženik u postupku konverzije uzeo u obzir sve uplate koje su izvršene na partiju kredita kao povrat mjesečnih obveza, utvrđeno je da je tužiteljica prihvaćanjem konverzije konzumirala pravo na restitucijski zahtjev svega onoga što je platila s osnova nepoštenih ugovornih odredbi po predmetnom Ugovoru o kreditu te da stoga tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu zahtijevati isplatu preplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev, specificiran u podnesku tužiteljice od 21. studenoga 2025., odbio kao neosnovan te presudio kao u izreci.

13.1. Sud smatra da bi tužiteljica imala pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom (tvz. "konverzijska preplata"), obračunate za razdoblje od korištenja kredita do izvršene konverzije 30. rujna 2015. S obzirom da tužiteljica ne zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom, već zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate za razdoblje od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate, cijeneći da stranke nisu predložile provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja na okolnost visine zakonskih zateznih kamata na tvz. „konverzijsku preplatu“, koji dokaz sud bez prijedloga stranaka nije ovlašten odrediti, te cijeneći da u parničnom postupku sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, o pravu tužiteljice na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos preplate priznat konverzijom sud nije mogao meritorno odlučiti.

14. Sud nije donio odluku o osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog u podnesenom procesnom prigovoru prijeboja, budući da do prijeboja, s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, u konkretnom slučaju ne može niti doći. Naime, samo u slučaju da je utvrđeno da su i tužbeni zahtjev tužiteljice i procesni prigovor prijeboja tuženika osnovani, sud bi bio u mogućnosti presudom izvršiti prijeboj međusobnih potraživanja stranaka, a ako bi se pokazalo da prijebojem u cijelosti nije prestalo potraživanje bilo po tužbi bilo po prigovoru prijeboja, ostatak potraživanja bi se presudom dosudio stranici čije je potraživanje veće.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 400,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 2. prosinca 2025. i 28. svibnja 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 400,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 24. veljače 2025. i 20. svibnja 2026. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 250,00 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife) te 250,00 EUR za troškove vještačenja.

15.1. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 250,00 EUR s PDV-om za sastav žalbe od 12. srpnja 2024., izjavljene protiv ovosudnog rješenja posl. br. P-19/2024 od 25. lipnja 2024., budući da s navedenom žalbom tuženik nije uspio (žalba je kao neosnovana odbijena rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2839/2024 od 21. studenoga 2024.).

15.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 250,00 EUR sud kao neosnovan odbio.

15.3. Na dosuđeni iznos troškova tužiteljica je dužna tuženiku platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja presude 15. lipnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 15. lipnja 2026.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Melita Babić, odvjetnica iz Bjelovara - punomoćnica tužiteljice.

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.