REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-11/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Meliti Geošić, u pravnoj stvari tužiteljice JA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ilica 209, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 09. lipnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon objave presude, 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 13.2. Ugovora o stambenom kreditu broj 9015191977 sklopljenog dana 20. srpnja 2010.g između tužiteljice TA (sada JA) i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., a koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 230,59 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. srpnja 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 258,57 eura sa zateznim kamatama počev od 12. lipnja 2026. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je s tuženikom dana 20. srpnja 2010. sklopila Ugovor o stambenom kreditu broj 9015191977, a prema kojemu je tuženik, kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 30.000,00 eura u svrhu kupnje stambene nekretnine. Citiranim je Ugovorom ugovoren rok otplate kredita u trajanju 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Tužiteljica nadalje navodi kako je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 13,2 ugovorena naknada za obradu kredita i to u iznosu od 0,80 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

Tuženik je prilikom isplate kredita 28. srpnja 2010. naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 240,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora koji je na taj dan iznosio 1 EUR = 7,239 HRK, odnosno naplatio je 1.737,36 HRK tj. 230,59 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7.53450 HRK.

Tužiteljica nadalje ukazuje kako se o ugovornim odredbama za tzv. "ulaznu naknadu" nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba, istaknula je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje, kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je, kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima, takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predložila je sudu da usvoji tužbeni zahtjev te je potraživala i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je osporavao samo osnovu tužbenog zahtjeva te je istakao prigovor zastare predmetnog potraživanja, pri tome se pozivajući na presudu suda EU u predmetu C-561/21 od 25.04.2024. u smislu koje je tužiteljica mogla postati svjesna nepoštenosti predmetne odredbe, ako ne ranije onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. "kolektivnoj tužbi" za CHF kredite postao pravomoćan ili 2018. po pravomoćnosti drugog dijela iste presude, obzirom da je riječ o istim standardima koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora. Također se poziva na odredbe čl. 59. ZPP-a, čl. 2. st. 1. t. 7. ZPK-a, čl. 2. ZOO-a, Direktivu 2008/48/EZ temeljem kojih proizlazi da je ugovaranje odredbe o naknadi troškova obrade kredita dopušteno. Ističe da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristala, a činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Također prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica je od strane službenika tuženika mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za predmetnu odredbu, a važeće naknade iskazane su i u pisanom obliku te dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke. Zaključno tuženik ističe da je sama naknada za obradu kredita utvrđena Odlukom o naknadama i drugim troškovima banke te ugovorom o kreditu jasno koncipirana u samom ugovoru, u kojem je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornim strana, a kako su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer bi time bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja osobnih odnosa. Stoga predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti te naknadu troška ovog parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u otplatnu tablicu (list 11-15 spisa), Ugovor o stambenom kreditu od 20.07.2010. (str. 5- 10 spisa) te je saslušao tužiteljicu.

Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužiteljice samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 230,59 eura, a koji iznos je isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva te nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o stambenom kreditu broj 9015191977 od 20. srpnja 2010.

8. Iz otplatne tablice (list 11-15 spisa) proizlazi da je 28. srpnja 2010. kao dana isplate kredita naplaćena i naknada u iznosu od 240 eura tj. u kunskoj protuvrijednosti 1.737,36 HRK. Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužiteljice pa sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 230,59 eura plaćena tuženiku od strane tužiteljice.

9. Iz Ugovora o stambenom kreditu broj 9015191977 od 20. srpnja 2010. proizlazi da je odredbom članka 13.2 navedenog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita, u iznosu od 0,80% od iznosa kredita , a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

10. Tužiteljica je iskazala da je dana 20.07.2010. u poslovnici tuženika Privredne banke d.d. u Đakovu, sklopila ugovor o kreditu na iznos od 30.000,00 eura s rokom otplate od 15 godina, a sa svrhom kupnje stana. Kredit je u cijelosti otplaćen u redovnom roku. Prilikom potpisivanja predmetnog kredita u poslovnici tuženika dočekao ju je unaprijed sastavljen obrazac ugovora koji je pročitala, ali joj djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe samog ugovora pa tako niti predmetnu odredbu o ulaznoj naknadi već joj je predočeno da je takvo pravilo banke te je jedino pod tim uvjetom ovaj kredit i mogla ishoditi. Sve je dakle bilo po principu "uzmi ili ostavi". Pri solemnizaciji ovog ugovora niti javni bilježnik joj nije tumačio odredbe samog ugovora. Djelatnik banke joj nije spominjao postotak, a niti nominalni iznos ulazne naknade već je rekao da postoji odredba banke prema kojoj se troškovi obrade kredita moraju platiti. Za iznos je saznala prilikom isplate kredita. U vrijeme podizanja ovoga kredita na svome imenu nije imala otvoren obrt, OPG ili trgovačko društvo. Nitko iz banke joj nije ukazao da bi u prostorijama banke bila istaknuta tarifa o naknadama tuženika, a niti ju je uputio da istu eventualno potraži na internetskim stranicama tuženika. U vrijeme podizanja ovog kredita po struci je bila učiteljica te nije mogla shvatiti ekonomske ili pravne posljedice pristajanja na ovakvu odredbu. Ugovor prije potpisivanja je pročitala, ali je razumjela samo iznos mjesečne rate i rok otplate dok je za ostale odredbe smatrala da trebaju biti upisane po standardnoj proceduri, a u vezi istih joj nitko nije ostavio mogućnost pregovaranja. Nadodaje da je kredit iskoristila isključivo u kupnju stana i to u privatne svrhe.

11. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti.

13. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07– dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Valja ukazati kako iz iskaza tužiteljice, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imala status potrošača, jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, odnosno za kupnju privatnog stana, a da u vrijeme sklapanja Ugovora na svom imenu nije imala otvoren obrt, OPG ili trgovačko društvo. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Stoga ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 13.2 Ugovora o kreditu broj 9015191977 od 20. srpnja 2010. godine između tužiteljice i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% (slovima: nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita" te da je sukladno članku 102. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Budući da je predmetna odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu ništetna, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 28. srpnja 2010. godine u iznosu od 230,59 eura.

23. Na iznos od 230,59 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 28. srpnja 2010., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 29. srpnja 2010. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 13.2 Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Sud je rješenjem na ročištu održanom 9. lipnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 230,59 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je osnovan prigovor tuženika te da je tužiteljica suviše visoko odredila predmet spora pa ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 230,59 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 11.05.2026. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom dana 09.06.2026. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu dana 12.06.2026. u iznosu od 25,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uz 25% PDV-a od 43,75 eura te troška sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura i presudu od 13,27 eura, ukupno iznosi 258,57 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

27. Budući da tuženik nije uspio u ovom sporu odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, te je odlučeno kao pod točkom IV. Izreke.

Đakovo, 12. lipnja 2026.

Sutkinja

Melita Geošić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika