REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-356/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732 kojeg zastupa Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 06. svibnja 2026..god. u nazočnosti tužitelja OK osobno, zamjenika punomoćnika tuženika EK, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika NK, odvjetničkog vježbenika, dana 12. lipnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 33-032-02227-3 zaključenog dana 3.2.2006. godine između tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i prednika tuženika MEĐIMURSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (tisućuipetsto eura ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj ŠK (dalje tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 15. listopada 2025.god., u kojoj navodi da su tužitelj i prednik tuženika MEĐIMURSKA BANKA d.d. sklopili su dana 3.2.2006.g. Ugovor o kreditu broj 33-032-02227-3, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 7.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 133,20 EUR dana 3.2.2006.g., a isto je bilo sadržano u čl. 6. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog.). Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, te se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je tuženik tužitelju sukladno čl. 6. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 2,00 % ( s popustom 1,80 % ) od iznosa kredita, prije korištenja kredita, a što iznosi 133,20 EUR i koja naknada je naplaćena tužitelju. Smatra da takvo ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i tuženik je stoga stekao nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Stoga predlaže da sud utvrdi da je ništetna ta odredbu čl. 6. sklopljenog ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade, te traži naknadu troškova postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavlja prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Tuženik ističe da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu. Tek bi u slučaju da je doista i postavljen zahtjev za isplatu u trenutku podnošenja tužbe postojao pravni interes. Budući da zahtjev za isplatu nije postavljen, tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. Također, za tužitelja nije postojala zapreka da istom tužbom potražuje i utvrđenje i isplatu, a iz kojeg kondemnatornog zahtjeva bi proizlazio njegov pravni interes. Dakle budući da tužitelj postavlja samo deklaratorni tužbeni zahtjev, a iz tužbe i tužbenog zahtjeva ne proizlazi da bi postojao pravni interes tužitelja za postavljanjem takvog zahtjeva, tužbu treba odbaciti. U slučaju da sud nastavi postupak, tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Ističe da se ne radi o nikakvoj nepoštenoj poslovnoj praksi. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su iste dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio klijent banke i korisnik navedenih paketa. Sve navedeno je tužitelj iskomunicirao s djelatnikom tuženika zbog čega je i ispregovarao odnosno ugovorio drugačiju visinu kamatne stope i svih drugih naknada od drugih korisnika kredita koji nisu ispunjavali iste uvjete a prvenstveno nisu bili klijenti banke što je činio preduvjet za sve druge popuste. Nesporno je dakle tužitelj s tuženikom pregovarao upravo o spornoj odredbi i ugovorio povoljnije uvjete od korisnika kredita koji nisu bili klijenti banke. Vrhovni sud je jasno rastumačio da već i sama činjenica da je tužitelj ugovorio drugačiju visinu naknade kao klijent banke nužno podrazumijeva činjenicu da je o odredbi pregovarao te da je bio upoznat sa njenim sadržajem. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Po prigovoru tuženika sud je Rješenjem broj P-356/2025-10 od dana 11. veljače 2026.god. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a predmetno rješenje je postalo pravomoćno, te je sud nastavio ovaj postupak.

5. Na ročištu održanom dana 06. svibnja 2026.god. tužitelj je ostao kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih navoda, a tuženik kod svih istaknutih prigovora. Punomoćnik tužitelja je predložio da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, a punomoćnik tuženika je predložio da sud odbaci tužbeni zahtjev, a podredno da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti

6. Sud je na tom ročištu saslušao još tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo sve predložene dokaze stranaka, te je sud na tom ročištu, izvršio uvid u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu (list 5-8 spisa), podatke o uplati (list 9-15 spisa), opće uvjete za korištenje paketa usluga (list 29 i 30 spisa), sudsku praksu (list 31-84 spisa), sudsku praksu (list 100-115 spisa), sudsku praksu (list 121-147 spisa), te je saslušao tužitelja OK kao stranku u svrhu dokazivanja.

8. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži samo utvrđenje ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj nije postavio nikakav tužbeni zahtjev na isplatu naplaćenog iznosa temeljem te eventualno ništetne odredbe ugovora o kreditu.

9. Tuženik stavlja prigovor s obzirom na tako postavljeni tužbeni zahtjev i smatra da tužitelj nema pravni interese na podnošenje tužbenog zahtjeva samo na utvrđenje ništetnosti te odredbe ugovora o kreditu, dakle na postavljanje samo deklaratornog tužbenog zahtjeva, a bez da traži i i splatu jer smatra da bi tek u slučaju da je doista i postavljen zahtjev za isplatu u trenutku podnošenja tužbe postojao pravni interes. Smatra da za tužitelja nije postojala zapreka da istom tužbom potražuje i utvrđenje i isplatu, a iz kojeg kondemnatornog zahtjeva bi proizlazio njegov pravni interes. Dakle budući da tužitelj, a iz tužbe i tužbenog zahtjeva ne proizlazi da bi postojao pravni interes tužitelja za postavljanjem takvog zahtjeva, tužbu treba odbaciti.

10. Sukladno odredbi članka 187. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), stavak 1. tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a temeljem stavka 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Postojanje pravnog interesa predstavlja opću procesnu pretpostavku i to ne samo u vrijeme pokretanja parnice nego sve do njezinoga dovršetka. Za traženje deklaratorne pravne zaštite tužitelj postojanje svog pravnog interesa ne mora dokazivati kada je to posebnim propisima predviđeno u vrijeme podnošenja tužbe.

11. Dakle, za podnošenje tužbe za utvrđenje, u ovom slučaju tužbe za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, potrebno je postojanje konkretnog pravnog interesa. Pravni interes treba postojati u vrijeme podnošenja tužbe i za vrijeme trajanja postupka.

12. Članak 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodi da se tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno. Takav propis predstavlja odredba čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08, te zatim i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO ), prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, slijedom čega je neosnovan i tuženikov prigovor nepostojanja pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka.

13. Stoga sud smatra da je tužitelj mogao postaviti samo tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti (deklaratorni zahtjev ), a da nije morao postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu novčanog iznosa, te da tužitelj ima pravni interes za postavljanjem zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

14. Stoga sud smatra da se tužba tužitelja ne može rješenjem odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, već da se o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja mora odlučiti meritornom odlukom – presudom po provedenom cjelokupnom postupku dokazivanja kako je navedeno.

15. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

16. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

17. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu za ovdje tuženika, odnosno Sudski registar Trgovačkog suda u Varaždinu za Međimursku banku d.d. Čakovec, utvrdio da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb pravni slijednik Međimurske banke d.d. Čakovec koja mu je pripojena temeljem Ugovora o pripajanju od dana 22. veljače 2012.god., a izvadak iz Sudskog registra je u priložen u spis.

19. S obzirom na podatke iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Varaždinu, kao i prednje utvrđenje, sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kao pravni slijednik Međimurske banke d.d., pa je tako, kao tuženik, pasivno legitimiran u ovom postupku.

20. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu od 2,00 % (dva posto ) od iznosa kredita prema toč. 6/1 ugovora, odnosno s ostvarenim popustom prema čl. 6/4 ugovora naknada u visini 1,80 % (jedanzarezosamdeset posto).

21. Nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika MEĐIMURSKA BANKA d.d. sklopili su dana 03. veljače 2006.god. sklopili Ugovor o kreditu broj 33-032-02227-3, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 7.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Taj kredit je uzet nnamjenski, što je navedeno u samom ugovoru i to na rok od 96 mjeseci, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je kao solidarni jamac potpisao i JK. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku. Kredit je isplaćen tužitelju.

22. Tijekom postupka je učinjeno nespornim na ročištu održanom dana 28. travnja 2026.god. da je prilikom sklapanja kredita tužitelju od strane pravnog prednika tuženika naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 133,20 EUR dana 03. veljače 2006.god., a isto je bilo sadržano u čl. 6. Ugovora o kreditu.

23. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

24. Sporno je da li je ništetna odredba ugovora o kreditu s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ( tzv. ulazne naknade ) u visini 2,00 % (dva posto ) od iznosa kredita, odnosno s odobrenim popustom 1,80 % (jedanzarezosamdeset posto ).

25. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

26. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

27. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

29. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. spornog Ugovora o kreditu.

30. Osim toga u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, budući da tužitelj u ovom konkretnom tužbenom zahtjevu tek traži da se ta ugovorna odredba utvrdi ništetnom.

31. Naime, valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio samo utvrđenje ništetnosti, a bez isplate s osnova stečenog bez osnove (za tzv. ulaznu naknadu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju.

32. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu kojom se traži utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

33. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

34. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Druge dokaze stranke nisu predlagale, kako je već obrazloženo. Naime, kako se traži samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, tako ne treba provoditi nikakvo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te je tužitelj od istoga odustao na ročištu održanom dana 28. travnja 2026.god.

35. Tužitelj ŠK, je u iskazu izjavio da je njegova adresa ista kao i 2006. kad je sklapao taj ugovor o nenamjenskom gotovinskom kreditu. Kredit je uzimao u tadašnjoj Međimurskoj banci d.d. Čakovec. To je bio nenamjenski kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 7.400,00 EUR. Prije nego je potpisao taj ugovor u banci je bio oko 3 (tri) puta i pregovarao je o visini kredita. Prije potpisivanja je ugovor u banci na brzinu pročitao, vidio je tu odredbu o naknadi, pitao je službenika banke što to znači, ali mu nije znao odgovoriti. Tek kad je dobio isplaćeni kredit vidio je da mu je iznos umanjen i to za otprilike 130,00 EUR. Nije nakon toga išao više ništa pitati, jer nije bio upućen da može nešto poduzeti. Taj ugovor su napisali u banci, bio je i kod javnog bilježnika na potpisu, a javni bilježnik mu isto ništa nije obrazlagao oko te naknade. Ne sjeća se u kojoj valuti mu je kredit isplaćen, čini mu se u kunama. Bankari mu nisu nešto posebno objašnjavali ili ukazali što se plaća tom naknadom za obradu kredita. Njemu taj čl. 6. Ugovora gdje je određena ta naknada nije bio jasan. Na pitanje da li je u vrijeme uzimanja ili otplate tog kredita imao u vlasništvu kakav obrt, OPG ili trgovačko društvo odgovorio je da je imao firmu i to d.o.o., dućan u Čakovcu, a sjedište te firme je bilo u Čakovcu, Mihovljanska 3. To je različita adresa od ove gdje je adaptirao kuću, kuću je adaptirao na adresi gdje živi, [adresa]. Na pitanje s obzirom da u čl. 4. Ugovora piše da je dobio neki popust kao korisnik srebrnog, odnosno zlatnog paketa banke tužitelj je izjavio da da, ali je to već prije uplaćivao banci, to i danas plaća i nije mogao dobiti kredit u većem iznosu, već samo u tom, a to što su navedeni ti paketi, to znači da je on banci određene iznose plaćao kao klijent banke, pa onda kao klijent ima neke pogodnosti, te je navo da to nema veze sa samim kreditom, te da je samo pod tim uvjetima mogao dobiti kredit. On je pitao bankara što je s time člankom gdje je navedena ta naknada i on mu je rekao da kredit može dobiti samo pod tim uvjetima, samo tako su mu ponudili kredit, makar nije točno znao o čemu se tu radi. Banka je u svojim evidencjama vidjela da je on korisnik tog srebrnog i zlatnog paketa, bio je tamo klijent, a tamo je imao otvoreni i tekući račun.

36. Tužitelj je u svojem iskazu ostao kod navoda iznijetih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

37. Nije sporno da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio klijent banke (pravnog prednika tuženika ) i korisnik navedenih određenih paketa nazvanih u banci "srebrni" i "zlatni". Stoga je tužitelj s djelatnikom banke ugovorio drugačiju visinu kamatne stope i svih drugih naknada što je jasno navedeno u samom ugovoru.

38. Nesporno je dakle tužitelj s tuženikom (pravnim prednikom tuženika ) pregovarao upravo o spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i ugovorio povoljnije uvjete, ali je ipak morao platiti tu tzv. ulaznu naknadu samo u nešto nižem iznosu.

39. Međutim sud smatra, da je odluka o priznavanju tih tzv. popusta na osnovu tih "paketa" bila isključiva odluka same banke (pravnog prednika tuženika ), sama banka je pisala taj ugovor i stoga tužitelj nije imao mogućnosti o toj spornoj odredbi pregovarati, odnosno nije od strane banke jasno bio upoznat sa sadržajem te odredbe kako će dalje biti obrazloženo.

40. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada. Sporno je da li je tužitelj potrošač, kao i da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

41. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na visinu iznosa te sporne naknade i na koji način se ista obračunava, kao i koji je postotak iste.

42. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja i plaćanja naknada u konkretnom slučaju naknade za obradu kredita (kreditnog zahtjeva).

43. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

44. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

45. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

46. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpos-tavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

47. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

48. Što se tiče odredbe o naknadi u visini 2,00 % ( dva posto ), odnosno 1,80 % (jedanzarezosamdeset posto ) s popustom od iznosa kredita koju je ovdje pravni prednik tuženika naplatio tužitelju nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

49. Dakle, u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora pravni tuženik ( banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

50. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, te tužitelj o naknadi uopće nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati. Također mu sud vjeruje da on oko upisa tih popusta iz paketa banke nije mogao utjecati.

51. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.

52. Sud smatra da u konkretnom Ugovoru o kreditu nije jasno i lako uočljivo kako se od iznosa kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade. Tuženik (pravni prednik ) tužitelju nije obrazložio koje to točno troškove banka ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti joj je objasnila strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

53. U Ugovoru o kreditu uopće nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni tečaj ), a niti tečaj na koji dan (sklapanje ugovora, isplata kredita i sl. ). Tužitelju nisu obrazložene od strane tuženika ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže tu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu.

54. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

55. Tako je i navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Te odredbe Ugovora su ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik (pravni prednik tuženika, banka ), o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti se to uopće moglo.

56. Stoga sud smatra da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % ( jedan posto ), odnosno 1,80 % (jedanzarezosmadeset posto ) s odobrenim popustom (kako je navedeno u tom čl. 6. Ugovora o kreditu ) iznosa kredita prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

57. Sud je u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza i iskaza tužitelja utvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik (pravni prednik, banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač (korisnik kreditnih usluga) nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ).

58. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik (pravni prednik, banka ) imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik (parni prednik ) imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

59. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse (naknade ) tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužitelju umanjen iznos kredita tj. novčanih sredstava koja su joj isplaćena u konačnici.

60. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje pravnog prednika tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP. Tako i recentna sudska praksa npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. Ranije odluke npr. Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1368/2021 i Gž-2836/2022, Sud Europske unije odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

61. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

62. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.

63. Prema sudskoj praksi, ako tuženik (pravni prednik, banka ) tvrdi da tužitelj nije potrošač, onda je to tuženik dužan i dokazati.

64. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao potrošački i to nenamjenski, za adaptaciju kuće u kojoj tužitelj živi, što tuženik ničim nije osporio, a u samom ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba i nigdje se ne navodi da bi se kredit koristio za kakvu gospodarsku (poduzetničku ) djelatnost.

65. Sud je uvidom u sam ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju vezanu uz taj ugovor utvrdio da je svugdje tužitelj naveden kao fizička osoba.

66. Još jednom se ističe da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača.

67. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.

68. Tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku kao korisnik kredita, što je navedeno u Ugovoru o kreditu, pa stoga tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

69. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedene odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika (pravnog prednika ) bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

70. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom nije tražio isplatu iznosa tzv. ulazne naknade koji je tuženik (pravni prednik ) nesporno naplatio tužitelju u iznosu od 133,20 EUR, pa sud o tome ne odlučuje.

71. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

72. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora ( 1.328,00 EUR), a što je u skladu s čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23) i na isti naznačeni VPS nije stavljen nikakav prigovor.

73. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

74. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 10.12.2025.god. (ispravan datum ) u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 23.01.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 27.02.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 28.04.2026. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), ), zastupanje na ročištu 06.05.2026. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), što ukupno iznosi 1.200,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV-a koji ukupno iznosi 300,00 EUR, pa se sveukupno tužitelju s ovog osnova priznaje iznos od 1.500,00 EUR. Za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3 ) sud mu isti ne priznaje jer nije pristupio na to ročište.

75. Tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

76. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.500,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

77. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 12. lipnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. pun. tužitelja Ivan Vuković, odvjetnik

2. pun. tuženika Anamarija Uduljak, odvjetnica