Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu - Stalna služba u Našicama

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 Našice

Posl. broj: P-20/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama, po sucu Dariu Ručeviću, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Mamiloviću, odvjetniku iz Našica, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupan po punomoćniku Zvonimiru Buterinu, odvjetniku iz OD Buterin & partneri iz Zagreba, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 26. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Slavka Baotića, odvjetnika iz Županje, na ročištu za objavu presude održane dana 12. svibnja 2026. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava koji se provode pred Financijskom agencijom temeljem Zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Anamarije Kokić iz Osijeka od 24.03.2011. godine pod posl. brojem: OV- 759/2011.

II Nalaže se tuženiku B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, da tužitelju FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.901,40 EUR u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Zaključkom Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama, broj Ovr- 1533/2024 od 08.01.2025. godine, tužitelj je upućen na pokretanje parnice protiv tuženika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, koji se provode pred Financijskom agencijom temeljem Zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Anamarije Kokić iz Osijeka od 24.03.2011. godine pod posl. brojem: OV- 759/2011. Tuženik je kao ovrhovoditelj dana 15.10.2024. godine protiv tužitelja kao ovršenika, podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu temeljem ovršne isprave Zadužnice broj OVOV-759/2011 od 24.03.2011. godine od javnog bilježnika Anamarije Kokić. Tužitelj ističe da predmetna pljenidba i prijenos novčanih sredstava nije dopušteno, osnovano niti zakonito. Tuženik je nezakonito inicirao ovršni postupak i to isključivo temeljem činjenice da je u posjedu navedene zadužnice, po kojoj se više ne može postupiti jer je nastupila zastara. Po predmetnoj zadužnici tuženik je mogao tražiti naplatu najkasnije od 24.03.2021. godine, dakle u roku od 10 godina od izdavanja zadužnice. Tuženik je zahtjev za naplatu poslao Fina-i tek 15.10.2024. godine, dakle nakon što je protekao rok od 10 godina, stoga je tražbina po istoj zadužnici zastarila, odnosno tuženik po istoj zadužnici više nema pravo niti mogućnost naplatiti novčanu tražbinu navedenu u istoj zadužnici. Nadalje, tužitelj je zadužnicu predao društvu Raiffeisenbank Austria d.d., a ne ovdje tuženiku. Tužitelju je nepoznato u kakvom su odnosu društvo Raiffeisenbank Austria d.d. i ovdje tuženik, međutim u vrijeme izdavanja zadužnice tuženik nije bio u nikakvom odnosu niti sa tužiteljem niti sa Raiffeisenbank Austria d.d. Iz navedenog se jasno zaključuje da tužitelj i tuženik nikada nisu bili ni u kakvom pravnom odnosu, iz kojeg odnosa bi tužitelj ostao dužan platiti tuženiku bilo kakav novčani iznos. Dakle, ukoliko društvo Raiffeisenbank Austria d.d. smatra da ima potraživanje prema tužitelju, mogao je on osobno aktivirati navedenu zadužnicu i zatražiti od FINA-e isplatu novčanih sredstava, a nikako to nije mogao učiniti tuženik na način kako je to protuzakonito učinio. Raiffeisenbank Austria d.d. ne može ovlastiti tuženika da naplati potraživanje iz zadužnice na način kako je to tuženik učinio, stoga je takvo postupanje u suprotnosti sa zakonskim odredbama. U zadužnici identitet vjerovnika mora biti legitiman. Zadužnicu ne može na ovaj način na naplatu poslati različita osoba od osobe koja je u zadužnici upisana kao vjerovnik. Također o poslovnom odnosu tuženika i Raiffeisen Bank d.d. tužitelj nikada nije bio obaviješten. Kod prijenosa tražbine dužnik mora biti obaviješten o novom vjerovniku.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti jer člankom 48. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. S obzirom da je u konkretnom slučaju tuženik društvo čije se sjedište nalazi u Zagrebu, tada za suđenje u ovom postupku nije mjesno nadležan naslovni sud, nego Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, ističe da je tuženik, kao stjecatelj, s ranijim vjerovnikom, kao ustupiteljem, 28.12.2015. sklopio Ugovor o cesiji, ovjeren od strane javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba pod posl.br. OV-14957/15, dok su Dodatkom III. cit. ugovoru o cesiji, ovjerenom od strane javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba pod posl.br. OV-7089/16, specificirana ustupljena potraživanja prema tužitelju, pa tako i predmetno potraživanje s osnove ugovora o kreditu broj 035-50-5700268. U odnosu na navode tužitelja da je isti morao biti obaviješten o novom vjerovniku, tuženik ukazuje kako je člankom 80. Zakona o obveznim odnosima reguliran institut ustupa tražbine (cesija) kao ugovor u kojem se tražbina s jednog vjerovnika može prenijeti na drugog vjerovnika, dok je člankom 82. Zakona o obveznim odnosima propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika niti propuštanje dužnosti obavještavanja dužnika utječe na valjanost samog ugovora o cesiji. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tuženik ukazuje kako je nesporno da se na tražbinu osiguranu predmetnom zadužnicom primjenjuje desetogodišnji zastarni rok. Međutim, tužitelj pogrešno tvrdi da je zastarni rok počeo teći 2011. godine, kada je zadužnica izdana. Naime, zastarni rok počinje teći od dospijeća tražbine, što je u konkretnom slučaju bilo 2012. godine otkazom ugovora. U svakom slučaju, tuženik ističe da je njegovo potraživanje iz cit. ugovora o kreditu, osim što je osigurano predmetnom zadužnicom, utvrđeno i pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Lidije Perić posl.br. Ovrv-1203/13 od 24.04.2013. Predmetno rješenje raniji vjerovnik je dostavio 20.06.2013. Financijskoj agenciji na provedbu čime je sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima došlo do prekida zastare budući da se zastara prekida radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Predmetna osnova isknjižena je 04.08.2018. godine sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, budući da je proteklo više od tri godine od dostave osnove na provedbu Financijskoj agenciji, a u prethodnih šest mjeseci nije bilo naplate. Isknjiženjem predmetne osnove 2018. godine, zastarni rok je sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima iznova počeo teći.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Rješenje i zaključak Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama broj: Ovr-1533/2024-5 od 8. siječnja 2025 (list 4-8 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (list 10-11 spisa), Zadužnicu (list 12-15 spisa), Rješenje o ovrsi donesenog od javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj: Ovrv-1203/13 od 24. travnja 2013., Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (list 29-30 spisa), Rješenje o ovrsi donesenog od javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj: Ovrv-1203/13 od 24. travnja 2013. (list 31 spisa), Potvrdu o nemogućnosti izvršenja osonove za plaćanje temeljem čl. 12. ZPONS – ovršenik (list 32 spisa), Ugovor o kreditu (list 34-39 spisa), Izjavu o otkazu kredita od 19. listopada 2012. (list 28 spisa), Ugovor o cesiji ( list 40-56 spisa), Dodatak I. Ugovora o cesiji zaključenom dana 28. prosinca 2015., dopis FINE od dana 25. ožujka 2026. (list 89 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika da se proglasi nedopuštenim plijedidba i prijenos novčanih sredstava koji se provode pred Financijskom agencijom temeljem Zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Anamarije Kokić iz Osijeka od 24. ožujka 2011. pod posl brojem: OV-759/2011.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tuženik, ranije ovrhovoditelj podnio prijedlog za izravnu naplatu novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu od strane tuženika kao ovrhovoditelja 13. prosinca 2016., radi prijenosa i pljenidbe novčane tražbine na temelju Zadužnice, ovjerene 19. veljače 2009., te da je ista ovrha ne provodi radi utvrđene nemogućnosti izvršenja.

7. Među parničnim strankama je sporno je li tuženik, ranije ovrhovoditelj mogao podnijeti prijedlog za ovrhu protiv ovršenika sada tužitelja, je li nastupila zastara tražbine tuženika prema tužitelju

8. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem iz razloga jer se sporne činjenice mogu utvrditi na temelju materijalne dokumentacije u spisu.

9. Uvidom u Rješenje i zaključak Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama broj: Ovr-1533/2024-5 od 8. siječnja 2025. utvrđeno je da je tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim koji se provode temeljem Zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Anamarije Kokić, pod posl. brojem OV-759/2011 a zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 11. Ovršnog zakona.

10. Uvidom u Zahtjev za izravnu naplatu (list 10-11 spisa) utvrđeno je da je tuženik kao ovrhovoditelj zahtijevao izravnu naplatu temeljem zadužnice izdane po javnom bilježniku Anamariji Kokić, OV-759/2011 od 17. ožujka 2011. u Zagrebu, a koji Zahtjev je Financijska agencija zaprimila 15. listopada 2024.

11. Uvidom u presliku zadužnice (list 12-15 spisa) utvrđeno je da je na istoj označen tužitelj kao dužnik te da daje suglasnost da radi naplate tražbine vjerovnika Raiffeisenbank Austria d.d. u iznosu od 81.061,00 HRK uvećano za redovnu kamatu, te pripadajuće naknade i druge troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, čitanjem zadužnice utvrđeno je da vjerovnik može svoja prava prenositi ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis na druge osobe, koje u tom slučaju stječu prava koja je po zadužnici imao vjerovnik. Zadužnica je potvrđena po javnom bilježniku Anamariji Kokić iz Osijeka pod brojem OV-759/11 dana 24. ožujka 2011.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 035-50-5700268 sklopljenog 17. ožujka 2011 (list 34-39 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnik kredita. Daljnjim čitanjem utvrđeno je da je korisnik ovlastio Kreditora da sve ili dio svojih tražbina i prava iz Ugovora o kreditu i u vezi s tim Ugovorom (uključujući i sredstva osiguranja naplate) može prenijeti na treće osobe bez njegove suglasnosti.

13. Uvidom u Izjavu o otkazu kredita od 19. listopada 2012. (list 28 spisa) utvrđeno je da zbog neurednosti u otplati kredita odnosno obveza preuzetih Ugovorom o kreditu br. 035-50-5700268 sklopljenog 17. ožujka 2011. Raiffeisenbank Austria d.d. otkazala navedeni ugovor.

14. Uvidom u Ugovor o cesiji ( list 40-56 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika B2 Kapital d.o.o. u svojstvu cesionara i Raiffeisenbank Austria d.d. u svojstvu cedenta a koji je ovjeren 28. prosinca 2015. pod brojem OV-14957/15 kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba. Daljnjim čitanjem utvrđeno je da su stranke utvrdile da je predmet prijenosa skup potraživanja s vrijednošću kao na dan 30. rujna 2015. te da je cesionar time preuzeo prenesena potraživanja. Cedent je uključio istna nenaplaćena potraživanja na dan 30. rujna 2015.

15. Uvidom u Dodatak I. Ugovora o cesiji zaključenom dana 28. prosinca 2015. proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je između njih dana 28. prosinca 2015.. zaključen Ugovor o cesiji kojim je cedent na cesionara prenio svoja dospjela, a nepodmirena potraživanja s osnove raznih bankovnih produkata. Tim Dodatkom I. Ugovoru cedent dodatno, izričito prenosi na društvo B2 KAPITAL d.o.o. sva prava iz svih i svake pojedine zadužnice, rješenja o ovrsi, izjave o suglasnosti/suglasnosti za zapljenu primanja te univerzalnih suglasnosti kojima je osigurana tražbina vjerovnika koja se prenosi sukladno gore navedenom ugovoru, a koje se Zadužnice, Izjave o suglasnosti/Suglasnosti za zapljenu primanja i univerzalne Suglasnosti odnose na glavne dužnike i ostale sudionike u bankovnim produktima (sudužnike, jamce i sl. ). Potpisi dužnika i ostalih sudionika u bankovnim produktima te njihovih Zadužnica, Izjava o suglasnosti/Suglasnosti za zapljenu primanja te Univerzalnih suglasnosti za zapljenu nalaze se u Prilogu 1 tog Dodatka I.

16. Uvidom u Rješenje o ovrsi donesenog od javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj: Ovrv-1203/13 od 24. travnja 2013. a pravomoćnog 8. svibnja 2013. utvrđeno je da je javni bilježnik rješenje donio temeljem prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja Reiffeisenbank Austria d.d. Čitanjem prijedloga za ovrhu utvrđeno je da ovršenik na dan 14. ožujka 2013. je dugovao iznos od 90.897,10 KN te predložio određivanje ovrhe na imovini ovršenika do potpunog namirenja ovrhovoditelja.

17. Uvidom u dopis FINE od dana 25. ožujka 2026. utvrđeno je da je ovršna isprava, Rješenje o ovrsi OVRV-1203/2013 zaprimljena u FINA 20. lipnja 2013. Po toj osnovi za plaćanje prestalo je postupanje 4. kolovoza 2018. temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te je dana 17. siječnja 2025. od ovrhovoditelja zaprimljen zahtjev za povrat ovršne isprave temeljem kojeg je izvršen prijenos 27. siječnja 2025.

18. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao ovrhovoditelja nije osnovan. Valja istaknuti da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja valja primijeniti članak 80. st 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), kojim je određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na treću osobu svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju (čl. 82 st 2 ZOO). Međutim, obavještavanje dužnika nije pretpostavka valjanosti ugovora o cesiji. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je također je tužitelj (tada kao korisnik kredita) ovlastio Kreditora Raiffeisenbank Austra d.d. da sve ili dio svojih tražbina i prava iz Ugovora o kreditu i u vezi s tim Ugovorom (uključujući i sredstva osiguranja naplate) može prenijeti na treće osobe bez njegove suglasnosti. Stoga, ocjenom svih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da je Ugovorom o cesiji potraživanje ranijeg vjerovnika Raiffeisenbank Austria d.d. prema zajedno sa svim sredstvima osiguranja prešlo B2 Kapital d.o.o. kao novog vjerovnika. Stoga je slijedom naprijed navedenog utvrđeno da je tuženik sklapanjem s Raiffeisenbank Austria d.d Ugovora o cesiji postao ovlaštena osoba koja ima pravni osnov za potraživanje neisplaćenog duga tužitelja nastalog Izjavom o otkazu kredita od dana 19. listopada 2012.

19. Vezano za istaknuti prigovor zastare tražbine radi kojega je među ostalim razlozima tužitelj upućen u parnicu, napominje se da je Zadužnica potvrđena po javnom bilježniku Anamariji Kokić iz Osijeka pod brojem OV-759/11 dana 24. ožujka 2011. te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Stranke su učinile nespornom činjenicu da takva zadužnica zastarijeva protekom 10-godišnjeg roka, no sporan je početak računanja roka zastare. Naime, tužitelj navodi da zastara nastupa protekom 10-godišnjeg roka od dana izdavanja zadužnice, dok tuženik ističe da zastara počinje tek teći od dospijeća tražbine, što predstavlja datum dospijeća kada je otkazan ugovor o kreditu. Nadalje, tuženik ističe da njegovo potraživanje koje zahtjeva Zadužnicom čini potraživanje iz Ugovora o kreditu, utvrđeno i Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Lidije Perić broj Ovrv-1203-/13 od 24. travnja 2013. a pravomoćnog 8. svibnja 2013. a koje Rješenje je raniji vjerovnik dostavio Financijskoj agenciji na provedbu, a koja osnova je isknjižena 4. kolovoza 2018. sukladno čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, čime je došlo do prekida zastare budući da se zastara prekida radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20. Stoga, valja istaknuti da prema odredbi čl. 215. st.1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, osim ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. To znači da se zadnji dan dospijeća obveze ne uračunava u početak tijeka zastare, već zastara počinje teći prvi dan iza dospjelosti. Stoga, sud smatra da zastara prava iz zadužnice počinje teći prvog dana od dospijeća zadužnice, a to je sljedećeg dana nakon izdavanja zadužnice.

21. Sud zaključuje da iako je radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine banka (raniji vjerovnik) protiv tužitelja vodila ovršni postupak kod FINA-e ali temeljem druge osnove za naplatu - Rješenja o ovrsi javnog bilježnika Lidije Perić broj Ovrv-1203-/13 od 24. travnja 2013. a pravomoćnog 8. svibnja 2013., zastara tražbine po osnovi zadužnice njime nije bila prekinuta. Naime, zadužnica je vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu neovisnu od osnovnoga pravnog posla (ugovora o bankovnom kreditu) i tražbina iz zadužnice dospijeva neovisno o dospijeću tražbine iz osnovnog pravnog posla, odnosno dospijeva odmah po izdavanju zadužnice.

22. Kako je iz Zahtjeva za naplatu utvrđeno da je tuženik kao ovrhovoditelj zahtijevao izravnu naplatu temeljem zadužnice izdane po javnom bilježniku Anamariji Kokić, OV-759/2011 od 17. ožujka 2011. u Zagrebu, a koji Zahtjev je Financijska agencija zaprimila 15. listopada 2024., dakle nakon isteka desetogodišnjeg roka, sud utvrđuje da je nastupila zastara potraživanja tuženika iz zadužnice izdane po javnom bilježniku Anamariji Kokić, OV-759/2011 od 17. ožujka 2011. u Zagrebu

23. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je tuženik u cijelosti izgubio spor i dužan je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina tužiteljičinih parničnih troškova određena je s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora i tužiteljev troškovnik primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: OT), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23). Tužiteljevi parnični troškovi sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7.1. OT), troška sastava podnesaka 12. ožujka 2025. i 7. travnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8.1. OT), troška zastupanja na ročištima 19. veljače 2026. i 26. svibnja 2026., za svako u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.1. OT). Na tako priznati trošak dodan je iznos PDV-a od 25% u iznosu od 500,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,70 EUR i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 200,70 EUR. Stoga, ukupan trošak tužitelju pripada u iznosu od 2.901,40 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Našice, 12. lipnja 2026.

SUDAC

Dario Ručević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku