Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-116/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sonji Bonifačić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika EP, kao vlasnika obrta [obrt] za prijevoz, trgovinu i građevinske usluge iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, nakon glavne javne rasprave, zaključene 27. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika Mattea Manarina, odvjetnika u Rijeci, objavljene 12. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku EP, kao vlasniku obrta [obrt] za prijevoz, trgovinu i građevinske usluge iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati tužitelju SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], otpremninu u iznosu od 1.202,54 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate od 17. travnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika i da je 18. siječnja 2021. pretrpio ozljedu na radu te da se nalazio na kontinuiranom bolovanju do 30.rujna 2023. Nadalje navodi da je tuženik 18. rujna 2023. donio odluku o izvanrednom otkazu tužitelju, koju je temeljem zahtjeva za zaštitu prava stavio van snage odlukom od 3. studenog 2023. Obzirom da tužitelj ni nakon završenog liječenja više nije zdravstveno sposoban za obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta za koje je zasnovao radni odnos, tuženik da je dana 26. siječnja 2024. donio novu odluku o redovnom (osobno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu. Predmetnom odlukom tužitelj da je oslobođen rada do isteka otkaznog roka u trajanju mjesec dana i dva tjedna, te da je određeno da će mu po prestanku radnog odnosa biti isplaćena otpremnina „u visini 1/3 prosječne plaće koju je radnik ostvario u 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca“. Protiv ove odluke tužitelj da je podnio zahtjev za zaštitu prava 5. veljače 2024., djelomično je osporavajući u dijelu u kojem se određuje visina otpremnine. Na ovaj zahtjev tuženik da nije odgovorio, ali da je 21. ožujka 2024. tužitelj zaprimio odluku tuženika o isplati otpremnine u kojoj se otpremnina utvrđuje u visini 1.202,54 eura tj. kao u odluci o otkazu u 1/3 prosječne plaće za 10,11 i 12 /2020 x 4 navršene godine rada kod poslodavca. Protiv navedene odluke tužitelj da je 22. ožujka 2024. podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 26. ožujka 2024. Tužitelj osporava odluku o visini otpremnine obzirom da je do zdravstvene nesposobnosti za obavljanje poslova, a koja je povod otkazu, došlo zbog pretrpljene povrede na radu pa sukladno odredbi čl. 42. Zakona o radu tužitelj ostvaruje pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu. Također, neosnovano da je tuženik kao relevantne mjesece za izračun prosječne plaće tuženika uzeo listopad, studeni i prosinac 2020. obzirom da zakon izričito određuje da se otpremnina utvrđuje prema prosječnim primanjima ostvarenim u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Radi utvrđivanja konkretne visine potraživanog iznosa otpremnine predlaže se pozvati tuženika da dostavi podatke o visini bruto primanja tužitelja za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu (iako je u trenutku pisanja ove tužbe otkazni rok određen Odlukom o redovnom otkazu istekao, tužitelj još nije primio nikakvu obavijest niti kopiju odjave HZMO-a, pa ne zna točan datum prestanka radnog odnosa). Nadalje navodi da će tek po primitku navedenih podataka biti u mogućnosti precizirati iznos svog potraživanja pa pozivom na čl. 186.b Zakona o parničnom postupku predlaže sudu da naloži tuženiku da dostavi u spis predmeta obračune plaća tužitelja za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje ističe kako je tužba podnesena prije dospijeća obveze isplate otpremnine , slijedom čega istu predlaže odbaciti, uz napomenu da se zbog izmijenjenih okolnosti do kojih je došlo nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplati otpremnine, rok dospijeća isplate otpremnine produžio zbog produženja roka odjave tužitelja s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, a što da je tužitelju sve vrlo dobro poznato. Nadalje, tuženik osporava postojanje zakonskih uvjeta za podnošenje stupnjevite tužbe budući tužitelj raspolaže podacima potrebnim za postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva. Uostalom, tužitelj u zahtjevu za zaštitu prava od 22. ožujka 2024. potražuje točno određeni iznos otpremnine pa je nejasno zašto sada podnosi stupnjevitu tužbu. Također, tužitelj ne dokazuje da mu tuženik odbija dostaviti dokumentaciju koja bi bila zajednička za obje stranke budući tužitelj takvu dokumentaciju od tuženika nikada nije zatražio. Također osporava, u konkretnom slučaju, primjenu odredbe čl. 42. Zakona o radu kojom je uređeno pravo na isplatu dvostruke otpremnine smatrajući kako za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti. Naime, odredbom čl. 42. st. 1. ZR-a propisano je kako radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a kojemu nakon završenog liječenja, oporavka i profesionalne rehabilitacije, poslodavac ne može osigurati odgovarajuće poslove iz članka 41. ovoga Zakona, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu, ako je ispunio uvjete za stjecanje prava na otpremninu propisanu ovim Zakonom. Odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a propisano je ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Ne bi trebalo biti sporno kako smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposrednu opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti rješenjem utvrđuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao i to da takvo rješenje, u odnosu na tužitelja, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije donijelo. Nepoznato je postoji li kod tužitelja smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili postoji neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti. Na te okolnosti tužitelj da niti dostavlja niti predlaže ikakve dokaze. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud, po provedenom postupku i izvedenim dokazima, odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja na naknadu prouzročenog troška parničnog postupka.
3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu , uz napomenu da je tužitelj tijekom postupka odustao od prijedloga radi izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada (podnesak od 19. svibnja 2026.).
4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik, pored već isplaćenog iznosa otpremnine od 1.202,54 eura, isplati razliku otpremnine u utuženom iznosu.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.
6. Među stankama nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika, kao i da je temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 5. prosinca 2023. bio zaposlen na radnom mjestu vozača kamiona. Također je nesporno da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao odlukom o redovitom (osobno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu 17. travnja 2024. Nadalje, nesporna je i činjenica da je tužitelj za vrijeme rada kod tuženika pretrpio ozljedu na radu 18. siječnja 2021. (potvrda MUP-a, Policijske uprave Primorsko-goranske, Policijske postaje Vrbovsko od 19. ožujka 2021. sa stranice 30-31 spisa), zbog koje se kontinuirano do 30. rujna 2023. nalazio na bolovanju, a nakon završenog liječenja da ga je tuženik kao poslodavac uputio specijalisti medicine rada radi ocjene zdravstvene sposobnosti za poslove radi obavljanja kojih je zasnovao radni odnos, da je svjedodžbom o zdravstvenoj sposobnosti radnika specijaliste medicine rada ĐP, dr.med. broj 2739/11/2023 od 17. studenoga 2023. (stranica 28 spisa) tužitelj proglašen zdravstveno nesposobnim za vozača kamiona, te u konačnici da je tuženik u odluci o osobno uvjetovanom otkazu utvrdio da „ne postoji radno mjesto koje bi mogao ponuditi radniku, a koje bi radnik mogao obavljati. Zbog prirode obavljanja poslova i poslodavanja, poslodavac nema drugih odgovarajućih poslova čije bi obavljanje mogao ponuditi radniku niti ima mogućnost poslove prilagoditi mogućnostima i sposobnosti radnika.“
7. Međutim, sporno je zahtijeva li tužitelj osnovano od tuženika isplatu utuženog iznosa na ime dvostruke otpremnine obzirom na navode sadržane u odgovoru na tužbu u kojoj tuženik osporava da bi tužitelju pravo na dvostruku otpremninu pripadalo sukladno čl. 41. i 42. Zakona o radu, a sve obzirom na činjenicu da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije u odnosu na tužitelja donijelo odluku o smanjenju radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposrednu opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti.
8. Institut otpremnine uređen je odredbom čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. - dalje u tekstu: ZR), koji propisuje u st. 1. da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
9. Dakle, pravo na otpremninu ima radnik koji je kod istog poslodavca radio neprekidno najmanje dvije godine i kojem je ugovor o radu poslodavac otkazao isključivo zbog poslovno ili osobno uvjetovanog razloga (čl. 115. st. 1. podst. 1. i 2. ZR-a).
10. Nadalje, čl. 126. st. 2. propisano je da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
11. Iz navedenog proizlazi da je otpremnina novčana tražbina, slijedom čega u situaciji kada poslodavac radniku ne prizna pravo na otpremninu ili kada mu ne isplati otpremninu, tada radnik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a, već ima pravo svoj zahtjev ostvarivati izravno tužbom sudu, budući da je riječ o novčanoj tražbini iz radnog odnosa (čl. 133. st. 3. ZR-a).
12. Ovdje se navodi da je jedan od uvjeta za zakonsko pravo na otpremninu način prestanka radnog odnosa. Naime, zakonsko pravo na otpremninu ima onaj radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu, a razlog otkaza nije uvjetovan ponašanjem radnika.
13. Tužitelj zahtjev temelji na odredbi čl. 42. st. 1. ZR-a kojom je propisano da radnik koji je pretrpio ozljedu na radu, odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a kojemu nakon završenoga liječenja, oporavka i profesionalne rehabilitacije poslodavac ne može osigurati odgovarajuće poslove iz članka 41. ovoga Zakona, ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu, ako je ispunio uvjete za stjecanje prava na otpremninu propisanu ovim Zakonom.
13.1. Odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a propisano je ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti koju je utvrdilo ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje toga tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, koji moraju, što je više moguće odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.
14. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi nespornim da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nije u odnosu na tužitelja donio odluku o smanjenju radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposrednu opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti, međutim, uvažajući mišljenje ovlaštenog liječnika medicine rada, tuženik je donio odluku o redovitom (osobno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu tužitelja (stranica 5-6 spisa) obzirom da tužitelju nije bio u mogućnosti ponuditi ugovor za drugo radno mjesto, a koje bi poslove tužitelj bio sposoban obavljati, imajući na umu činjenicu (svjedodžbu specijaliste medicine rada) da tužitelj nije sposoban i dalje obavljati poslove radnog mjesta vozača kamiona.
15. Polazeći od toga da je tužitelj, kao radnik tuženika, pretrpio ozljedu na radu i da nakon završenog liječenja nije vraćen na rad, ovaj sud je mišljenja da tužitelju pripada sukladno odredbi čl. 42. st. 1. ZR-a pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripadao. Prema shvaćanju ovoga suda odredbu čl. 42. st. 1. ZR treba tumačiti tako da je to najmanje ona otpremnina na koju bi radnik imao pravo po ZR u slučaju prestanka radnog odnosa, a to je otpremnina iz čl. 126. ZR.
16. Pravo na otpremninu prema čl. 42. ZR može ostvariti radnik kod kojeg je nastupila nesposobnost za rad zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti kad zbog toga nije vraćen na rad nakon završenog liječenja (tako i Vrhovni sud u Rev 1218/00 od 25. listopada 2000.). Dakle, pretpostavka za isplatu dvostruke otpremnine jest da radnik nakon završenoga liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad (tako i Vrhovni sud u Revr 1153/10 od 5. siječnja 2011.). Kad se radnik nakon ozljede na radu vrati na rad, ne pripada mu pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu od one koja bi mu inače pripadala.
16.1. Iz navedenog proizlazi da radnik nema pravo na dvostruku otpremninu iz čl. 126. ZR-a u slučaju kada radnik zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti ne bude vraćen na rad kod poslodavca, već mu ugovor o radu prestane po sili zakona zbog opće nesposobnosti za rad koja je nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, jer tada radnik uopće nije ispunio uvjete za stjecanje prava na otpremninu propisanu čl. 126. ZR.
17. Nadalje, odredbu o dvostrukoj otpremnini iz čl. 42. ZR-a treba povezati s odredbom koja joj prethodi, odnosno sa čl. 41. navedenog Zakona, koja propisuje uvjete za otkaz ugovora o radu u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti. Može se reći da je odredba o dvostrukoj otpremnini nastavak odredbe čl. 41. ZR-a, pa se, stoga, te dvije odredbe moraju promatrati kao cjelina.
17.1. Budući da se u čl. 41. ZR-a govori o otkazu ugovora o radu u slučaju profesionalne nesposobnosti za rad ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti, koji podrazumijeva otkazni rok i otpremninu, a uzimajući u obzir odredbu o dvostrukoj otpremnini, za zaključiti je da pravo na dvostruku otpremninu ima radnik kojem je poslodavac dao otkaz iz razloga utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad ili neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti kao posljedice ozljede na radu ili profesionalne bolesti, zbog čega je radnik u nemogućnosti nadalje obavljati ugovorene poslove (radilo bi se o osobnom uvjetovanom otkazu).
17.2. Osim navedenih, postoji još jedan bitni uvjet za isplatu dvostruke otpremnine, a on se odnosi na radnje koje prethode otkazu. Naime, prije otkaza poslodavac mora pokušati radniku pronaći neki drugi odgovarajući posao koji bi radnik, s obzirom na preostalu radnu sposobnost mogao obavljati. Ako tih poslova kod poslodavca nema, radniku se izriče otkaz i u tom slučaju on ima pravo na dvostruku otpremninu. Budući da čl. 42. st. 2. ZR-a propisuje da radnik koji je neopravdano odbio zaposlenje na ponuđenim poslovima nema pravo na otpremninu u dvostrukom iznosu, to znači da pravo na tu otpremninu nema radnik koji je odbio poslove koji su s obzirom na njegovo zanimanje, radno iskustvo, znanje i preostalu radnu sposobnost objektivno odgovarajući poslovima na kojima je radio prije. U toj situaciji radnik nema pravo na dvostruku otpremninu, već na jednostruku, odnosno onu iz čl . 126. ZR-a. Međutim, u ovom konkretnom slučaju tuženik tužitelju nije ponudio zaposlenje na drugom radnom mjestu s obzirom na njegovo zanimanje, radno iskustvo, znanje i preostalu radnu sposobnost, slijedom čega su ispunjene sve pretpostavke da se tužitelju isplati dvostruka otpremnina.
18. Kako visina tužbenog zahtjeva između parničnih stranaka nije sporna, to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti i presuditi kao u izreci.
19. Na dosuđeni iznos temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) tužitelju pripada pravo na zatezne kamate. Kako obveza tuženika na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa (jer prije prestanka radnog odnosa ta obveza tuženika nije niti nastala, niti je iznos otpremnine poznat), to tužitelju pravo na zatezne kamate počinje teći od 17. travnja 2024. obzirom da mu je tog dana nesporno prestao radni odnos kod tuženika.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka.
20.1. Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava tužbe (150,00 eura; Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 23. prosinca 2024. i 19. svibnja 2026. (150,00 eura x 2; Tbr. 8. t. 1. Tarife), kao i troška zastupanja na ročištima od 31. ožujka i 27. svibnja 2026. (150,00 eura x 2; Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 750,00 eura, dok je s preostalim dijelom zahtjeva odbijen kao neosnovanim (a koji se trošak odnosi za zahtjev za zaštitu prava kojeg tužitelj nije niti bio dužan podnijeti). Na dosuđeni parnični trošak, tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
U Rijeci 12. lipnja 2026.
Sudac:
Marija Predovan Matoković
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluka. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ovog Zakona.
