REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-812/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IC iz [adresa]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 12. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu 406- 127/2005 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 04.10.2005. godine, a koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) jednokratno.“

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici IC, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 367,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 14.10.2005. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8. stavku 3. Ugovora o kreditu 406-127/2005 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 04.10.2005. godine, a koja glasi:

"U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici IC, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 899,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 23.11.2012. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877 naknaditi tužiteljici IC, OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 617,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2026. godine, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 4.10.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 406-127/2005, a prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 46.300,00 CHF. Nadalje, tužiteljica navodi kako je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita) u visini od 1,25 % koja se naplaćuje jednokratno. Tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tj. tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane (trgovca), bez da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica, također, navodi da joj je tuženik spornu naknadu ustegnuo od iznosa kredita, ne navodeći u predmetnom Ugovoru o kreditu od čega se ta naknada sastoji niti zašto je određena baš u navedenom postotku.

2. Tužitelj, nadalje, vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) koja je sadržana u čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, ponavlja kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, da niti o ovoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, kao i da je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine tzv. izlazne naknade obzirom da je čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, banka(tuženik) ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., a koju Odluku tuženik nikada nije prezentirao tužiteljici te o kojoj Odluci se, obzirom da se radi o Odluci jedne ugovorne strane – tuženika, po prirodi stvari nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Ističe, također, da osim što visina tzv. izlazne naknade nije navedena u samom Ugovoru o kreditu, da u istom nisu objašnjeni niti razlozi i kriteriji za izračun naknade za prijevremenu otplatu kredita niti zašto tu naknadu tužiteljica mora platiti te da sve navedeno govori da je odredba čl. 8. st.3. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03. Također, tuženik navodi kako je u čl. 64. st. 1. ZZP/03 propisano da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, kao i da je odredbama Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, iz čega je razvidno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala pravo iskoristiti svoje zakonsko ovlaštenje te izvršiti prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica smatra da naplaćena naknada radi prijevremene otplate kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema odredbama Zakona o obveznim odnosima.

3. Tužiteljica, također, ističe da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen po principu uzmi ili ostavi, da ona nema pravnih znanja koja su joj potrebna da bi joj sporne ugovorne odredbe bile ekonomski razumljive, kao i da se o odredbama akata kreditora (tuženika) koji reguliraju materiju kreditiranja ne može po prirodi stvari pregovarati pa se tako nije moglo pregovarati niti o spornim ugovornim odredbama.

4. Sve prethodno navedeno, smatra tužiteljica, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca (tuženika) kao druge ugovorne strane te, u smislu čl. 87. st. 1 ZZP/03, dovodi do ništetnosti spornih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi.

5. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom iz tužbe traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jednocijelodvadesetpet posto) jednokratno.“ kao i odredba članak 8. st.3. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”. Kako je tuženik dana 13.10.2005. godine tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita, a dana 22.11.2012. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to tužiteljica, na ime stjecanja bez osnove, tužbenim zahtjevom iz tužbe od tuženika traži isplatu iznosa od 899,68 EUR, na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.11.2012. godine do isplate, dok konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, na ročištu održanom 10.12.2025.godine, od tuženika traži i isplatu iznosa od 367,01 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.10.2005. godine do isplate. Pri tome sud ističe kako je u raspravnom zapisniku od 10.12.2025. navedeno da tužiteljica: "precizira toč. II tužbenog zahtjeva iz tužbe na način da od tuženika potražuje iznos od 367,04 EUR (umjesto u tužbi zatraženih 374,21 EUR)", ali ovaj sud smatra da se radi o omašci u pisanju diktata tj. da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita od tuženika traži isplatu iznosa od 367,01 EUR (a ne, kako je omaškom napisano, iznosa od 367,04 EUR) i to stoga što je upravo punomoćnik tužiteljice na spomenutom ročištu, prije nego je konačno precizirao tužbeni zahtjev, naveo "da obzirom da tuženik spori visinu ulazne naknade preko iznosa od 367,01 EUR, to tužiteljica precizira toč. II tužbenog zahtjeva iz tužbe" pa je jasno i životno logično da tužiteljica traži od tuženika isplatu onog iznosa koji je tuženik učinio nespornim tj. iznosa od 367,01 EUR. Također, tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I- stupanjske presude do isplate.

6. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara u tužbi označenoj vrijednosti predmeta spora od 1.370,00 EUR jer tužitelj potražuje isplatu nižih iznosa slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito previsoko označena pa se postavlja pitanje prava na naknadu troška postupka. Ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik ističe da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, da je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita jasne, lako uočljive i razumljive, da je tuženik u pregovorima tužiteljici vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora pa tako i odredbe o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita, da je predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica prihvatila te da su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti

7. Tuženik posebno, vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ističe kako je prema pozitivnim zakonskim propisima tj. odredbama Zakona o obveznim odnosima bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita te da se radi o ugovornoj odredbi koja je uobičajena u kreditnom poslovanju banaka, kao i da tuženik kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi uslijed prijevremene otplate kredita. Tuženik navodi kako mora postojati obveza korisnika kredita na plaćanja naknade kod prijevremene otplate kredita. Naime, jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovinu banke jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranje bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpjeti štetu na svojoj imovini. Tuženik objašnjava da u slučaju prijevremene otplate kredita, nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit korisniku kredita, zbog čega mu nastaje šteta jer i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Također, navodi kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini, novac iz kojega plasiraju kredite, dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit tj. izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Naglašava kako ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije kamata već naknada te da je na obvezu plaćanja te naknade tužiteljica bila upoznata već u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

8. Vezano uz naknadu za obradu kredita, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno i ugovaranje naknade za obradu kredita, da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama te da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge. Navodi kako predmetni Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora pa tako i s odredbom o naknadi za obradu kredita. Tuženik, ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kredita ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je iznos te naknade neznatan u odnosu na ukupnu isplatu kredita koju je primio tužitelj. Stoga, tuženik smatra da se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do ikakve neravnoteže u pravima ugovornih strana.

9. Također, tuženik osporava tužiteljici status potrošača. Ističe i kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Osporava utuženi tijek zatezne kamate jer nije nesavjesni stjecatelj.

10. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, tuženik navodi kako visina i datum plaćanja izlazne naknade nisu sporni, da je ulazna naknada naplaćena 13.10.2005. u iznosu od 367,01 EUR te da je sporna visinu ulazne naknade preko tog iznosa. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

11. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 406-127/2005 od 4.10.2005. godine, otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 7.6.2023., specifikaciju uplata i pregled prometa za po predmetnom Ugovoru o kreditu od 7.6.2023., Odluku Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o naknadama za usluge banke u kreditiranju građana, saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

12. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

13. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 367,01 EUR jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo. Također predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno pravo tuženika zaračunati taksu (naknadu) sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 899,68 EUR jer tužiteljica i za tu odredbu tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

14. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik odnosno njegov pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 406-127/2005 od 4.10.2005. godine, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 46.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno niti da je u čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade odnosno troškova za obradu kredita u visini od 1,25% iznosa kredita, time da se isti naplaćuju jednokratno prije isplate kredita, kao i da je čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno pravo tuženika zaračunati taksu (naknadu) sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 367,01 EUR (što je visina naplaćene naknade za obradu kredita) niti da je naknada za obradu kredita tužiteljici naplaćena dana 13.10.2005. godine. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 899,68 EUR (što je visina naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita) niti da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici naplaćena dana 22.11.2012. godine

15. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 1,25% iznosa kredita sadržane u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 367,01 EUR. Također, sporno je je li ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje takse (naknade) za prijevremenu otplatu kredita sadržane u čl. 8. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 899,68 EUR. Dakle, sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, je li nastupila zastara te je sporan utuženi tijek zatezne kamate.

16. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da sporne ugovorne odredbe glase:

- čl. 5. "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.";

- čl. 8. st.3. "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične oplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.".

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je saslušao tužiteljicu, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP- a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

18. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit digla radi zatvaranja kredita koji je prethodno imala zaključen sa Privrednom bankom Zagreb d.d., a radilo se o kreditu za kupnju kuće, tada na adresi [adresa], a što je danas [adresa], a preostali dio predmetnog kredita koji je zaključila s tuženikom odnosno tada Hypo Alpe Adria Bank d.d. je bio namijenjen za rekonstrukciju i uređenje prethodno navedene kuće. Kuću koju je rekonstruirala i uredila predmetnim kreditom koristila je isključivo za stanovanje. U toj kući i dan danas stanuju ona i njezina obitelj. Kuću nikada nije davala u najam niti zakup. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije u vlasništvu imala obrt niti trgovačko društvo. U Hypo Alpe Adria banci odobren joj je iznos kredita koji joj je bio djelomično potreban za zatvaranje kredita kod Privredne banke Zagreb d.d., a djelomično za rekonstrukciju i uređenje kuće koju je prethodno spomenula. Kad se došla interesirati u Hypo Alpe Adria banku za dobivanje kredita i kada joj je rečeno da može dobiti kredit, službenica u banci nije joj rekla da će biti dužna platiti ikakve naknade i troškove po tom kreditu. Nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu nego je ugovor pripremila banka i pozvala ju na potpisivanje istog. Prije nego što je potpisala ugovor o kreditu, isti je pročitala. Sjeća se da je u ugovoru vidjela da je napisano da će morati platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,25%. Također je vidjela da je u ugovoru o kreditu navedeno da će morati platiti i naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Kada je to pročitala u ugovoru, pitala je službenicu banke može li dobiti kredit bez da plaća te troškove od 1,25%, a ona (službenica banka) joj je rekla da su to troškovi obrade kredita, koji se plaćaju odnosno odbijaju prije isplate kredita i da joj, ako na takvu odredbu ne pristane, kredit ne može biti odobren. Isto tako, službenica u banci joj je rekla da je ugovor takav kakav je banka pripremila i da ako će prijevremeno otplatiti kredit da će tada biti dužna platiti naknadu koja će biti određena prema odluci banke. Rekla je da bez takve ugovorne odredbe ne može dobiti kredit. Također, službenica u banci joj nije objasnila zašto troškovi obrade kredita iznose baš 1,25% od iznosa kredita niti joj je objasnila na koje se konkretno usluge i troškove banke isti odnose. Također, nije joj objasnila niti od čega se sastoji trošak prijevremene otplate kredita niti koliko bi on mogao iznositi. Nadalje, tužiteljica je iskazala da joj je novac od predmetnog kredita trebao kako bi zatvorila kredit koji je imala kod Privredne banke, a isto tako kako bi mogla rekonstruirati i urediti kuću, bez tog novca to ne bi mogla učiniti. Stoga je pristala potpisati predmetni ugovor o kreditu jer da nije pristala na sve njegove odredbe, kredit ne bi dobila. Predmetni kredit je prijevremeno otplatila i platila je naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, ali koliko je ta naknada iznosila to se više ne može sjetiti, platila je koliko je banka tražila, a vidljivo je iz dokumentacije u spisu koliko je ista iznosila. Koliko se sjeća, troškovi obrade kredita su joj odbijeni odmah od iznosa kredita, a o kolikom se točno iznosu radilo, više se ne sjeća, ali i o tome postoji dokumentacija u spisu. Također, želi reći da je Hypo banka dijelom predmetnog kredita odmah zatvorila kredit koji je imala kod Privredne banke, a preostali dio kredita joj je isplaćen na način da je jedan dio kredita dobila odmah, a preostali dio kredita joj se isplaćivao sukcesivno kako je banci prezentirala račune za adaptaciju kuće.

19. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljičinog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužiteljice potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu. U trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7.8.2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja.

20. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je djelom zatvaranje kredita kod Privredne banke Zagreb d.d., a dijelom adaptacija kuće na adresi [adresa] (sada [adresa], Sela) koju je tužiteljica kupila tim kreditom Privredne banke Zagreb d.d., što proizlazi iz iskaza tužiteljice te čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a na kojoj kući je zasnovano i založno pravo, kao osiguranje tražbine tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu (čl. 10 Ugovora). Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je kuću koju je adaptirala predmetnim kreditom koristila isključivo za stanovanje, da u toj kući i dan danas stanuju ona i njezina obitelj, da kuću nikada nije davala u najam niti zakup, kao i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da je predmetnim kredit iskorišten za zadovoljenje osobnih životnih potreba tužiteljice i njene obitelji tj. za adaptaciju stambenog prostora , a tuženik nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, slijedom čega ovaj sud smatra da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03 koji je vrijedio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

21. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

22. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4). U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

23. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (20 godina, obzirom da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno trajanje kredita do 31.10.2025.), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

24. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba sadržana u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

25. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužiteljici kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

26. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je sastavila banka i koji je bio prezentiran tužiteljici od strane banke.

27. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

28. Iz odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25%, kao i da je sve troškove vezano uz predmetni kredit dužan snositi korisnik kredita, iz čega proizlazi da troškovi odnosno naknada za obradu kredita padaju na teret tužiteljice kao korisnika kredita.

29. Iako je predmetna odredba koja se odnosi na troškove za obradu kredita sadržana u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknade / troškova za obradu kredita (1,25% od iznosa kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

30. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljica nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

31. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi / troškovima za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba sadržana u čl. 5. koja se odnosi na naknadu / troškove za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

32. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

33. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (NN, 53/91, 73/91, 113/93, 03/94, 07/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO, važećeg na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje imajući u vidu i čl. 1163. st. 1.u vezi s člankom 1165. novog Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

34. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

35. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu odredbom sadržanom u čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača (tužiteljice) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,25% od iznosa kredita.

36. Obzirom da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog ugovora o kreditu već da je ugovor sastavila banka i pozvala ju na potpis istog, stav je ovog suda da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te ovaj sud smatra da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Navedeni stav suda potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom navodeći da joj, kada se došla interesirati za kredit i kada joj je rečeno da može dobiti kredit, službenica u banci nije rekla da će biti dužna platiti ikakve naknade i troškove po predmetnom kreditu, kao i da je, nakon što je pročitala po banci pripremljen Ugovor i u istom vidjela da će morati platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% pitala službenicu banke može li dobiti kredit bez da plaća te troškove, službenica banke joj je rekla da su to troškovi obrade kredita koji se plaćaju odnosno odbijaju prije isplate kredita i da joj, ako na takvu odredbu ne pristane, kredit ne može biti odobren, time da joj nije objasnila zašto troškovi obrade kredita iznose baš 1,25% od iznosa kredita niti joj je objasnila na koje se konkretno usluge i troškove banke isti odnose, što pak, smatra ovaj sud, znači da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se određuje njena visina, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je prethodno opisano postupanje tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, u suprotnosti s čl. 12. i čl. 18. st. 2. ZOO-a.

37. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade tj. zašto ista iznosi baš 1,25% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

38. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba, sadržana u čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

39. Iz već prethodno citirane odredbe čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

40. Prema članku 81. st .4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

41. Naime, dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud smatra, kako je to već prethodno obrazloženo, da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" odnosno tipskom ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužiteljici bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj predmetnog Ugovora, između ostalog i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti banci taksu (naknadu) za prijevremenu otplatu kredita, sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. Pri tome sud ističe kako je na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno da joj, kada se došla interesirati za kredit i kada joj je rečeno da može dobiti kredit, službenica u banci nije rekla da će biti dužna platiti ikakve naknade i troškove po predmetnom kreditu, kao i da joj je, nakon što je pročitala po banci pripremljen Ugovor i u njemu vidjela odredbu da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu banci, službenica u banci rekla da je ugovor takav kakav je banka pripremila i potvrdila joj da ako će prijevremeno otplatiti kredit da će tada biti dužna platiti naknadu koja će biti određena prema odluci banke, kao i da bez takve ugovorne odredbe ne može dobiti kredit, bez da joj je objasnila čega se sastoji trošak prijevremene otplate kredita niti koliko bi on mogao iznositi. Opisano postupanje banke (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika), kao trgovca tj. financijske institucije, čija poslovna djelatnost je i odobravanje kredita, u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, je postupanje koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO-a, a u suprotnosti je i s odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a prema kojoj sudionik u obveznom odnosu, u okviru svoje poslovne djelatnosti mora postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, što je u konkretnom slučaju izostalo.

42. Nadalje, prema članku 142. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

43. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 21. st. 3. istog, između ostalog, ugovoreno da potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita (ovdje tužitelj) u cijelosti prihvaća odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke (tuženika) iz ovog Ugovora. Stav je ovog suda da je i navedena ugovorna odredba standardna stipulacija u ugovoru koju je unaprijed pripremio tuženik, pri čemu sud ističe kako u predmetnom Ugovoru nije niti navedeno da je Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. predočena i uručena tužiteljici kao korisnici kredita.

44. Međutim, čak da je tuženik odnosno njegov pravni prednik predočio Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., temeljem koje se određuje visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, uzimajući u obzir odredbu čl. 142. st. 1. ZOO- a, stav je ovog suda da se o odredbama te Odluke banke (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika) na koju se poziva predmetni Ugovor o kreditu (kako u čl. 8. st. 3. tako i u čl. 21. st. 3.) , po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općem aktu odnosno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., koju donosi banka (tuženik odnosno njegov pravni prednik) koja se primjenjuje na sve klijente banke, a ne samo na tužitelja, a što posljedično znači da tužiteljica sa tuženikom nije mogla pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, što tužiteljicu kao potrošača stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca.

45. Dalje, sud ističe kako prema članku 1068. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru trebalo biti vraćen (stavak 4.).

46. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 398. ZOO-a. Prema članku 398. stavak 3. ZOO-a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze, samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru trebao biti vraćen.

47. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

48. Slijedom navedenog, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno svojoj Odluci o naknadama, dakle prema uvjetima koje sama odredi, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu troška koji nastaje tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita tj. od čega se sastoji taj trošak niti joj je obrazloženo kako se određuje i kako je određena visina sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura naknade za prijevremenu otplatu kredita. Sud smatra da je na opisani način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecaja tužiteljice na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora o kreditu odnosno na sadržaj sporne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

49. Slijedom svega prethodno navedenog, stav je ovog suda da sporna ugovorna odredba iz čl. 8. st. 3. predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 87. ZZP/03, slijedom čega je ovaj sud u točki III izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je banka (tuženik) u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.

50. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost spornih odredb o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 107. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost (ništavost) ne može isticati ako je uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetnih odredbi naplaćeno, opstojno.

51. Ovaj sud ističe i kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužiteljici kao potrošaču učiniti razumljivom. Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

52. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti (ništavosti) ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime troškova / naknade za obradu kredita te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

53. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl.110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

54. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 367,01 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima / naknadi za obradu kredita nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude. Također, kako je nesporna i visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 899,68 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita to je presuđeno kao u točki IV izreke ove presude.

55. Prema odredbi čl. 210. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56. Kako je tuženik utuženi iznos od 367,01 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o troškovima / naknadi za obradu kredita, dok je utuženi iznos od 899,68 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje ugovorne odredbe su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan navedene iznose vratiti tužiteljici. Ugovaranjem ništetnih ugovornih odredbi o naplati troškova / naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik odnosno njegov pravni prednik je, smatra ovaj sud postupao nesavjesno iz razloga što je sporne ugovorne odredbe jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj istih, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika odnosno njegovog pravnog prednika se sporne naknade odnose, vežući pri tome naplatu takse (naknade) uz svoju jednostranu Odluku o naknadama, što sve predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužiteljici na temelju čl. 214. ZOO-a, u točki II izreke, na dosuđeni iznos od 367,01 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 14.10.2005. godine (dan nakon plaćanja naknade za obradu kredita koju je tuženik naplatio tužiteljici 13.10.2005. godine, što je među strankama nesporno) do isplate, a u točki IV izreke na dosuđeni iznos od 899,68 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 23.11.2012. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužiteljici 22.11.2012. godine, što je među strankama nesporno), kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

57. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

58. Zaključno, ovaj sud ističe, obzirom da je sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena ništetnom, sud nije proveo po tuženiku predloženo financijsko vještačenje na okolnost je li tuženik pretrpio štetu zbog prijevremene otplate predmetnog kredita, pri čemu sud ističe kako tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja za štetu za koju tvrdi da mu je nastala uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita. Osim toga stav je suda da se financijsko vještačenje na okolnost eventualno pretrpljene štete tuženika uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita može provesti samo na temelju relevantnih materijalnih dokaza koje tuženik nije dostavio niti u prilogu odgovora na tužbu niti do zaključenja prethodnog postupka, a što je bio dužan sukladno čl. 299. st. 1. ZPP-a. Tako tuženik nije dostavio trošak financiranja za razdoblje od 8. mjeseca 2011. godine do 12. mjeseca 2017.godine te za razdoblje od 12. mjeseca 2017. godine do 09. mjeseca 2019. niti trošak likvidnosti, na koje se poziva u odgovoru na tužbu, a za potrebe financijskog vještačenja. Nadalje, sud ističe da je tuženik na okolnost nastale štete, već u odgovoru na tužbu, kao dokaz predložio izjave svjedoka ČC i AC, ali niti te izjave nije dostavio u sudski spis do zaključenja prethodnog postupka, pri čemu sud ističe kako je stav ovog suda da se postojanje eventualne štete na strani tuženika uslijed prijevremene otplate kredita ne može dokazivati personalnim dokazima niti izjavama svjedoka Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da tuženik, sukladno čl. 219. i 221.a ZPP-a, nije dokazao visinu štete koju je eventualno pretrpio zbog prijevremene otplate predmetnog kredita, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu (nije podnio niti protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja).

59. Vezano za prigovor tuženika na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe u iznosu od 1.370,00 EUR, ovaj sud ističe kako smatra da je tužitelj previsoko označio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 367,01 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za obradu kredita te iznosa od 899,68 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, što ukupno iznosi 1.266,69 EUR. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo jedino što je tužiteljici životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništavosti spornih ugovornih odredbi, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 109. st.1. ZOO-a kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

60. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.266,69 EUR jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, jer je naknada troška postupka, prema vrijednost predmeta spora od 1.370,00 EUR kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, viša nego kod naknade troška prema vrijednosti predmeta spora od 1.266,69, obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 1.266,69 EUR iznosi, bez PDV- a, 150,00 EUR, a prema VPS od 1.370,00 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a, a dokazni postupak je isti.

61. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26).

62. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 75 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 04.09.2025. godine – 75 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 10.12.2025 – 75 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 225 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 450,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 112,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 562,50 EUR.

63. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 55,00 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, dok tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 26,55 EUR jer tužiteljica do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavila dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e-spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu.

64. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 617,50 EUR, kao u točki V izreke ove presude.

65. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 617,50 EUR, tekuću od 12.06.2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljici

66. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu,12. lipnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda ,županijskom sudu.

DNA:

1.pun. tužiteljice uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 55,00 EUR

2.pun. tuženika