REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-1147/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave dana 11. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Igora Metelko, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika Hane Porobija, odvjetnice iz Zagreba, dana 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 3213867896/08 od 14.7.2008. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja:

- u čl. 2. st.5. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 970,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 12. lipnja 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20.2.2026. navodi da je dana 14.7.2008. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 32138678960 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 198.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita. Čl. 2 st. 5 Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženik jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva točnije od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva kao ni naplaćeni iznos. Sporna odredba je nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača kasnije odredbe čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača budući se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove obrade kredita teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Pored toga nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je naplatio iz kreditnog iznosa obračunavao je i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita dakle sa uračunatom ulaznom naknadom iako mu je isplatio manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača. Slijedom izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci presude.

2. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima tužitelj obrazlaže svoju tužbu. Ističe prigovor zastare, mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe u situaciji kada može podnijeti kondemnatornu tužbu. Osporava navode tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena odnosno ništetna. Ističe da je navedena naknada valjano ugovorena, da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a još manje znatnu neravnotežu između stranaka. Svaku od navedenih tvrdnji opsežno elaborira. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku. Na ročištu održanom dana 11. svibnja 2026. godine tuženik ne osporava činjenicu naplate predmetne naknade kao ni visinu naplaćene naknade.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu, promet po kreditu, potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi, upute tuženika za odobravanje kredita građanima, opće uvjete poslovanja tuženika, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je ugovor koji je predmet ovog spora zaključio sa tuženikom 2008. godine. Radilo se o stambenom kreditu te su sredstva ostvarena ovim kreditom u tu svrhu i iskorištena. Radilo se o stanu kojim je riješio vlastito stambeno pitanje. Naveo je da je ugovor sadržajno priredila banka time da se nije razgovaralo niti su mu pojašnjene pojedine odredbe ugovora pa tako ni odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Naknada je naplaćena kod isplate kredita. Mišljenja je i vjeruje da nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora pa tako ni na odredbu ugovora koja se odnosi na plaćanje naknade. Od strane banke nije mu bio predočen nikakav troškovnik vezano uz troškove koji se odnose na obradu kredita i plaćanje ove naknade.

6. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 st. 5 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 14.7.2008. godine kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 14.7.2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 3213867896, a kojim Ugovorom je određena obveza plaćanja naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kredita.

9. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba čl. 2 st. 5 Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje naknade nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 2 st. 4 predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da ni na koji način nije mogao utjecati na plaćanje predmetne naknade, budući da se radilo o tipskom ugovoru koji je sadržajno priredila banka, a navedena naknada navedena je kao jedna odredba ugovora time da mu nije pojašnjena navedena odredba niti mu je predočen troškovnik vezano uz troškove koji se odnose na obradu kredita i plaćanje naknade.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba. Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna međutim predmet tužbenog zahtjeva odnosi se samo na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koja se odnosi na predmetnu naknadu, ne i platež iste. Odredba čl. 187 ZPP-a daje mogućnost tužitelju da traži da se samo utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa u konkretnom slučaju odredbe o ulaznoj naknadi. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, podnesak 3.4.2026. 200,00 EUR, ročište 11.5.2026. 200,00 EUR ili ukupno 600,00 EUR te 25% PDV-a 150,00 EUR ili ukupno 750,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 110,00 EUR presudu 110,00 EUR, koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 970,00 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 12. lipnja 2026.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.