REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

XIV P-1241/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Mirku Veleglavcu, u pravnoj stvari tužitelja (ime u nominativu) GK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupa ga odvjetnik Marko Čvrljak u Šibeniku, Stjepana Radića 22, protiv tuženika (ime u nominativu) Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupaju je odvjetnici u OD Kallay i Partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 23. travnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice zamjenika punomoćnika tužene ŠK odvjetničke vježbenice u OD Olujić i partneri d.o.o. u Splitu, na ročištu objave odluke dana 12. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku (ime u nominativu) Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, tužitelju (ime u nominativu) GK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 2.263,70 eura (dvije tisuće dvjesto šezdeset tri eura i 70/100 euro centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

1,73 EUR od dana 31.03.2008. do isplate,

11,57 EUR od dana 31.10.2008. do isplate,

2,48 EUR od dana 30.11.2008. do isplate,

14,04 EUR od dana 31.12.2008. do isplate,

15,82 EUR od dana 31.01.2009. do isplate,

16,62 EUR od dana 28.02.2009. do isplate,

17,99 EUR od dana 31.03.2009. do isplate,

18,42 EUR od dana 30.04.2009. do isplate,

14,97 EUR od dana 31.05.2009. do isplate,

12,43 EUR od dana 30.06.2009. do isplate,

13,10 EUR od dana 31.07.2009. do isplate,

14,44 EUR od dana 31.08.2009. do isplate,

14,33 EUR od dana 30.09.2009. do isplate,

12,97 EUR od dana 31.10.2009. do isplate,

15,51 EUR od dana 30.11.2009. do isplate,

17,55 EUR od dana 31.12.2009. do isplate,

20,45 EUR od dana 31.01.2010. do isplate,

19,78 EUR od dana 28.02.2010. do isplate,

23,71 EUR od dana 31.03.2010. do isplate,

22,97 EUR od dana 30.04.2010. do isplate,

24,42 EUR od dana 31.05.2010. do isplate,

37,01 EUR od dana 30.06.2010. do isplate,

34,42 EUR od dana 31.07.2010. do isplate,

42,33 EUR od dana 31.08.2010. do isplate,

XIV P-1241/2021

39,60 EUR od dana 30.09.2010. do isplate,

35,20 EUR od dana 31.10.2010. do isplate,

44,48 EUR od dana 30.11.2010. do isplate,

56,29 EUR od dana 31.12.2010. do isplate,

47,93 EUR od dana 31.01.2011. do isplate,

50,86 EUR od dana 28.02.2011. do isplate,

47,13 EUR od dana 31.03.2011. do isplate,

47,80 EUR od dana 30.04.2011. do isplate,

63,63 EUR od dana 31.05.2011. do isplate,

65,17 EUR od dana 30.06.2011. do isplate,

77,87 EUR od dana 31.07.2011. do isplate,

71,09 EUR od dana 31.08.2011. do isplate,

63,67 EUR od dana 30.09.2011. do isplate,

61,60 EUR od dana 31.10.2011. do isplate,

61,03 EUR od dana 30.11.2011. do isplate,

64,55 EUR od dana 31.12.2011. do isplate,

67,62 EUR od dana 31.01.2012. do isplate,

68,03 EUR od dana 29.02.2012. do isplate,

65,91 EUR od dana 31.03.2012. do isplate,

67,34 EUR od dana 30.04.2012. do isplate,

68,32 EUR od dana 31.05.2012. do isplate,

66,67 EUR od dana 31.06.2012. do isplate,

67,11 EUR od dana 31.07.2012. do isplate,

65,87 EUR od dana 31.08.2012. do isplate,

63,20 EUR od dana 30.09.2012. do isplate,

66,05 EUR od dana 31.10.2012. do isplate,

67,42 EUR od dana 30.11.2012. do isplate,

66,46 EUR od dana 31.12.2012. do isplate,

po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31. prosinca 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku (ime u nominativu) Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, isplatiti tužitelju (ime u nominativu) GK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.235,51 eura (dvije tisuće dvjesto trideset pet eura i 51/100 euro centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na isti iznos teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje, za

XIV P-1241/2021

svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve rokom od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja navodio da je dana 15. veljače 2006. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 168 50- 3272082, kojim da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.920,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospjeća za CHF.

2. Citirane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima da je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku da su ništetne.

3. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod psolovnim brojem P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od .2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja navedenih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO).

4. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018 od dana 03. rujna 2019. godine odbačena je revizija tuženika te je potvrđeno da su banke, dakle i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a Ustavni sud Republike Hrvatske da je 03. dana veljače 2021. godine donio odluku pod poslovnim brojem U-III-4150- 2019 kojom je odbio Ustavnu tužbu tuženika u povodu citirane presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. godine, a čime da je potvrdio

XIV P-1241/2021

u cijelosti sva ranije navedena utvrđenja sudova Republike Hrvatske istaknuta u ovoj pravnoj stvari.

5. Imajući u vidu izneseno istaknuo je kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

6. Slijedom svega iznesenog naglasio je da je ovlašten tražiti povrat preplaćenog iznosa koji se odlikuje u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji da je egzistirao u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa je predložio usvojiti tužbeni zahtjev, te tuženika obvezati na plaćanje parničnog troška.

7. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio predmetnoj tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, predložio je isti odbiti, a tužitelja obvezati na plaćanje parničnog troška tuženiku.

8. U bitnom prigovorio je mjesnoj nadležnosti ovog suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te je osporio tužbene postavke o ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora koje se odnose na utanačenje valutne klauzule u CHF-u navodeći da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Protivio se i preinačenom tužbenom zahtjevu nakon provdenog vještačenja knjigovodstveno financijske struke, ističući i zastaru tako postavljenog zahtjeva.

9. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu 168-50-3272082, pregledan je otplatni plan za predmetni kredit s nadnevkom od 20. veljače 2006. godine, pročitana je knjigovodstvena kartica prometa po predmetnom kreditu s nadnevkom od 16. ožujka 2021. godine, pročitana je zadužnica od 16. veljače 2006. godine (OV-731/06 i OV-728/06 javnog bilježnika u Vodicama Aljoše Gojanovića), pregledana je suglasnosti o zapljeni plaće od 16. veljače 2006. godine (OV-729/06 i 730/06 javnog bilježnika u Vodicama Aljoše Gojanovića), pregledan je zahtjev za kredit od 14. veljače 2006. godine, izjava sudužnika od 14. veljače 2006. godine, predračun broj 1302/2006-ZŠ od 13. veljače 2006. godine, pročitani su opći uvjeti poslovanja tuženika s stanovništvom važeći u razdoblju od 2005. do 2009. godine, pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika ročišta glavne rasprave održane dana 03. veljače 2022. godine, te iskaz svjedoka PK sa istog zapisnika, pročitan je pisani nalaz i mišljenje vještaka Hrvojke Bačić dipl. oecc. dostavljen sudu 15. veljače 2026. godine te dopuna istom nalazu i mišljenju dostavljen sudu 22. travnja 2026. godine, te je ista saslušana kao vještak na ročištu glavne rasprave dana 23. travnja 2026. godine.

XIV P-1241/2021

9.1. Tužitelj i tuženik nisu imali daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka u ovoj pravnoj stvari.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Savjesnom i brižljivom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i svih zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, postupajući sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je iz supstrata izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice koje su snažile postavljeni tužbeni zahtjev, pa je stoga isti usvojen kao osnovan i zato je suđeno kao u izreci ove presude.

12. Naime, predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava preplaćenih tuženiku po Ugovoru o kreditu broj 168-50-3272082 odobrenog tužitelju, nesporno, radi kupnje vozila, koji su tužitelj i tuženik zaključili dana 15. veljače 2006. godine, po osnovi razlike u visini ugovorenih i plaćenih anuiteta, s obzirom na promjenu valutnog tečaja CHF kroz razdoblje od plasmana odobrenih sredstava po spomenutom ugovoru do konačne otplate istog dana 28. veljače 2013. godine.

13. Između ostalog, tužitelj predmetnu tužbu temelji i na utvrđenjima iz parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (članak 502.a stavak 1. u vezi članka 502.c ZPP), pravomoćno okončanoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od dana 13. lipnja 2014. godine pod poslovnim brojem Pž- 7129/13, u kojoj parnici je na strani (više) tuženika, pored ostalih, sudjelovao i tuženik iz ove parnice. Revizija izjavljena protiv navedene drugostupanjske presude odbijena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom dana 09. travnja 2015. godine pod poslovnim brojem Revt-249/2014.

14. Citiranom prvostupanjskom presudom VTS RH-a utvrđeno je da su ugovorne odredbe kojima se jednoj ugovornoj stranci daje ovlaštenje da po svojoj odluci i bez sudjelovanja druge ugovorne stranke, mijenja stopu ugovorene kamate, ništetne, što je nedvojbeno slučaj i u ovom konkretnom predmetu, budući da utanačenje članka 2. predmetnog ugovora implicira zaključak (dokaza za drugačiji u supstratu izvedenih dokaza nije bilo) da stranke iz ove parnice nisu pojedinačno pregovarale o modalitetu određivanja promjenjivosti kamatne stope („sukladno odluci Banke“), a tim je utanačenjem određena promjena kamatne stope izvorno utanačene među strankama baš jednostranom odlukom tuženika, te je ista više puta mijenjana tijekom otplatnog razdoblja bez da je na te promijene tužitelj mogao utjecati, dok je utanačenjem iz točke 4. utuženog ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika kredit ugovoren (točka 1. ugovora) u iznosu od 18.920,00 CHF-a, a isplata u kunskoj protuvrijednosti.

15. Spomenuto utanačenje predmetnog ugovora o kamati stipulirano je tako da ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, ovdje pravnog prednika tuženika, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju

XIV P-1241/2021

se veže promjena, pa ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja, jer se tako time stvara situacija da vjerovnik (pravni prednik tuženika) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja) koji promjenu ne može predvidjeti, ali pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a tako i tužitelj u stranačkom iskazu koji je decidirano iskazao da jeste pročitao tekst predmetnog ugovora o kreditu i isti da je potpisao, pojašnjavajući da na prezentirani tekst ugovora, takav kakav je potpisao, nije mogao utjecati da sadržajno bude takav ili drugačiji.

15.1. Pače, nakon dvije godine otplate kredita u onom iznosu u kojem je to bilo ugovorom i dogovoreno, da su mu počele pristizati povećani iznosi rata, a na upit tuženiku zašto je to tako, u banci tuženika da su mu rekli da je to zbog promjene tečaja CHF, da je to tako svim klijentima, te da oni, banka, na to nemaju nikakvog utjecaja.

15.1.2. U bitnom navode tužitelja svojim je iskazom, po ocjeni ovog suda, potvrdio i svjedok PK, djelatnik tuženika, koji je, iako nije imao saznanja o konkretnom kreditu koji je tuženik odobrio tužitelju, iskazao je da su svi klijenti banci "jednaki", dakle, banka ne diskriminira svoje klijente ni po kojoj osnovi, ali realno gledajući da nije niti za očekivati da svi klijenti na isti način i s dovoljnom dubinom razumiju sve ekonomske pojmove, pa i onaj o eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i iste valute kao „plivajuće valute“ koji HNB „ne brani“, te da u svakom slučaju na te okolnosti mogu biti od značaja obrazovanje klijenta, iskustvo ili neki drugi faktor, pa je ocijenjeno da je identični pristup svim klijentima ispisanim informativnim lecima ili sličnim propagandnim materijalom, nedostatan da se prihvati tvrdnja tuženika kako nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika.

16. Uz obrazloženo treba naglasiti i da je u presudi suda EU, broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. godine u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuo, da se ta odredba ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pri čemu je sud EU pošao od svog općepoznatog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

16.1. Susljedno navedenom u točki 16. ovog obrazloženja, u odnosu na razumljivost predmetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nesumnjivo je da je prilikom sklapanja spornog ugovora kreditu, tužitelj kao korisnik kredita, u usporedbi s bankom kao poduzetnikom bio "prosječni građanin" te je kao takav doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je na temelju odredbi predmetnog ugovora jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja

XIV P-1241/2021

ugovora o kreditu, a nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju te nije mogao predvidjeti učinke koji će za njega, po osnovi zaključenog kredita nastupiti u budućnosti, jer je tek uz objašnjavanje svih čimbenika koji utječu na formiranje kamatne stope, tužitelj kao potrošač, mogao razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve (promjenjive) kamatne stope.

17. Ovdje valja naglasiti da je sud dopustio tužitelju preinačenje ove tužbe kakvo je isti izvršio podneskom od dana 18. veljače 2026. godine to pored protivljenja tuženika takvom preinačenju, uz ocjenu da je isto u konkretnoj pravnoj stvari svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 3. članka 190. ZPP-a).

18. Također glede zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu navedene tužbe, dok je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, revidirao naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na sjednici dana 30. siječnja 2020. godine ističući da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Konačno, a što krijepi stav ovog suda o neutemeljnosti protivljenja tuženika opisanoj preinaci ove tužbe, te istaknutom prigovoru zastare, valja naglasiti da su predsjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 26. studenog 2021. godine zaključkom pod poslovnim brojem Su IV-162/2021 zaključili da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

20. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi pet godina, a podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012) čiji se učinak proteže i na ovaj predmet, prekinuta je zastara predmetne tražbine u smislu odredbe članka 241. ZOO-a tako da rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (dana 14. lipnja 2018. godine), a od tog dana do podnošenja tužbe u ovom predmetu (dana 24. svibnja 2021. godine) nije protekao navedeni zastarni rok.

21. Nastavno tijekom predmetnog postupka, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko računovodstvene struke Hrvojki Bačić dipl. oec., koja je dala pisani nalaz i mišljenje 15. veljače 2026. godine (listovi 84 do 89 spisa), sa dopunom 16. veljače 2026. godine, koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, smatrajući da je istim jasno i potpuno odgovoreno na sva po sudu postavljena pitanja

XIV P-1241/2021

zbog kojih je vještačenje određeno, pa je utvrđeno je da je tuženik, postupajući na opisani (ranije obrazloženi) način više puta povećavao ugovorenu kamatnu stopu, što je uz promijenjeni tečaj CHF u odnosu na u odnosnom vremenu važeću valutu u RH, kunu, uzrokovalo pretplatu tužitelja po predmetnom kreditu.

22. Vještak je na temelju analize raspoložive dokumentacije (opisane u točki 9. ovog obrazloženja) matematički i računovodstveno prikazujući stvarne novčane tokove između ugovornih strana, ovdje tužitelja mi tuženika, tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, utvrdila da je promjenom valutne klauzule nastala razlika po tužitelju više plaćenih mjesečnih anuiteta za promatrano razdoblje otplate predmetnog kredita u ukupnom iznosu od 17.055,88 tadašnjih kuna odnosno 2.263,70 eura preračunato po fiksnom tečaju konverzije HNB-a od 7,53450 kuna za 1,00 euro.

23. Susljedno iznesenom osnovom provedenog vještačenja, utvrđeno je da postoji dug tuženika prema tužitelju, i to po osnovi razlike u visini anuiteta (ugovorenih i plaćenih), nastalih zbog promjene valutnog tečaja CHF tijekom razdoblja otplate utuženog kredita od dana plasmana istog do dana konačne otplate kredita u ukupnom iznosu od 2.263,70 eura, za koji iznos je sud utvrdio da je tuženik isti neosnovano stekao zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti i stoga je, primjenom odredbe članka 323. stavka 1., kojom su propisane posljedice ništetnih ugovora, u vezi člankom 1111. ZOO-a kojim je normirano opće pravilo o stjecanju bez osnove, tuženik obvezan platiti tužitelju navedeni iznos to sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi članku 1115. ZOO-a, kojim propisom je određen opseg vraćanja stečenog bez osnove, (datumi plaćanja pojedinih anuiteta nisu među strankama bili sporni), pa je zato suđeno kao u točki I. izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članaka 154. stavku 1., te člancima 155. i 164. ZPP-a, a tužitelju koji je uspio u parnici, te određeno popisao parnični trošak, uz vrijednost predmeta spora od 13.796,26 kuna u tužbi ili 1.831,08 eura te 17.055,85 kuna ili 2.263.70 eura nakon dana 18. veljače 2026. godine, ovaj sud je utvrdio trošak za sastav tužbe od 100,00 bodova, za zastupanja po kvalificiranom punomoćniku na ročištima na dane 30. rujna 2021. godine, 03. veljače 2022. godine i 23. travnja 2026. godine ukupno 300,00 bodova (3X100,00 bodova), te još 200,00 bodova (2X100,00 bodova) za sastav podnesaka od 18. veljače i 09. ožujka 2026. godine, sveukupno 600,00 bodova, sve sukladno Tbr. 9. stavka 1., Tbr. 8. stavka 1. i 2. u svezi s Tbr. 7. stavak 1. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Nar. nov. broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) ili u novcu 1.200,00 eura po Tbr. 54. Tarife (1,00 bod u vrijednosti od 2,00 eura) i još 25,00% PDV-a na isti iznos po Tbr.46 Tarife u iznosu od 300,00 eura, kao i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 66,36 eura i presudu 69,15 eura, uvažavajući ranije citirani VPS, to po Tar. br. 2. u svezi s Tar. br. 1. Tarife sudskih pristojbi Zakona o sudskim pristojbama (Nar. nov. broj: 118/18 i 51/23), te 600,00 eura plaćenog predujma za vještačenje, sveukupno 2.235,51 eura koliko je tužitelju dosuđeno troška, a tuženiku naloženo platiti, zato je riješeno kao u točki II. izreke ove presude.

24.1. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja ove presude do isplate, sukladno članku 30. stavku 2. Ovršnog zakona

XIV P-1241/2021

(Nar. nov. broj: 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), u visini prema članku 29. stavkom 2. ZOO-a.

25. Slijedom obrazloženog suđeno je kao u izreci ove presude.

U Šibeniku, dana 12. lipnja 2026. godine

S U D A C

Mirko Veleglavac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Stranka nezadovoljna ovom presudom može protiv iste izjaviti žalbu u roku od petnaest dana po objavi ili dostavi pisanog otpravka iste ovisno o urednosti dostave za ročište objave. Eventualna žalba podnosi se pisano u tri primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

Po zapisniku o objavi presude.