Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-815/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja KD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Branku Kobaš odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Iris Šanjug odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. svibnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.9.st.2. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 28.07.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 04.08.2006.godine po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod brojem Ou- 409/06-1, u dijelu odredbe koja glasi:

„U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke .“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 138,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 07.12.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 253,10 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. od 12. lipnja 2026., pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su dana 28.07.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 04.08.2006.godine po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod brojem Ou-409/06-1,prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 174,04 CHF. Odredbom članka 9.st.2. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada u slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita na način da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici tuženika. Nastavno na gore navedenu odredbu ugovora tarifnom stavkom B 4.3. tuženikove Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.- tarifa za građane je propisano kako se u slučaju prijevremene konačne otplate kredita novim kreditnim sredstvima pri tuženiku naplaćuje naknada u iznosu od 1 % od iznosa nedospjele glavnice kredita.

2. Tužitelj nadalje navodi da je iskoristio navedeno pravo te je dana 06.12.2011.g. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita u iznosu od 13.816,88 EUR/104.103,25 kn novim kreditnim sredstvima realiziranim pri predniku tuženika prilikom čega je tuženiku temeljem tuženikove jednostrane Odluke o naknadama za usluge isplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1% preostalog iznosa glavnice kredita koji se vraća, odnosno u iznosu od 138,17 EUR/1.041,03 kn. Tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakovu štetu. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9.predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Zbog ugovaranja ništetne odredbe u predmetnom Ugovoru, a koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, tuženik je od tužitelja dana 06.12.2011. g. neosnovano naplatio iznos od 138,17 EUR / 1.041,03 kn.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik dana 28. srpnja 2006. godine s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-64000082188/2006 za iznos od 23.000,00 CHF na razdoblje od 15 godina. Tuženik ističe prigovor zastare te navodi da se zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 21. studenog 2018. godine nastupila je zastara potraživanja, budući da je tužba podnesena 21. studenog 2023. godine. Tuženik se poziva na odredbu čl. 225. ZOO-a u kojem je propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a rok od 5 godina predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Nadalje tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a sadržaj osporenog ugovora određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, a tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa i ovu spornu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj, odnosno pregovarati o istoj.

4. Tuženik posebno ističe da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sve sukladno čl. 1024. ZOO-a i takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka i svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, a što je potvrdila i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope jer banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu.

5. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu iskazao svoju pravnu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solmeniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

6. Nadalje tijekom postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, kao i saslušanje javnog bilježnika na okolnost razumijevanja ugovora o kreditu, a također tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, tj. učinio je nespornim da je doista prilikom prijevremene otplate kredita tužitelju naplaćena naknada u utuženom iznosu, ali osporava osnov potraživanja.

7. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu i saslušao tužitelja.

8. Tužitelj TD u svom iskazu je naveo da je Ugovor sa prednikom tuženika zaključio 2006. godine u valuti CHF za kupnju osobnog automobila na rok od 15 godina. Budući da je kredit prijevremeno zatvorio naplaćena mu je naknada u iznosu od 138,17 eura. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu njemu u banci nisu obrazložili odredbu o plaćanju naknade za eventualno prijevremeno zatvaranje kredita. Ugovor o kreditu je zaključio kod tuženika jer je tamo i imao otvoren tekući račun i danas je klijent tuženika i isti su mu ponudili ovaj kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Nadalje je naveo da je pročitao ugovor o kreditu i to ono što je njega zanimalo a to je iznos kredita i visina rate kredita, ali ga nitko u banci nije upozorio što znači valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, kao ni da je u obvezi plaćanja bilo kakvih naknada, a niti se o tome pregovaralo. Ugovor o kreditu je već bio sastavljen i on je dobio poziv da dođe i isti odnese kod javnog bilježnika na ovjeru. Naveo je da je kredit sam otplaćivao. U vrijeme podizanja kredita nije imao registriran obrt, niti je bio član trgovačkog društva i bio je zaposlen kao i danas u poduzeću Gravia Osijek.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 174,04 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

11. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

12. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, te nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. 28. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu za iznos od 23.000,00 CHF u kunskom protuvrijednosti, kao i da je tužitelj 6. prosinca 2011. godine izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita.

13. Iz Ugovora o kreditu, broj: 5140030250-64000082188/2006 sklopljenog dana 28. srpnja 2006. godine proizlazi da je odredbom članka 9. st. 2. navedenog ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita i u tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke, a st. B 4. 3. tuženikove odluke o naknadama za usluge propisano je kako se u slučaju prijevremene konačne otplate kredita tuženiku naplaćuje naknada u iznosu od 1% od iznosa nedospjele glavnice kredita.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je Ugovor o kreditu zaključio za kupnju osobnog automobila, te kako u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva, nositelj obrta, odnosno trgovac u širem smislu. Ugovor o kreditu predočen mu je od tuženika kao najpovoljniji i najsigurniji kredit, ali mu nitko u banci nije obrazložio odredbu o plaćanju naknade za eventualno prijevremeno zatvaranje kredita. Također iz iskaza tužitelja proizlazi da mu također nitko u banci nije obrazložio niti pojasnio što znači ni valutna klauzula ni promjenjiva kamatna stopa, kao niti da je u obvezi plaćanja bilo kakvih naknada te se o tome nije pregovaralo. Ugovor je banka već sastavila i on je samo pozvan da dođe i da isti odnese kod javnog bilježnika na ovjeru potpisa.

15. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

16. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informirana na što se konkretno naknada za prijevremenu otplatu kredita, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije je bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Sud je prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, predočen tužitelju po sistemu "uzmi ili ostavi" i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

17. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno radi kupovine osobnog automobila, a da u trenutku realizacije predmetnog kredita nije bio trgovac odnosno vlasnik kakvog trgovačkog društva ili obrta. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

20. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o nikakvim naknadama, niti mu je ponuđeno da pregovara tj. Ugovor o kreditu mu je predočen na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

23. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

24. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavku 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 9. st. 2 Ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed i u tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke“, a koja naknada iznosi 1% od preostalog iznosa glavnice, te je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

25. Budući da je predmetna odredba članka 9. st. 2.Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita od 6. prosinca 2011. godine u iznosu od 138,17 eura.

26. Na iznos od 138,17 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 6. prosinca 2011. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 7. prosinca 2011. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 9. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 22. siječnja 2024. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 11. prosinca 2025. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 27. svibnja 2026. godine 50,00 eura, pristojba na tužbu 53,10 eura, tj. ukupno 253,10 eura. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

29. Sud je trošak odredio sukladno odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora kojeg je sud, a postupajući po prigovoru tuženika, naznačio u iznosu od 138,17 eura, a koliko iznosi kondemnatorni zahtjev, stoga je u preostalom dijelu zatraženog odvjetničkog troška tužitelj odbijen.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 12. lipnja 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku