Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Kžzd-13/2026-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća te sudaca za mladež Mirne Mavriček i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ID, zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 10. srpnja 2025. broj Kzd-94/2019-73, u sjednici održanoj 12. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog ID te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda optuženi ID proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 1. i 2. KZ/11. te je, na temelju članka 172. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na temelju članka 56. stavka 1. do 3. KZ/11., optuženom ID izrečena je uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo i ako ispuni posebnu obvezu. Na temelju članka 56. stavka 4. i 5. u vezi s člankom 62. stavkom 1. točka 1. i stavkom 2. točka 10. KZ/11., optuženom ID naložene su posebne obveze da u roku od jedne godine isplati sve dospjele, a neisplaćene obroke uzdržavanja u iznosu od 332,96 eura i da ubuduće redovito ispunjavana obvezu uzdržavanja djeteta MD uz stručnu pomoć tijela nadležnog za probaciju. U skladu s odredbom članka 58. stavkom 5. KZ/11., određeno je da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne zatvora osuđeniku koji bez opravdanog razloga u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu uzdržavanja ili ju teško i uporno krši.
2. Na temelju članka 158. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP-I. koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude), time da je prvostupanjski sud propustio naznačiti brojeve službenog glasila u kojima je objavljen taj Zakon te njegove izmjene i dopune, dijete MD je s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 2.389,01 eura upućena u parnicu. Optuženom ID je, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-I., naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 200,00 eura, troškove knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 964,14 eura i troškove zastupanja djeteta žrtve po opunomoćeniku, u iznosu koji će naknadno biti određen posebnim rješenjem.
3. Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi ID, po braniteljici, odvjetnici Maji Vukelić Brčić, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu, podredno da je ukine i predmet „vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu“.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Prije dodijele sucu izvjestitelju, spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.
– pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP-II.) bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.
6. Žalba nije osnovana.
7. Obrazlažući u točki III. žalbe u čemu nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženi ID, između ostalog, ukazuje na okolnosti koje, po njegovom shvaćanju, predstavljaju opravdane razloge zbog kojih nije doprinosio za uzdržavanje djeteta MD, a koji žalbeni navodi se ne odnose na žalbenu osnovu iz članka 468. ZKP-I., već optuženik ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (članak 470. stavka 2. ZKP.-I), pa će na te žalbene navode biti odgovoreno u odgovarajuće dijelu ove drugostupanjske presude.
7.1. Nisu osnovane žalbene tvrdnje optuženog ID o izostanku jasnih i logičnih razloga "o svim odlučnim činjenicama, posebno onih koje čine bitna obilježja kaznenog djela za koje je okrivljenik osuđen", kojima optuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP -I.
7.2. Naime, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi jasnim i konkretnim razlozima obrazložio na temelju kojih okolnosti zaključuje da optuženi ID nije doprinosio za uzdržavanje svoje maloljetne kćeri na način, u visini i u rokovima određenim ovršnom ispravom, za koji novčani iznos je optuženik oštetio dijete MD (u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim omaškom je napisano krivo ime djeteta) te je, ocjenjujući da optuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga zbog kojih bi bio spriječen doprinositi za uzdržavanje svoje maloljetne kćeri, iznio jasne i valjane razloge zbog kojih nalazi da je optuženi ID kriv za počinjenje kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Pri tome je prvostupanjski sud, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, analizirao i ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, što je valjanim i dostatnim razlozima i obrazložio.
7.3. Stoga, nije osnovana žalba optuženog ID zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
8. Povredu kaznenog zakona optuženi ID obrazlaže okolnostima koje je isticao u svojoj obrani – da nije svjesno izbjegavao obvezu uzdržavanja, već da su ga objektivne i financijske okolnosti u tome onemogućavale. Iz izloženog proizlazi da optuženi ID smatra pogrešnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je bio u mogućnosti izvršavati svoju obvezu prema djetetu, koja obveza mu je utvrđena ovršnom ispravom jer je tijekom inkriminiranog razdoblja bio radno sposoban i ostvario prihode radom u inozemstvu. Stoga se navedeni žalbeni prigovori optuženika ne odnose na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP-I., nego se njima pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.
8.1. Što se tiče tvrdnje optuženika da je u međuvremenu podmirio dug po osnovi uzdržavanja (za koju tvrdnju u spisu ne postoji dokaz, osim onih potvrda o plaćanjima koje je vještakinja računovodstvo i financije uzela u obzir kod izrade nalaza i mišljenja i utvrđenja preostalog, nenamirenog iznosa duga), treba odgovoriti da činjenica eventualnog naknadnog podmirenja dugovanog iznosa, koja bi mogla biti od značaja za odluku o kazni, ne isključuje kaznenu odgovornost optuženog ID za kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja počinjeno u razdoblju od veljače 2018. do 8. srpnja 2019. Stoga, suprotno žalbenoj tvrdnji da "bi daljnje kažnjavanje u takvim okolnostima bilo bez svrhe i protivno načelu svrhovitosti", proglašenjem optuženika krivim za kazneno djelo iz članka 172. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. jer u naprijed navedenom inkriminiranom razdoblju nije plaćao uzdržavanje za dijete na način, u visini i u rokovima određenim ovršnom ispravom, nije povrijeđen kazneni zakon.
9. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da okolnosti koje je optuženi ID iznio u svojoj obrani, tvrdeći da su u Francuskoj, u kojoj je do 2020. radio sezonski, skupi troškovi života, da je uz stanarinu od 550,00 eura mjesečno, plaćao još i godišnji porez od 780,00 eura, da od 2022. da živi s izvanbračnom partnericom koja nije zaposlena, pa on sve plaća sam, da je za vrijeme Covida primao socijalnu pomoć od 1.100,00 eura, da sada ostvaruje plaću u iznosu od 1.500,00 do 1.700,00 eura, ovisno o satnici i da boluje od artritisa, ali da ta bolest nikad nije bila razlog njegove nesposobnosti za rad, nisu opravdani razlog zbog kojega optuženi ID, koji je nesumnjivo bio svjestan svoje obveze, ne bi bio u mogućnosti doprinositi za uzdržavanje svoje malodobne kćeri. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da je, s obzirom na to da je radno sposoban jer kod optuženika nije utvrđeno umanjenje radne sposobnosti, a ujedno je u to vrijeme bio zaposlen i ostvarivao prihode, što sam optuženik potvrđuje u svojoj obrani, kao otac maloljetnog djeteta optuženi ID, čak i kraj visokih troškova života u Francuskoj, bio dužan ulagati pojačane napore kako bi ispunjavao svoju obvezu prema djetetu , to tim više jer je njegova obveza uzdržavanja MD iznosila 1.000,00 kuna mjesečno, dakle, 132,72 eura mjesečno.
9.1. Nije u pravu optuženi ID kada u žalbi tvrdi da je, otplaćujući kredit za stan u kojem žive dijete žrtva MD i njezina majka ZD, doprinosio za uzdržavanje djeteta i da je prvostupanjski sud potpuno zanemario ovaj oblik njegovog sudjelovanja u uzdržavanju djeteta. Naime, obveza je optuženog ID, kao oca djeteta MD, njezino uzdržavanje plaćati na način, u visini i u rokovima određenim ovršnom ispravom. Prema pravomoćnom i ovršnom rješenju Općinskog suda u Rijeci od 25. listopada 2017. broj R1 Ob-708/2017-6 i Planu o zajedničkoj skrbi nad djetetom koji je sastavni dio navedenog rješenja, optuženik je za uzdržavanje svoje kćeri dužan doprinositi 1.000,00 kuna mjesečno do 15. -tog u mjesecu za tekući mjesec i to uplatom na tekući račun majke i zakonske zastupnice djeteta ZD. Stoga, uz činjenicu da tvrdnju o navodnom plaćanju mjesečnih rata kredita za stan nije ničim potkrijepio te je stan sada, prema iskazu svjedokinje ZD, predmet ovršnog postupka, plaćanjem svoje kreditne obveze prema banci optuženi ID nije ispunjavao obvezu uzdržavanja djeteta. Optuženi ID i majka djeteta ZD zajednički su donijeli plan o roditeljskoj skrbi, koji plan se, između ostalog, odnosi i na obvezu onog roditelja s kojim dijete ne živi da doprinosi za njegovo uzdržavanje. U tom pisanom planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nema govora o tome da bi roditelji zajednički dogovorili da će optuženik godinu dana plaćati kredit za stan i tako doprinositi za uzdržavanje djeteta, pa su stoga neosnovane žalbene tvrdnje optuženog ID da je "ostavio posjed predmetne nekretnine bivšoj supruzi i zajedničkoj kćerci uz dogovor da će godinu dana plaćati rate kredita", kojima osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da nije ispunjavao obvezu uzdržavanja svoje malodobne kćeri.
9.2. Što se tiče žalbenih tvrdnji o povećanim troškovima života u Francuskoj i da je tijekom inkriminiranog razdoblja, u srpnju 2018. živio sa četiri cimera i plaćao stanarinu 550,00 eura mjesečno, primao plaću od 1.200,00 do 1.500,00 eura mjesečno te plaćao godišnji porez od 780,00 eura, a da od 2022. živi sa izvanbračnom partnericom koju uzdržava, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ni jedna od ovih okolnosti, koje je optuženi ID isticao i u svojoj obrani, kao ni artritis od kojeg boluje, ne predstavlja opravdani razlog zbog kojeg optuženik ne bi bio u mogućnosti doprinos iti za uzdržavanje svog djeteta iznosom od 1.000,00 kuna, odnosno 132,72 eura mjesečno. To stoga jer je optuženik bio zaposlen, ostvarivao je prihode, a artritis od kojeg boluje, nikada nije bio razlog njegove nesposobnosti za rad.
9.3. Nije u pravu optuženi ID kada u žalbi tvrdi da odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. prvostupanjski sud "temelji isključivo na jednom dokazu – iskazu svjedokinje ZD" i da "nije proveo niti jedan drugi dokaz kojim bi potkrijepio zaključak ... da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim". Prije svega, protivnoj izloženoj žalbenoj tvrdnji optuženika, prvostupanjski je sud tijekom postupka pribavljao podatke o imovnom stanju optuženika, o tome je li vlasnik pokretnina i nekretnina, uplatama na tekući račun majke i zakonske zastupnice djeteta i plaćanju privremenog uzdržavanja za dijete te o uplatama od strane optuženog ID putem Western Union-a, provedeno je financijsko vještačenje te je vještakinja Dijana Tomljanović - Butković neposredno ispitana na raspravi. Stoga je netočna žalbena tvrdnja da se pobijana presuda temelji isključivo na iskazu svjedokinje ZD koja se svih relevantnih okolnosti ne sjeća. U odnosu na žalbenu tvrdnju da je "dostavio odjeću za dijete", treba odgovoriti da je sam optuženi ID iskazao da je tri ili četiri puta (ni sam se nije mogao pouzdano o tome očitovati) preko tadašnje partnerice slao poklone za dijete, pretežno odjeću, pa s obzirom na to da su u pitanju bili darovi za dijete, pri čemu se ni sam optuženik nije izjasnio o nekoj značajnijoj vrijednosti tih darova, to je sasvim opravdano prvostupanjski sud zaključio da nije u pitanju doprinos za uzdržavanje djeteta. Stoga ni sada, isticanjem tih okolnosti u žalbi, optuženi ID nije doveo u sumnju pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da u razdoblju od veljače 2018. do 8. srpnja 2019. nije uzdržavao dijete MD koju je po zakonu dužan uzdržavati i to na način, u visini i u rokovima koji određeni ovršnom ispravom i da je time, s obzirom na to da je bio svjestan svoje obveze, počinio kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.
9.4. Stoga, nije osnovana žalba optuženog ID zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni, optuženi ID u žalbi tvrdi da je izrečena kazna neutemeljena i neprimjereno visoka te da je prvostupanjski sud olakotnu okolnost koja se odnosi na njegovu raniju neosuđivanost za kaznena djela obezvrijedio.
10.1. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio okolnosti koje, prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne, pri čemu je cijenio olakotnom činjenicu dosadašnje neosuđivanosti optuženog ID za kaznena djela, kao i činjenicu da je dug po osnovi neplaćenog uzdržavanja naknadno djelomično podmirio, dok otegotne okolnosti nije našao. Kraj takvog stanja stvari, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11. i rok provjeravanja od dvije godine te uz obvezu da ispuni posebne obveze iz članka 62. stavka 1. točke 1. i stavka 2. točke 10. KZ/11., ukazuje se primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.
10.2. Kraj takvog stanja stvari te kraj činjenice da se ni u žalbi ne ukazuje na neku okolnost koju bi trebalo cijeniti olakotnom, žalbene tvrdnje optuženika o neutemeljenoj i neprimjereno visokoj kazni, ukazuju se neosnovanima.
11. Stoga, s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP-II. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, na temelju članka 482. ZKP-II., odbiti kao neosnovanu žalbu optuženog ID i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.
Varaždin, 12. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Zdravko Pintarić
U zamjenu potpisao sudac
Igor Pavlic
